Strip ili „priče u slikama“ ili 9. umetnost ili, po Vilu Ajzneru, „sekvencijalna umetnost“ svima je, širom zemaljskog šara, znana pojava. Brojne su generacije tokom XX veka u svetu i na ovim prostorima odrastale i stasavale uz publikacije sa stripovima. Stripovi su deci otkrivali nove predele i vremena (stara, sadašnja ili buduća), drugačije narode i kulture, avanture, ratove, ljubavi i tuge, smeh i suze... Mnogi su naučili da čitaju zahvaljujući stripovima a zbog želje da bolje shvate šta se na slikama dešava. U kasnijim školskim godinama stripovi su odvlačili pažnju s učenja, vodeći svoje male i malo veće čitaoce u izmaštane stvarnosti bez mnogo veze sa tekućom realnošću. Odrastanje je često podrazumevalo odbacivanje stripova kao neozbiljne, detinje lektire. Zbog svega toga su seriozna (čitaj, akademska) promišljanja „priča u slikama“ bila retka čak i u „belom svetu“ i padaju tek u drugu polovinu XX veka (uz poneke ranije izuzetne). Teorijsko i kritičarsko bavljenje stripom na ovdašnjim teritorijama kasnilo je još i više jer je, posle II svetskog rata, strip prokazan i zabranjem kao štetan proizvod zapadno-kapitalističke kulture koji će pokvariti socijalističku omladinu. Kada je taj žig koliko-toliko obrisan, nastupio je period proglašenja stripa za „kič i šund“ koji se može štampati ali mora dodatno oporezovati i tako povećanom cenom učiniti slabije dostupnim najširoj publici – deci. Konačno, dodatno ponižavanje stripa bilo je njegovo objavljivanje bez naznaka autora (crtača, scenariste). Ipak, tekstovi o stripovima koji bi se mogli, koristeći literarnu terminologiju, okarakterisati kao „sekundarna literature“, dakle prikazi i kritike određenih dela odnosno istorijski osvrti, počeli su se sporadično pojavjivati što u dnevnoj i nedeljnoj štampi što u časopisima za „kulturu, umetnost i društvena pitanja“. Tako su ovdašnji stripoljubci mogli da saznaju više o 9. umetnosti, njenoj istoriji, važnim autorima, kriterijumima za procenu valjanosti pojednih dela; ovi su tekstovi bili prevodi stranih članaka ali je bilo i onih koji su poticali iz pera domaćih stvaralaca. Konačno su se počele objavljivati i teorijske knjige o stripu koje su ispisali i strani i domaći autori. No, sva je domaća produkcija tekstova utemeljena na angažovanju pojedinaca u časopisima odnosno izdavačkim kućama čiji su urednici bili otvoreni za novotarije koje još nisu dobile akademsku potvrdu. Otuda nedostatak sistematičnog i kontinuiranog praćenja i proučavanja strane i domaće istorije stripa i njegovog savremenog trenutka. S druge strane, paradoksalno je ali neumoljivo logično da rasutost tekstova o stripu po mnogim publikacijama rezultira nemogućnošću njihovog šireg praćenja i korišćenja-proučavanja (što poslednjih godina koliko-toliko ispravlja nekolicina domaćih internet strip sajtova).

            Zbog svega rečenog, svako sabiranje i klasifikovanje domaćih radova o stripu je vredno pažnje a zbornik koji je priredio Marko Stojanović pod naslovom „Jug i strip u teoriji“ (izdanje Udruženja ljubitelja stripa i pisanje reči „Nikola Mitrović Kokan“, 2021) u rangu je fantastičnog otkrovenja. Naime, ovaj strip promoter, autor i teoretičar otkriva znatiželjnim čitaocima da na prostorima juga Srbije, od Surdulice preko Leskovca i Niša do Pirota, Babušnice i Dimitrovgrada, poslednjih decenija u nizu časopisa, od „Arsenala“, „Strip Pressinga“, „Tink Tanka“, „Gradine“, „Trash-a“ do „Naše reči“ i još nekoliko izdanja, o stripu piše više od dvadeset autora! Neki kao su Branislav Miltojević, Nikola Milićević, Srđan Marković i Dragan Stošić o stripu pišu decenijama. Rame uz rame sa njima su nešto mlađi Velibor Petković, Saša Stojanović, Ivan Spirić, Predrag Stanković, Dragan Đorđević, Dejan Ognjanović, Dalibor Đorđević, Goran Stevanović, Dejan Stojiljković, Marko Stojanović, Zlatibor Stanković, Marjan Milanov, Nenad Pejčić, Stefan A. Marković, Aleksandar Teokarević a pristižu i mlade snage - Uroš Dimitrijević, Luka Vidosavljević, Stefan D. Marković i Luka Stojanović. Svako od njih u ovom je zborniku zastupljen sa po par tekstova kroz koje demonstrira kako svoja interesovanja tako i ambicije odnosno analitičke veštine. Mada se bave različitim tema, od istorije stripa, svetske i  domaće, pojedinih autora i dela, svi autori pokazuju zavidnu upućenost u predmete svog rada kao i u opštu odnosno popularnu kulturu što je svakako temelj za valjane tekstove. Dodatak ovim kvalitetima je i velika doza duhovitosti koja čini da čitalac uživa kako u analizama tako i vrcavim dosetkama koje anuliraju pretpostavljenju akademsku uštogljenost a u duhu je stripa kao umetničke forme.
            Rečju, zbornik „Jug i strip u teoriji“ je veoma zanimljiva knjiga kojoj će se rado obraćati ali i vraćati pravi ljubitelji „priča u slikama“.

