Vidljivo i nevidljivo
30.11.2016 08:47
O manjinskim književnostima u Srbiji (III.)
O manjinskim književnostima u Srbiji (III.)
O manjinskim književnostima u Srbiji (III.)
Vidljivo i nevidljivo
Ne marim za odrednicu »manjinska književnost«,
sve dok mogu pročitati knjigu koja me interesira; mnogo se češće osjećam kao
manjina kad mi neka knjiga nije dostupna, jer ne znam mađarski, rumunjski,
češki, poljski, španjolski… kaže Ilija Bakić * Pošteno govoreći, jedva da išta
od manjinske književne produkcije dolazi do mojih ruku.
Sve kulture, bile manjinske ili većinske, u
posljednje vrijeme pokazuju sklonost ka zatvaranju, a kulturna ksenofobija je
sve snažnija, kaže Svetislav Basara
Pisati i razgovarati o manjinskim
književnostima nije baš lagan posao, uvijek je tu i pitanje: jesu li »padali uz
put oznojeni šampioni ugašenih pogleda«, neki od pripadnika manjinskih
književnosti i ima li onih koji se još uvijek drže Štulićevih stihova: »dolazim
ti kao fantom slobode da te vodim ravno do dna.«
Postoje li manjinske
književnosti, ovdje i sada u Srbiji, kao samosvijest tek s upisanim strahom i
opreznošću ili kao suvremeno i kritičko promišljanje društva u kojem živimo?
Prof. dr. Svetlana Slapšak je napisala kako je
položaj kulture i povijest književnosti u regiji kao arheologija, jer je
intelektualni i politički izazov nakon raspada SFRJ naveo na misao da je
upravo »rubnost« položaja manjina u novonastalim državama ne samo
materijal za istraživanje, nego prostor u kojem se može postaviti
dijasporičnost na novu razinu: »eksperimenta, avangarde, neobaziranja na kanone
i grube improvizacije s nacionalističkim cementom u zrakastoj građevini
književnosti.« I odlično je njeno pitanje: »Ako je centar upao u blato ili živi
pijesak, zašto upravo rubna kultura ne bi raširila mlada i moćna krila i bez
straha preuzela nagon za promjenom i novim?«
Priča prva
O paradigmi manjinskog karaktera književnosti
razgovarali smo s književnikom Ilijom Bakićem, čiji je velik dio opusa vezan uz
neoavangardnu književnost.
Kako Vi, kao
književnik i čitatelj, promišljate o manjinskim književnostima?
Za mene »manjinska« ili »većinska« književnost
nisu vrijednosne kategorije, već samo pomoćne odrednice kojima se neki autor i
neko djelo pozicioniraju u prostoru i vremenu, što može biti korisno za
razumijevanje konteksta u kome je djelo nastalo. Ono što jeste – ili bi trebalo
da jeste – najvažnija je umjetnička kvaliteta proze, poezije ili drame. A
monopola na kvalitetu nema. To što netko dolazi iz »većinske« ili »velike«
literarne tradicije, odnosno iz većinskog naroda u nekoj državi, ne znači da su
njegove knjige vrjednije od onih nastalih u okrilju »malih« ili »manjinskih«
naroda. I u velikim i u malim sredinama mogu postojati i stvarati ozbiljni,
valjani autori. Zbog toga ne marim za odrednicu »manjinska književnost«, sve
dok mogu pročitati knjigu koja me interesira; mnogo se češće osjećam kao
manjina kad mi neka knjiga nije dostupna, jer ne znam mađarski, rumunjski,
češki, poljski, španjolski…
Jesu li se danas
manjinske književnosti u svojoj samozadovoljnosti zatvorile u geta? Ili: imate
li uvida u tu produkciju? Što za Vas znači interkulturalni ideal? Koliko se
piše, govori o manjinskoj književnosti u srbijanskim književnim časopisima i
medijima?
