DEČAK, PAS I AVANTURA Strip i film - Tintin

Živimo u svetu punom čudesa, makar i onih sasvim trivijalnih. Jednom takvom znatiželjnici su prisustvovali pre nekoliko dana povodom novinarske premijere filma „Avanture Tintina“ koji je režirao legendarni Stiven Spilberg a producirao ništa manje slavni Piter Džekson. Elem, među okupljenim predstavnicima medija nije bio mali broj onih koji su se našli u čudu jer su obavešteni da strip po kome je film rađen nije iz ’ergele’ proslavljenih američkih strip kuća već je, naprotiv, iz daleke Evrope. Lakonska nadobudnost inih novinara povećala se kada su saznali da je „Tintin“ star 80-tak godina i da je klasik sveukupne strip umetnosti, beskrajno vredniji od svakojakih super-heroja kojima se Ameri diče. Logično pitanje koje je svima bilo na usnama glasilo je: zašto se Silverberg i Džekson bakću sa tom bajatom i stranom ’robom’ umesto da se klanjaju svetloj američkoj korporativnoj umetnosti i tradiciji, odnosno, ko će u SAD hteti da gleda tako nešto. Na prvi deo pitanja dobili su odgovor tokom projekcije - većina nepristrasnih kritika je u superlativima; što se tiče gledanosti u Americi - vrlo brzo će se saznati da li je proizvod po meri razmažene publike najbolje države na svetu (a i šire). Do tada valjalo bi se podsetiti istorije ove serije priča u slikama (statičnim i pokretnim).
            „Avanture Tintina“ okvirno je ime serije strip knjiga-albuma (sveukupno 24 albuma) kojima je autor belgijski umetnik Erže (pravim imenom Žorž Remi, 1907-1983). Prva epizoda ovog stripa „Tintin u zemlji Sovjeta“ pojavila se 1929. godine u okviru dečijeg podlistka belgijske novine „XX vek“ i odmah zadobila pažnju i naklonost najmlađe publike. Priče o mladom novinaru Tintinu i njegovom psu Snešku isprva su se svodile na dogodovštine koje se odigravaju na raznim kontinentima (Afrika – Kongo i Egipat, Severna Amerika), gde Tintin istražuje kakvu misteriju ili traži materijal za svoje članke. Kako sam Erže priznaje prve epizode radio je bez posebnog plana puštajući da ga zaplet nosi prema neizvesnom kraju. To se promenilo tokom rada na albumu „Plavi lotos“ (1934-1935) koji se dešava u Kini; Erže je scenario radio sa jednim studentom iz Kine koji mu je ukazao na stereotipe koji vladaju o Kini odnosno na stereotipe koji u Kini važe za strance. Poigravanje predrasudama donelo je stripu dozu specifičnog humora ali i veću ozbiljnost. Erže je nadalje, ’naoružan’ mnoštvom podataka, temeljno promišljao i gradio svoje priče, što je rezultiralo stripovima koje pored mlade publike rado čitaju i starije, zahtevnije generacije. Tokom ratnih godina Erže je nastavio da objavljuje ali je morao da strip prilagodi zahtevima okupacionih cenzora; po završetku rata je osumnjičen za kolaboraciju sa neprijateljem, čak je bio i u zatvoru zbog ispitivanja, ali je pušten pa je nastavio svoj rad. Velika popularnost Tintina uslovila je osnivanje strip magazina „Tintin“ 1946.g. koji je, pored Eržovog stripa, štampao i radove drugih belgijskih autora; magazin je izlazio sve do 1993.g. i bio sinonim za kvalitetne stripove. Erže kontinuirano radi na Tintinu; nove epizode pojavljuje se u gotovo pravilnom ritmu svake druge godine. Tintin šeta čitavim svetom, upoznaje različite narode i civilizacije, rešava internacionalne zavere, kriminalističke ili tajanstvene slučajeve; njegova putovanja nose ga i na - Mesec, u čak dve epizode „Pravac Mesec“ (1953) i „Istraživači Meseca“ (1954),  novinar je bio tamo gde će ljudska noga kročiti tek 16 godina kasnije.
            Glavni junak svih priča je mlađani novinar Tintin, nežnog lica, sa prćastim nosem i nestašnom ćubom kose, koji, na prvi pogled, više liči na dečaka nego na mladića. On je prepun dobre volje, smiren je (istina ne uvek) i spretan (vozi automobile, avione, čak i tenk), često nosi pantalone-pumparice. Njegov najbolji prijatelj je pas Sneško, veseli foksterijer koji ume da upadne u nevolje ali i da pomogne u izbavljenju iz opasnih situacija. Stalnu strip ekipu čine i morski vuk, kapetan Hadok, kolerik s opasnim jezikom, profesor Kalkulus, zadužen za mudrovanja, kao i dvojica nespretnih detektiva Tomson i Tompson; u nekim epizodan i sam Erže se pojavljuje kao sporedni lik. Karakterne razlike između junaka izvor su mnogih smešnih situacija i dijaloga koji razveseljavaju čitaoce. Pozadina priča su i veliki prevrati u XX veku (boljševizam, nacizam...), egzotična društva (kinesko, južnoameričko...), savremena tehnologija i život koji se menja prema njenim diktatima. Nekolicina autora imala je ozbiljne primedbe na vrednosti koje strip propagira: Erže je optuživan za kolonijalistički mentalitet, beli rasizma, čak i fašizma – ali su sve to pre bile konstrukcije nego fakti. Ako su postojale dileme o ’podobnosti’ stripa (u kontekstu vaspitanja mladih čitalaca), niko nije osporavao njegovu grafičku virtuoznost; Eržeov crtež ’čistom linijom’ zadivljuje preciznošću i svedenošću. Specifična mešavina realističnosti i karikaturalnosti postala je (i do dan danas ostala) prepoznatljiva i neponovljiva; čak ni kolor, koji je ’dodat’ od desetog albuma, nije pokvario tananost i delikatnost crteža.
