U FOKUSU
            Pola veka u životu knjige dovoljan je period da se desi prvi korak u njenom putu prema besmrtnosti ili padu u zaborav; naime, za toliko godina dolazi do smene generacija pa autorove savremenike smenjuju njihovi potomci koji sa roditeljima najčešće ne dele interesovanja i estetičke kriterijume. Ako je, dakle, i novopridošlim čitaocima knjiga atraktivna pa je čitaju onda je to valjan dokaz da je u pitanju delo trajnije vrednosti.
             Roman “Dina” (kod nas preveden i kao “Peščana planeta”) Frenka Herberta (1920-1986) objavljen je, posle priličnih problema oko nalaženja izdavača, kao zasebna knjiga davne 1965. godine;  pre toga je od 1963. do 1965. serijalizovan u nastavcima u časopisu “Analog” što je bio uobičajen način prezentovanja romana u tom periodu dok su posebna, knjiška izdanja bila još u povoju. "Dina“ izaziva pravi potres u SF svetu, pripadaju joj obe glavne žanrovske nagrade, Hugo (dodeljuju je čitaoci) i Nebula (dodeljuju je kolege pisci), knjiga je bestseler. Iako je Herbert kontinuirano objavljivao priče i romane i pre i posle “Dine” (ukupno 18 knjiga) odmah je postao njen zarobljenik; par godina se opirao zahtevima za pisanjem njenih nastavak ali je pokleknuo i do kraja života stvarao nove romane o ovom svetu koji su uvek dobro prodavani i masovno čitani mada je svaka nova knjiga bila slabija od prethodne. Posle “Mesije Dine” (1969) sledila su “Deca Dine” (1976), “Božanski car Dine” (1981), “Jeretici Dine” (1984) i “Kapitol Dina” (1985). Nakon Herbertove smrti najčešće pitanje je bilo da li je napisao sledeći nastavak ali se ispostavilo da nije, niti je bilo ikakvog sinopsisa. Herbertov sin Brajan (1947) nastavio je 1999, sa Kevinom J. Andersonom, očevu seriju koja trenutno broji dve trilogije i tri serijala romana i nekoliko zbirki priča. “Dina” je prešla u druge medije, na film (u režije Dejvida Linča; film koji je pripremao A. Jodorovski sa Mebijusom, Gigerom, Fosom, Salvadorm Dalijem, grupom Pink Flojd nije snimljen), na televiziju, strip, kompjuterske igrice.


REČ KRITIKE
“Dina” spada u dela koja su na tragu bajki, starih epova, mitova i sagi. Herbert je zamislio i briljantno dočarao bizarni svet-pustinju, nastanjen egzotičnim bićima (pre svih džinovskim crvima koji proizvode drogu dugovečnosti). Zaplet je prepun akcije i obrazaca: Dinu od Cara dobija Vojvoda Atreid, gubi u boju sa zlim Harkonenima, njegov sin Pol beži u pustinju gde ga spasava pustinjski narod koji u njemu prepoznaje Kvizac Haderaha, mesiju oslobodioca, nakon čega sledi veliki obračun i pobeda. Kao kuriozum, pomenimo da jednu obrednu pesmu pustinjaci pevaju na – srpskom!; u originalnom izdanju stihovi su štampani na srpskom, a zatim prevedeni na engleski. U mozaik priče slažu se laseri i parapsihološke moći, odrastanje junaka, ljubavi i porazi, zavere moćnih organizacija, arapizovana imena ljudi i toponima, mudrosti iz knjiga što su ih napisali potomci junaka, srednjovekovna atmosfera i superiorna tehnologija... Mnoštvo nivoa prepoznavanja i identifikovanja (koja hrane čitaočeve ličnosti deteta i odraslog) svakako su razlog za privrženost seriji uprkos brojnim slabostima nastavaka, očitim preterivanjina, neinventivnosti, pretvaranja nekih od junaka u super-heroje (ranije je Herbert umeo da im udahne čovečnost). U nastavcima priče oslobođena Dina opstaje, eko-sistem planete se menja, prvi junaci samo su legende, njihovi potomci imaju drugačije probleme (jedini lik koji opstaje je Dankan Ajdaho, koga je moćna tehnologija – a ona se ne razlikuje od magije, rekao je Artur Klark – povratila iz mrtvih i učinila gotovo besmrtnim). U stvari, konstantni su interesi, zavere i sukobi, smatra Herbert. Posle 2500 stranica on očito nije imao ideju kako da zaokruži seriju (za razliku od Asimova koji je povezao sve svoje cikluse). Uprkos svemu tome, Herbertova "Dina" ostaje simbol velike, blistave naučnofantastične avanture.