            („Dnevnik“, 2023.)

 


Braća Strugacki, Arkadij (1925-1991) i Boris Natanovič (1933-2012), spadaju u najznačajnije autore fantastičke literature XX veka u Sovjetskom Savezu odnosno u nekadašnjem Istočnom bloku, mada je njihovo delo probilo tzv „Gvozdenu zavesu“ i bilo prevođeno i na Zapadu gde je privuklo veliku pažnju i uvažavanje (istina, manje nego što ga je u to vreme imao Stanislav Lem) uprkos ideoloških razlika ali i drugačijeg tretmana žanra (u Sovjetskom savezu je žanrovska fantastika bila cenjena kao literarna tema dok je SAD i ostatku Zapadnog sveta prvenstveno tretirana kao petparačka „palp“ paraliteratura).
Strugacki su po sopstvenom priznanju počeli da pišu iz sasvim opskurnog razloga - zbog opklade u flašu pića. Prve romane („pripovesti“ kao su ih oni nazivali) ispisali su po obrascima herojskog osvajanja svemira, pod uticajem tada popularnog Ivana Jefremova. Ipak, vrlo brzo Strugacki su „pronašli“ svoj glas i stil kojim su ispisali niz zapaženih romana odnosno kratkih priča u kojima su se bavili motivima prvog kontakta („Lutalice i putnici“, „Druga invazija Marsovaca“, „Hotel 'Kod poginulog alpiniste'“, „Piknik kraj puta“, „Talasi smiruju vetar“) odnosno upoznavanja različitih inteligentnih vrsta („Teško je biti bog“, „Nastanjeno ostrvo“, „Mališan“) te birokratskog totalitarizma/antiutopija („Golać na urvini“, „Ružni labudovi“, „Momak iz pakla“, „Buba u mravinjaku“). Specifična mešavina elemenata naučnofantastičnog žanra i motiva iz tradicije ruskih bajki, basni i folklornih mitova iznedrila je romane „Ponedeljak počinje u subotu“ (1965), „Bajka o trojki“ (1968) i „Milijardu godina do kraja sveta“ (1976).
Boris Strugacki je, nakon smrti brata Arkadija, nastavio spisateljsku karijeru; njegove samostalne knjige na tragu se zajedničkih interesovanja i ideja uz primetno veću sklonost prema tamnim valerima i ironiji. Dela braće Strugacki (pre svega romani - čak jedanaest - ređe priče) objavljivana su u SFR Jugoslaviji tako da su čitaoci bili prilično upoznati sa njihovim opusom; ipak, posle šestotomnog komleta (sa 7 romana) „Narodne knjige“ iz 1988.g, osim dva izdanja romana „Piknik kraj puta“ (koji je bio literarni predložak za film „Stalker“ velikog maga pokretnih slika Andreja Tarkovskog), nije bilo novih prevoda ovog dvojca. Otuda je pojava romana „Ponedeljak počinje u subotu“ izuzetno iznenađenje koje je znatiželjnim čitaocima priredila „Čarobna knjiga“ u okviru biblioteke „Beskrajni svet fantastike“ (urednika Darka Tuševljakovića). Pažnju odmah privlači sam naslov romana u kome je reč „subota“, za razliku od ostatka naslova, štampana ćirilicom. Ova izmeštenost/anomalija nagoveštava čudesna dešavanja koja slede već u  podnaslovu