KRV ZLATA VREDNA

Mada je poslednjih decenija, u sveopštem raspadu i poricanju vrednosti, ugled lekara i sveg medicinskog osoblja relativizovan i stavljan pod znak pitanja, jedna delatnost - ona vezana za dobrovoljno davalaštvo krvi - čini se da je sačuvala svoj ugled. Istini za volju, davanje krvi i svi poslovi koji ga prate uporno su, i to od strane države, gurani na marginu; zakonima su ukidane male povlastice koje su dobrovoljni davaoci uživali u svojim radnim kolektivima jer su smanjivani ili ukidani slobodni dani koji su bili simbolična nagrada društva za darovanje dragocene tečnosti koja spasava živote. Uprkos ovakvom, otvorenom destimulisanju davalaštva, ono je opstalo zahvaljujući požrtvovanosti davalaca i lekara. Čini se da je na ovom polju svest običnih građana bila na višem nivou od svesti onih koji bi trebali da brinu o dobrobiti društva. Možda je to zato što su davaoci i lekari na davanje krvi gledali iz pozicije realnog života dok su političari sve gledali kroz brojke i želju da se štedi po svaku cenu (na ovom polju dok se prosipa na bezbroj drugih). No, kako narod kaže 'život ide dalje' a u osnovi tog svakodnevnog življenja jeste upravo krv. S tom istinom na umu put nas vodi do Službe za transfuziju krvi Zdravstvenog centara Vršac, do načelnice službe dr. Gordane Knežević i glavnog tehničara Ankice Barna. Razgovor teče spontano, u prijatnoj atmosferi pa se čini kao da i nismo u bolnici. Upoznajemo, dok prolaze svojim poslom, Natašu Jeličin i Svetlanu Božić, medicinske seste koje ovde zovu 'transfuzijske vile' i tehničare Vericu Stanić, Darka Milenkovića i Aleksandra Maričića. I to se čitavo osoblje.
    «Mi smo jedna od najmanjih službi u Vojvodini. I najmlađih, prosek godina nam je nešto iznad 30. Ova služba nastavlja rad Kabineta za transfuziju koji je osnovan 1960-tih, kada i ovdašnji Zdravstveni centar i bolnica. Tada je bilo samo troje zaposlenih a kabinet je 'pokrivao' teritorije opština Vršac, Plandište i Bela Crkva, što je nasledila i naša služba jer ove opštine gravitiraju prema vršačkoj bolnici», kaže načelnica dr. Knežević. «Naš rad se odvija ovde, u stacionaru, gde se vrše potrebne analize, određivanje krvne grupe i davanje krvi a redovno organizujemo i akcije dobrovoljnog davalaštva krvi po mesnim zajednicama i preduzećima. Najbolju saradnju imamo sa mesnim zajednicama Stari Lec, Gudurica i Izbište, a među preduzećima sa Koncernom «Hemofarm» i «Vršačkim vinogradima». Redovno posećujemo i ovdašnje srednje škole, gimnaziju, hemijsku, poljoprivrednu i tehničku školu. Raduje nas što je sve više mladih davalaca. Imali smo i dve akcije u saradnji sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Uspešno sarađujemo i sa Omladinom pokreta Vršačka regija - Evropska regija. Sveukupno uspevamo da godišnje sakupimo oko 1500 jedinica krvi što zadovoljava potrebe vršačke bolnice i zdravstvenog centra. Imamo veliki broj dobrovoljnih davalaca koji su krv dali preko 100 puta. Rekorder u broju davanja krvi je Radosavac Bogdan sa 147 davanja a među ženama Jovanka Vičić i Eržebet Feher koje su krv dale 52 puta.»
    «Čika Bogdan je prvi put dao krv još 1958.g. na radnoj akciji. Po zakonu niko ne može da daje krv pošto napuni 65. godina života ali je čika Bogdan pokrenuo akciju da se taj propis izmeni. Izuzetno je revnosan i redovno se javljao svaka tri meseca, tačno u dan. Bilo je slučajeva da ga hitno tražimo a on se uvek odazivao. Jednom je svojom krvlju spasao i našeg kolegu, lekara. I naše šampionke u davanju krvi takođe su uvek spremne na saradnju i pomoć prilikom organizovanja akcija 'na terenu'. U stvari, dobrovoljni davaoci su vrlo posebni ljudi, ima u njima nečeg posebnog. Naša služba i opštinski Crveni krst, sa kojim sarađujemo u svim akcijama, trude se da se što više odužimo davaocima. Pre par meseci organizovan je, u saradnji sa «Hemofarmom», 'produženi vikend' za davaoce u Sokobanji. A 16. juna, na Svetski dan dobrovoljnog davanja krvi, održana je, u objektu Crvenog krsta na vršačkom bregu, svečanost na kojoj su dodeljene plakete za 35, 50, 75 i 100 davanja krvi. I to je način da se zahvalimo davaocima i ukažemo poštovanje tom njihovom gestu», dodaje Ankica Barna.
    Na pitanje o nekadašnjem i trenutnom stanju u dobrovoljnom davalaštvu načelnica dr. Knežević kaže: «Do 1990-tih na ovom području smo imali oko 2000 redovnih davalaca. I odnos prema davaocima bio je mnogo pozitivniji. U prošloj deceniji broj davalaca je značajno opao. Stav društva se promenio, nije se vodilo mnogo računa o davaocima a mnogi među njima imali su problema da ostvare svoja ionako umanjena prava, posebno u privatnim firmama koje nisu im priznavale pravo na slobodne dane zbog davanja krvi. Tako smo mi išli nasuprot svetu gde su dobrovoljni davaoci cenjeni i uživaju poštovanje i razne povlastice. Posledice ovog stava osećaju se i danas. Nisu retke nestašice krvi, posebno onih ređih grupa, pa se službe za transfuziju međusobno ispomažu. Ipak, situacija se polako popravlja. Pored davalaca, najčešće rodbine i poznanika, koji daju krv za određene bolesnike, jer je to potrebno zaoperacije i lečenje, sve je više mladih koji odlučuju da daju krv i tako se uključuju dobrovoljno davalaštvo. Upravo nas ti mladi ohrabruju u nadanju da će se situacija normalizovati, na radost svih nas, i zdravih i onih kojima je krv potrebna. Jer davanje krvi regeneriše zdrav organizam a transfuzija je način da se nečiji život spasi i da se bolesni izleče.»

0 komentara:

Постави коментар

top