Sve je počelo 1966.g. teškim tripom posle koga ništa nije bilo isto. Nešto se poremetilo u glavi Roberta Kramba. Svest i podsvest, izmešane, stvorile su slike kojih će se autor sećati celog života jer su pretumbale predstave o svetu koji ga okružuje (što je, čini se, sasvim dobar razlog za sećanje). Jedan drugi trip vratiće Kramba u ’staru’ normalnost proširenu novim vidicima, i on će se baciti na crtanje i izdavanje stripova zvanih podzemni, postajući predvodnik i zagovornik novog načina izražavanja.
            Tako nekako izgleda početak rada R. Kramba, viđen iz autobiografskog ugla. Koliko u svemu rečenom ima samo-mistifikacije tj. samohvalisanja diskutabilno je ali, činjenice - kojih se treba držati - a koje kažu da je Kramb  mesto klasik andergraund stripa, sa svim što znači, odavno zauzeo, ne mogu se poreći. Naravno, to tako nije izgledalo 1966.g. – ali vremena se menjaju. Potvrđuje to i izdavanje 4 sveščice sa odabranim Krambovim (ne)delima jer – četvrt veka kasnije stvari više nisu tako jednostavne, ono što je jednom bilo bunt, subverzija ustaljenog morala, iživljavanje (bez stida, kako bi to rekli tada) sopstvenih komplekasa ne-mačizma i neprilagođenosti, kroz cinizam, ironiju, geg i kez, sada je predmet ozbiljnog razmatranja od strane ljudi sa akademskim titulama.
            U tome je i slava i beda andergraund stripa (ali i svakog drugog pokreta i ideje). Slava jer su nečiji krik, inat, lako zafrkavanje ali i dosada, ravnodušnost, samohvalisava samodopadljivost, preživeli trenutak sopstvenog stvaranja i potvrdili crtu opšteg u sebi. Beda jer je vreme, u kome je andergraund strip, sveden na svoju golu suštinu, bespovratno izgubljeno a sa njim više nema ni osećaja koji je Kramba i njemu slične gonio da idu dalje, što dalje, uprkos svima. Subkultura hipika pomešana sa buntom mladih studenata danas jednostavno postoji kao još jedan šablon ponašanja koji je društvo progutalo, ne bez muke ali ipak progutalo, pa ga više ne doživljava kao opasnost za svoj opstanak jer, uglavnom, svi mladi prođu kroz tu fazu da bi se, pre ili kasnije, ’uozbiljili’. Oni koji ipak ostanu na nivou šablona bezazlena su grupa. Rezultat je, dakle, nerešen. Niko nije dobio sve što je hteo.
            Ne znam kako se Kramb oseća danas kada mu objavljuju sabrana i izabrana dela potpuno javno, bez cenzure, bez negativne buke u medijima, sa, čak šta više, hvalospevima. Da li je zadovoljan što je i njegov rad doprineo tzv. liberalizaciji, demokratizaciji javnosti ili mu je krivo što ga više niko ne zove pornografom, opasnošću za čiste duše mladih skauta i javni moral uopšte, dok mladi (jer, u osnovi, stvar sa andergraudom se svodi na sukob generacija, očeva i sinova) čitaju u budžacima, otvorenih usta, njegove stripove zavedeni kako potencijalnom opasnošću da budu otkriveni i kažnjeni, tako i otkrivanjem sopstvenih tajnih želja i uživanja u tako lakom begu izvan propovedanog logičnog, ozbiljnog, razumnog i korisnog u neozbiljno, neodgovorno i nekorisno traćenje sopstvenog vremena.
            U svakom slučaju, ako je za utehu svima, pričice koje nam se nude (uz malo zakašnjenje od 20 i kusur godina), te „stripovane nebuloze“ kako ih Kramb, na jednom mestu, krsti, i dan danas funkcionišu, zabavljaju, uspevaju da nasmeju, razvesele, ponekad i razgale ili zbune. Možda osmeh i nedoumica nisu isti kao pre ali, zapitajmo se, smemo li tražiti previše?
            Uostalom, Kramb je, u trenutku lucidnosti, osigurao sebi odstupnicu rekavši da on jeste (između ostalog) muški šovinista ali  da„niko nije savršen“. I te reči bi, umesto bilo kakve preporuke ili zabrane, bile zaključak ovog teksta.
            Ko razume – shvatiće. Za ostale nema nade.
(1994)



0 komentara:

Постави коментар

top