Roman “Emil i detektivi” Eriha Kestnera (1899-1974) bio je na našim prostorima bezmalo obavezno štivo za dečake (i poneku devojčicu) gotovo pola veka, tačnije od 1931.g. kada se pojavio prvi prevod (iz pera znamenitog Gustava Krkleca) pa sve do 1980-tih kada su deca još volela da čitaju lektiru a i knjige koje nisu bile na spisku obaveznih (“Emil…” jedno vreme jeste bio i u lektiri). Knjiga koja je originalno objavljena 1928.g. vrlo brzo je prevedena na niz evropskih jezika a sam autor je za izdanje u tadašnjoj Jugoslaviji napisao par reči ”Neobično me veseli da će moja knjiga “Emil i detektivi” biti eto predana i jugoslavenskim čitaocima. A ja se nadam da će ona i ovdje, kao i svuda dosad, steći prijatelje kod starih i kod mladih.” Ovaj “roman za decu” bio je izuzetno popularan širom međuratne Evrope ali je dolazak nacista na vlast i proganjanje Kestnera, kao Jevrejina, rezultirala i njenim spaljivanjem na velikim lomačama nepoželjnih knjiga koje su nacisti organizovali. Ovaj je roman bio prvo Kestnerovo delo za decu; on je do tada već bio već etablirano ime u svetu poezije i proze “za odrasle”. Posle “Emila…” Kestner je napisao niz knjiga za decu ali je ovaj prvenac bio i ostao najpopularniji i najcenjeniji. Slava “Emila…” pomalo je zasenila i niz valjanih Kestnerovih knjiga za odrasle među kojima se izdvajaju “Kada sam bio mali dečak” (autobiografija), “Večernja pesma komornog virtuoza” (pesme), “Fabian” (roman), “Marš 1945” (zapisi)... “Emil...” je više puta ekranizovan a imao je svoje verzije i u stripu.

           
Nekoliko osobenosti izdvajalo je “Emila i detektive” iz tekuće dečije produkcije onog vremena. Priča se dešava u sadašnjosti, na prepoznatljivom lokacijama, među radničkom klasom koja jedva uspeva da opstane u kapitalističkom društvu posle I svetskog rata. Nema u njoj nikakvih prinčeva i princeza niti bezbrižnih bogataša već samo ljudi koji teško ali pošteno rade da bi ishranili sebe i svoje porodice. S druge strane zakona, uglađeni lopov koji u vozu krade od usnulog Emila novac namenjen za baku u Berlinu nema nikakve obzire prema detetu (ispostaviće se da je to prevejani kradljivac tražen zbog više zlodela). Emil Tišbajn je dobar dečak koji je ostao bez oca i čija majka mnogo radi, on je marljiv učenik a povremeno je sklon nestašlucima; Emil zapada u tešku situaciju iz koje se ne bi izvukao da nema malih berlinskih mangupa koji su spremni da mu pomognu i da se solidarno organizuju, da prate lopova i raskrinkaju ga. Ni oni nisu iz dobrostojećih porodica tako da bez mnogo muka uspevaju da dobiju dozvolu i  ostanu na ulicama celu noć. Njihov neformalni vođa, mali Profesor, primer je predvodnika voljnog da čuje predloge ali i odlučnog da iz grupe izbaci onoga ko ne izvršava zadatke. Dečaci su spremni da se organizuju kao prava mala vojska, da improvizuju kad to situacija traži ali i da se žrtvuju, makar to značilo da mali Dinstag samopregorno dežura pored telefona umesto da (što bi više voleo) učestvuje u praćenju i poteri. Naravno, devojčice se ne pozivaju u grupu ali kada se pojavi Emilova sestra, vragolasta Poni, svi postaju fini i stidljivi a sva njihova hrabrost i dovitljivost nekako iščeznu. Ono što važi za svu decu jeste stav da su odrasli sa svojim problemima i idejama ludi i da komplikuju stvari; to važi i za njihove roditelje mada su svi spremni da njima, posebno majkama, malo “progledaju kroz prste”.
            Knjiga vrvi od akcije, zgoda (sam Kestner se pojavljuje u knjizi kao putnik koji Emilu plaća tramvajsku kartu a potom piše reportažu o uspešnom hvatanju lopova), nezgoda i dosetki i odiše svežinom iako je stara gotovo pun vek. Srećni završetak unekoliko ublažava i pogled na težak siromaški život pa je celokupan utisak pozitivan i optimistički (za razliku od kvalitetnijeg romana “Dečaci Pavlove ulice” Ferenca Molnara iz 1907. čiji tužan kraj bespovratno boji knjigu tamnim tonovima). Zbog svega rečenog, knjiga “Emil i detektivi” Eriha Kestnera zaslužuje da je pročitaju kako sada mladi čitaoci tako i oni koji su je nekada davno već čitali kao znatiželjni derani.