            Tintin je odvažni junak sa kojim su odrastale generacije dečaka i devojčica širom Evrope u vremenima pre i posle II svetskog rata kada je bilo manje para i više mašte; svojevremeno je ovaj strip bio najpopularniji na Starom kontinentu. ’Novi svet’ je Tintina počeo da upoznaje tek krajem 1960-tih. Tintin je sa stranica magazina i albuma stigao na veliki ekran i to više puta (1947, 1961. i 1964. - kao igrani film, 1969. i 1972. - kao crtani film), bio je junak crtanih TV serija (1958-1962, 1991-2), radio i pozorišnih komada ali i kompjuterskih igrica. Naravno, Tintin, Sneško i ostali drugari svoj život imali su i na šoljama, majicama, lutkama i sličnim predmetima. Uzbudljiva avantura po uverljivo dočaranim egzotičnim krajevima i morima sveta (i pomalo svemira), borba protiv loših momaka, humor i gegovi, majstorski crtež, bili su i ostaju aduti ovog sjajnog stripa ’za mlade od 7 do 77 godina’ (kako je glasio slogan magazina Tintin). Bez obzira da li ćete gledati aktuelni film ili ne, u ime podsećanja na dečačke dana, kada se činilo da je svet veliki, divan i prepun uzbuđenja, pronađite neku od Tintinovih epizoda (kod nas su ga najviše objavljivale Dečje novine i Politikin zabavnik), udobno se smestite i - uživajte.
(2011)

NAŠ PRIJATELJ MARSUPILAMI

U bestijarijumu 9. umetnosti (koji broji bezbroj svakojakih živuljki) jedno od zapaženih mesta pripada i tajanstvenoj životinjici tajanstvenog imena Marsupilami. Ovo simpatično biće pomalo liči na majmuna mada su mu glava i nos okrugli, a klempave uši podsećaju na pseće; između ušiju ’nosi’ žbun šiški. Krzno mu je žuto i na leđima posuto crnim pegama dok su grudi i stomak samo žuti. Marsupilami je prepoznatljiv po vrlo dugom repu koji je maksimalno funkcionalan - pomaže u kretanju kroz drveće, može da se savije u oprugu i odbacuje svog vlasnika, služe kao mamac za pecanje riba, ako se savije tako da ima ’džombu’ na kraju odličan je mlaćenje protivnika. Marsupilami je draga i simpatična životinjica - dok se ne naljuti. Svaštojed je, tamani voće, uživa da jede pirane. Zaljubljiv je mada su Marsupilamovice vrlo probirljive i ćudljive što njihove udvarače vodi od potištenosti do furioznog besa (koji na svojoj koži, ni krivi ni dužni, iskušavaju stanovnici džungle). Kada se, konačno, posle svih peripetija, srećni par Marupilamija skući (stanište im visi sa lijana, ispleteno je pa liči na polusklopljeni list tapaciran papagajskim perjem), dama će sneti par (ili više) jaja iz kojih se izlegu Marsupilamčići, koji mogu biti obični (žuti, bez pega) ali i crni. Prvi zadatak roditelja je da podmlatku raspletu repiće koji su se zamrsili u jajetu; i tokom odrastanja mladi često zapletu svoje repove što ih ometa u puzanju i istraživanju sveta. Podizanje dece je težak posao, zahteva donošenje raznovrsne hrane i neprestano teranje svakojakih grabljivica. Muški Marsupilami prevashodno se oglašava vrlo sadržajnom reči „HUBA“ dok ženka suptilno govori „HUBI“ a mladi „BIBI“. Stanište ovih životinja je u  zemlji Palombiji i u ostatku sveta su bili nepoznati dok ih nisu otkrili lutajući reporteri Spiru i Fantazija; sa tog putovanja su sem uzbudljive reportaže doveli i jednog Marsupilamija, koga su, logično, nazvali – Marsupilami i koji će ih pratiti (čitaj pomagati i odmagati, praviti red i nered) u svim daljim avanturama.
            Marsupilami se prvi put pojavio 1952.g. u magazinu „Spiru“ u četvrtoj epizodi stripa „Spiru i Fantazija“. Njegov ’otac’ je strip genije Andre Frankin (1924-1997), najpoznatiji kao tvorac legendarnog Gaše šeprtlje. Marsupilami je bio treći dobri junak serijala (četvrti je mala veverica) „Spiru i Fantazija“ koji je Frankin stvarao do 1968. godine. (Marsupilami je ime dobio u čast Frankinovog omiljenog junaka iz detinjstva Eugena Jipa, neobične životinje iz četvrte dimenzije, koja se pojavila u stripu o Popaju.) Lutajući reporteri, kako im zanimanje traži, lutaju svetom, od egzoričnih zemalja do morskih dubina i u 20-tak epizoda, traže atrakcije za svoje članke, bore se sa kriminalcima, ludim naučnicima ili tiranima, rešavaju misterije. Strip je prepoznatljiv po karikaturalnom crtežu, dobro smišljenim pričama i humornim pasažima. „Spiru i Fantazija“ bili su popularni širom Evrope; objavljivani su i u Jugoslaviji u ’Panorami-Stripoteci’ od kraja 1960-tih. Činilo se da će prestanak pojavljivanja novih epizoda baciti u zaborav ove junake jer Frankin nije hteo da im se vrati. Ipak, Žan Klod Furnije uspeva da ga ubedi da se priče o Spiru, Fantaziji i Marsupilamiju nastave pa se 1970. pojavljuje epizoda „Stvaralac zlata“ (u kojoj se poslednji put pojavljuje Marsupilami); serijal „Spiru i Fantazija“ nastaviljen je do današnjih dana a autorska postava je par puta promenjena. Godine 1978. pojavio se album „Gaša i Marsupilami“ u kome su sabrane Frankinove kratke pričice o ova dva heroja.