Čini mi se da je veća upućenost na vlastite
snage u manjim sredinama-narodima razumljiva, jer je inzistiranje na vlastitom
identitetu važno – a umjetnost je bitan segment nacionalnog identiteta, mada je
diskutabilno kolika je istinska »težina« ove tvrdnje iz perspektive prosječnog
pojedinca. Na literarnom planu ova bi se praksa mogla ogledati u određenom stupnju
»pozitivne diskriminacije« u okriljima manjinskih zajednica, odnosno
potenciranja domaćih-manjinskih stvaralaca, kako bi se podstakli na dalje
stvaranje. Ali, kako umjetnost ne priznaje granice tako se i ono što nastaje u
zatvorenim sredinama prije ili kasnije mora uputiti u veliki svijet i sresti s
onim što se u njemu stvara, pa tu dokazivati svoju posebnost i valjanost. Širi
uvid u produkciju »manjinskih« literatura nije lako imati prije svega, jer je
broj književnih časopisa koji redovno izlaze bitno smanjen, pa je teže doći do
širih informacija, osim onih da se neka knjiga pojavila. Bez prikaza novih
izdanja, odnosno kritičkih osvrta na ranije objavljena djela teško je steći
sliku literarne scene »manjinskih« književnosti. Bez takvih informacija i bez
mogućnosti da se knjige kupe – a u velikim knjižarskim lancima uglavnom ih nema
– interkulturalnost ne funkcionira, jer je njen imperativ dostupnost, dakle
potpuni uvid u »manjinske« književnosti. Naravno, bilo bi poželjno da se i
ostali mediji uključe u procese serioznog, nesenzacionalističkog otkrivanja
»manjinskih« književnosti, ali i ovdje, kao i u slučaju knjižara, principi
profitabilnosti određuju što se objavljuje – emitira. A umjetnost i profit ne
idu ruku-pod-ruku.
Prevodi li se u
dovoljnjoj mjeri manjinska književnost?
Naravno da se »manjinske« književnosti ne
prevode dovoljno baš kao što se ne prevodi dovoljno književnost okolnih nam
zemalja i onih iza njih, jer se takve knjige slabo prodaju pošto, opet, ne
potiču iz »bestseler sistema« senzacionalnih-instantnih-estradnih literatura.
Na toj razini sve seriozne literature – strana, domaća, »većinska«, »manjinska«
– opet padaju pred imperativima profita i famozne tržišne privrede.
Treba li država
financirati nešto što se zove manjinska književnost? Ako treba, zbog čega? Je
li tiskanje knjiga na manjiskom jeziku samo korektan politički čin, financiran
od Pokrajine?
Kulturna politika država deklarativno postoji,
a praktično je nema, pa se država trudi da što manje ili nimalo potpomaže
suvremenu literaturu, bila ona »većinska« ili »manjinska«, gurajući je na
tržište kao, navodno, idealan sistem za opstajanje kvalitete i zadovoljavanje
potreba širokih i »izgladnjelih« narodnih masa. Taj sistem odavno je napušten u
svim zemljama »zrelog kapitalizma«, ali pošto smo na tom polju tek početnici
trebat će godine i desetljeća da se, možda, do takvog sistema stigne i ovdje.
Još su u poslijeratnoj Francuskoj uvidjeli da će, ukoliko unatoč razorenoj
ekonomiji ne krenu u ozbiljno pomaganje svoje kulture, postati američka
kulturna kolonija i idealno tržište za jeftini kulturni bofl. Rezultat kulturne
politike »pozitivne diskriminacije« jeste obnova svih formi umjetnosti;
izgrađena je i škola francusko-belgijskog stripa koja je već desetljećima
etalon za umetnički strip. Oni s malo dužim pamćenjem sjetit će se da je u
vrijeme socijalizma »manjinska« književnost potencirana po »sistemu ključa« – u
godišnjoj produkciji pjesničkih ili proznih knjiga uglednih izdavača uvijek je
moralo biti nekoliko djela pripadnika »narodnosti«, sadašnjih nacionalnih
manjina. Nisu to uvijek bili dobre knjige, ali se formalno vidjelo da nitko
nije zapostavljen i davan je poticaj da u tim malim zajednicama literatura ne
zamre. Propašću socijalizma »sistem ključa« zamijenjen je »sistemom kaosa«,
koji i dalje »radi«, pa je svatko mogao i može objavljivati što hoće ako ima
novca i nađe sponzore; etablirane kuće su propale, umjesto jedne partijske
literature sada svaka stranka ima svoje pisce – da ih upotrijebi ako zatreba.