 

SEĆAJUĆI SE DRAGOG PROFESORA ERVINA MAREŠA (1929-2006),

VEČNOG OBOŽAVAOCA “EMILA I DETEKTIVA”

            (“Dnevnik”, 2022.)

 


Serijal “Vekovnici” nesporni je fenomen srpskog stripa prvih decenija XXI veka. Uprkos svim teškoćama ovaj serijal stigao je do dvanaestog numerisanog albuma odnosno 13. ukupno obzirom da postoji i nulti album (na koji se XII direktno vezuje)! Delo ovakvog obima – koje, usto, nije ni blizu svog okončanja – naravno (i na žalost) nisu mogli da mimoiđu svakojaki izazovi i nevolje. Strip serijali su u svetskim produkcijama pravilo a na ovdašnjim prostorima uspevaju sa promenjivim uspesima uzrokovanim mnogim činiocima: serijali traže dugotrajnu koncentraciju i profesionalnu disciplinu koje mnogi autori ne mogu da poštuju i to sve u specifičnom okruženju prevrtljivog državnog odnosa prema stripu, koji je “izazivao” neredovno izlaženje publikacija i kratko “trajanja” izdavačkih kuća; na sve to dodaju se posledice ratova i sankcija iz 1990-tih koje se ogledaju u odrastanju generacija mladih bez nužne dnevne/nedeljne porcije “priča u slikama” na kioscima što je rezultiralo masovnim gubitkom interesa mladih čitalaca za strip. “Vekovnici” su od 2007.g. do danas imali bezbroj problema ali su postigli i zapažene uspehe. Zamišljeni kao serijal koji će izlaziti u “Politikinom zabavniku” pa (silom prilika i okolnosti) premešteni u albumski format uz sporadično/nekontinuirano pojavljivanje u periodici, “Vekovnici” su ipak izgradili svoju “nišu” na domaćoj strip sceni koja se, na radost ljubitelja, istrajno popunjava novim izdanjima. “Spiritus movens” čitavog projekta je scenarista Marko Stojanović koji je, zahvaljući izuzetnoj energiji i entuzijazmu, osmislio priču, angažovao i za rad na albumima koordinisao preko stotinu crtača i preuzeo na sebe aktivno medijsko predstavljanje projekta. Paralelno sa originalnim serijalima stvoren je i pobočni ”spin off” serijal, pod imenom “Beskrvni”. Stojanović je hrabro preuzeo iskustvo andergraund stripa - kolektivno crtanje stripa koje nije popularno u klasičnom stripu jer promena vizuelnog identiteta (više nego promena scenariste) može dovesti do gubitka publike navikle na određeni crtež. U “Vekovnicima”, pak, svoju verziju priče i glavnih junaka crtaju umetnici različitih grafizama; ova potencijalna slabost je izrasla u vrlinu i zaštitni znak serijala pa je eksperiment potvrdio svoju opravdanost.

