SLOBODAN VUKANOVIĆ

Slobodan Vukanović apartna je umetnička pojava. Takav je sve vreme, svih ovih godina svoje literarne avanture (i naših života).
U knjigama koje je napisao, stihovima, rečenicama i dramatskim dijalozima koje je iskovao Vukanović ne prestaje da ispituje svoje čitaoce - prave, ozbiljne i temeljne čitaoce a ne one zadesne, nestrpljive čitače koji, preskačući redove i stranice, tragaju za instantnim zabavama i koji, na sreću svoju ali i autorovu, brzo odustaju od daljeg čitanja i nastavljaju potragu za bezazlenom pisanom razbibrigom. Jer, čitanje umetničkih sadržaja koji zahtevaju angažovanje i razmišljanje nije laka rabota pošto traži da se čitalac pogleda u (unutrašnje) ogledalo a zatim i osvrne oko sebe. No, trud koji se ulaže u razotkrivanje takvog umetničkog dela biva bogato nagrađen (intelektualnim i emotivnim) spoznajama koje itekako menjaju čitaočev pogled na sebe i okruženje u kome živi, na prošlost, sadašnjost i, zašto ne(?), budućnost njegovu, pojedinačnu ali i opštu, globalnu, Čovečiju.
    U literarnim krugovima sadašnjosti, koji se naslanjaju (ne jednom već sa obe noge) na sopstvenu prošlost (a ta prošlost se takođe oslanjala na svoju prošlost), podrazumeva se da umetnik gleda oko sebe (u vreme današnje) i iza svojih leđa, u vremena koja su minula. Podizanje pogleda pravo preda se, u obzorja koja nam dolaze u susret, u, kako je to govorio H. Dž. Vels ’lik stvari koje će doći’, ne nalazi se na repertoaru rabota ’ozbiljnih’ literata. Može se reći da se takvi pogledi i ne preporučuju. A ukoliko se neko, a Vukanović je, naravno, taj, i drzne da sagledava dane koji pristižu, naići će ili na otvoreno negodovanje kolega ili njihov (prezrivi) muk. U najboljem slučaju takav pisac biće svrstavan u avangardu, dakle među one koji eksperimentišu, tragaju za novim putevima umetnosti pisane reči i čiji napori se od akademskih (i bliskim im) krugova (po prirodi stvari sklonih ’proverenim’, konzervativnim vrednostima) lakonski ’otpisuju’.
    Zašto je to tako?
    Odgovori svakako zavise od onih koji ih daju ali recimo da, dopadalo se nekome ili ne, Vukanovićeva literatura poseduje jednu dimenziju - budućnost - koju drugi pisci nemaju. A seme ili koreni budućnosti klijaju i rastu upravo sada, upravo danas. Dakle, u ovom trenutku budućnost je već poprilično trasirana. Ono što Vukanović radi jeste da pokušava da sagleda (i te svoje vizije sadene u stihove) u šta će se to izmetnuti naša sadašnjost. Taj pogled, naravno, neodvojiv je od sadašnjosti ali je lišen tereta dnevnih prevara, kreiranih obmana i zabluda (što se onima koji ih spravljaju nikako ne dopada jer je strašno kada pročitaju da to za šta se žučno zalažu već sutra može biti sasvim nebitna epozoda iz sumorne i neslavne prošlosti); da i ne govorimo o onima gladnima slavljenja sebe i svog imena kojima se spočitava da ih budućnost ne mora (i neće) pamtiti i poštovati...
    Vukanović je, uprkos svim preprekama, uvek oštro gledao napred i video tamo švašta lepoga ali i gorkog.
    Usto njegova viđenja široka su: u još nepristiglim danima video je i krajnja pitanja naciona ali i šire čovečnosti (onoga čemu svi pripadamo), sa svim etičkim i moralnim kodeksima tako lako promenjivim. Vukanović se ne jednom zapitao šta je što nas čini pripadnicima neke države/nacije/plemena ali i Ljudima i gde su granice ljudskih bića, one telesne i one umne. Odgovori koje je iznalazio, premetao, oblikovao i vremenom dopunjavao pa i menjao, nalaze se u njegovim knjigama, nekada obojenim humorom nekada cinizmom ali uvek zanimljivim i provokativnim (za one koji umeju da ih čitaju).
    Sve što je do sada rečeno važi i za novu Vukanovićevu knjigu koja sledi smer zadat prethodnima ali je i novi korak u traganjima, postavljanima pitanja i davanjima odgovora. Ovog puta je pesnik namislio (i to sproveo) da susretne, konfrontira i sudari dana trenutne sa onima koji  su na vidiku, bližem i onom dalekom.
