„Fatalni eksperiment“ (tekst Bated, crtež Ortiz) crnohumorna je storija o nezdravosti slepog oponašanja tuđih postupaka (što će osetiti ni-krivni-dužan mužjak koji bukvalno ostaje bez glave). Walkerov „Redov Bili“, u finalu ove „Stripoteke“, muči svoje vojničke muke, momci iz „Džo bar tima“ i dalje se trkaju i žude da budu prvi koji će stići „od nule do sto“ kad se upali zeleno svetlo na semaforu, dok se Hogar u sitne sate vraća kući i, očekujući topao doček, jada psu da bi ga, zaključivši da ovaj ne razume ni reč, pozdravio i otišao da spava; no, sudbina mužjaka je univezalna i ponavlja se te psa, u njegovoj kućici, očekuje ista sudbina – besna supruga i čopor bučne dece.
Kran je, naravno, još jedna parodija na Hauardovog arhetipskog Konana varvarina, heroja za sva vremena, začinjena aluzijama na Konanovsku ikonografiju, posebno na Frazetine ilustracije brda svakojakih čudovišta na čijem vrhu je pobednik Konan ali i svakojake mas-medijske junake (Kranova sekira je model „357 siluet“ koju je nosio Gari Galahan, jedna od šutirajućih devojaka je Pamelunda, Smrt ima profil Osmog putnika). Ipak, Kran nema veće pretenzije do da lako i neobavezno zabavi, u čemu i uspeva (ali ostaje pitanje da li mu je mesto baš u „Stripoteci“ ili nekom nepretencioznom izdanju).
Za razliku od Krana za „Topeda 1936“ Abulija i Barneta sasvim je sigurno da mu je mesto u „Stripoteci“. „To su bili dani“ je epizoda o odrastanju elegantnog ubice, o prvom revolveru i ubijenom policajcu na negostoljubivom pločniku velegrada, što je Torpedu zapečatilo sudbinu. Grubo-melanholična priča i majstorski crtež dišu sinhronizavano i punim strip plućima. „Infiltracija“ (Gemignani, scenario, i Blanc-Durmont, crtež) tanušna je SF pričica o povratku iz svemira astronauta koji to i nisu, začinjena popriličnim logičkim rupama (od neverovatne adaptacije na gravitaciju posle četiri godine leta do komotnog nepraćenja povratnika i njihovog broda iako su potencijalne opasnosti). Hogar Strašni od koga beži verni pas i moto fanatici „Džoe bar tima“ voljni da pretiču policijski auto pri brzini od 195 km/h, zatvaraju „Stripoteku“ uz najavu da u narednom broju sledi istorijska saga „Žig sudbine“ o kojoj pohvalno piše Zoran Đukanović.
Nakon 56 tabli prvog dela serijala čitaoci su tek zagrebali po priči i čini se da će trebati još poprilično strana da se zaplet iskristališe i razreši, mada su strane Dobra i Zla već određene. Serijali širokih zahvata uvek su u opasnosti da ili prerano otkriju adute i prestanu da budu interesantni ili budu suviše škrti i time odbiju čitaoce jer im nude premale doze rešenja. Difoa uspeva da ne pretera u očiglednosti ali ni da bude previše tajanstven, tako da će oni koji vole ovakve teme sigurno s nestrpljenjem očekivati novi nastavak. Rosinski je, obzirom na serijale „Torgal“ i „Šninkel“, dovoljno iskusan u vodama epske fantastike tako da sigurnom rukom iscrtava „Tugovanku“, pažljivo raspoređujući realne i vanrealne elemente, dozvoljavajući sebi da tu-i-tamo ubaci poneki veliki crtež koji potvrđuje njegovo umeće. Ukupno uzev, reč je o serijalu koji obećava prava strip zadovoljstva. Stoga je šteta što o njemu nema podataka koji bi svakako bili interesantni zaintrigiranim čitaocima.
Preostale dve strane „Stripoteke“ pripadaju motorističkim fanaticima „Džo bar tima“ i dnevnom Hogaru koji nagovara Helgu da ćerki objasni važne stvari, na šta ona kaže: „Honi, draga moja... muškarci ne vole snažne, samostalne i samouverene žene... Oni vole nežne, pokorne žene koje će da ih respektuju... barem sam tako čula“. A da bi potkrepila svoje reči Helga svom ljubljenom mužu - zavrće nos!
Napomenimo da na servisnoj stranici ovomesečne sveske nalazimo belešku o nedavno preminulom Henku Kečamu, tvorcu „Denisa napasti“, te najavu da od ovog meseca „Stripoteka“ ubrzava ritam izlaženja na početak i sredinu meseca, što će obradovati sve domaće stripoljupce.
