Magični svet literature nezamisliv je bez onih koji je stvaraju (baš kao ni bez distributera-izdavača i potrošača-čitalaca). Bez obzira da li se ličnost pisca smatra relevantnim faktorom u analizi književnog dela ili ne, život umetnika ostaje intrigantno mesto za svakog ljubitelja pisane reči; otud su jednako slavna i dela i biografije Remboa, Prustova soba obložena plutom, šarolike karijere američkih pisaca, 'kućevno' poznavanje Divljeg zapada Karla Maja, slepilo H. L. Borhesa, Kafkine službeničke godine... U ovom kontekstu Džon Kenedi Tul i njegova fizička i duhovna egzistencija svakako su bizarno-mitska priča: rođen je u Nju Orleansu 1937.g, magistrirao engleski jezik, predavao na nekoliko univerziteta, samoubistvo izvršio 1969.g. Za njim je ostao obiman roman u rukopisu, koji je njegova majka 1976.g. ponudila na čitanje (uz tvrdnju da je odličan) profesoru ‘Lojola univerziteta’ Volkeru Persiju. Ovaj je izbegavao obavezu iz obzira prema sebi ali i nesretnoj ženi. Ipak, nadajući se da će rukopis biti dovoljno slab da ga ne mora čitati do kraja, pristao je da pregleda zamrljanu kopiju i shvatio da pred sobom ima izuzetno delo.
          "Zavera budala", objavljena 1980.g, privukla je veliku pažnju čitalaca i kritičara, predstavljajući im jednog od najčudnijih junaka književnosti - Ignacija Ž. Rajlija. Imenovani je brdo mesa i sala upakovano, prema samoproklamovanim zakonima teologije i geometrije, u komotnu odeću i tesne antilop čizme, na čijem vrhu je okrugla, mesnata glava sa napućenim usnama u čijim uglovima su se zadržale mrvice čipsa, gustim crnim brkovima, plavo-žutim očima, dlakavim ušima i zelenom, lovačkom kapom čiji naušnici štrče kao znakovi za skretanje i istovremeno pokazuju dva suprotna smera. Ignacije nadmeno i s neodobravanjem gleda na civilizaciju oko sebe i, budući akademski obrazovan i stručan za srednjevekovnu filozofiju, predviđa njenu propast, zapisujući svoje genijalne misli u mnoštvo svezaka na male linije koje prekrivaju pod njegove sobe, planirajući da ih, jednom, kad bude psiho-fizički raspoložen, sklopi u fatalnu, nezaobilaznu raspravu sposobnu da razobliči svu bedu svakodnevice. Tu plemenitu nameru ometa njegova ležerna lenjost i razbarušena nesistematičnost ali i fiziološki problemi sa želudačnim zaliskom, jer se ovaj, reagujući na frustrirajuće okruženje, zatvara i izaziva Ignacijevu nadutost od koje se on oslobađa gromoglasnim podrigivanjem i sličnim ispuštanjem viška gasova (ali ne odustaje od konzumiranja ogromnih količina hrane i piva).
          Izvor dodatnog pritiska na neshvaćenog filozofa (spoja moderno trapavog Don Kihota, problematičnog Tome Akvinskog, sumnjivog Ignacija Lojole) je njegova majka, dama sklona piću (čuvanog u rerni). Ona će ga naterati da se, uprkos preziru, zaposli ne bi li otplatio dugove izazvane saobraćajnom nezgodom. Od tog trenutka Ignacije upada u zamršene tokove realnog sveta: u kompaniji "Levi pantalone" izvodi neuspelu revoluciju, postaje prodavac viršli i sopstveni najbolji kupac, pokušava da organizuje partiju homoseksualaca koja bi, ubacivanjem u redove vojske, podrila mračnu instituciju i donela doba mira, posredno pomaže da se razotkrije lanac rasturača porno slika u školama (jer naga dama sa slika skriva lice knjigom "Uteha filozofije" njegovog omiljenog filozofa Boacija, što je dovoljno da poželi da je upozna) i, konačno, da ne bio bio odveden u psihijatrijsku bolnicu (po prijavi sopstvene majke), beži od kuće sa devojkom-aktivistkinjom svih mogućih alternativnih pokreta, zagovornicom slobodnog, terapijskog seksa koji preporučuje i Ignaciju što on s indignacijom odbija. Glavnog junaka romana prati galerija grotesknih likova, od nespretnog policajca kome je naloženo da uhvati bilo koje sumnjivo lice (makar i u javnom toaletu) ili će biti izbačen iz službe, crnca sa crnim sunčanim naočarima i večito upaljenom cigaretom, prinuđenog da čisti pod u lokalu na lošem glasu i spremnog da sabotažom upropasti investiciju svoje poslodavke (dame sa porno slika), neuspešne animir dame koju bi u atraktivnoj koreografiji trebalo da svuče jedan kakadu, prastare službenice željne penzije i bogatašice voljne da joj, u inat suprugu a po savetima dopisne škole psihologije, ulije samopouzdanje i uverenje da je još poželjna, do bande muškobanjastih devojaka uvek spremnih za dobru tuču i buljuka kmezavih transvestita.
          Mada je pisan pre najmanje tri decenije, roman zrači blistavom svežinom. Urnebesna igrarija neodoljivo zavodi čitaoca nudeći mu gorko-smešnu priču, zabavnu ali i intrigantnu. Uprkos pojedinim slabijim epizodama, što se može pripisati i obimu ovog prvenca (423 strane), tenzija romana je očuvana, tako da je celokupan utisak vrlo povoljan. Autor nije podlegao jednostranim, 'na prvu loptu' funkcionalnim trikovima ismevanja društvenog ustrojstva, rasnih tenzija, birokratije, problematike seksualnih (ne)sloboda i, pre svega, odnosa intelektualca i pragmatičnog života. S druge strane, uprkos višeznačnosti Tul je sačuvao lepršavost efektnog humora, nadograđenog i produbljenog sveprisutnom linijom tragike svakog od junaka zatečenog u zadatim društvenim fijokama i upetljanog u sopstvene aluzije i planove. Poznavaocima stripa neodoljivo će se nametnuti poređenje  delova romana sa najboljim stranicama Maks Bunkerovog "Alan Forda", dok će drugi lako prepoznati paralele sa grotesknim skečevima iz "Letećeg cirkusa Monti Pajtona". Naravno, ovo su samo asocijacije koje se namaću današnjem čitaocu (pošto je roman pisan nezavisno, pre nastanka ovih dela) i dokaz su duhovne bliskosti knjige i sadašnjeg trenutka a što je u žanru komedije izuzetno teško postići (najčešće je komedija proizvod sa kratkim rokom trajanja). Rečju, Tulova "Zavera budala" jeste vanredno uspela proza koju valja pročitati.
          (2000)

0 komentara:

Постави коментар

top