O (mal)tretiranju krimi literature na ovdašnjim prostorima u proteklih 50-tak godina skoro da je zaludno trošiti dah i mastilo, posebno pošto se početno stanje nije promenilo. Šund etiketa na sadržaje ovog profila, inače opravdana za gomile bednih (ne)dela dostupnih u jeftinim roto sveščicama, izbrisala je skoro svaki napor za serioznijim sagledavanjem žanra i dešavanja u njemu. Tako su konstantni razvoj krimića, njegovo razgranavanje u posebne linije i prelomni trenuci stilsko-tematskih promena ostali potpuno nepoznati domaćoj publici ali i književno-akademskim krugovima. Tekstovi ili knjige koji su, ipak, sagledavali ova dešavanjima bili su retki a često i vrlo proizvoljni. Baviti se krimićem, čitati ga i tumačiti ne kao puku, za radnog čoveka-samoupravljača štetnu razbibrigu već kao ozbiljan fenomen značilo je ostati na margini etablirane kulture, uvek pod znakom sumnje. Jedino prihvatljive varijante bila su mišljenja o krimiću kao paraliteraturi ili, u blažoj varijanti, kao slici i prilici agresivnog, devijantnog, trulog Zapada. Tumačiti njegove umetničke domete (?) smatrano je čistim primerom bogohulnosti. Taj stav nije mogla da pokoleba ni činjenica da su i velikani kao Haksli, Fokner, Mom ili Borhes pisali krimiće jer je u tom slučaju standardni odgovor glasio da je u pitanju samo korišćenje elemenata krimića a da su pisci hteli da kažu nešto drugo ili tek da se poigraju. Tako kod nas za ovaj žanr i dalje važi da je konfekcijski šund - dakle određenje po karakteristikama onoga što je većina u njegovoj produkciji a ne prema vrhunskim dometima (kao da su svi pisci ozbiljne književnosti automatski kvalitetni). Iako ima puno godina od kako je Teodor Sterdžen izjavio ‘da 90% SF-a ne vredi ništa ali da i 90% bilo čega ne vredi ništa’, očito da to ovde važi za sve osim za ozbiljnu književnost.
            U takvoj situaciji prirediti izbor svetske krimi priče projekat je vredan višestruke pažnje, skopčan s mnoštvom problema, od opravdavanja svojih napora do traganja za izvorima, pričama, autorima, teorijskim tekstovima te, konačno onoga što bi trebalo da je primarno, pravljenja izbora. Gluščević je izveo taj vanredan poduhvat koji svakako ulazi u našu kulturnu baštinu i postaje reper za neka daljnja traganja na ovom polju. A ono je, pokazuje se, izuzetno široko i bogato. Od znanog Poovog "Ubistva u ulici Morg" iz 1841.g. razvija se lepeza pisaca i specifičnih tema i podžanrova koje je krimić prisvojio/izmislio. Svakovrsni detektivi, od elegantnih do grubih, amatera i ekscentrika, pa policajci, ubice, psihopate, krađe u zatvorenim sobama, vispreni zločini, ingeniozne istrage, simpatije za dobre momke ali i one loše itd. itd. paradiraju ovom knjigom i tek naznačuju neke od rukavaca krimića (a ima i onih potpuno nepomenutih). Načini pripovedanja u ovih 160 godina menjali su se ali je osnovna ideja ostala ista: pripovest je jasna, vrlo stroge discipline i ekonomije, oslobođena svih nepotrebnih balasta a opet obavezna da stvori atmosferu i oživi likove, i razvija tenziju držeći pažnju sve do efektnog finala što su poneki autori radili i rade vrlo precizno dok drugi gube dinamiku preteranim objašnjavanjem (rečit je primer Foknerove priče koja je toliko spora da čitalac lako gubi interes za otkrivanje ubice ; jedna Agata Kristi umela je da bude ubitačnija u istoj situaciji kada su svi akteri okupljeni a detektiv objašnjava zločin). Ovo zapažanje, pak, otvara novu dilemu: kada je krimić dobar, kada je 'pirotehnički efektan' ili kada podleže standardnim literarnim zakonitostima? Šta sa osrednje sročenom sjajnom zavrzlamom? U nastavku premišljanja stižemo i do pitanja katarze: da li je ovaj princip uvek primenjiv na krimić, šta raditi/misliti kada je u pitanju čisti intelektualni egzibicionizam pisca (i čitaoca)? I dalje: da bi katarze bilo, valjalo bi da krimić bude vrlo 'mimetički' a on to često nije ili nije u celosti jer je, u međuvremenu, stvorio svoju žanrovsku ikonografiju (od svog engleskog sela do svog američkog velegrada, od svog rafiniranog do svog tvrdog detektiva/policajca/kriminalca). A šta ćemo sa katarzom u varijacijama na temu ili omažima prethodnicima, gde je sasvim očito da se radi o literaturi koja niče iz sebe same?
            Naravno, na sva ova pitanja (i ona koja ovde nisu pomenuta) jedna knjiga ne može i ne treba da odgovori. Dovoljno je i to što ih postavlja svojim sadržajem i inspirativnim i instruktivnim uvodnim esejem. Rečeni stav važi i za primedbe koje se odnose na izostavljanje nekih pisaca (Ed Mek Bejn, Ros Mekdonald, Miki SpilejnI...). Ova knjiga (koja je njeno drugo, delimično skraćeno - delimično dopunjeno izdanje, prvo se pojavilo 1988.g) svojim izgledom i debljinom (721 strana) podseća na ciglu i ona to i jeste, cigla u zidu koji će, nadamo se, podići ovdašnju kulu u slavu krimića (sledeće cigle već je ugradio Svetislav Jovanov svojim izborima krimi priča).
(2001)

0 komentara:

Постави коментар

top