ŽIVE CIGLE

Leto je vreme za ozbiljne radove, one paorske u polju i one zidarske. Dugi, sunčani dani kao stvoreni su za težačke poslove koji se moraju obavite pre nego se vreme promeni, zahladni i okiša. Na nepreglednim njivama, pod 'zvezdom koja je upekla', valja pokositi žito i skloniti ga na sigurno, na tavane i ambare. Topli dani valjaju i zidarima koji grade kuće ili šupe. Uz svu mehanizaciju koju danas poseduju paori i zidari još uvek žure da okončaju svoje poslove i preteknu kiše. A nekih ranijih godina, kada nije bilo mašina, ta je trka bila još teža i neizvesnija. Mada to sada izgleda kao davno prošlo vreme, pre samo par decenija glavna radna snaga na njivama bili su konji a na gradilištima je glavni materijal bila - nepečena cigla koju su svi zvali 'živa cigla'. Kako joj samo ime kaže bila je to cigla koja se nije pekla već sušila na suncu. Umesto od gline (koja je sirovina za pečenu ciglu) živa cigla je pravljena od različitih vrsta blata koje se mesilo, stavljalo u kalupe i sušilo. Takve cigle bile su teške i lako lomljive pa su pažljivo transportovane na gradilišta. Umesto maltera za vezivanje takvih cigli u zid korišteno je blato. Plafoni su pravljeni od 'vikli' - letvi, oko metar dugih, na koje je namotavana slama izmešala sa blatom. Vikle su ređene između greda i preko njih je nanošen još jedan sloj blata i daske po kojima se gazilo. Sa unutrašnje strane, u sobama, na plafonske grede ukucavane su daske, koje su premazivane slojem blata (ili su vikle prekrivane pletenom trskom koja je premazivana blatom) i krečene, naravno, u belo. Zidovi kuće su oblepljivani, i spolja i iznutra, blatom. Sa ulične strane je, da bi se dobila što ravnija površina, ukucavana pletena trska na koju je nanošeno fino blato koje se pažljivo ravnalo a kada se osuši krečeno najpre u belo a potom u boju koju gazdarica voli. Krov se pokrivao 'biber' crepom; najbolje je bilo ako se crep slaže dvostruko (crep na crep) ali ako nije bilo para i jednostruko ređanje je bilo dovoljno s tim da su se ispod spoja crepova ubacivale 'šindre' kako bi se sprečilo curkanje kiše na tavan. Tako se to nekada radilo...
Stariji Vrštani još uvek se sećaju poslova oko zidanja kuća od nepečene cigle. Sve do početka 1960-tih takve kuće su masovno zidane a potom je pečena cigla postala glavni zidarski materijal, barem za kuće jer su šupe i dalje zidane od živih cigli. Naravno, i pre Prvog i Drugog rata postajale su pečene cigle ali su njima zidane samo zgrade državnih institucija i kuće bogataša. I tu je bilo finesa: cigle su bile velikog formata, najčešća je bila crvena cigla zvana 'paprikara', prilično trošna; bilo je i slavnih 'žutih cigli' iz Austrougarske koje su bile izuzetno tvrde i bukvalno neuništive. No, običan svet je mogao sebi da kupi nepečene cigle; i njih je bilo više vrsta: one skuplje pravljene su od finog blata i jeftinije od blata u kome su krupna zrna peska. Specijalno izdržljiva i skupa je bila cigla u koju je umešana pleva.
Kada bi neki domaćin namerio da zida kuću odlazio bi kod 'proizvođača' cigala i naručivao ih. U Vršcu je bilo nekoliko ciglarskih majstora koji su pravili cigle. Sirovinu za cigle, dakle zemlju koja se mesila u blato, nalazili su u koritu potoka Mesić koji teče kroz Vršac ili su kopali rupe na nekoliko poteza oko grada, među kojima je najpoznatiji bio na mestu gde je sada Vršačko jezero. Ciglar je imao svoje radnike koji su zemlju kvasili pa gazili da se dobro umesi, dodavali u nju pesak i plevu, ako je takva bila nagodba a zatim blato ubacivali u drvene kalupe, ravnali ga i ostavljali da ga sunce osuši. Kad bi se gornja strana cigle osušila majstor bi naredio da se kalupi okrenu da bi se i donja strana osušila. To je bio osetljiv posao jer su cigle umele da puknu; na sreću ako bi se to desilo izlomljeni delovi bi se razbili čekićem, kvasili i mesili u nove cigle. Suve cigle vađene su iz kalupa i ređane su najpre na 'bok' a kad su potpuno suve u gomile zvane 'bunkeri' da tamo odstoje do isporuke; naručilac je odmah pozivan da ih preuzme i odveze na gradilište. Kalupi su čišćeni od zaostalog blata, polivani vodom i punjeni novim blatom. Taj posao trajao je od prvih lepih proletnjih dana sve do kraja jula i prvih dana avgusta kada se prestajalo sa pravljenjem jer je i sezona zidanja bila pri kraju. Nije valjalo da preostane gotovih a neprodatih cigli jer čak i kada bi bile odnete negde pod krov one bi 'povlačile vlagu' iz jesenjeg i zimskog vazuduha i krunile se. Za slučaj naglih letnjih kiša ciglari su uvek imali spremne cirade i dežurne radnike koji su preko noći čuvali 'gotovu robu'.
Svaki ciglar je u još sveže blato u kalupu utiskivao svoj znak po kome se razlikovao od svojih kolega. Smatralo se da je cigla pravljena od blata iz korita Mesića bolja od one koja je pravljena od blata iskopanog iz rupa na prostorima današnjeg jezera. No, i između blata iz gornjeg i donjeg toka Mesića bilo je razlike (blato na izlazu iz Vršca je, navodno, bilo sitnije i od njega su cigle bile čvršće) pa se i na to gledalo prilikom kupovine - naravno za to marili oni sa više novca dok siromašniji nisu imali tu brigu već su kupovali ono što su mogli da plate. Povećanje standarda širokih slojeva, započeto tokom 1950-tih, počelo je da istiskuje nepečene cigle. Pečena cigla, ona puna ili ona šupljikava (blokovi su masovnije došli na tržište tek 1970-tih), postala je dostupna (makar i na kredit) a bila je svakako trajnija od žive cigle. Povećanje nivoa podzemnih voda na teritoriji Vršca, za šta običan svet krivi podizanje Đerdapskih brana, okončao je dugu istoriju nepečenih cigli na ovoj teritoriji jer je živa cigla prosto pila vlagu iz zemlje, zidovi su bubrili i posle par godina padali sami od sebe.
Današnji šetači kroz varoš pod kulom, u ulicama periferije, još sreću stare kuće od nepečene cigle. One su najčešće prazne jer su njihovi stanovnici napustili ovaj svet pa su zidovi napukli a blato sa fasada je otpalo otkrivaju redove okrunjenih cigli. Pre ili kasnije ta nekadašnja staništa biće srušena da ustupite mesto novim zgradama. Jame iz kojih se vadila zemlja za žive cigle više se ne mogu prepoznati ni u koritu Mesića. Tako ostaje samo sećanje starih Vrštana na žive cigle koje su, kako to slikovito govori i njihovo ime, nekada bile temelji života brojnih generacija. Možda bi trebalo barem poneke primerke tih cigli skloniti u muzej da tamo svedoče, onima što će doći, o nekada važnom segmetu življenja.




0 komentara:

Постави коментар

top