(“Dnevnik”, 2015)


                                                                   U FOKUSU
            Istorija stripa kao medija usko je povezana sa popularnošću i razvojem štampe s kraja XIX i početka XX veka; tada su, u cilju povećanja tiraža (i profita), američki novinski magnati neprestano pokušavali da svojim izdanjima obuhvate što širu čitalačku publiku. Karikature kao izvor humorističkih sadržaja bile su popularne pa su traženi načini da se ta popularnost poveća. Prvi strip junak „Žuti dečak“ rođen je iz takvih eksperimenata. Razotkrivanje novog medija išlo je ruku pod ruku i sa jednim bizarnim elementom - takmičenjem (pa i netrpeljivošću) novina i njihovih vlasnika što je otvorilo prostor za razne  eksperimente kojima je stvoren strip medij. Naravno, sve te tehničke i izdavačke pogodnosti ne bi značile ništa da ih nisu koristili izuzetno talentovani pioniri koji su istraživali i sami postavljali pravila kojih će se držati ne samo oni nego i sledeće generacije „stripadžija“.
            Među plejadom genijalnih strip pionira značajno mesto zauzima i Džorž Makmanus (1884-1954) odnosno njegovo životno delo „Porodica Tarana“ (u originalu „Bringing up Father“ što se, zavisno od konteksta, može prevoditi kao „vaspitavanje oca“ ili „pominjanje oca“) koje je kontinuirano stvarao od 1913. godine pa do svoje smrti (strip je, po uglavnom lošem izdavačkom običaju, nastavilo nekoliko autora ali bez većeg uspeha tako da je konačno prestao da izlazi 2000. godine). „Porodica Tarana“ je postala primer dugotrajnog, uspešnog humorističnog porodičnog stripa ali i samosvojna kategorija i, obzirom na svetsku popularnosti, fenomen  stripa i popularne kulture XX veka. Ovaj je strip predstavljen jugoslovenskim čitaocima 1935. godine u listu „Crtani film“, dodatku „Jugoslovenskih ilustrovanih novina“,  a od 1954. do 1989. godine izlazio je u dnevnoj kaiš verziji u najtiražnijem dnevnom listu „Večernjim novostima“; tada ga je ingeniozno prevodio urednik „Novosti“ Miodrag Ilić, dramski pisac, mešajući savremeni jezik sa građanskom predratnom terminologijom uz dodatak šatrovačkog. Revija „Stripoteka“ sporadično je objavljivala kaiševe ili nedeljene tablje ovog stripa.

REČ KRITIKE

           Osnovna situacija-intriga stripa vrti se oko karakternih razlika Tarane (strip ime mu je Džigs) i njegove supruge Magde (Megi). Tarana, zidarski radnik (ali ne majstor već donosač cigli), dobio je na lutriji milion dolara i tako preko noći ostvario američki san i obogatio se. Ta drastična promena njega suštinski nije poremetila; iako nosi frak i cilinder on je i dalje prostodušni veseljak sklon druženju sa starom ekipom u kafani „Kod Toše na ćoše“, celonoćnom bančenju, kartanju i piću te prisećanju na dobra stara vremena (table sa „evociranjem“ uspomena spadaju među najuspelije u stripu). To se nimalo ne dopada ženi, bivšoj švalji, koja se iz sve snage upinje da postane „nobles“ (kao naša „Pokondirena tikva“) i odvoji se od svojih korena. Ćerka Nora pravi je izdanak majke - rastrošna i lakomislena (i lepa). Tarana i Megi neprestano ratuju - on bi u kafanu, ona u operu, on voli svoje stare drugare, ona žudi za visokim društvom. A to visoko društvo čine svakojaki probisveti i pozeri, izveštačeni aristokrati ali i obični, priprosti tipovi koji su se nekako obogatili. Očigledna je Makmanusova simpatija prema običnom, nepretencioznom, neiskvarenom, prostodušnom, malom čoveku koji voli društvo, plaši se svoje žene, i koji ponekad zaglavi u zatvoru ali uvek - ima dušu.
