ZA I PROTIV NOBELA

Nakon proglašenja ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost nastala je opšta strka u tzv kulturnim krugovima širom sveta. Dok se jedni iščuđavaju nad odlukom drugi pokušavaju da ’uhvate voz’ i iščitaju dela trenutno najpominjanijeg svetskog pisca. Procentualno i brojčano, najređi su oni koji se mogu pohvaliti da im je laureat već znan i da su ga čitali. Izdavači se takmiče ko će pre otkupiti i prevesti knjige najnovijeg nobelovca. U sledećih par meseci on će biti pisac u žiži interesovanja medija; potom će vreme učiniti svoje i neki novi autori će zaokupiti medije da bi sledeće godine,  u tradicionalnom oktobru, opet puklo novo iznenađenje kada se obznani ime sledećeg dobitnika nagrade.
    Paralelno sa ’slavljeničkim’ dešavanjima, mnogi su mediji otvorili rasprave o opravdanosti dodeljivanja ovogodišnjeg priznanja baš Le Klezijeu, o onima koji su umesto njega trebali da budu nagrađeni, o principima po kojima se nagrada dodeljuje. Čini se da su najglasniji nezadovoljnici Amerikanci. Časopisi, oni papirni i oni elektronski, prosto se nadmeću u protestima i optužbama. Svuda figuriše činjenica da su za protekle 52 godine samo trojica američkih pisaca dobili Nobela, što je, kažu kritičari, nedopustivo kako zbog pojedinačnih kvaliteta američkih pisaca tako i zbog (po njima) enormnog uticaja američke književnosti na sve svetske literature. Lista američkih pisaca koji su nesumnjivo zaslužili nagradu (po mišljenju autora članaka) izgleda ovako: Don DeLilo, Filip Rot, Džonatan Lethem, Kormak Makarti (ostrašćenost se tu ne završava jer su i pobornici De Lila odnosno Rota međusobno podeljeni na ’krv i nož’). Bez obzira na favorita svuda grmi pitanje: Zašto američki autori nisu zanimljivi Švedskoj akademiji? ’Tvrdi’ kritičari uvereni su da je sve to dokaz evropske netrpeljivosti prema američkoj kulturi (ima glasova koji kažu da se mora napraviti američka verzija Nobelove nagrade). Oni popustljiviji i tolerantniji tvrde da je američka literatura (i kultura) previše zatvorena i samozadovoljna pa ne poznaje (i ne priznaje) dešavanja u svetu (argument za ovu tvrdnju je broj knjiga prevedenih na ’američki’ engleski koji je zanemarljiv spram godišnjeg broja objavljenih originalnih američkih naslova); otuda u Americi nema jasnih predstava o tome šta se dešava u ostatku sveta. Naravno, ovo su vrlo usamljeni glasovi koje je teško uopšte čuti a kamoli razmatrati sred sveopšte gnevne buke.
    U nastavku svojih opservacija ’tvrdi’ kritičari redovno stavljaju pod znak pitanja i samo postojanje Nobelove nagrade za književnost i njen stvarni značaj. Kao argument za svoje tvrdnje da je Nobel ’izvikan’ posežu za istorijom i omaškama koje je žiru načinio nedodeljivanjem nagrade značajnim piscima XX veka. U ovim tvrdnjama američki kritičari idu ’ruku pod ruku’ sa onima iz Evrope koje takođe iritiraju sve češći promašaji Švedske akademije. Dakle, kritičari, svako iz svojih razloga, daju slučajeve neslavnih promašaja pri dodeli Nobelove nagrade. Primera radi, evo nekih od gafova žirija. Već prilikom prvih dodela počev 1901.g. žiri se obrukao dodeljujući priznanje brzo zaboravljenim piscima istovremeno zaboravljajući velikane kakvi su Tolstoj, Čehov ili Ibzen. Da li je, na primer 1909.g. umesto Selme Lagerlof trebao biti nagrađen Strinberg? Ili je umesto Karla Spitelera mogao biti nagrađen Tomas Hardi? Zašto su u prvim decenijama XX veka zaboravljeni Henri Džejms, Georg Trakl, Apoliner, Rilke, Prust, Kafka, Unamuno, Kavafi? Zašto su tokom 1930-tih preskočeni Ficdžerald, Česterton,  Cvajg, Džojs, Virdžinija Vulf, Muzil, Bruno Šulc? A Odn ili Vitgenštajn, Herman Broh? Ni posle II svetskog rata žiri se nije popravio odnosno nije radio bez zamerki. Zašto je, u ime namirenja kakvih računa, Čerčil, za svoje memoare, dobio Nobela za književnost? Tokom 1950-tih i 1960-tih ’preskočeni’ su Breht, E.M. Forster, Karlos Vilijams, Nabokov, Mišima, Tenesi Vilijams. U narednim decenijama žiri se nije dosetio Vaska Pope, Friša, Borhesa, Tolkina, Kalvina, Joneska, Ruždija, Kortasara, Larkina. Da li je u 1990-tim moglo biti mesta za Stanislava Lema, Vonegata, Vargasa Ljosu, Apdajka, Eka ili Murakamija?
    Bez obzira što je svaka naknadna pamet deplasirana ne može se sporiti da je žiri prečesto bio slep za velikane; greške su velike čak i ako se izuzmu slučajevi kada pisci, kao Kafka ili Bruno Šulc, za života ostaju jedva poznati da bi se tek kasnije otkrili kao značajni autori. Žiri je, pak, iz samo njemu znanih razloga, nagrađivao pisce čija dela su najblaže rečeno diskutabilna. Očito je da su neke odluke bile poprilično politikantske i da su, stoga, bile ponajmanje literarno utemeljene. S druge strane, svet je tokom XX veka postao globalno selo pa su informacije, u svom slobodnom kruženju, (barem teoretski) stigle u sve krajeve ove planete. To je otvorilo mnoga vrata ali je stvorilo i popriličnu gužvu u kojoj nije uvek lako razabrati se. A u haosu se ne mogu uvek otkriti i prepoznati autoriteti, bilo da su oni pisci ili kritičari odnosno teoretičari. Otuda je svako nagrađivanje sa širim pretenzijama relativizovano, čak poprilično obesmišljeno. Ugled Nobelove nagrade za književnost stoga je konstantno opadao a u novom milenijumu ona je još slabija; istoričari i kritičari literature odavno već Nobelovu nagradu ne smatraju sudbonosnim reperom za ocenu nekog literarnog opusa dok je broj pisaca koji su dobili nagradu pre par godina a već su uspešno (opšte) zaboravljeni u porastu; s druge strane, medijska prezentacija Nobelove nagrade i dalje je glamurozna što je za sadržaja i provokacija večito gladne medije više nego dovoljno opravdanje za njeno postojanje. Sve u svemu, koga se tiče i ko voli – neka izvoli. Ostali će čitati šta im se svidi – ako u ovoj digitalnoj eri bilo šta čitaju.

0 komentara:

Постави коментар

top