            Frankin je 1987.g. započeo novi serijal o Marsupilamiju, u saradnju sa Gregom i Batemom (kasnije su se pridružili drugi autori). Ovog puta priče prate doživljaje porodice Marsupilamija u džunglama Palombije. Godine 1991. publikovan je „Enciklopedija Marsupilamija“. Mali veseljaci sa dugim repom pojavljuju se i u delima drugih strip autora, kao znak poštovanja Frankina. Marsupilami je postao omiljeni lik za klince i klinceze i materijalizovan je u lutkama, na majicama, šoljama, koricama svezaka i ostalim dečijim proizvodima, čak i poštanskim markama. Diznijev studio je 1992.g. proizveo crtanu TV seriju o Marsupilamiju ali su autori sebi dali slobodu da po volji dodaju likove kojih nema u stripu; sveukupno, 13 epizoda prve sezone bilo je vrlo slabog kvaliteta pa je serija ugašena, na radost poštovalaca strip originala. Počev od 2000.g. u Francuskoj se stvara serija crtanih filmova o Marsupilamiju, koja je daleko bolja od američke, i koja je na pragu pete sezone. Od početkom ovog meseca u bioskopima se prikazuje francuski celovečernji crtani film „HUBA! Na Marsupilamijevom tragu“ koji bi trebalo da mit o ovom junaku proširi na veliki ekran i među (bez)brojne mase velikih i malih gledalaca. Marsupilami je, zajedno sa svojim tatom Frankinom, tako nešto itekako zaslužio.
(2012)

OČEKUJUĆI „MUĆKE“ AMERIČKE

U svetovima masovne zabave popularnost je priželjkivana ali izuzetna, nepredvidljiva i varljiva pojava. Mada su proizvodi iz ove branše pravljeni da zainteresuju i razvesele gledaoce, njihov osnovni ’peh’ je u insistiranju na ’masovnosti’ što praktično znači da se zabava proizvodi brzo, isto tako konzumira i potom ustupa mesto novim sadržajima. Otuda se filmovi, muzika, TV programi, književni best-seleri štancuju na pokretnoj traci, po standardizovanim oblicima, planski izbacuju u javnost, da bi tamo zauzeli određeno vreme i zaokupili pažnju konzumenata, a potom nestaju, brže ili sporije, u zavisnosti od odaziva publike. Ako su potrošači zadovoljni ponudom moguće je da im se servira još malo iz istog ’lonca’ ali će, pre ili kasnije, izvor presušiti a na njegovo mesto stići novi. Zahvaljujući ovom principu smenjivosti sezonska roba dolazi i odlazi i ništa nije večno osim same industrije zabave. Ipak, ponekad se desi da neki proizvod ostane upamćen i posle povlačenja iz ponude, što pragmatični fabrikanti zabave zapisuju u svoje podsetnike i u nekom trenutku (bilo zbog pomanjkanja invencija ili novca) izvlače na svetlosti pozornice kao adut koji može da pomogne u stalnoj borbi kojoj je ime ’više zabave za mase - više novca za mene’. Naravno, takva agilnost ume da bude korisna ali ima slučajeva kada se ovakve ideje čine potpuno neumesne. Ovih dana saznajemo upravo za takav slučaj - naime, američka TV kuća „ABC“ uveliko planira da uradi tzv rimejk engleske TV serije (na ovdašnjim prostorima poznate kao) „Mućke“. Za svakoga ko je imao priliku da prati neku epizodu ili koju od sedam sezona BBC-jevog (tzv ’sitkom’) serijala nastalog između 1981. i 1991. godine (uz povremene specijale koji su se vrteli do 2003.g.) ova informacija ravna je svetogrđu a razlozi za takav stav toliko su očigledni da je gotovo izlišno iznositi ih. Ako se, ipak, insistira na definisanju problema onda se on može svesti na bazičnu tvrdnju da su „Mućke“ toliko ’engleske’ da je taj kvalitet neodvojivi element priča, načina govora i mišljenja, zapleta i gegova i, otuda, potpuno nepodoban za kopiranje ili oponašanje. Američki mentalitet jednostavno nije dorastao engleskom, njihova potreba da sve sažvaću i uproste (i upropaste) ne podrazumeva finese koje sadrži engleski humor i cinizam - a u „Mućkama“ svega toga ima na tone. Doda li se rečenom američka sterilizatorska ’politička, rasna, rodna, seksualna (i ko zna još koja) korektnost’, zaista se postavlja pitanje kakve će biti američke verzije Del Boja, Rodnija i dedice Alberta (i čitave bulumente likova koji se muvaju oko njih). Jer, pomenuta trojka prevaranata (sticajem okolnosti sitnih, mada oni sebe ne vide tako i ne odustaju lako od plana da ’dogodine postajnu milioneri’), koja živi na rubu pristojnog, organizovanog i civilizovanog Britanskog društva, svoju uverljivost i snagu crpi iz sitnih (i krupnih) prljavština začinjenih vrcavim dosetkama, zajedljivim primedbama, stavovima i dijalozima koji svakako nisu poučni i pedagoški; scenaristi originalne serije i te kako su se pomučili da, s jedne strane, suspregnu svoje junake a, s druge, istegnu granice pristojnosti kako bi seriju upakovali u proizvod podoban za emitovanje na televiziji. U ovim namerama uspeli su toliko da je trojac postao svojevrsna legenda u Engleskoj ali i dobrom delu ostatka sveta. „Mućke“ su na EX YU prostorima stekle kultni status jer su se poklopile sa mukama tranzicije koja je svakog pojedinca stavljala pred iskušenja traganja za načinom da se brzo i lako zaradi i tako opstane u neprijateljskom okuženju. Ono što je za Engleze bio njihov društveni talog, na ovim prostorima je bila svakodnevica većine stanovništva koji pokušava da nađe svoje mesto pod ’zubatim suncem’ novostvorenih država koje nisu pokazivale nikakav interes za opstanak svojih podanika već su ih slale u rat, ostavljale bez mogućnosti zaposlenja i zasnivanja porodice, bez ikakve sigurnosti i perspektive, rečju bez svega što čini civilizovani život čoveka s kraja XX veka. Slava „Mućki“ na ovdašnjim teritorijama može se porediti sa popularnošću strip serijala „Alan Ford“ koji takođe govori o marginalcima koji se batrgaju na rubu najbogatijeg svetskog društva. Pojedine replike ingenioznog Del Boja (baš kao sentence besmrtnih momaka iz Grupe TNT) postale su svojina generacija mladih žitelja Srbije (ali i Hrvatske, Bosne i Makedonije) i reper ’zdravog razuma i praktične životne filozofije’. Svojevremeno se po medijima govorkalo i pisalo da će u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni biti pravljene varijante „Mućki“ na ’domaćem terenu’. Ti projekti nisu realizovani ali je legenda o pravim „Mućkama“ i dalje živa, podsticana reprizama serije odnosno razmenom digitalnih diksova sa snimljenim epizodama serije.