Preostalih 10 stranica „Stripoteke“ ispunjava još jedan dobri znanac – „Tropedo 1936“ Berneta (crtež) i Abulija (scenario). Ovog puta kicoški kriminalac oštrih crta lica prespavaće tuču, čak i pucanj (?), i dobiti batine od dečka devojke koja mu se ponudila (da joj, zauzvrat, spase dečka a on to odbio); sve u svemu, Torpedo izvlači deblji kraj ali, za utehu, barem može da odalami svog pomoćnika. Cinične priče i sjajni grafizam bili su i ostali glavna odlika ovog uglavnom razgaljujućeg stripa.
Finale ovomesečne „Stripoteke“ pripada dnevnoj kaiš verziji Hogara Strašnog a na jednoj od njih Helga privodi kravu u kuću, dok u drugoj ruci drži testeru. Na Hogarovo nemo pitanje odgovara: „A šta misliš, šta radim? Pravim sebi novi šešir.“ Krava na to nema komentar.
Majska „Stripoteka“ donosi drugi deo epizode „Prijatelj Žaven“ (originalno objavljene 1988; čak 11 godina deli je od prethodne) iz serijala „Ratnici sa Akbara“ (ili „U potrazi za pticom vremena“ kako je originalni naslov). U njoj mladi pustolovi, pomalo smotani Bragon i vragolasti ženskaoš Žaven, stižu do Oblasti Penušavih talasa, da bi prisustvovali prazniku Dan Č’tina, na kome će pokazati svoju srčanost spašavajući simpatičnu i prsatu princezu Maru, što ih kvalifikuje za slobodno prisustvo na dvoru i vojničku obuku. Da bi zadovoljili damin kapric prijatelji i suparnici u borbi za njenu naklonost, pridružuju se lovu na opasnog boraka iz koga se Žaven neće vratiti. Maru, pak, vrlo obraduje trofej, borakov jezik, ali, u skladu sa igrom ’femkanja’ koju opisuje Erik Bern, zamera Bragonu što žal za prijateljem pretpostavlja njenoj pažnji. Mladom vitezu trebaće vremena da odraste, što ćemo videti u sledećim epizodama. „Ratnici“ i ovom epizodom potvrđuju da su jedan od zanimljivijih stripova koji su se pojavili u poslednje dve decenije a o njihovim kvalitetima (priči, crtežu, koloru) nadahnuto piše Zoran Đukanović u eseju „Pripovedanje prostorom“ koji otvara „Stripoteku“.
„Grad zaborava“ E. Serpijerija (znanog nam kao autora „Drune“) standardno-solidna je vestern priča o avanturisti koji traži blago tajanstvenog plemena Indijanaca. Ono što, konačno, nađe ni malo mu se neće dopasti pa je njegov zaključak, dok bekstvom spasava glavu, da je bolje ništa ne znati. S ovim zaključkom bi se složili osnivači „Novog doma“ u kome su zatvorena deca roditelja osuđenih na smrt iz antiutopijskog stripa „Kosmopolis - Bekstvo“ Rafa Negrete. Naravno, uvek će postojati barem jedno dete spremno da pokuša beg, u čemu će mu pomoći slepi starac koji je davno takođe pobegao. Tako se nit nepokoravanja nastavlja, makar to značilo samo pojedinačnu subverziju sistema, što bi bio tužno-optimistički kraj ovog stripa crtanog s lakim ugledanjem na Maestra Moebiusa.
Kraj ovomesečnog sledovanja svetskih stripova poveren je prosečnim (pa i manje od toga) „Kromanjoncima“ i starom lafu Hogaru Strašnom. Ovog puta svedoci smo Helginih muka da održi čistim svoju prljavu polovinu i vikingovih patnji da ostane čist jer, čak i kada ne izigrava narogušenog ratnika već poželi da bezazleno skakuće po cveću, dubi na glavi, preskače žabu i vere se po drveću, on završava u – blatu, što će naterati Helgu da rezignirano izjavi: „Uh! Što je teško biti žena vikinga!“ i nastavi da pere veš.