            Obavezni pratioci porodice Tarana su šarolika posluga koja se često menja, Magdina brojna, uvek gladna i siromašna porodica na čelu sa lenjim Tikom Luftika koji koristi svaku priliku da se besplatno najede i napije i ućari koji dolar. Uz Taranine drugare tu su ne mnogo bistri policajci te svakojake bogataške porodice sumnjivih manira i namera. Slika američkog društva koja se pomalja u pozadini stripa nimalo nije laskava niti pohvalna; humanost, iskrenost i poštenje za elitu su prokažene osobine. Običan svet, pak, nije sposoban za bilo kakve intelektualne uzlete već tavori u okvirima pukog ispunjavanja hedonističkih prohteva. Makmanus, naravno, nikako nije moralizator već vrsni humorista sa povremenim satiričnim uzletima. Stoga su njegove pričice (u ovoj knjizi pretežno iz 1952. godine) efektne, duhovite, sa mnoštvom gegova i ponekim urnebesnim završetkom. Izuzetan je i crtež ovog stripa, u rasponu od ekspresivnih, karikaturalnih likova do izuzetno preciznih „art deko“ predmeta i enterijera te razgaljujućih pojedinosti (kakvi su, na primer, događaji u ramovima za slike, paralelni ili potpuno apartni sa osnovnom radnjom). Zaključimo, današnji čitalac „Porodice Tarane“ pogostiće se remek-delom stripa a u svakom narednom čitanju, pronalaziti nove detalje, i iznova uživati u briljantnom, vrcavom umetničkom delu.
            („Dnevnik“, 2015)


U FOKUSU
            Istoričari i teoretičari naučne fantastike slažu se da žanr „negativne utopije“ ima tri velika temelja - romane „Mi“ Jevgenija Zamjatina (1924), „Vrli novi svet“ Oldosa Hakslija (1932) i „1984“ Džordža Orvela (1949); Haksli je svoj roman odredio upravo tim terminom koji su prihvatili njegovi savremenici (teoretičari, pak, poslednjih decenija insistiraju na dva različita termina „negativna utopija“ i „distopija“ koje razlikuju po intencijama kreatora društava, odnosno da li se „loše“ društvo stvara namerno ili je ono posledica dobrih namera). Kako god bilo, negativna utopija u osnovi se bavi društvenom organizacijom nekog budućeg društva koje, pod raznim izgovorima, ograničava prava svojim građanima (ili pojednim klasama/slojevima) vršeći konstantnu represiju i manipulisanja u svim segmentima života (javnog, privatnog, ekonomskog, religijskog...).
            Za razliku od romana „Mi“ i „1984“, koji zamišljaju društva u kojima je političko-ideološka doktrina uslovila funkcionisanje svih ostalih delova države i društva, „Vrli novi svet“ predstavlja društvo koje je stvarano planskom upotrebom nauke. Temelj svih delatnosti je nasleđe Henrija Forda odnosno njegovog efikasnog organizovanja proizvodnje vozila pojednostavljivanjem operacija povezanih tekućom trakom. Preslikavanjem ovakvog principa na društvenu organizaciju, sveukupno stanovništvo je podeljeno na pet kasti (Alfa, Beta, Gama, Delta, Epsilon) koje se kreiraju - od veštačkog začeća i rađanja, preko obrazovanja do zadatog načina života - da budu savršeno zadovoljne svojim statusom. Sreća za sve znači namerno oštećenje embriona ili učenje u snu kojim se u svačiju svest usađuju poželjni principi života. Uz to, svakome je dostupna „soma“, univerzalna droga, i konstantne sportske zabave posle rada te imperativni promiskuitet (jer svako pripada svima) i ritualno upražnjavanje orgija na kvazi religijskim obredima (lišenim onstranog/mističnog) koji slave Forda kao svojevrsnog praktičnog boga.