            Gotovo je nemoguće zamisliti živahnu trojku mutivoda u Novom svetu. Jer, ako se ukloni bilo koji segment njihovih ličnosti, ponašanja i slenga, prevaranti će biti  nehumano sterilisani (da ne kažemo ’uškopljeni’) pa ni oni ni čitava serija neće biti uverljivi, zdravo veseli i lekovito gorki. Američka televizijska frazeologija i ikonografija nije u stanju da stvori dovoljnu količinu životne uverljivosti u humorističkom zabranu. Njihove postavke TV humorističkih serija temelje se na tipiziranim situacijama i interakcijama i ne trpe iskliznuće iz njih. Konačno, problem je i mentalni otklon, drugačiji sklop razonovanja i definisanja humora koji je prilagođen intelektualnim domašajima prosečne američke populacije koja troši televizijske programe i ne voli da gleda ono što ne razume. Iz svih tih razloga, već su neslavno propali nekoliko pokušaji da se uspešne strane TV serije poamerikanizuju (isti je slučaj sa filmovima koji u američkoj verziji dobijaju na sjaju i brzini ali gube na duši i značenjskim nivoima). No, logika profita se zavrtela i ’bacila oko’ na „Mućke“. Šta će iz toga ispasti svakako ćemo videti na malim ekranima vrlo brzo posle premijere s one strane bare. Akademističke pravednosti radi recimo: postoje šanse (makar bile minimalne) da američke ’Mućke’ budu dobar program; naravno, itekako je moguće da ispadnu bezukusna papazjanija koja kod ’verzirnih’ gledalaca izaziva mučninu i privremenu neuračunjivost. Američke „Mućke“ tako bi mogle biti idealna trgovina pravih ’Troterovih nezavisnih trgovaca’ koji sanjaju da za velike pare uvaljuju robu nikakvog kvaliteta. Na svu sreću, u časovima očaja zbog takvog programa, onima koji znaju za jadac biće dovoljno da posegnu za diskovima na kojima i dalje ’igraju’ dobre, stare, ljubljene originalne „Mućke“.
(2012)
U (pre)brzom svetu korporacijski dirigovane zabave za široke mase koje uživaju u blagodetima Zapadnog kapitalističkog Raja, svaki proizvod ima svoj vek trajanja posle koga ga zamenjuje sledeća instant žvaka za oči/uši/um. Za sistematsko zaglupljivanje širokih masa srednje i nižih klasa nadležni brinu da bude redovno sprovođeno. Naravno, svaki sistem mora da ima i odušak iliti sigurnosni ventil kroz koji se ’relaksira’, odnosno kroz koji provejavaju vetrovi subverzija i promena (do kojih neće doći ali će se podanicima dati iluzija da se nešto menja); nužnost ovakvih ’izlaza’ znana je svim modernim vladarima (bili oni pojedinci ili grupe organizovane u klike, korporacije, stranke i sl.); zbog toga određeni ljudi važe za ’omiljene opozicionare’ vlasti kojima kao da je sve dozvoljeno. U zabranu korporativnih ’umetničkih proizvoda’ takođe, s vremena na vreme, bljesne neka roba – knjiga, film, TV program, strip... – koja liči na tu tako potrebnu provokaciju. Poneki od tih proizvoda uspevaju da na tržištu opstanu i priličan broj godina. Među takvima trenutno je najtrajnija crtana TV serija „Simpsonovi“ koja je upravo emitovana ni manje ni više nego u 500 epizoda (a tu nije kraj); već ove cifre uz atribute crtana i humoristička serija uzdigle su „Simpsonove“ u sfere rekorda i fenomena popularne kulture – časopis „Tajm“ je 1998. ovu seriju proglasio najboljom TV serijom XX veka (!) a Bart Simpson je uvršten među 100 najuticajnijih ljudi tog veka (iako je izmišljena ličnost i kao takva jedinstvena na listi). „Simpsonovi“ su najduže emitovana animirana TV serija koja je iza sebe ostavila „Porodicu Kremenko“ i „Skubi Dua“; crtana porodica dobro se drži i u nadmetanju sa najdužim igranim programima odnosno sa serijama sa najvećim brojem epizoda. No, sve rečeno važi samo za američko tržište; u svetu postoji priličan broj crtanih serija koje su duže trajale i imale i preko 600 epizoda (takve su japanske serije „Zmajeva kugla“, „Doremon“ i „Pokemoni“)
            „Simpsonovi“ su 1987.g. startovali kao gosti u programu „Trejsi Ulman šou“ a dve godine kasnije su se osamostalili pod okriljem kompanije „Foks netvork“. Met Grejning, kreator serije, za model junaka uzeo je sopstvenu porodicu (on je oličen u liku Barta) a priču je smestio u gradić Springfild koji, kako je sam izjavio, liči na Portland u Oregonu, gde je odrastao; okolina Springfilda menja se za potrebe pojedinih epizoda pa je čas na moru, čas podno planina ili u preriji. Okvirno vreme priče su 1990-te ali se u njih umeću i pojave, ličnosti i fenomeni trenutka u kome se epizode snimaju. Junaci, kao i u klasičnim strip serijalima, ne stare; ne menjaju se ni polazne postavke pa svaka epizoda kreće iz početka. Simpsonove čine dični i brižni otac familije, sušti hedonista Homer, debeo, neobrijan, ćelav, lenj i poprilično tupav radnik u lokalnoj nuklearnoj centrali. Njegove lepša polovina Mardž, sa dvospratnom punđom na glavi, tipična je domaćica niže srednje klase, razapeta između održavanja kuće, brige za decu i muža i pokušaja da se od svega toga povremeno otrgne i nađe dodatni smisao i avanturu u svom životu. Najstarije dete Bart (10 godina), mangup je koji ima problema sa odrastanjem, školom, roditeljima, drugarima, sestrom. Lisa (8 godina), starmala je mudrica koja svira saksofon, deli savete a povremeno želi da promeni svet. Najmađe dete, beba Megi, puzi uokolo i sa svetom komunicira gestovima i bučnim sisanjem cucle. Simpsonovi imaju i četvoronožne ljubimce, širu familiju, bliže i dalje komšije i sa svima su u složenim odnosima koji su osnov za vesele zaplete. Serija obiluje otkačenim likovima, od Homerovih kolega na poslu, nastavnog kadra u školi do lokalnih važnih ličnosti i osobenjaka; neki od sporednih likova konstatno se pojavljuju dok drugi samo gostuju u epizodi i nestaju.