romana „Bajka za mlađe naučne radnike“ za kojom slede poglavlja „priče“ - „Ujdurma zbog divana“, „Ujdurma zbog ujdurme“ i „Svekolika ujdurma“. Zaplet počinje kada mladi programer Privalov poveze dvojicu putnika do sela Soloveca (u kome je Privalov trebalo da se sretne sa svojim prijateljima). Putnici ga nagovaraju da ostane kod njih i zaposli se, kao nužno potrebni kadar, u Naučnoistraživačkom institutu čarobljaštva, vračanja i okultizma (skraćeno NIČAVO). Privalov će, posle bizarnog noćenja u kući sa kokošijim nogama te jutarnjeg druženja sa prastarom štukom iz bunara, prihvatiti zaposlenje i tako ući u kolektiv bizarnih naučnika i njihovih praktikanata i pomoćnika (među njima je i rehabilitovani vukodlak kao i manje ili više uspešno napravljeni dvojnici i džinovi) odnosno svemoćnih ali nesposobnih birokrata. U Institutu se obavljaju raznovrsni eksperimenti koji trebaju da dokažu opskurne hipoteze i čiju su rezultati krajnje diskutabilni. Privalovo učešće u događajima je ili bitno ili potpuno marginalno a takve su i pouke koje iz njih on (kao i ostalo osoblje) izvlači; no, zar se bilo šta drugačije i može očekivati od Odeljenja linijske sreće, Odeljenja predskazanja i proročanstava, Administrativno-domaćinskog odeljenja, diplomaca crne magije, magova, ljudi sa velikim početnim slovom (njihov moto je „ponedeljak počinje u subotu“)... Naučni eksperimenti i metodi podrazumevaju upotrebu vradžbina kao i lasera, putovanja kroz stvarnosti stvorene literarnim delima...
            Roman je urnebensa i difuzna mešavina fantastičkih motiva iz folklorne mitologije, romantičarskih motiva (npr iz dela Puškina i Pjotra Jeršova), naučnofantastičke ikonografije uz vedri humorni ali i ironijski odmak. Ton je naizmenično ozbiljan i vrcav, lakoća prelaska iz jednog u drugi registar majstorski je neosetna; takva, razbarušena spisateljska igrarija neodoljivo je razgaljujuća i oduševljava čitaoce. Ispisujući ovu knjigu istinski unikatne i samosvojne (nazovimo je tako) „sintetičke fantastike“ (u kojoj u celinu „srastaju“ svakovrsni načini građenja i doživljavanja fantastike), autori se „služe“ vrhunskim dometima velikana kakvi su Gogolj (i njegove strašne i fantastične priče), Bulgakov (ne samo iz romana „Majstor i Margarita“ već i sjajnog „Psećeg srca“), uz podsećanje na apartnog Konstantina Vaginova te neprevaziđene kozere Iljfa i Petrova; sve njih Strugacki izdižu, shodno promenjenom vremenu i stečenim iskustvima, na novi značenjski nivo u kontekstu naučnofantastičnih žanrovskih dometa.
            Rečju, „Ponedeljak počinje u subotu“ nesporno je remek-delo fantastičke književnosti koje spaja tradiciju i savremena literarna iskustva u vrcavu, neponovljivu celinu.

