ILIJA
BAKIĆ: Vršački underground strip (Bratstvo duša, 2017)
Međutim, moj problem u praćenju tih zvrkastih zbirki stripova s ponekim
literarnim radovima bila je vremenska kontekstualizacija; nikad nisam bio
isuviše siguran u termine originalnih izdanja, a shodno tome i njihovoj
inspiraciji s obzirom da su komunicirala na posve nekonvencionalan, često i
bizarno perverzan način s dovitljivim ili manje dovitljivim metaforama (ili
pokušajima metafora) na zbivanja u ostacima Jugoslavije tokom 90-ih i početkom
21. stoljeća.
Na svu sreću, Ilija Bakić, književnik, pjesnik
i kritičar, također jedan iz vršačke ekipe potrudio se na kronološki način
sabrati povijest ove strip scene na 60-tak stranica (bez fotosa i crteža) kroz
vlastite eseje, komentare, interviewe, te različite članke objavljene u
"Nedeljnom dnevniku", "Košavi", "Vršačkoj kuli" i
"Dnevniku". Riječ je zapravo o poduljem feljtonu koji na jedan
specifično studiozan način prikazuje autorov trud da naoko od onog meteža kakav
je mene mučio, sadržajno i koherentno dočara sve vitalno važne značajke ove
scene koja je počela još pred konac bivše SFRJ, eksplodirala upravo njenim
rasapom i aktivno djelovala dobrih desetak godina, da bi se zbog kojekakvih,
uglavnom individualnih, a najčešće i egzistencijalnih poteškoća povukla u
hiatus sve do 2014. kada se ponovno bude vršačke strasti za devetom umjetnošću.
Pošto ovo nije neki leksikonografski ili enciklopedijski prikaz po nekakvom
abecednom redu autora, njihovih djela ili skupnih izdanja, Bakić se kroz
feljtonistički manir prikazuje i kao samim neposrednim akterom. Učestvovao je
na početku stvaranja ove scene istom mjerom kao što su to primjerice pokretači
weba Terapija.net svojevremeno istovremeno bili i muzičari i glazbeni novinari
pišući o demo bendovima varaždinske scene koncem 20. i početkom 21. stoljeća, a
nerijetko i danas sudjeluju u muziciranju i novinarstvu, pa su potpuno
'unutra', pa je isto tako Bakiću upravo taj otvoren i nesmetan pogled dozvolio
potpunu kritičko-esejsku širinu (a i slobodu) da o svakome autoru i svakome
izabranom djelu izrazi kraće subjektivističko viđenje/ zapažanje doživljenog
nimalo ne skrivajući svoje fanovske, ili ako ćemo pravilnije,
prijateljsko-poznaničke relacije.
On takoreći zna sve o svakome tko je učestvovao u svim tim kreacijama, koja su
njihova prava imena, s kojim su se sve pseudonimima potpisivali, na koji način
su uveli žene kao autorice u strip, te kako su bili omalovažavani od elite
srpske (i ex-Yu) strip scene na račun primitivnih crteža flomasterom ili
olovkom koja je od njih tražila konstruirane scenarije s unaprijed poznatim
finišima, pričama o nekakvim dobrim momcima koji se bore protiv loših, koji
nikad ne umiru, nikad ne jedu niti vrše nuždu (eventualno nešto pokaraju) i
tako svašta finog i tečnog za široko pučanstvo na koje je strip elita pucala. No,
Vrščani su imali svoje misli, svoje emocije, svoja stanja, svoja vlastita
sranja, te ako ništa drugo, bili su mladi, naivni i iskreni proživljavajući
kataklizmu ranih 90-ih izražavajući se stripom šturo i primitivno u državi koja
je pucala po svim šavovima što ih je održavala samo čvrsta kora suhog drveta.
Pravi život je tek počeo da pupa u unutrašnjosti klade, a pokazalo se da su
upravo te mladice uspjele pokrenuti, a i održati revni život čudnovatog
rustikalnog stripa vrlo dugi niz godina na životu i to bez ikakvog vanjskog
pomagača u obliku šumara ili stručnog agronoma.
Svi Bakićevi tekstovi su jasni, razumljivi i dokumentaristički prikazani
donekle ujednačenim kronološkim intenzitetom što je vidljivo da se obilato
postarao najtočnije vremenski kontekstualizirati Danila Miloševa (Wostok, Mediokritet), Borislava
Grabovića (Grabowski, Bovi), Dragana Spasića (Mučibabić, Jožef
Škoda), Budimira Babića (Buda), Gorana Dimitrijevskog (Guenevre, Odin, Dima,
Dumas), Nabora Devolca, Boću, Sanju
Stepanović, najmlađu strip-crtačicu Lolu koja je imala samo 3
godine kada joj je objavljen prvi stripić i još mnoga imena, te pobrojati sva
važnija djela, fanzine i kojekakve, uglavnom crnohumorne table i poneke izložbe
što su namjerno izvitoperene da ne ostanu u okvirima klasične definicije stripa
koja je takva kakva jest izdignula vršačku strip scenu na posebno mjesto ovog
čitavog regiona.
Izbjegavši poniranje u njihove privatne živote, Bakić je na svijetlo iznio
upravo ono što se i očekuje - pregled ovog čitavog apsurda iz čiste artističke
pozicije promatrača i aktera objavljenih radova nimalo ne pokušavajući
objektivizirati činjenice u aspektu pijara pogodnog za medijsko dodvoravanje
uzdizanjem kulta koji je sam po sebi stvoren alternativnim i posve neočekivanim
pristupom, često sirovim hardcore izričajem i prljavo-neurednim fikcijama.
Potrudio se s lica mjesta demistificirati, a i preduhitriti budućnost jer ima
dovoljno vremena za otkrivanje svih ovih sadržaja koje je u posljednjih
nekoliko godina reizdano u sklopu Bratstva Duša, a još uvijek nisu upijeni i
prihvaćeni od strane onih kojima se cijela ova scena obraćala.
horvi // 21/05/2017
0 komentara:
Постави коментар