            Zapleti priča koje smišljaju timovi scenarista bazirani su na problemima u porodici, u školi i na poslu, na krizama u lokalnoj zajednici pa i na širim događajima koji dotiču Springfild i njegove stanovnike. Prve epizode bavile su se jednostavnim problemima da bi, kako je vreme odmicalo, zapleti umeli da budu komplikovaniji. Primetno je i da epizode često imaju poprilično uvrnute priče kojima nedostaje prepoznatljivi realizam; ali, pošto je satira, parodija i karikiranje osnovno sredstvo pripovedanja ovo ’popuštanje realizma’ sasvim je funkcionalno i uspešno. U „Simpsonovima“ se konstantno ismevaju političari (predsednik Džordž Buš je bio Homerov omiljeni pacijent a i Al Gor je dobio svoju porciju), popularne ličnosti iz svetova filma i muzike ali i sam taj biznis (posebno kroz likove ciničnog Klovna Krastija ili Kenta Brokmana, samozaljubljenog TV voditelja) a scenaristi malo-malo pa potkače i Foks kompaniju i njenog vlasnika Ruperta Mardoka (koji im ’hleb daju’). Među posebne specijalitete spadaju epizode koje se emituju za Noć veštica (sa adekvatno strašnim sadržajem) ili one u kojima porodica odlazi na letovanje širom sveta (što prosečni Ameri sebi ne mogu da priušte) pod parolom „Simpsonovi sada idu ...“
            Dužina emitovanja donela je razvoj početnih polazišta serije, mnoštvo tema, manje ili više uspešno obrađenih, bezbroj likova koji defiluju kroz epizode. Ipak, sve vreme neke stvari nisu se izmenile i postale su zaštitni znakovi serije i deo ikonografije popularne kulture. Uvodna špica serije prepoznatljiva je po svojoj muzici i osnovnom zapletu: članovi porodice žure kući, da bi se bacili na kauč i uključili televizor. Ipak, svaka špica se u nekom detalju razlikuje od druge - upravo kao što se to dešavalo i u špicama serije „Mapet šou“. Prepoznatljive su i uzrečice Homera Simpsona, od uzvika „D'oh!“ do poštapalica „Ay, caramba!“ i „Eat my shorts!“ („Ize'š mi gaće!“) koje su ušle u svakodnevni govor pa i u rečnike savremenog američkog engleskog jezika. U seriji se stalno pojavljuju i smešni i šašavi natpisi na prodavnicama, ispred škola i crkava - baš kao što u stripu „Talični Tom“ nalazimo razgaljujuće table na ulazu u neki grad ili selo. Specijalitet su i tzv ’smrznuti gegovi’ odnosno ’gegovi smrznutog ekrana’ koji se pri normalnom emitovanju ne mogu videti jer traju prekratko ali se mogu videti kada se video traka ili disk stopiraju u određenom trenutku; ovo je štos poznat i kao ’nesvesne reklame’ koje su proizvođači plaćali dok nisu bili zabranjeni.
            Serija je od svoje pojave do danas izazivala različite komentare - od oduševljenih pohvala do oštrih kritika. Hvaljen je njen aktivni angažman prema američkoj svakodnevici, razotkrivanje pukotina u ’američkom načinu’ života, nedoslednosti u sprovođenju deklamovanih sloboda. Kritičari su zamerali na rušenju porodičnih vrednosti, ismevanju hrišćanske tradicije oličene u liku Neda Flandersa. Sam Džordž Buš je рекао: „Nastavićemo da se trudimo da osnažimo američku porodicu. Da učinimo da bude više nalik porodici Volton, a manje porodici Simpson“. Na početku emitovanja bilo je i onih koji nisu bili zadovoljni karikaturalnim crtanjem samih likova jer  je to, navodno, ružno i loše utiče na decu. Vremenom su u medijima objavljivani i ozbiljniji radovi o ovoj seriji, koji je imenuju za jednog od retkih korporativnih proizvoda koji su uspeli da izbegnu šablonima i sterilno-instantnim sadržajima. Paralelno sa ovim pohvalama, rasla je i industrija pratećih proizvoda: majice, šolje, torbe, plakati i štošta drugoga sa likovima iz „Simpsona“ prodavali su se masovno donoseći novi profit. Tako je ova serija s jedne strane finansijski izuzetno uspešna, s druge je postala reper za nove serije (kakva je „Saut park“) a na trećoj je mnogi smatraju progresivno-subverzivnom. Za ogromnu većinu gledalaca u Americi i širom ostatka sveta, „Simpsonovi“ su prevashodno izvor zabave, sjajnih gegova i zdravog smeha bez mnogo dodatnih mudrovanja. Tako je bilo u prvih 500 epizoda a sva je prilika da će se tako i nastaviti.
