Romanom „Doktor Metuzalem“ Vladimir Kolarić (1975), prozni i dramski pisac, esejista i prevodilac, nominalno zaokružuje trilogiju koju još čine ranije objavljeni romani „Avanture pobednika“ i „Filip od zlata“. Ipak, ovu konstataciju valja imati na umu sa velikom rezervom jer nije u pitanju trilogija u klasičnom smislu reči; s druge strane, pak, Kolarić se, u sve tri knjige, samoodređuje osnovnim linijama priče, pre svega putovanjima u razne zemlje i gradove koji imaju ulogu svojevrsnog katalizatora stasavanja i razvoja njegovih junaka. Ipak, ovo nisu ni „romani o put(ovanj)u“ u svom uobičajenom obliku kao što nisu ni „bildungsromani“ ni „krimići“. Pisac je od svih obrazaca pozajmio ono što mu je bilo potrebno, kosture modela i uklapao ih u sopstvene ideje. Ovo, u svojim temeljima, subverzivno-postmodernističko tretiranje forme dodatno se potencira specifičnim stilom-tonom pripovedanja, odnosno njegovom lepršavom lakoćom koja dozvoljava poigravanja, parodije pa i karikiranja kakvih, naravno, u „serioznim“ romanima ovakvih tematskih profila nema i ne bi trebalo da bude (jer se u slučaju odstupanja od njih dovodi u pitanje pogodbeno pristajanje čitalaca da ih pisac uveri u literarnu verodostojnost svoje priče). Kolarića, međutim, ne interesuje uveravanje i ubeđivanje rutiniranih čitalaca; on od svojih „konzumenata“ očekuje aktivnije ponašanje kao što podrazumeva i da njegovi čitaoci vladaju određenim fundusom opšte kulture i, u slučaju „Doktora Metuzalema“, poznavanjem istorije i sadašnjosti krimi žanra. Jer, praćenje potrage Doktora Metuzalema i njegovog pomoćnika Valdemara Gorskog za misterioznim Čovekom bez lica koji, sam ili posredstvom svojih izvršilaca, nemilosrdno ubija aristokrate, zahteva pažnju, promišljanje epizoda koje su opisane i domišljanje epizoda koje su izostavljene ali se uzgredno pominju u nekom od dijaloga. Dijabolični plan uzdrmaće same temelje dične države (hipotetičke/buduće) Slobodne Evrope koja se, uprkos svom tehnonapretku i demokratičnosti, i dalje oslanja na duge linije i loze onih sa „plavom krvi“ koji i dalje, zahvaljujući krvavo stečenom bogatstvu iz prošlih epoha, vladaju, istina koliko god je to moguće iz senke, ovim delom sveta i populacijom koja ga nastanjuje. Što je broj mrtvih veći to je Slobodna Evropa klimavija, posrće i pada na kolena. Moćni Europol nije u stanju da se adekvatno izbori sa pretnjom pa poziva u pomoć tajanstvenog Doktora Metuzalema čija desna ruka je Gorski, bez pedigrea i podobnog porodičnog stabla, potekao iz masa ruskog naroda (ne iz ruske aristokratije jer je ova inkorporirana u Evropom vladajuće porodice), te večite opsesije i zebnje „civilizovanih“ stanovnika Starog kontinenta, „Kolevke demokratije“ itd itd. Da nevolje budu još veće, Čovek bez lica u stanju je i da uđe u snove svojih budućih žrtava pa i samo spavanje postaje pogubna rabota... Doktor Metuzalem i Gorski prate krvave tragove zločina pokušavajući da u njima pronađu pravilnosti i šeme kako bi sprečili sledeće stradanje; Gorski, koji pati zbog odvojenosti od porodice, pokušava da razume svog poslodavca, ljubitelja jagoda u šlagu i medu, kao i druge osobe sa kojima kontaktira a koje pripadaju visokim dekadentnim slojevima društva. Razrešenje tajne, pak, biće tek još jedna potvrda viševekovne izopačenosti aristokratije, njene ultimativne želje za bogatstvom i moći; nakon svega Gorski se, ostaviviši Doktora Metuzalema u njegovim svetovima, vraća porodici...
            Svoj „pikarski detektivski roman“ Kolarić ispisuje lepršavo i poletno, rado (i redovno) eksperimentišući sa „lomljenjem“ rečenica što oneobičava iskaze darujući im dobrodošlu iskrzanost koja odstupa od uobičajenog govora/pisanja. Na drugoj strani, prilikom imenovanja lica koja se pominju u romanu autor postupa suprotno: aristokratske porodice imaju po nekoliko imena i prezimena kojima se sugeriše njihovo staro poreklo na koje su dodati aktuelni „heroji“ rubrika o tzv. džet-setu (bez obzira čime se u stvari bave, od sporta do estrade); konačno, neki nazivi će podsetiti na skorašnju prošlost („Crvene armade“), spojiti više tekućih, „bombastih“ pojmova (korporacija „Transintermegazona“) ili asocirati na poznata umetnička dela (Nepokoreni grad koji seća na istoimenu TV seriju prikazivanu u SFRJ tokm 1980-tih). Konačno, ime glavnog Europol saradnika Doktora Metuzalema i Gorskog je Hijeronimus Blok što je spretni spoj dva velika detektiva Hijeronimusa Harija Boša iz romana M. Konelija i TV serije „Boš“ i inspektora Bloka iz stripa o Dilanu Dogu, istraživača noćnih mora. Naravno, i ime glavnog junaka Doktora Metuzalema nosi sa sobom mnoštvo asocijacija i istorijsko-kulturoloških referenci. Svo ovo oneobičavanje upotpunjava utisak izmeštenosti priče iz znanih-prepoznatljivih geografsko-vremenskih tokova i dodatno budi/angažuje čitaočev interes/pažnju.
            Rečju, roman „Doktor Metuzalem“ svojom nekonvencionalnom svežinom i zavodljivom intrigom zaslužuje punu čitalačku pažnju.

 

https://www.art-anima.com/vladimir-kolaric-doktor-metuzalem/

           

top