    Sadašnjost je dobrim delom apstrahovana, sem u nekoliko bolnih stihova koji prže konkretnošću podsećajući gotovo na žigosanje koje je učinjeno i koje će trajati generacijama. Od tih rana (i oko njih) pruža se bespuće teških i jadnih dana kojama lutaju generacije penzionera i đaka, u kojima nebrojano puta izigrane gomile opet izvikuju svoje zahteve. Doba koje se neće pamtiti po dobru već po uzletu svih zala proteglo se u decenije i kraja mu se ne vidi. Šta na takvom mestu i u takvom vremenu može pojedinac, ma koliko bio uman? Hoće li moći da se oglasi i bude saslušan ili će njegove reči zaglušiti huka ’buke i besa’? Odgovor je potpuno jasan i pesnik nema nikakve iluzije. Njegovo razočarenje u sopstvene savremenike šiba iz stihova. Samo na momente on pokazuje razumevanje za ’običan puk’ naučen da se kreće u grupama koje neko nekuda vodi. Nije lako misliti sopstvenom glavom, donositi sopstvene odluke ali, kako god bilo teško, nužno je da se biće koje sebe zove Čovekom, izdigne i pogleda oko sebe, da spozna šta je i gde je. Bez toga on tone u beslovesnost i unizuje se niže od svake životinje (jer one su pametne koliko im treba da opstanu). Ali koja je alternativa? Učestvovanje u masovnim opsenama, u društveno-političkom teatru sa podeljenim ulogama i lošim scenarijom. Statiranje u nameštenim događanjima, glasanje na unapred prodatim izborima. Žrtve pristajanja nisu samo pojedinci već, kroz njih, i principi koji su u korenu civilizovanosti. Istina, Poštenje, Dobro srozani su na nivoe kartonskih maski iza kojih nema nikakvog značenja; možda je nekada bilo sadržaja u njima ali sada je on izvetrio, iskopnio, izbledeo.
    Na takvoj pozornici pozitivne su emocije (one suprotne od mržnje, zavisti, srebroljublja...) balast, teret koji vuče na dno, u mulj nestanka. Pobednici nemaju tu grešku, oni neće da znaju šta su to osećanja jer ih vode interesi i koristi. Da nisu takvi kakvi su, beskrupulozni i tašti, pobednici bi izgubili bitku. Ali, pesnik ne odoleva da ne uzvikne, vredi li išta sav sjaj te nadri-civilizacije. Gde su tu molitve, breze, (ne)poznati preci sa kojima se rukujemo? I gde su naši potomci kojima treba da pružimo onu drugu ruku i tako uspostavimo generacijski put od prošlog preko sadašnjeg do budućeg? Zar će se, zbog svih tih bogatstava, svih instantnih sreća i zadovoljstava, svih samoživosti, prekinuti veza, zatrti rod?
    Na drugoj strani, u drugom delu knjige, onom koji počinje programskim tekstom „Poemuviz je nešto drugo ili nanotehnologija kulture“ pesnik otkriva svoj pokušaj da se, kroz jedinstvo stihova, muzike i raznih kultivisanih kretnji (plesa), otkriju i spoznaju mogući putevi budućnosti. A tamo, u tim svetovima raširenim po našoj Zemlji i Svemiru, više nema muka koje su danas tako bolne ali su se otvorile druge. I tada će, kao i danas, problemi biti ultimativni izazov. Ako je danas važno pitanje da li biti nemilosrdan da bi opstao, da li u to ime obrisati svoju čovečnost, tada će pitanja biti kako sačuvati svoj lik Čoveka među svim bićima koja su došla iz dubina Univerzuma ili su nastala u kakvim laboratorijama. Nanotehnologija i genetika, svemirski letovi i osvajanja, bliski kontakti sa drugim inteligentnim životima - svi će nuditi mogućnosti da se telo i um poprave i preprave, da se otkriju drugačije vizure stvarnosti i paralelnih univerzuma. Žudeći da otkrije, primeni i promeni se, čovek lako može da nestane, da izgubi ono što je samo njegovo, samo ljudsko. Kako to sačuvati, kako hrliti napred a ne izbrisati svoje specifičnosti?
    Svako na izazove odgovara prema sopstvenim fizičkim i mentalnim sklopovima. Suočen sa pitanjima koja postavlja, pesnik nije ultimativno mrgodan već je sposoban da se našali, makar i gorko, da vrcavim sklopovima izmami i osmeh, da razgali dosetkom. Ta lakoća dodatni je kvalitet stihova jer pokazuje sposobnost da iskorači u stranu, da  vizuru promeni toliko da se razotkrije grotesknost tzv. Velikih Istina koje se zdušno propovedaju a iza koji, pored pompe, ima samo/tek sebičnosti i sitnih interesa. Bez tog otklona nema niti će biti pravog napretka. Promene će nastupiti tek kada neko poviče da je car go ili tek kada se stave prave naočari koje otkrivaju da su svuda oko nas, ispod skupih odela i parfema, kreature i rugobe koje se nisu promenile još od vremena kada ih je Brojgel slikao. Pesme iz ove knjige takođe su izložba takvih prizora oslikanih rečima.
    Vukanović, dakle, piše o ozbiljnim stvarima ali ne propoveda, ne drži pridike. On upire prst u probleme i greške i ostavlja svakome da zapazi u čemu je problem.
Ko vidi pokazano možda će se zapitati šta mu je činiti.
Ko ne vidi zalud je čitao ovu knjigu.

0 komentara:

Постави коментар

top