            Težište serijala je bizarni dvojac - vampir Čen i prgavi besmrtnik Kraljević Marko - oko koga se pletu raznorazne zgode i nezgode u svetu koji se delimično poklapa sa znanom nam istorijom XVIII i sledećih vekova dok je onim drugim delom ukoračio u alternativne stvarnosti bajki i literature, mitova i popularne kulture. U neodoljivom klupku stvarnosti “Vekovnika” sreću se, druže i bore vampiri i vukodlaci, Amazonke, demoni i magovi koji su blagosiljali Hrista, Kainov soj, krstaši, vatra sveta, psoglavci, tajanstvene mape i propasti svetova… Mozaik dešavanja nije uvek lak za sagledavanje ali je ta tajnovitost i iznenađujuća začudnost jedan od aduta serijala.
            Naslov dvanestog albuma “Istina i druge bajke” odmah će setiti znatiželjne čitaoce na naslov tzv “nultog” albuma “Bajke i druge istine”. Intrigantna dilema šta je istina a šta bajka može se preformulisati i u pitanja da li je istina bajka i da li su bajke istina? Odnosno, nije li ono što je za nekoga bajka za drugog – istina? Određuje li pozicija posmatrača/pripovedača njegov doživljaj istine i, ako jeste tako (a jeste) – postoji li uopšte jedna istina ili svako ima svoju istinu i bajku? Sva ova pitanja moguće je postaviti kako tokom čitanja albuma tako i pošto se korice sklope jer je Stojanović osmislio sasvim posebne avanture; naime, ovog puta se u pričama ne pojavljuju ni Marko ni Čen već pripovest prati avanturu čete prognanih psoglavaca koja je stigla na kraj sveta i pregazila ga, ušla u tamni vilajet u kome ko uzme kamen pokajaće se ali i ko ne uzme kamen pokajaće se. Sledi put u bezdan mraka prepun istinskih stahota i izmaštanih mitova. Susretu sa strašnim bićima prethodi susret i sagledavanje sopstvenog bića, razotkrivanje sopstvene ličnosti sa svim manama i vrlinama. Moćni i autoritativni Divostin će u boju žrtvovati decu, izgubiti vid ali ga i dobiti, sresti se i boriti sa vrhovnim bogom-demonom Mrakom, doživeti transformaciju a zarad iskupljenja osuditi na propast svet koji je trebalo da spasi… Osnovnu priču prekidaju storije o zmajevima, čarobnjacima i robotima da bi se do kraja i one uklopile u podzemno pakleno stratište propalih pokuša uspona u pobedu i slavu.
            Ambiciozna višesmislena i intrigantna zamisao nadopunjena je nizom neobičnih preokreta i čudnih detalja (svetli dijamanti u ustima psoglavaca setiće na Mebijusove crteže a poštovaoce grupe “Ramštajn” na svetlo u ustima njihovog pevača na jednoj od ranijih turneja). Priče/bajke/mitovi ne daju definisane odgovore već ostavljaju čitaocima da ih domisle i formulišu. Deset priča iscrtalo je i obojilo isto toliko mladih crtača i kolorista potvrđujući da su “Vekovnici” valjani fantastički strip serijal koji kontinuirano promoviše novi duh i nove snage 9. umetnosti.

            (“Dnevnik”, 2022.)

 


U izdanju „Čarobne knjige“ upravo se pojavio vanredno zanimljiv naučnofantastički album iz najnovije frankofonske strip produkcije (originalno objavljen 2020. g.). Reč je stripu – preciznije o obimnoj (270 strana) grafičkoj noveli - „Karbon i Silicijum“ mladog autora Matjea Bablea (1987). Delo je nesporno iz domena naučne fantastike ali nije instantno-konfekcijski jednoobrazno već ambiciozno kombinuje iskustva više podžanrova i „funkcioniše“ na različitim nivoima značenja koji su čitljivi zavisno od ambicija i verziranosti znatiželjnih čitalaca. Nominalno, priča smeštena u budućnost započinje stvaranjem i stavljanjem u probnu funkciju para androida – Karbona sa ženskim i Silicijuma sa muškim telom. Njihova svest i intelektualne sposobnosti razvijaju se zahvaljujući neprestanoj priključenosti na internet mrežu. Osnovni zadatak zbog koga su androidi stvoreni jeste da čuvaju ostarele ljude za koje njihovi potomci nemaju vremena niti imaju volje da na starce „troše“ svoje živote jureći za ispunjenjem sopstvenih hedonističkih prohteva; starci se, pak, grčevito drže svojih preostalih dana zahtevajući negu i pažnju. U takvoj situaciji kvazi-humanosti masovna proizvodnja androida-dadilja za stare je izuzetno profitabilna pa se kompanije međusobno takmiče za osvajanje tršišta. Ipak, odgajanje androida je ozbiljan i dugotrajan proces (što iritira biznismene). Dok traje odrastanje androida dešava se i porođaj doktorke Noriko koja je vođa čitavog projekta. I kao što u životu svakog ljudskog bića dođe trenutak kada mora da lično upozna spoljni svet tako to vreme dolazi i za androide. A oni, kao i svi tinejdžeri kojima mudri saveti i preporuke odraslih samo „prolaze kroz uši“, odlučuju da usred ekskurzije – pobegnu. No, Karbon će biti uhvaćena a Silicijum će se izgubiti u ljudskoj masi i nestati sa interneta...