            („Književna fantastika“ br. 7, 2021.)

 


Arkadij (1925-1991) i Boris (1933-2012) Strugacki spadaju među najbolje autore sovjetske odnosno ruske fantastike XX veka; njihova slava svojevremeno je preskočila čak i famoznu hladnoratovsku „Gvozdenu zavesu“. U svom obimnom opusu braća Strugacki su se okušala u nizu žanrovski prepoznatljivih tema i obrazaca, od naučne fantastike na tragu tradicije Ivana Jefremova sa opisima budućih društava blagostanja, putovanja svemirom, osvajanja planeta do sagledavanja različitih modaliteta prvog kontakta sa vanzemaljcima iz potpuno neočekivanih vizura; kako su godine i knjige odmicale tako su njihove proze postajale složenije, zahtevnije za razumevanje pa i sve subverzivnije. Ovo je posebno bilo očigledno u romanima koji su se bavili antiutopijskim, totalitarno-birokratskim društvima (“Golać na urvini”, 1968, “Ružni labudovi”, 1968, “Momak iz pakla”, 1975, “Buba u mravinjaku”, 1980) koja, u ime velikih državnih ambicija, uništavaju pojedinca. Strugacki su u svoja dela (posebno romane “Ponedeljak počinje u subotu”, 1965, “Bajka o trojki”, 1968, “Milijardu godina do kraja sveta”, 1976) uz naučnofantastične elemente uplitali i tradiciju ruskih bajki, basni, skaski i folklornih mitova, gradeći visoko stilizovane fantazmagorijske parabole. Uz već pomenute romane među najbolja dela braće Strugacki spadaju i “Teško je biti bog” (1965), “Ružni labudovi” (1968), „Hotel ’Kod poginulog alpiniste’“ (1974), “Piknik kraj puta” (1974. po kojem je Tarkovski snimio remek-delo “Stalker”), “Talasi smiruju vetar” (1985)... U svake pohvale vrednom poduhvatu repriziranja ranije objavljenih dela odnosno štampanja do sada neprevedenih knjiga braće Strugacki, „Čarobna knjiga“ predstavlja domaćim čitaocima izuzetnu knjigu „Grad beznađa“.
            Roman „Grad beznađa“ originalno je objavljen u dva toma 1988. i 1989. godine i ima neobično uzbudljivu istoriju nastanka i - opstanka. Braća su na ideju o ovom romanu 1967. godine ali je realizacija morala da sačeka okončanje knjige na kojoj su tada radili. Stvaranje novog dela potrajalo je pune tri godine i bilo okončano 1972.g. I u toku pisanja i po njegovom okončanju braća su znala da će, s obzirom na sadržaj, biti izuzetno teško objaviti roman. Pojačana represija države prema mnogim autorima koji su nisu bili na tragu zvanične politike, rezultirala je odlukom da se roman umnoži u tri primerka od kojih su dva data na čuvanje pouzdanim i časnim ljudima u dva različita grada. Braća su nadalje pisala druga dela a „Grad beznađa“ je bio skriven sve dok „perestrojka“ nije počela da menja klimu u državi i koliko-toliko popustila ideološka ograničenja.
            Pozornica celokupnog dešavanja romana je neznano mesto (postoje ozbiljni argumenti da je u pitanju čitava planeta) na kome postoji Grad okružen pustinjama i močvama, na jednoj strani omeđen visokim zidom sa suncem koje se pali i gasi u određenim intervalima. U Gradu žive ljudi pristigli iz različitih delova Zemlje i iz različitih vremena-epoha; svi oni su, svako iz svojih razloga, pristali da učestvuju u Eksperimentu o čijem odvijanju, planu i cilju postoji bezbroj spekulacija. Šta je suština Eksperimenta znaju Nastavnici koji se ukazuju svakom od stanovnika i s njim vode ozbiljne ili sasvim trivijalne razgovore. Glavni protagonista dešavanja je Andrej Voronjin, astronom iz 1950-ih, koji je pun vere i optimizma u Eksperiment a uz njega je šaroliko društvo koje čine Izja Kacman, Jevrejin večiti bundžija, smerni kućepazitelj Van, Selma devojka lakog morala, Fric Gajger, podoficir nemačke vojske, snažni i trezveni težak Jura, Donald, Oto i mnogi drugi. Sledeći politiku promene zanimanja Andrej i njegovi drugovi su najpre đubretari, nakon čega on postaje istražni sudija zadužen za bizarne predmete pojave i nestanka crvene kuće i stradanja ljudi koji su pali sa zida iako se ne zna kako su se tamo popeli. Napredujući kroz društveno-upravljačku strukturu Andrej postaje urednik novina a posle velikog prevrata i pobune protiv Eksperimenta, koju predvodi Gajger, postaje  savetnik u najvišoj vlasti koji će, dok se Grad razvija i buja, biti poslat u istraživačku ekspediciju sa zadatkom da kartografiše okruženje, otkrije eventualne opasnosti i pokuša da pronađe mitski Antigrad.
            Nesputana mašta braće Strugacki kreirala je čudestan svet, naselila ga mnoštvom ljudi (kao kuriozum navedimo da se ideja o sabiranju ljudi različitih epoha na jednom mestu „rodila“ i u glavi sjajnog američkog pisaca Filipa Hoze Farmera, 1918-2009, i pretočena je u serijal „Svet-reka“ započet 1971.g, koji broji pet romana i niz priča), oplemenila sjajnim epizodama (npr. invazija pavijana na Grad, period suživota i njihovo uništenje tokom „revolucije“, putovanje kroz prazne gradove) i začinila mnoštvom dijaloga o vlasti, umetnosti, narodnim masama... Strugacki su znali da će partijskim dušebrižnicima svakako „zapeti za oko“ dilema da li je Eksperiment sinonim sa Socijalizam, da li je revolucija protiv okoštale vlasti i Nastavnika poziv na bunt u realnom vremenu. Kao i sve valjane knjige, i „Grad beznađa“ može se čitati na više nivoa, od vrcave igrarije sa ozbiljnim elementima do filozofske rasprave i društvene kritike maskirane u roman. Svako od ovih tumačenja uslovno je ispravno jer prednost daje tek jednom od niza značenjskih nivoa. U svojoj celokupnosti „Grad beznađa“ vanredno je valjano delo sjajnih autora koje svakako ulazi u parteon klasika žanra ali i svekolike Literature.

            („Dnevnik“, 2023.)

top