Jedne klanove i klike su zamijenili drugi klanovi i klike koji su trošili ono
malo novca koje država »upumpava« u kulturu, a da joj netko iz »civilizirane
Europe« ne bi prebacio da ne poštuje umjetnost.
Kako književnost, bila
manjinska ili ne, stiže do »vidljivosti«?
Književnost u suvremenom nam društvu potpuno
je marginalizirana. Razlozi za to su brojni: materijalno i duhovno siromaštvo
posljednjih desetljeća, nove tehnologije koje svojim brzim, interaktivnim
sadržajima potiskuju stare forme, pa se djeca navikla na kompjutorske igrice i
spotove ne mogu fokusirati na »sporo« čitanje koje traži i aktiviranje njihove
imaginacije, a ne treba zanemariti ni to da država voli inertne podanike
kontrolirane masovnim medijima. Ako pod vidljivošću podrazumijevate dopiranje
do širokih masa, onda se vidljivost može postići samo skandalima i agresivnom
reklamom koju mogu platiti veliki izdavači; ako literaturu ispisuju TV
voditeljice ili folk pjevačice… Naravno, do vidljivosti se stiže i dobijanjem
nagrada – prije svega Ninove – jer iz nekog razloga postoji refleks kod brojnih
sezonskih čitatelja da takve knjige pročitaju jer su »in«, pa se onda mogu
odmarati do sljedeće nagrade sljedeće godine. Sve ovo važi samo za prozu, jer
poeziju čitaju jedino pjesnici, rijetki kritičari i još rjeđi posvećenici, pa
tu šira vidljivost ne postoji. Dobar recept za pojedinačnu »vidljivost« je
baviti se politikom ili biti aktivan kritičar društvenih dešavanja – to može
skrenuti pažnju na piščeve knjige, mada ne obvezno.
Je li velika šansa
manjinske kulture u njenoj otvorenosti, kao što je to slučaj u svijetu? Naravno
da je i pitanje koliko su većinske kulture otvorene? Dakle, je li u pitanju
dvosmjerana ulica?
»Manjinska« književnost živi čak trostruki
život i ima tri uloge: onaj u okrilju svoje zajednice, onaj na otvorenoj
literarnoj sceni gdje se s drugima bori za mjesto pod suncem«, a treći život
bio bi postojanje na književnoj sceni države svog naroda. Za opstanak i razvoj
bilo kog života-uloge otvorenost je nužna, inače se tone u izolaciju i getoiziranu
samodovoljnost što u krajnjem znači stagnaciju i nestanak. Manjinski narodi i
njihove književnosti neće opstati sami u svojim zabranima kao što ni većinska
scena ne može da ne čuje drugačije glasove. U krajnjem slučaju, »većinska«
literatura jednog naroda-države u svjetskim je razmerama »manjinska« prema
literaturama brojnijih naroda. Naravno, otvorenost – prevođenje knjiga pisaca
»manjinskih« književnosti i njihova dostupnost, podržavanje časopisa – ima
svoju cijenu, ali pitanje je hoće li to država htjeti i moći platiti?
Književni časopisi Új
Symposion ili Novy život su, primjerice, bili značajni na ovdašnjoj kulturnoj
sceni. Zašto danas nema više takvih manjinskih književnih časopisa s određenim
značajem na kulturnoj sceni?