Aprilsko ’sledovanje’ „Stripoteke“ donosi čitaocima susrete sa dobrim, starim poznanicima. Pre svih tu je prvi deo petog albuma serijala „Ratnici sa Akbara“. Davne 1981.g. Le Tendre (scenario) i Loazel (crtež) započeli su sagu o čudesnom Akbaru na kome princeza-veštica Mara angažuje svog bivšeg dragana, ostarelog viteza Bragona da spreči povratak zlog boga Ramora i sveopštu propast. Vitez i Marina kći Pelisa, uz dvojicu maskiranih pomagača, idu kroz avanture, putujući fantastičnim predelima i srećući bizarna bića, što Loazelov razigrani crtež besprekorno dočarava, sve dok ne izvrše zadatak i spasu svet. Time se priča prirodno završava i teško da bi se mogla nastaviti; Bragon je star a Pelisa umire-nestaje jer je bila samo čarolija. No, očiti uspeh stripa naterao je njegove tvorce da ga vaskrsnu po oprobanom receptu vraćanja u prošlost junaka, u ovom slučaju u mladost Bragonovu. Epizoda „Prijatelj Žaven“ beleži odlazak budućeg viteza iz roditeljskog doma i prve korake u pustolovnom zanatu. Scenario sada zajednički rade Tendre i Loazel koji je angažovan i na postavci crteža koji ’izvodi’ Lidvajn. Prvih 27 tabli odiše svežinom i humorom na primetno primirenom crtežu.
Epizoda „Lažni raj“ serijala „Torgal“ Van Hamea i Rosinskog, prati već odraslog junaka na lutanju kroz snegom pokrivenu planinu. Bežeći od gladnih vukova on upada, kroz utrobu lednika, u naručje tri besmrtne sestre. Dve odrasle ga nagovaraju da zauvek ostane sa njima dok mu najmlađa nudi da pobegnu. Torgal, verujući da je svako mesto iz koga ne možeš otići kad te je volja, zatvor, pa makar to bio i raj, pristaje. Begunci uspevaju da se uspnu do površine ali dovojčicu sustiže vreme (koje nije teklo ispod lednika) i ona umire a naš junak odlazi dalje u bajke i mitove pa ga, na sledećoj strani, nasleđuje tvrdi heroj postapokaliptičkog sveta, „Hombre“ Segure i Ortiza, ovog puta prinuđen da beži iz zatvorenog grada u kome se pobunio bedni puk. Preostali prostor sveske popunjavaju „Kromanjonci“, „Redov Bili“ i „Hogar Strašni“ koga obline konobarice uspevaju da pokolebaju u stavu da je svet ravan.
„Stripoteka“ donosi i intervju sa Aleksom Gajićem čiji je strip „Bič bogova“ doživeo fantastičan uspeh u Francuskoj tako da su na Angulemskom festivalu čitaoci čekali 6 sati da im potpiše raskošno crtani i kolorisani album. („Bič bogova“ objavljen je u 4 nastavka u „Politikinom zabavniku“ ali je nekvalitet štampe bitno umanjio doživljaj). „In memoriam“ beleška obaveštava da je 5. februara u 70. godini preminuo Lazar Stanojević, legenda Ju stripa, autor proslavljenih, nezaboravnih „Svemirona“.
Martovska „Stripoteka“ donosi, kao prvi i najobimniji strip, drugu epizodu SF serijala „Hans“ scenariste Dišatoa i crtača Rosinskog. Prva epizoda objavljena je davne 1987.g. u petom broju kratkovečne „Strip avanture“ (izdavač Forum – OOUR Marketprint). „Hans“ je jedan iz mnoštva SF stripova nastalih 1980-tih kada je ova tematika u 9. umetnosti bila u modi. „Zatočenik večnosti“, kako glasi naslov druge epizode, iz 1983. godine, direktno se nastavlja na događaje iz prethodne i započinje ultimatumom šefa Službe za istorijska istraživanja operativcu Hansu da pronađe i istrebi ljude koji žive izvan Grada (jedino preostalog posle velike kataklizme) i iskopavaju predmete duboke prošlosti (a sve se dešava 2061.g.) pa ih prodaju građanima koji tako izvršavaju zločin nostalgije. Hans odbija zadatak ali šef mu preti da će poslati ljude u prošlost da muče dragu mu Orhideju – inače već ubijenu! Operativac nema izbora i beži u prošlost da spasi devojku. Posle jurnjave i tuča par se vraća u sadašnjosti i beži u svemir, na planetu Ardeliju ali, posle mnogo peripetija, progonitelji ih hvataju a Hansova pokornost kupuje se pretnjom da će jedan od tri Orhidejina klona biti ubijen kad kog prestane da bude kooperativan.
Priča o Hansu prepuna je rupa, počev od nepoštovanja vremenskih paradoksa (ako se vrati u prošlost u kojoj je već bio Hans će sresti sebe u društvu Orhideje) do naivno-šablonskih rešenja na nivou zapleta i podele na dobre-loše momke i devojke. S druge strane, izlet na Ardeliju sa ljudima-leptirima, ljudima-bubama i šumskim bićima na tragu je prvih avantura Flaša Gordona, što je omogućilo Rosinskom da se, posebno u šumskim scenama, razmaše i sa svoje strane seti čitaoce na serijal „Torgal“ koji je crtao po Van Hameovom predlošku. Sve u svemu, „Hans“ je sasvim prosečan strip, s ponekim svetlim trenutkom, dobar tek za laku zabavu. Veću pažnju zahteva Manarina egzibicija „Manara/Felini“ u kojoj se tvorac uvrnutog „Đuzepe Bergmana“ sprda sa reklamama koje seckaju Felinijevog „Kazanovu„ sve do komičnog zapleta i ciničnog finala. Lepršavost ove nadrealne igrarije potvrđuje da Manara ume da bude sjajan – kad mu se to hoće.