(2012)

NASTAVCI IZ TUĐE RUKE

Svet umetničkog korporativnog biznisa u Zapadnom svetu ima svoja pravila koja su uspostavljena na temelju iskustava u ’plasiranju kapitala i ostvarivanju zarade’; od ovih se principa ne odstupa odnosno na njima se insistira u svim prilikama. Ipak, kapital ima svoje vrlo komplikovane puteve koji se, s vremena na vreme, toliko zapetljaju da ih je gotovo nemoguće razmrsiti. Primer takve situacije je i trenutno aktuelni slučaj osporavanja objavljivanja romana „Porodica Korleone“ koji bi trebao biti tzv ’prikvel’ tj. pred-nastavak proslavljenog romana „Kum“ autora Marija Puza koji je umro 1999. godine. Najavljeni roman bavi se mladalačkim danima Don Korleona i njegovim usponom na lestvicama kriminala tokom 1930-tih, zasnovan je na jednom Puzovom scenariju i delovima drugog toma „Kuma“ i dobio je saglasnost za objavljivanje kako od porodice preminulog pisca tako i od zadužbine koja brine o Puzovoj literarnoj zaostavštini. Ali, kompanija „Paramaunt“ koja je bila producent sva tri filma o „Kumu“, protivi se pojavi ovog romana jer smatra da će on ugroziti ugled njihove prestižne franšize. Ako je suditi po vestima koje kolaju po medijima (a koje su prilično šture i kontradiktorne) izgleda da je na pomolu sudski proces u kome će se utvrditi ko ima prava na ekspoloataciju „Kuma“ i svega oko njega. Pitanje autorskih prava i njihovog sporovođenja odnosno ugrožavanja vrlo je osetljivo u SAD jer je u sve umešan i krupni kapital - otuda i uporno guranje famoznog AKTA sporazuma čije usvajanje bi korporacijama dalo pravo da bilo gde u svetu isteruju i uteruju svoja autorska prava, sve pod izgovorom da su ista ugrožena a samim tim je i njima umanjen profit. Materija autorskih prava u SAD vrlo je zbunjujuća za one koji žive u Evropi (i dobrom delu ostatka sveta - barem onog koji poštuje takva prava). Elem, u SAD autor se prodajom svoje umotvorine kompaniji koja će to delo objaviti, može u potpunosti odreći prava na isto, tako da, bukvalno, nema nikakvu kontrolu na njegovom upotrebom - setimo se slučaja tvoraca stripa o Supermenu koji su prava na njega prodali izdavaču i nisu dobili ništa od bogatstva koje je Supermen doneo kompaniji. Ono što je u slučaju „Kuma“ nepoznato jeste šta je sve Puzo prodao „Paramauntu“ a na osnovu čega oni sada traže da se roman „Porodica Korleone“ ne objavi.
            Mada se pitanje nastavaka knjiga u izvođenju drugih autora čini egzotičnim ova pojava nije tako retka i, naravno, uvek je diktirana određenim poslovnim interesima. Preduslov za otvaranje mogućnosti pojave nastavaka je, pre svega, široka popularnost originalne knjige što budi interes izdavača da fanovima nastavi isporuku tražene robe. Podrazumeva se i nemogućnost originalnog autora da i dalje piše - najčešće zato što je napustio ovaj svet. Opravdavanje posezanja za solucijom da drugi pisac nastavi delo prethodnika može biti različito formulisano ali se sve ipak svodi na floskulu ’publika je to htela pa smo joj to i dali’. Kada je, početkom 1990-tih, štampan nastavak romana „Prohujalo s vihorom“ ključni argument za ovakav postupak upravo je bila navodna želja publike da sazna šta se desilo posle kraja i famozne rečenice „Sutra je novi dan“. Kritika je bila vrlo oštra prema nastavku ali je knjiga prodata u par miliona primeraka (jer je publika zaista želela da sazna dalje sudbine junaka) a kasnije je snimljena i TV serija; na ovom poslu svi su tako lepo zaradilo da je napisan i drugi nastavak (u prvom je glavna junakinja bila Skarlet a u drugom šmeker Ret Batler). Lepa zarada stigla je i od novog romana o Džemsu Bondu koji je, po pozivu Flemngove zadužbine i porodice, napisao Sebastijan Foks. Odabrani pisac je pokušao da u svemu podražava stil originalnog Fleminga i tako publici ponudi sadržaj koji odgovara njihovim očekivanjima. Poduhvat je bio i hvaljen ali i kuđen, no, doneo je dovoljno para da se razmišlja o njegovom nastavljanju (a otvorena je i opcija snimanja filma).
            Ako se, pak, može govoriti o šampionu nastavljanja ’iz tuđe ruke’ onda je to svakako Šerlok Holms. Ekscentrični detektiv svojevremeno je ubijen od ruke originalnog pisca Konana Dojla da bi, na zahteve obožavalaca kojima nije bilo dosta njegovih slučajeva, od strane Dojla i vaskrsnut. Usud nastavljanja prati Holmsa od Dojlove smrti do današnjih dana. Broj knjiga u kojima je on junak a koje su napisali drugi autori dug je i ne podrazumeva samo pisce sa engleskog govornog područja, kao što ne podrazumeva samo ’ozbiljne’ romane već i parodije (Holms gostuje i u drugim medijima; kao kuriozum pomenimo da je u bivšoj SFRJ tandem Jules/Furtinger stvorio parodijski strip ’Herlok Šolms’). Trenutno su u opticaju filmska verzija Holmsa (sklonog borilačkim veštinama) koju režira Gaj Riči i TV verzija koja je izmeštena u sadašnjost. Ali, organizacija koja brine o Dojlovoj zaostavštini takođe daje dozvolu za ’legalne-ovlašćene’ nastavke romana o ovom detektivu pa je najnovija knjiga u tom nizu "Kuću svile" koju je napisao Entoni Horovic (podsećanja radi pre par godina je ovlašćeni nastavak bio „Italijanski sekretar“ Kejleba Kara). I ovi romani se trude, s promenjivim uspehom, da kopiraju Dojlov spisateljski manir a njihovi tiražu uvek su vrlo pristojni jer se oslanjaju na proslavljeno ime originala.
