Pre gotovo dve decenije, 1981.g. Borislav Pekić je napisao roman "Besnilo", koji će se pred jugoslovenskom publikom pojaviti 1983.g. Bio je to prvi od tri subverzivna romana ovog već priznatog i cenjenog autora; druga dva su "1999" i "Atlantida". Narečena subverzivnost ogleda se u činjenici da je Pekić posegao za žanrovskim, 'paraliterarnim' temama i strategijama, što je na velike muke stavilo većinu glavnotokovskih teoretičara i prikazivača tekuće produkcije jer se do tada nije dešavalo da jedan 'ozbiljan i uvažen' pisac skrene u, samo prezira dostojne, močvare kiča i šunda. Tako je Pekić nastavio s provociranjem učmalih i u tradiciju beznadežno zapletenih akademskih književnih krugova, što je podvig poštovanja vredan. "Besnilo" je, kao prvi udarac etabliranim krugovima, podnelo talas iznenađenja i neverice, posle kojih su sledile serije kritika u kojima su se njihovi autori trudili da, na svakovrsne, pa čak i akrobatske načine, pronađu vrhunske dubine ovog romana i tako opravdaju pisca svrstanog u 'svoj' tabor. Ni glasovi neodobravanja romana nisu delovali ubedljivije a sličan utisak odavali su i 'umereni' prikazi. Rečju, gotovo niko ko se poduhvatio analize "Besnila" nije se proslavio.
            Vremenska distanca dozvoljava, čini se, danas, širi pogled na ovaj književni slučaj. Pekić je u više navrata, direktno ili prema svedočenjima svojih prijatelja, pozitivno govorio o tzv žanrovskim delima i piscima, najčešće pominjući Stivena Kinga, 'kralja horora', što svedoče da ga je ova vrsta proze intrigirala, odnosno da ju je čitao bez apriornih predrasuda (za razliku od ovdašnjih pisaca i kritičara koji je nisu čitali ali su imali negativan stav o njoj). Stoga je sasvim razumljivo što je Pekić prihvatio ponudu jednog američkog izdavača da napiše žanrovski roman. Naravno, da bi se taj posao valjano obavio trebalo je, osim sakupljanja građe, dobrano proučiti samu tehnologiju stvaranja takvih romana. Jer, u pitanju je rabota podložna precizno razrađenim pravilima. Knjiga nosi odrednicu "žanr-roman" i u njoj nalazimo teme-elemente pre svega Horror i Science Fiction žanrova uz dodatke špijunskih i krimi žanrova. No, osnovni žanr po kome je "Besnilo" pravljeno, pa u sebe upija ostale, je - bestseler žanr koji je od pomenutih razlikuje po većoj krutosti svojih zakona. 'Uobičajeni' SF, Horror, špijunski ili krimi proizvod može odstupati od obrazaca žanra, što će, možda, odbiti deo publike ali i pridobiti neku drugu, te će, sve-u-svemu, prodaja biti solidna; ali takvo eksperimentisanje u bestseler zoni je neoprostivo i oprobanim igračima ovog 'sporta' na pamet ne pada da se njime bave pošto je vrlo lako ispasti iz prve lige i ovako određene varlivim modnim trendovima (poneki od autora sa dobrim rejtingom mogu sebi da dozvole 'incidente', samo što tada takve knjige idu u manjim tiražima pa se za njima stvara veštačka nestašica kod fanova).
            Bestseler, dakle, u startu mora da bude jasno pisan (previše stilskih egzibicija odbija prosečnog čitaoca), uzbudljiv (dosada navodi kupca da odbaci robu i, nezadovoljan, o tome obavesti svoje poznanike), pametan (šaka fakata iz manje poznatih ili egzotičnih oblasti daće čitaocu iluziju da pred sobom ima 'ozbiljno i poučno štivo' koje ga obrazuje; naravno ni u mudrovanju se ne sme preterivati), psihološki 'produbljen' (ubeđenje da je potrebno otkriti junakovu životnu priču, ma kako ona bila vulgarizovana - a jeste; dublje zadiranje u konstituciju ličnosti nije poželjno - ne sme se izneveriti jer konzumenti to shvataju kao šund koji oni, kao sredovečni pripadnici srednjeg društvenog sloja, preziru), i, konačno, idejno korektan (što će reći da se mogu 'proturati' teze o lošem uticaju države, civilizacije, o manipulacijama naukom ali uvek kao izuzeci za koje su krivi pojedinci pošto osnovni, pozitivistički stav prema svim civilizacijskim institucijama mora ostati nepokoleban obzirom da su upravo sredovečni konformisti potvrda ove istine).