Humoristički kraj „Stripoteke“ pripada „Kromanjoncima“, „Redovu Biliju“ i „Hogaru Strašnom“ čija kći Honi ovako mudruje: „Udaću se za bilo koga! Moj muž mora biti snažan, hrabar i samostalan! ... Čovek kome ću se diviti ... Čovek kojeg ću poštovati ... Čovek kojim ću potpuno DOMINIRATI!“
Francov serijal „Lester Kokni“ već dve decenije prati životnu (krivudavu) liniju riđokosog, pegavog, brkatog momka dugih zulufa koji je svet ugledao polovinom 20-tih godina XIX veka u Irskoj, kao vanbračno dete engleskog mornara i mlade Irkinje koja će umreti na porođaju. Bežeći od gladi Kokni (to mu je nadimak u spomen na oca koga nije upoznao) napušta domovinu, mobilišu da u britanske trupe sa kojima stiže u Indiju i Avganistan, tamo dezertira i u Kabulu spasava mladu Emu Peblton, vraća je roditeljima u Peševar, a potom od Radže od Čandinga otima mađarsku groficu Ilonu fon Horvat Palfi i vodi je kući u Pečuj, preko Bliskog Istoka, Afrike, kroz Evropu, zapletenu u svoje revolucije oko 1848.g. Epizoda „Nasledstvo“ (crtana od 1988. do 1991.g.), objavljena u novoj „Stripoteci“, vraća, godine 1860, Lestera u Irsku, da tamo sazna kako mu je otac ostavio poruku kojom ga daruje blagom potopljenim u more kod Ksabije, Španija. Mornar sa dragom mu Taranom, Indijkom iz Pandžaba, i groficom Ilonom (koje su se roditelji odrekli i koja gaji pomešana osećanja prema svom oslobodiocu), nalazi kovčeg pun novca ali i mnoštvo nevolja, od ’običnih’ lopova do moćne bande kradljivaca dece. Usred obračuna sa njima Lester sreće oca, priključuje ga družini i oni odlaze, preko Gibraltara, u Indiju, da bi se tamo razišli i uputili u buduće avanture.
Franc (1948), domaćoj publici znan je po „Lesteru Kokniju“ i drugom istorijskom serijalu „Jugurta“ (preuzetom od Hermana i smeštenom u dubine crne Afrike u doba Starog Rima), razvija priču tako da u njenoj prvoj polovini nikome (osim Lesteru) ništa nije jasno, da bi se potom stvar još malo zakomplikovala i u obračunu (s pucanjem) rezrešila; tome se dodaje još nekoliko tabli potrebnih da se junaci upute na novu lokaciju i ’spreme’ za sledeću epizodu. Prepoznatljivi, realistički crtež bez problema prati priču; nema nikakvih egzibicija, eksperimenata ili posebnih efekata u kadriranju. Možemo zapaziti da su table u ranijim epizodama bile dinamičnije, sa češćim smenama malih i velikih slika, dok je sada sve primirenije (čak bi se moglo reći da Franc preteruje sa malim, pretrpanim kvadratima – kao da je imao problema da se uklopi u zadatu dužinu albuma). Ovo ne znači da su pejzaži i likovi slabo nacrtani već je reč o nedostatku totala, opštih planova potrebnih čitaocima da bi se upoznali sa nekim egzotičnim mestom. Uprkos ovim primedbama (koje se mogu tretirati i kao žal za zagubljenom lepršavošću koje je bilo i u „Jugurti“), „Lester Kokni“ je serijal koga svakako treba pratiti jer je kvalitetom daleko iznad proseka strip produkcije.
Ovako povoljnu ocenu ne dobija Stern i De La Fuenteov „Čun Tar“ jer na svojih 10 tabli ne uspeva da se opredeli da li je ozbiljan ili humoristički fantazi strip, pa priča nema nikakvo ubedljivo finale. U nezvaničnom takmičenju dnevnih kaiševa „Redova Bilija“ i „Hogara Strašnog“, koji zaključuju i ovu „Stripoteku“, ponovo pobeđuje viking koji, ovog puta, sedi na pragu kuće i na pitanje prolaznika „kako je“ odgovara da „ne sme da se žali“ jer iza njega stoji draga mu ali - namrštena žena.
Пријавите се на:
Постови (Atom)