REČ KRITIKE
            Roman se dešava 632. god. Fordove ere (odnosno 2540.g. po „našem“ vremenu) u Engleskoj i Americi. Pošto su svi članovi društva dizajnirani i uslovljeni/naučeni da ispunjavaju zadatke, da njima ne vladaju jake i štetne emocije (jer im je sve brzo dostupno), Haksli je, kako bi razotkrio sve strane takvog sistema, morao za junake da odabere otpadnike. Jedan je Bernard Marks iz Alfa kaste koji je, tokom začeća i odgajanja u boci, greškom trovan (da bi zaostao u razvoju) pa je i fizički različit i mentalno asocijalni nekonformista (voli samoću, hoće devojku samo za sebe...). On sa Leninom (pravom Beta devojkom spremnom samo za uživanje) odlazi u rezervat Indijanaca u Americi gde otkriva Lindu, Betu-minus nestalu u naučnoj ekspediciji pre 20 godina a koja je ostala živa, prilagodila se primitivnim uslovima i čak, što je vrhunac pada po standardima novog sveta, rodila sina, Džona Divljaka. Bernard dobija dozvolu da ih vrati u civilizaciju (koja je sterilizacija) radi proučavanja ali oni ne uspevaju da se prilagode njenim blagodetima. Majka se ubija prekomernom konzumacijom some koja je štiti od sopstvene ružnoće i propalog života a sin (koji jedini poznaje Šekspira, pisca iz prokazane prošlosti) izvršava samoubistvo pod pritiskom javnosti dok Bernard biva poslat na zabačeni Island. Tako se anomalije društva ispravljene pa ono nastavlja da samozadovoljno živi po starom.
            Haksli je, pišući posle II svetskog rata o „Vrlom novom svetu“, spoznao njegove mane i neujednačenosti, kao i svoje zablude ali delo nije menjao jer je ono već postalo simbol straha pred mogućim zloupotrebama nauke. Mada su Hakslijevi savremenici listom kritikovali roman kao neuspeo njegova je intelektualna snaga velika i danas, više od 80 godina od stvaranja. Na žalost, čovečanstvo nije izbeglo zamke tzv „prosperiteta po svaku cenu“. Istina, nema otvorene manipulacije kastama (i čitavim geografskim regionima) ali je doktrina Potrošačkog raja, rasipanja resursa, ultimativnog hedonizma, duhovnog primitivizma, u potpunosti na tragu društava iz „Vrlog novog sveta“.

            („Dnevnik“, 2015)
U FOKUSU
            Kada se kaže „Evropski strip“ prva i najčešća asocijacija je „Francusko-Belgijska škola“ što svakako nije slučajno jer je ona, istorijski gledano, zaslužna za oporavak i napredak stripa u Evropi posle II svetskog rata; i danas je ovaj prostor najagilniji kada je reč o novim izdanjima odnosno o brojnosti publike. Ipak,  sve to ne znači da na drugim teritorijama Evrope strip ne postoji.  Italija je zemlja sa vrlo jakom strip scenom i produkcijom odnosno renomiranim autorima. Setimo se Bonelijeve kuće za bezbroj izdanja odnosno  autora kakvi su, na primer, Hugo Prat, Serđo Topi, Benito Jakoviti, Atilio Mikeluci, Tanino Liberatore odnosno, ovog puta posebno, Dina Batalje.
            Dino Batalja (1923-1983) započeo je svoju strip avanturu 1945. godine kao čan „Venecijanske grupe“ uz Huga Prata i Alberta Ongara. Posle početnih uspeha on, međutim, nije hteo da prati svoje drugove u Argentinu kuda su se odselili 1948.g. kako bi radili sa izdavačem Cezarom Civitom. Batalja je ostao u vezi sa drugovima, preselio se u Milano i nastavio da crta stripove za različita izdanja i sa promenjivim uspehom. Svojevrsna prekretnica u njegovom radu je prihvatanje ponuda da radi stripove po delima Šekspira, Poa, Lavkrafta, Hofmana, Mopasana. Ovi radovi su profilisali njegov grafizam odnosno doneli široku popularnost i uvažavanje kritike.  Na francuskom strip festivalu u Angulemu, 1975. godine, dobio je priznanje „Najbolji strani umetnik“. Godinu dana pred iznenadnu smrt Batalja se vratio klasičnom stripu stvorivši novog junaka, detektiva Kuka iz Skotland jarda koji početkom XX veka rešava bizarne krimi slučaje.


