MUKE SA ŠUPLJINOM Film „Čovek bez senke“


(„Hollow Man“ 2000. režija Pol Verhoven, gl. uloge Kevin Bejkon, Elizabet Šu)

            Stara teza da su sve priče već (barem) jednom ispričane ali i da se uvek iznova obrađuju, uz malo sveže šminke, u svesti holivudski filmskih bosova ima samo jedno značenje – novi film mora biti tehnološki superioniji od prošlog, dakle, specijalni efekti trebaju izgledati spektakularnije. Na njihovu sreću i radost publike koja voli magiju pokretnih slika, čudesa kompjuterskog arsenala pružaju (gotovo) neograničene mogućnosti za ostvarivanje ove nakane. Rezultat tog (ne)sretnog spoja su brojni filmovi krcati šarenim  šećerlemama za oči, ispod kojih su skrivene slabašne pričice. Novi film Pola Verhovena „Hollow Man“ (što će reći „Šuplji čovek“ – tako se zove i SF roman Dena Simonsa) jedan je od brojnih primera „staro-novo“ trenda. Istini za volju, i prethodna Verhovenova delca ostajala su na nivou opštih mesta sa mnogo kolor trikova, pa preteranog razočarenja ovim produktom nema.
            Zamešateljstvo sa genijalnim  naučnikom, spremnim da na sebi isproba nedovoljno istraženi postupak pretvaranja laboratorijske životinje u nevidljivi i, potom, vraćanje u „normalni“ vidljivi svet (s tendencijom da se to primeni na vojsku), komplikuje se kad iskrsnu problemi sa njegovim povratkom, zbog čega će on poludeti (ili će potencijalna zla strana ličnosti odneti prevagu), postati višestruki ubica i morati biti upokojen od bivše mu drage i njenog novog dečka. Scenario vrvi od konfekijskih vulgarizacija – te je u pitanju tajni vojni projekat, te je ostatak ekipe prigodno naivan i tupav – i proizvoljnosti – kao i u mnoštvu SF dela iz 50-tih, ključni sastojak bućkuriša sa specijalnim dejstvom je radijacija, kao sećanje na atomske bombe, dok su istovremeno čak i ovlašna objašnjenja principa postajanja (ne)vidljivim krajnje nebulozna (ma koliko ozbiljno bila izgovorena); neke niti priče potpuno su izgubljene (šta bi sa devojkom od preko puta, da li ju je nevidljivi samo, kako tvrdi, ili silovao, možda i ubio?) a o dosadnom štosu sa grupom koju zloća ganja tamo-vamo i onoga koji se odvoji ubije, te glupostima tipa „negativac mora biti ubijen dvaput“ (jednom ko nijednom) ne vredi ni trošiti reči.
            Od svih zanimljivosti, dakle, ostaje samo mnoštvo slika kao nesporni dokaz da je i nevidljivost u filmskom svetu napredovala. Dok su u ranijim filmovima nevidljivi, u najboljem slučaju, bili pokretna kontura il senka, Verhovenov nevidljivac je praznina obavijena medicinskim aparatima, čaršafom, maskom (sa šupljim očima), odnosno potopljena u vodu ili maglu (a i krv) te vidljiva kao toplotna mrlja (kroz specijalne naočari). Dopadljiva je i scena nestajanja i povratka u svet (ne)vidljivih, sa, za studente medicine poučnom, anatomskom izgradnjom i razgradnjom tela, od krvotoka preko kostiju i mišićne konstitucije do kompletne kože (i obrnuto). Uz mnogo svakojake laboratorijske skalamerije, jedan Porše, malkice mlakog uzbuđenja i mnogo vatre u finalu, to je sve od ovog „Šupljeg čoveka“ – za one manje zahtevne a željne razbibrige jedva dovoljno, za ostale tek informacija o novom (slabašnom) pokušaju da se ispriča kako je to biti nevidljiv (i golišav) i da li se to sme (i isplati). Za utehu i jednima i drugima, za koju godinu (ili deceniju) neko će se opet odvažiti da snimi novu verziju stare verzije priče koju je H. Dž. Vels učinio besmrtnom. Ostaje da se nadamo da će taj pokušaj biti inventivniji od ovog.
(2000)

0 komentara:

Постави коментар

top