            Pomenuti i šire poznati slučajevi nisu, svakako, jedini nastavci romana koji su bili uspešni. Svojevremeno je napisano nekoliko nastavaka priča o Tarzanu, gospodaru džungle; jedan od najuspešnijih napisao je Filip Hoze Farmer, proslavljeni autor naučne fantastike (koji je napisao i nastavak romana o Doku Sevidžu zvanom Bronzani čovek, junaku popularnom u prvoj polovini XX veka). Legendarnu sagu o Dini, peščanoj planeti, Frenka Herberta nastavio je (na žalost ne preterano uspešno), u 10-tak knjiga (barem do sada), njegov sin Brajan u saradnji sa piscem Kevinom Andersonom. Naučno fantastični serijal o Zadužbini koji je pisao Isak Asimov nastavilo je u više knjiga nekoliko poznatih autora. U svetu krimića poznat je nastavak romana Rejmonda Čendlera „Pudl Springs“ objavljen 1989.g. povodom 30. godina od Čendlerove smrti; naime, u zaostavštini poginulog pisca nađen je početak ovog romana o detektivu Filipu Marlou (u kome se ovaj bogato ženi) pa je angažovan tada najbolji pisac krimića Robert B. Parker da knjigu dovrši, što je on majstorski i uradio.
            Za razliku od drugih popularnih umetnosti npr stripa u kojima je normalno da  junaci koje poseduje neka korporacija nastavljaju život i posle smrti originalnih autora (takav je slučaj sa Tarzanom, Flašom Gordonom, Princom Valijantom, Fantomom, Supermenom, Betmenom itd itd), u svetovima zabavne literature oživljavanje nekih junaka nije opšte pravlo. Zašto neke knjige ili neki junaci nastavljaju da žive i posle smrti originalnih autora dok tu sudbinu ne dele drugi, isto tako popularni romani/junaci, tajna je na koju nema opšteg odgovora. Zašto, na primer, niko nije oživeo jednako uspešne heroje kakvi su npr. Herkul Poaro, Mis Marpl, inspektor Megre ili Majk Hamer? Odgovor znaju samo vlasnici autorskih prava ili moćne korporacije u visokim, sjajnim kulama savremenog kapitala.
(2012)
Poslednja sveska „Revije svetskih stripova“ za 2001.g. posle predstavljanja zanimljivih i značajnih izdanja: knjige „Slatki strip“ Vase Pavkovića (iz pera Z. Zupana) i albuma „Badi kukavica i druge priče“ Željka Paheka (iz pera Z. Milenkovića), nudi pažnji čitalaca prvi deo druge epizode naslova „Blekmor“ iz fantazijskog serijala „Tugovanka za izgubljenim pustarama“ Defauxa i Rosinskog. Elem, u zemlji na obalama reke Eruin Dulea znaci predstojećih promena očiti su. Drvo istine je procvetalo, poginuli ratnici ponovo jašu i odvode kći svog mrtvog kralja Belog vuka na susret sa očevim duhom. Zli čarobnjak Bedlam i saveznik mu Blekmor kuju zaveru kojom bi sprečili svoj pad. Ratnik milosrđa pronalazi onu koja će snage Dobra povesti u konačni boj... Priča barata stereotipima fantazi žanra i to ne uvek naročito uspešno i umešno, kao što nisu preterano zabavne ni ’humorne’ pauze sa nadmudrivanjem kuvara i proždrljivog Oukija ili ljubavni jadi ostarelog Dropa i gospe Gerde. Možda potaknut ovim slabostima scenarija ni Rosinski se ne trudi previše pa usvaja već poznata rešenja tako da je Bedlamov zamak u obliku lobanje a jedna noga sa papkom. No, serijal se tek zapliće i znatiželjnicima ostaje da strpljivo čekaju njegovo razrešenje i tek na kraju daju definitivnu ocenu.
            „Skitnica Robni“ Ivana Boixa, u epizodi „Smrtna kazna“, biva optužen za podmetanje bombe i smrt važnog državnika ali ga savest ubice (prevarene ljubavnice) spasava u poslednjem trenutku. Priča ima poprilične logičke šupljine ali je zato crtež na visini zadatka; lako ugledanje na starog majstora Breću samo doprinosi njegovoj atraktivnosti (istovremeno potvrđujući da bi bilo lepo sresti se ponovo sa Brećinim crtežima u „Agentu Nobadiju“ koji se, istina, ne može pohvaliti inventivnom pričom ali je grafički raskošan; ne bi bilo na odmet videti i drugačijeg Breću, u remek-delu „Alvar Major“ ili avanturama kakve su „Robin sa zvezda“, „Skoro do kraja sveta“ odnosno brojnim kratkim stripovima). U SF serijalu Rafa Negrete „Kosmopolis“, epizoda „Drvo života“, priča prati pisca Kasidija koga je sekta Urita angažovala da napiše reportažu o njoj i svetom im simbolu Drvetu života, kome se podnose žrtve i to ljudske; kraj je, kako se moglo i očekivati, loš za najamnika. Momci iz „Džoe bar tima“ Cristiana Debarrea ponovo moraju da dokažu svoju petlju i osvete čast milih im motora u ludoj trci od semafora do semafora. Na poslednjoj strani Helga uči sina manirima i lepom ponašanju koji razlikuju gospodina od varvara što smeta prisutnom Hogaru ali mu posle demonstracije ubitačnih Helginih slogana (pored onih ’Molim’ i ’Hvala ti majko’) koji glase „UMUKNI I GUBI SE“ ne preostaje ništa do da padne, obeznanjen, na sto, ostavljajući majci da i dalje priča o lepim manirima.
Novembarska sveska svetskih stripova donosi prvi deo Francovog serijala „Lutka od slonovače“, epizodu „Divlje noći“, koji je smešten u vreme kada je Atila, bič božji, harao Evropom (dakle oko 450.g.) a Mavari osvajali teritorije nekadašnjeg Rimskog carstva. Mesto događanja je granica Kineske imperije kojom vlada dinastija T’ang. Elem, Ju Lijen i njene dve drugarice kupljene su da bi u Feng Čeu, u Cvetnoj kući, zadovoljavale bogate mušterije. Pred počinak i trgovac namerava da ’proba’ robu koju je kupio ali ga upad varvara zauvek sprečava u ostvarenju namere. Jedan od napadača, Timok, skriva Ju i tako je spasava od silovanja i smrti koje slede po osvajanju gostionice. Od tog se trenutka njihove sudbine ukrštaju usred mnogih događaja koji se svi vrte oko sile, te najmoćnije slasti i strasti. S jedne strane su prepredene i prefinjene zavere i spletke u državnom sistemu, gde svi imaju svoje računice – i prva supruga i treća konkubina velikog sudije ali i činovnik voljan da nasledi sudiju. S druge strane, u Timokovoj družini borba za vlast otvoreno se, pred svima, rešava noževima. Rezultat u oba slučaja je smrt jednih da bi drugi prigrabili njihove položaje. Između izveštačenosti i okoštalosti ili brutalne iskrenosti, simpatije su (ako ih uopšte ima) na strani varvara i njihovog prgavog vođe koji će, da bi se domogao devojke koja mu se dopada, upasti u grad, gde će svi njegovi drugovi stradati. Zadobivši željeno Timok se suočava sa besom svog oca, Kaliber kana, koji ga optužuje da je postao životinja jer misli samo kako da ispuni svoju volju pa će se prema njemu i ponašati kao prema zveri: organizovaće hajku na njega i njegovu ženku a oni će biti naoružani samo jednom kandžom i imati par sati prednosti...