            U "Besnilu" su ispoštovani svi postavljeni zahtevi: priča o besnilu na Hitrou, zarazi, karantinu, borbi sa bolešću, otkrivanju njene prave prirode sa pripadajućim ludim naučnikom zaostalim iz nacističkog doba, uz dodatke dvostrukih i trostrukih špijunskih zavera, jednog (ne)savršenog zločina, tragične ljubavi i, na kraju, kremaciji aerodroma uz prigodno lamentiranje nad pravcima razvoja civilizacije i opstanku demona, ni u jednom trenutku ne odstupa od standardnog naboja akcija i ideja koje prosečni konzument može da proguta a da mu zalogaj ne zastane u grlu. Zarad (za)date svrhe tu su i udarne rečenice (tzv "panč lajn") na krajevima poglavlja, planirani rast tenzije, mnoštvo podataka (kako to rade Artur Hejli u romanima "Aerodrom", "Hotel", "Konačna dijagnoza", "Točkovi" ili Majkl Krejton u "Andromedinom soju" i "Komi", da pomenemo dela popularna u vreme nastanka "Besnila"), mnoštvo likova koji se pojavljuju samo da bi bili eliminisani (što je bio manir u tada kurentnom trendu romana o katastrofama, a "Besnilo" je i tu 'na liniji'; i Stiven King je koristio ovaj postupak uz neretka preterivanja 'izazvana' pravilom da je plaćen po broju napisanih reči), malo špijunaže (višestrukog zaplitanja kakve prijaju Forsajtu ili Ladlamu ali i sa umornim, tužnim obaveštajcima kakvih ima u Le Kareovim knjigama). Mala odstupanja od standarda mogu se videti u podudaranju ideja pisca i terorista ili u uvođenju mitološkog nivoa sa Gabrijelom, Velikom Zveri i Harmagedonom, ali je u pitanju tek minimalno iskrivljavanje šablona. Čak i dužina romana, upravo onakva kakva se traži, svedoči o Pekićevoj marljivosti; no, upravo je preveliki obim teksta bio razlog što se roman nije pojavio na američkom tržištu; umesto traženih 200 strana Pekić je napisao 400 a nije bio voljan da delo skraćuje. Da je tretiran kao provereni autor bestselera a ne kao početnik Pekić ne bi imao te probleme (i Kingu su prve romane kratili i prepravljali već prema obimu sredstava koje je izdavač  želeo da uloži u projekat).
            Da li bi "Besnilo", da je izašlo na 'teren', postalo bestseler pitanje je bez odgovora. Uprkos trudu i kalkulacijama, ćud kupaca ne može se u potpunosti predvideti. Mnoštvo autora nenadano uleti na vrhove lista prodaje i još brže netragom nestane (setimo se Benčlijevih "Čeljusti" po kojima je snimljen film "Ajkula"). Retki su pisci koji uspeju da se održe duže vremena u prvoj postavi (ni King ne uspeva uvek, uprkos moćnoj reklami; jedan od retkih starosedelaca na listama je Din Kunc koji izvanredno predviđa trendove i prilagođava se, pišući jedne ezone SF, druge Horror, treće melodrame...) Dakle, ako proizvod ne stigne na tržište ne može se nagađati da li bi se i kako prodavao, bez obzira na njegove kvalitete. No, ako već nije napravio posao u svetu, Pekić je "Besnilom" napravio ršum na ovdašnjoj knjiženoj sceni jer se odvažio  da napiše ovakvu knjigu i potpisao je punim imenom i prezimenom, čime je počinio dvostruko 'bogoluljenje': ne samo što je, umesto 'večnim vrednostima', pažnju poklonio industrijskoj potrošnoj robi (a bestseler to jeste jer svake godine stižu novi a stari, upotrebljeni padaju u zaborav) nego je to i javno priznao i stavio na uvid (varijanta da je roman napisao zbog para ali pod pseudonimom još bi bila prihvatljiva,  uz objašnjenje da se naš pisac u inostranstvu mora snalaziti na svakojake načine). Ipak, provereni buntovnik Pekić nije se dao zbuniti niti je bio voljan da pravi kompromise, potvrđujući time svoje stalno opiranje učmalosti i  nepokoravanje nametnutim autoritetima i vrednosnim skalama.
28.07.2000.g.

0 komentara:

Постави коментар

top