           
                                                                         REČ KRITIKE
              Priča „Čoveka iz Nove Engleske“ započinje 1757. godine u Liverpulu, bekstvom Kristofera Najtlija pred progoniteljima. On skače u more iz koga ga vade mornari broda koji plovi za Novi svet. Pošto nema para da plati put Najtli, u Bostonu, biva prodan na godinu dana traperu Semu Hanteru koji lovi i trguje sa Indijancima. To je vreme neprestanih borbi francuskih i engleskih snaga, potpomognutih lokalnim Indijancima, za prevlast nad teritorijom Velikog zapada. U ratu svih protiv svih neprijatelj može biti bilo gde. Sem Hanter i njegov brat ginu u jednom iznenadnom napadu a Najtli beži, upućen od Hantera da potraži vođu rendžera Roberta Rodžersa. Kad ga pronađe Najtli, silom prilika, mora da sledi četu koja je na tajnom zadatku da duboko u pozadini neprijatelja napadne selo Sent Frensis, kraj istoimene reke, i uništi Indijance koji su pobili mnoge engleske doseljenike. Uz nadčovečanske napore rendžeri stižu na cilj i ispunjavaju zadatak ali je povratak težak i fatalan za mnoge. Najtli uspeva da se spase samo da bi spoznao kako je u divljini otkrio svet kome želi da pripada pa mu se, stoga, i vraća.
            Stvarni istorijski događaj Batalja je upleo u priču o stasavanju i sticanju životne mudrosti. Priča je crtana tako da čitalac/gledalac ima utisak da su pred njim stare, pomalo mutne slike drhtavih obrisa i izbledelih boja na kojima preovladavaja smeđe nijanse. Izuzetna uverljivost ovih crteža/snimaka pojačana je sjajnim kadriranjem odnosno dinamičnim komponovanjem tabli koje prati tenzije i akciju. Slike nejednjakih veličina, sa i bez rama, u koje ulazi belina okvira sklopljene su precizno i nadahnuto, velemajstorski. Rečju, „Čovek iz Nove Engleske“ pleni pažnju i ostavlja bez daha!
            („Dnevnik“, 2015)


Nova knjiga Franje Petrinovića (1957), zapaženog prozaiste srednje generacije, provokativnog naslova i podnaslova „Gramatika poremećaja: balade s početka veka“, nominalno, na prvi pogled, zbirka je 20 priča podeljenih u četiri dela/ciklusa/segmenta (dve priče su uvodne). No, kada znatiželjni čitalac zaroni u delo shvata da je, možda ili čak vrlo verovatno, u pitanju i roman obzirom na dva junaka - bračni par, Anđeliju i Sergeja - koji su protagonisti svih priča i kroz čiju se vizuru prelamaju celokupna dešavanja. No, žanrovsko određenje ovog dela prvenstveno je „tehničko“ pitanje koje ne utiče na način njegovog „konzumiranja“ odnosno sveukupni utisak. Ipak, uzme li se u obzir da je autor aktivni učesnik ovdašnjih buntovnih postmodernističkih dešavanja kao i da je u sredini ove knjige/zbirke/romana uvrstio, kao svojevrsni (ne)apartni glas, segment/ciklus pesama, imenovan „Posvete, uostalom“, ne treba olako odbaciti i opciju da se Petrinović namerno poigrao oveštalim žanrovskim podelama ispitujući njihovu krutost/fleksibilnost.