           Franc, znan našoj publici po serijalima „Jugurta“ i „Lester Kokni“, specijalizovao se istorijske teme i prilično vešto pliva u njima. Egzotika kineskog carstva i varvarskih hordi, nepregledne stepe i gradovi čudnih arhitektura, uz žestoke junake, podloga su priče o bitangi i princezi ovog serijala, koju pomalo kvari predvidivost ponašanja protagonista dok je crtež korektan uz poneki neuverljiv kvadrat. U svakom slučaju, biće zanimljivo pratiti dalji razvoj dešavanja.
            Preostale stranice „Stripoteke“ zauzima esej Ž. Đukanovića o stripovima Rosinskog, rutinska epizoda „Torpeda 1936“, zanimljiva minijatura iz serije „Delirijum apsurda“ o brbljivom galebu koji će oterati biciklistu u provaliju, još jedna trka bajkera iz „Džoe tim bara“ i nove muke Hogara Strašnog koga supruga pita: „Obukao si novo odelo“ a on će: „Što da ne?! Da bi uspeo u životu mora da pokažeš šta imaš“, na šta sledi Helgina ubitačna poenta: „Jel’ se to odnosi i na stomak?“ a taj je, svi znaju, baš povelik.

Za potrošna umetničko delo zakoni tržišta formalno počinju da važe u trenu njegovog izlaska u javnost (ali dobrano utiču i na pripremu odnosno realizaciju dela). A osnovna postavka tržišta je znana: roba koja ide treba da se prodaje i dalje i još više. Po ovom principu nastali su bezbrojni strip, SF, horor, krimi serijali (ali i serije umetničkih slika sa kurentnim motivima). Svi oni besomučno troše originalnost i popularnost prvih nastavaka konstantno ih srozavajući ponavljanjem i vulgarizacijom. Iako je pad kvaliteta vidan, serijali se nastavljaju jer to odgovara izdavaču – pošto zarađuje ’na sigurno’, autoru – koji ne mora da se grči i smišlja nešto novo već krcka staru slavu, a publika lenjo uživa u dogodovštinama znanih heroja. I tako se stvar kotrlja neko vreme, sve dok prodaja ne padne ispod nivoa ispativog jer se publika zasitila i potražila nove senzacije. Čak ni smrt autora nije problem, serijal lako nastavljaju novi ljudi što je u stripu redovna pojava a dešava se i u literaturi, istina ređe (tako je serijal o Peščanoj planeti nastavio Herbert junior).
            „Astor Blistok“ je SF strip serijal započet davne 1975.g. i od tada Godard piše a Ribera crta ovu ’spejs-operu’ koja je najpre radovala i oduševljavala čitaoce da bi, kako se broj albuma povećao na 30-tak, čitanje avantura Astora i kompanije, uzduž i popreko Univerzuma i preganjanje sa Vrhovnim savetom i dragim Maski i Muski, prešlo u laku zabavu koju opravdava jedino fascinacija iz mladosti. Kako to konstatuje Zoran Đukanović (u uvodnom eseju) oduševljenje prvim albumima Astera nikako se ne sme zaboraviti kao ni pripovedni i crtački pomaci koje su oni doneli; promenjivi kvalitet novijih epizoda ne može umanjiti te činjenice. „Zvezdana kockarnica“ iz oktobarske „Stripoteke“ spada u simpatičnije izdanke serijala i u njoj Aster i vlagolasta besmrtnica odlaze na Stardap, planetu na kojoj je sve organizovano po principu igara na sreću pa se i žitelji i turisti stalno klade na nešto, ulažu, gube i dobijaju. Naravno, iza sjajne fasade postoji i zemlja gubitnika u koju će naši junaci morati da pobegnu ne bi li spasili glave, usput nalečući na nove tragove Korijana, nestalog Astorovog oca.  Šta će se dalje desiti videćemo u sledećoj epizodi. U “Zvezdanoj kockarnici“ ima tragova lucidnosti prvih delova ove mega priče ali preterane rasplinutosti, koja se namerno forsira pa guši i gnjavi; no, da bi serijal bio što duži upravo tako treba raditi: kapnuti malo esencije u mnogo vode što donosi slatkastu limunadu koja, istina, pomalo gasi žeđ ali koja definitivno nije ono pravo.
            „Autobuska stanica“ (tekst Moliterni, crtež Fahrer) tanka je pričica o tvrdom detektivu, ni po čemu izuzetna mada Fehrer u zadnjim sličicama kopira Breću. Mnogo je zabavniji pomalo uvrnuti „Delirijum apsurda“ Tha i Tp. Bigarta, koga naslov sasvim opisuje. U nastavku ovomesečne revije svetskih stripova redov Bili živi svoje vojničke dana, Hogar je kivan na suprugu jer mu na primeru dokazuje da je debeo tražeći da pogleda vrhove svojih stopala, što on ne može, dok isfrustrirani momak iz Džoe bar tima, kivan jer svi omalovažavaju njegovu Hondu, na semaforu izvređa motoristu rečima: „kakam vam se na auspuhe“ i to na sve Harlije, pogotovo na Dejvidsone, da bi zatim shvatio da je iza njega čitava banda prgavih Harli-Dejvidson „anđela“. Šta sledi ne vidi se ali je jasno...
top