Književna tiskana periodika je već godinama na
koljenima, jer se jedva pomaže od državnih institucija, a časopisi su
najdinamičniji i najosjetljiviji segment literarne scene, jer pružaju uvid u
nova dešavanja i tendencije, otkrivaju mlade autore… S druge strane, svjedoci smo
vala raznoraznih elektroničkih-internet literarnih časopisa što je logičan
rezultat digitalne ere koja neumoljivo mijenja svijet. Elektroničke časopise je
lakše »proizvesti« i još lakše »samoukinuti« – što jeste sinonim za
digitalni-internet svijet: brzo i kratkotrajno – ali je onda pitanje koliki je
njihov stvarni domet i značaj. Kako god bilo, seriozne časopise nije lako
stvarati: valja iskristalizirati redakcijsku jezgru, profilirati sadržaj i
formirati krug suradnika. Za sve to treba entuzijazma, strpljenja, vremena i
novca, a to su uvijek deficitarni »resursi«. Sjetimo se sjajnog časopisa Orbis
iz Kanjiže, koji je izlazio dvojezično na srpskom i mađarskom, uređivao ga je
pjesnik Ljubomir Đukić, koji je za par godina postao sasvim respektabilan. No, dobra
volja i želja urednika i redakcije nisu mogli pobijediti deklarativnu potporu i
suštinsku nezainteresiranost institucija, a valjalo je brinuti i o osobnoj
egzistenciji, i časopis se, unatoč velikom potencijalu, ugasio. I tako se opet
vraćamo na pitanje kulturne politike koje stvarno nema, a to onda znači da nema
ni bitnog dijela plana za nacionalno-državni, dakle i kulturni opstanak i
razvoj.
Priča druga
O istoj temi razgovarali smo i s književnikom
Svetislavom Basarom, autorom romana, zbirki pripovijetki, drama i eseja.
Kako Vi gledate na
manjinske književnosti?
Prije svega, pojam »manjinska« književnost
zvuči mi nekako šupljikavo. Književnost je književnost. Ili nije. Ako jeste,
onda manjinski status nekog pisca nema nikakvog značaja. Elias Canetti je,
recimo, bio manjinski pisac u Bugarskoj, pa je, s dobrim razlogom,
svjetski poznat. Da ne nabrajam seriju sjajnih manjinskih, vrlo poznatih pisaca
iz bivšeg SSSR-a, kasnije Rusije.
Imate li uvida u tu
produkciju? Je li manjinska književnost u getu?
Pošteno govoreći, jedva da išta od manjinske
književne produkcije dolazi do mojih ruku. Tu je izuzetak književnost
vojvođanskih Mađara koja se dosta prevodi. Ostali su, kako rekoste, u
svojevrsnom getu. O manjinskim književnostima, koliko mi je poznato, piše se
malo ili nimalo u srbijanskim medijima.
Treba li država
financirati manjinske književnosti?
To je pitanje koje bi trebalo postaviti
državi. Ali kako naprijed rekoh, dobru književnost je nemoguće sakriti. Osim
toga, čini mi se, mada možda griješim, da »manjinska« književnost – naravno ne
uvijek i ne svuda – pokazuje sklonost da svoju »manjinskost« iskoristi kao
apriornu prednost.
Kako književnost, bila
manjinska ili ne, stiže do »vidljivosti«?
Ti su mi putevi oduvijek bili misterizoni, ali
grubo postavljeno, vidljivost se postiže na dva načina – ili komercijalnim
nekvalitetom, što je slučaj sa takozvanom trash literaturom, ili kvalitetom. Pomoćna
i priručna sredstva najčešće nisu ni od kakve pomoći.
Je li velika šansa
manjinske kulture u njenoj otvorenosti? Naravno da je i pitanje koliko su
većinske kulture otvorene?
Sve kulture, bile manjinske ili većinske, u
posljednje vrijeme pokazuju sklonost ka zatvaranju, a kulturna ksenofobija je
sve snažnija, što se lijepo vidi na primjerima srpske i hrvatske kulture koje,
unatoč praktičnoj istovjetnosti jezika, malo i sve manje znaju jedna od drugoj.
Tu se ne može mnogo učiniti. To je svjetsko-historijski trend. Žalostan, ali
trend.
Je li tiskanje knjiga
na manjiskom jeziku samo korektan politički čin, financiran od Pokrajine, bez
da te knjige imaju odjeka među čitateljima?
Uglavnom jeste. Tako se formalno ispunjavaju
obveze prema manjinama. Ali, znate što, ne treba previše očekivati od modernih
država koja ne haju mnogo ni za vlastitu kulturu i književnost. Unatoč svemu,
siguran sam da književost, bila »manjinska«, bila »većinska«, ima budućnost.
Zvonko Sarić
Hrvatska riječ, br. 710, 25.11.2016.
http://www.hrvatskarijec.rs/vest/3967/Vidljivo-i-nevidljivo/
0 komentara:
Постави коментар