            U nastavku se pripovedne linije dele i pretežno prate opstanak Karbon koja mora da se, kada joj istekne 15 godina životnog veka, pomognuta od Noriko, preko interneta seli u druga veštačka tela i tako, tokom bezmalo tri veka (tačnije 271 godine), upoznaje mene ljudske planetarne civilizacije u neumitnom raspadanju ekološke ravnoteže, uništavanju društvenih institucija, gubljenju ljudske fizičke interakcije uzrokovanom stalnom priključenošću na virtuelne svetove, u gacanju ljudi otpadnika i nevoljnika kroz sveprisutni otpad sve do propasti kapitalizma i kompanija koje su ga gradile i koristile (neke neće nestatiti već će regresirati i postati sekte) i haotičnog stanja u kome se preostali androidi i roboti okupljaju radi kolektivnog odlaska u virtuelnu realnost. Tokom kratkih poglavlja smeštenih na različitim kotama Zemlje, Karbon će ponovo sresti Silicijuma koji je odabrao sasvim drugi princip življenja u kome je stalno prisutan u fizičkoj stvarnosti. Tako su imena androida postala njihov usud jer su ugljenik i silicijum temelji dva vida/oblika postojanja. U poslednjem poglavlju Silicijum se, potpuno preobraženog tela jer se početno tokom vekova raspalo, pojavljuje na okupljalištu ali odbija da se prikljući svojoj sabraći pošto je do tada uspeo da obiđe 87,2% Zemlje i ne namerava da prestane sa svojim nomadskim putešestvom bez obzira na nagovore od Karbon. Čini se da je početno jedinstvo dva androida došlo do svog neumitnog kraja...
            Bableova priča ima epski zamah i slika previranja u tkivu ljudske civilizacije koja nezaustavljivo srlja u propast vođena povlađivanju telesnim zadovoljstvima uz zanemarivanje saveta razuma i nauke. Empatija na nivou vrste ne postoji i niko ne mari za svoje savremenike kao ni za svoje potomke. Ta bahatost, naravno, mora biti kažnjena brisanjem čitave vrste sa lica planete. No, to je bolan i mučan proces koji pogađa sve klase (mada one bogate kasnije). Pitanje odnosa ljudi prema robotima i androidima potvrđuje nedoraslost ljudske vrste: oni se posmatraju kao korisne mašine a njihova svest se generalno ne uvažava i ne poštuje. Na drugoj strani, ljudi vrlo lako žrtvuju svoju fizičku stvarnost zarad uranjanja u virtuelno okruženje koje donosi sasvim nove vidove komunikacije između jedinki, bez granica koje nameću društvene konvencije. Međutim, ljudi su i dalje telesni iako telo doživljavaju kao nepotrebni balast. Konačno, postoje pojedinci i grupe koji odbijaju ulazak u virtuelno i zadovoljavaju se „prirodnim“ formama postojanja i komunikacije.
            Mada je sebi postavi vrlo ozbiljan zadatak i poduhvatio se globalnih problema budućih vremena Bable nije kopirao komercijalne naučnofantastičke šeme već je seriozno promišljao moguće puteve i stramputice čovečanstva. Svu lepezu pitanja i dilema on je predstavio tako da ne opterećuju samu priču, pokazavši zavidnu sposobnost za razvijanje i održavanje tenzija kao i za epizode potpuno lišene dijaloga i utemeljene na čistom vizuelnom pripovedanju. Umereno stilizovana karikaturalnost ljudskih likova dobrodošlo je oneobičavanje prepoznatljivih formi dok su prizori iz internet-virtuelne realnosti svojim vrtoglavim perspektivama i specifičnim kolorom adekvatan uvod u atraktivne svetove u dubokom kontrastu prema prljavoj, ruiniranoj, zagađenoj Zemlji.
            Rečju, „Karbon i Silicijum“ Matjea Bablea valjano su delo mladog autora koje se, potvrđujući njegov vanserijski talent, intrigantno i provokativno bavi krucijalnim pitanjima postojanja i opstanka ljudske vrste u okruženju nastalom zahvaljući bahatosti i neumerenosti uspravnog dvonožnog samozvanog „gospodara Prirode“.

            („Dnevnik“, 2022.)

top