CVETNE IKONE


Često se može čuti kako je umetnost božanski dar, kanal kroz koji se uspostavlja veza sa nedokučivim sferama. Mada su mnogi skloni da ovakve stavove stave pod znak pitanja, dešava se da njihovu istinitost sama stvarnost nedvosmisleno potvrdi. To se desilo i Suzani Marinković, dinamičnoj Vrščanki koja se hrabro bori sa egzistencijalnim nedaćama ali odbija da se prepusti rutini svakodnevice koja uništava svaku kreativnost. Gđa Marinković o okolnostima koje su je vodile do jednog sasvim osobenog načina stvaranja kaže:
    «Poslednjih par godina sam, iskušavajući svoje talente, eksperimentisala sa slikama i počela da slikam pejzaže Vršca služeći se, umesto boja, sušenim cvećem, listićima i letvicama. Razmišljajući koju bih panoramu mogla da oslikam, posegla sam za knjigama na polici i između dve knjige našla ikonu Svete Petke. U trenu, poželela sam da načinim tu ikonu od sušenog cveća. Ni danas mi nije jasno da li je to bila slučajnost, prst sudbine ili Božija volja. U svakom slučaju započela sam sa radom, iskušavala različite pristupe, učila se. Kada sam završila ikonu, sticajem okolnosti, saznala sam da je slava mog dugogodišnjeg, vrlo korektnog saradnjika, vlasnika servisa «BB Kenon», upravo Sveta Petka. Poklonila sam mu ikonu, on je bio vrlo prijatno iznenađen a zatim je on iznenadio mene naručivši mi da napravim ikone za ovdašnju 'Malu crkvu' jer, ispostavilo se, on je bio predsednik Crkvene opštine vršačke. O  mojim ikonama, koje su potpuno drugačije od svih koje je do tada video, obavestio je i vladiku vršačkog i zatrašio njegov blagoslov. Vladika je blagoslov odmah dao. Tako su moje ikone od sušenog sveća osvanule u Maloj crkvi a zatim i u crkvi Svetog Teodora, vršačkog zaštitnika. Od 2005.g. kada sam počela da stvaram ove ikone uradila sam ih preko 200 za crkvu, pojedine vršačke firme i pojedince. Trenutno nemam ni jednu u kući. Zbog toga stalno odlažem izložbu ikona mada postoji interes za njeno organizovanje.»
    Sledeće pitanje je sasvim logično: Kako se stvaraju ovakve ikone?
    «Ikone prevashodno pravim od ruža, kraljica cveća. Latice se suše u knjigama oko mesec dana, zatim se odabiru one koje su zadržale boju i oblik, pošto se mnoge deformišu. U zavisnosti od motiva i veličine za ikonu je potrebno bar 10 ruža. Svaka latica se lepi na podlogu, po potrebi seče u odgovarajući oblik. Kada je ikona završena lakira se kako bi bila dodatno 'fiksirana' i zaštićena i, konačno, uramljuje. Rad na ikonama je vrlo precizan, zahteva strpljenje a vremenom i sama sveta slika kao da mi donosi posebnu smirenost. Zbog toga, ma kako rad bio dug i iscrpljujući, a u pitanju su desetine sati rada, osećam se vrlo posvećenom jer je fizički umor nagrađen duhovnom bodrošću.»
    «Koji su dalji planovi Suzane Marinković?»
    «Pošto su ikone naišle na veliko dopadanje, vrlo brzo su se, na žalost, javili nečasni ljudi koji su počeli da prave vrlo loše kopije ovakvih ikona. Zeleći da svoj rad sačuvam od zloupotrebe zaštitila sam autorsko pravo na stvaranje ikona ovom tehnikom kod Zavoda za intelektualnu svojinu. Sada na poleđini svake ikone piše da ima blagoslov vladike i da je zaštićena. Uz pomoć mlađe kćeri i dalje stvaram ikone, otkrivam i usavršavam tehnike rada sa suvim cvećem. To je potpuno nov način stvaranja i ne mogu da se ugledam ni na koga, zato se neprestano učim radu i širim svoje duhovne vidike.»

0 komentara:

Постави коментар

top