            Autoru ovih redova mnogo je provokativnije bilo pitanje (postavljeno pre čitanja knjige) da li je svaka priča jedan primer/slučaj poremećaja, jedna dijagnoza, lakša ili teža ali zasebna? Iščitavanje priča/poglavlja zbirke/romana uveravalo ga je da odista prisustvuje identifikovanju određenih poremećaja ali su se anomalije, same od sebe i po sopstvenoj logici, slagale u celinu, u celovitu sliku totalne boleštine koja je spopala ne samo glavne junake već i sve oko njih, čitav ljudski i društveni organizam ovih naših „novovekovnih vremena“ posmatranih, voljom autora, na isečku koji se zove Novi Sad (sa sijaset prepoznatljivih toponima) ali koja (ta otkrivena boleština) napada i (sve) ostale organe/udove tela koje se odaziva na ime zemlja Srbija. Crnokosa, prgava Anđelija i pomirljivi, apatiji sklon Sergej svojevrsni su lakmus ili reagens koji otkriva i boji bolesno tkivo koje je ili odavno nezdravo ili se još kvari. U konačnom sagledavanju svet oko njih jarko je šaren od svih tih devijacija, pogrešnih postavki i zaključaka, uvrnutih sticaja okolnosti, mutacija izniklih na raspadanju  nečega što se jednom smatralo za normalno a onda je razrušeno, obesmišljeno, karikirano. Te se normalnosti više niko i ne seća ispravno, postala je legenda, sumnjiva mlađima. Trenutno je šareno stanje tako intenzivno da se neko (čitalac) lako može upitati nije li to što neko zove bolest u stvari potpuno zdravo a da su oni koji o tome negativno sude u stvari odstupanje, nenormalnost. Da li su opšta iskvarenost, korumpiranost, lična besciljnost, bezosećajnost, sitničavost i zloba odista pogrešni ili, naprotiv, baš ono šta i kako treba da bude u zajednici/društvu? Ima li onaj ko se ne snalazi u trenutnoj situaciji pravo da optužuje sve osim sebe? Njegova konfuzija nije merodavna za ostale koji se snalaze kako znaju i umeju, otimaju ako treba (a treba), lažu i varaju (i druge i sebe) i - preživljavaju. Nije li osnovni princip društva - telesno (makar i bezdušno) preživljavanje po svaku cenu? Zar postoji nešto više osim vulgarno materijalnih imperativa?
            Petrinović, naravno, ne daje nikakve instant odgovore baš kao što, direktno, i ne postavlja pitanja. Njegovi junaci takođe ne uspevaju da daju jedan, jedinstven odgovor na svoje dileme na koje, uostalom, različito reaguju iz situacije/priče/poglavlja u situaciju/priču/poglavlje jer se vremenom menjaju (istina, čini se, nedovoljno, ne onoliko koliko to traže problemi i njihova potencijalna razrešenja). Priče, ipak, nisu jednosmerne, ne idu najkraćim putem od problema do razrešenja već meandriraju, skreću na razne strane hvatajući odraze različitih ideja i misli, novih i starih, odjeke popularne i tradicionalne (ne)kulture, pošalica i doskočica. Sve je to sastavni deo izgovorenih rečenica i onih koje su prećutane, formulisanih misli ali i onih ovlašnih, zadesno usputnih. Trenutak situacije/priče/poglavlja pun je (ponekad se čini prepunjen) zaleđem, istorijom, opštom i ličnom, jer ma koliko se neko otimao od prošlosti ne može pobeći. A kad junaci ne govore/misle/delaju to radi sveznajući pripovedač nastavljajući da gradi gustu mrežu digresija, asocijacija, naznaka, citata i prikladnih poštapalica koje, sveukupno, mame osmehe, sasvim nedužne ali i one gorke, od kojih zastaje knedla u grlu ili se podiže gorčina iz utrobe. Lakoća izlaganja, raspričanost koja brzo klizne u brbljivost i frustrirano agresivne verbalne fluentnosti, zavodljive vrcavosti, kozerije i (ne uvek) šaljive duhovitosti neće umanjiti tmurne obrise egzistencija junaka i statista već će, naprotiv, bolno pojačavati kontraste obesmišljavanja sivih zona u kojima se svi oni kriju nesposobni da isteraju sebe i druge na čistinu ovih „smutnih vremena“ novovekovnih.
            Petrinovićeva potret poremećaja nije plošni „foto-robot“ već pre pomalo (poviše) izvitopereni hologram koji u svakom segmentu sadrži i celinu slike. Njemu uspeva da spoji jednostavnost i gustinu priče i pripovedanja u celinu koja ne insistira na svojoj (ne)običnosti ali je se i ne odriče. Rečju, „Gramatika poremećaja“ je kontraverzna, očekivano-neočekivana knjiga-dijagnoza kompleksnog sadržaja i kazivanja koja, definitivno, traži visprenog (a ne kako je to danas moderno i poželjno, lenjog) čitaoca.

            („Povelja“, 2014)
top