DALEKI (NAM) SVEMIR

Dugo je vremena trebalo da čovek otkrije šta zaista jesu mala svetla na noćnom nebu, da od pretpostavki, prostodušnih i/ili mitološki-religijski obojenih, stigne do naučne spoznaje o planetama, sunčevom sistemu, galaksijama... Ogromnost prostora (kasnije prostorvremena) nije, međutim, uplašila Homo Sapiensa, osvajača Zemlje. Naprotiv, san o odlasku na Mesec ili druge objekte, začet još kada se nije uopšte znalo kako da se do njih da stigne i šta tamo očekuje putnike, dobio je na snazi. Takmičenje sa okruženjem, u nameri da se ono pokori i Čovek potvrdi sopstvenu ideju o nepobedivosti izdignuto je na sledeći, međiplanetarni nivo. Želja da se vidi ono iza horizonta Zemlje prerasta u želju da se dosegnu dubine Univerzuma, u skladu sa znamenitom srednjevekovnom grafikom o čoveku koji je proturio glavu kroz kristalnu sferu neba ne bi li bacio s one strane. Ali svako novo otkriće astronomije ukazivalo je na ponore koji očekuju Osvajača, na nepojamne, ravnodušne prepreke razjapljene pred trunčicama prašine.
S druge stane, konstanta ljudske vrste oličena u onoj novozavetnoj 'ko nije sa nama protiv nas je', dobijala je zamah svakim novim tehnološkim izumom. Ratovi, svih protiv svih (uz promenjive koalicije), oduzimali su fizičku i mentalnu energiju čovečanstvu, usporavajući i unazađujući ga. A ono što nisu dokusurili ratovi bespovratno uništava bahati odnos prema Prirodi i njenim darovima, prema životnoj okolini i pripadnicima iste vrste koji i dalje nisu u istom taboru (a ovi su se sveli na dva: onaj Bogatih i onaj Siromašnih; prvi, čak i kada se svađaju između sebe, žele, pre svega, da ostanu to što jesu - bogati - i ne dozvoljavaju drugima da ih ugroze u uživanjima pa makar to ugrožavanje značilo obezbeđenje tek pristojnog života bednika). Iz ovakve perspektive put u Svemir nevažna je, nepraktična a skupa zabava. Uostalom, da nije bilo blokovsko-hladnoratovskog prepucavanja i takmičenja Amerikanaca i Sovjetskog Saveza pitanje da li bi ikada neki čovek stigao na Mesec. I novopromovisani američki plan o povratku na Mesec i osvajanju Marsa, na koji su Rusi hitno odgovorili svojim (a Kina čeka negde u prikrajku), u službi je dokazivanja sopstvene snage i moći; istovremeno, brojni protivnici ove ideje ističu da bi pare za letove bile bolje utrošene za socijalnu zaštitu siromašnih Amerikanaca pa, dakle, čitava priča ipak opstaje kao politikantsko-predizborna reklama.
No, čak i ako pretpostavimo (ma koliko to bilo nerealno, utopistički) da se postigne  kakvo-takvo izmirenje i čovečanstvo reši da, umesto ratova, počne da vodi brigu o sebi pa, u jednom trenutku, i da se 'vine do zvezda', pred njim se otvaraju dveri beskraja za koji on nije niti sazdan niti mu je dorastao. Jer, Majka Priroda nije htela da šalje svoje čovekoliko čedo izvan granica rodne planete (pa čak i na njoj čoveku nije svuda mesto). Ono što je funkcionalno i opravdano za sasvim određene prostore, u koordinatama koje merimo zemaljskim geografskim dužinama i širinama, potpuno je nepodobno za svemirske širine i dubine. Ali, čovek je i bandoglavo stvorenje...
Ne ulazeći u rasprave o kosmičkoj sudbini čovečanstva, tako mile mnogi naučnicima i piscima naučne fantastike, o smislu ili besmislu ove ideje, zaustavljamo se na konstataciji da bi odgovori na izazov svemira i tvrdoglavost onih koji su pošto-poto voljni da ga upoznaju i pokore, svakako bili blagorodni za rešenje mnogih ovozemaljskih problema, od bolesti, prenaseljenosti do nalaženja novih izvora energije i sirovina.
Dakle, šta čeka Čoveka-Osvajača na svemirskom putu, prvo onom kratkom, u okvirima Sunčevog sistema, pa zatim i van njega?
Pre svega, saznanje da čula darovana od Majke Prirode jedva da mogu biti od pomoći u otvorenom Svemiru odnosno da ništa od spoljnog beskraja neće moći da 'konzumira' direktno. Senzacije će uvek dolaziti posredno. Dodirivaće kroz rukavice specijalnog odela, gledati kroz vizir šlema, slušati kroz zvučnike. Mnoštvo aparata dozvoliće mu da vidi više nego što mu je čulo vida sposobno, da čuje inače nečujno mu. Rakete će ga odneti tamo gde nikako ne bi mogao da stigne na sopstvenim nogama. A, otkrivati-izmeriti-videti-čuti svu buku, boje, talase svemira nužno je da bi se njima kretalo (kad se reši pitanje trajnijeg raketnog pogona).
Sa svoje strane, pak, telo i um imaju i sopstvene zahteve: moraju da se hrane, izbacuju štetne materije, da 'rade' normalno, budu relaksirani, da se kreću, razbijaju monotoniju, troše se što sporije. Svemir im, pak, šalje pogubne doze radijacije, uništava specijalizovane organe, najpre one za vid i reporodukciju, bestežinsko stanje ispija mišiće i otpornost kostiju; ljudsko telo sklono je 'kvaru' a za popravke nema mesta u skučenim prostorijama za posadu, čak i ako je neko od astronauta lekar. Svakovrsne psihoze, paranoje, depresije i ine mentalne 'smetnje' takođe vrebaju na putovanjima kroz mrak izboden zvezdama i Suncem koje je sve dalje.
Put do Meseca i nazad, kao i boravci na svemirskim stanicama, tek su laki uvod čoveka u Svemir. Put na Mars biće 'mala matura' čovečanstva iz predmeta 'osvajanje svemira'. Hoće li se proći na ispitu, odgovoriti pozitivno i funkcionalno na sva pitanja, ostaje da vidimo.
Naučna fantastike je, za svoj groš, razmišljala i rešila mnoge od putmičkih problema. Pisci 'meke' naučne fantastike nikad se nisu preterano zadržavali na pitanjima prevoza dok su pisci 'tvrde' fantastike naširoko opisivali postupke letenja u svemir i to najviše dok to nije bilo izvodljivo. Kada su rakete sa ljudskom posadom postale stvarnost, let do okolnih planeta je postao fakat koji se podrazumeva. Stoga je bilo zanimljivije bavljenje 'dubokim svemirom', posebno kada je, nakon letova na Mesec, izgledalo da za kratke relacije u Sunčevom sistemu nema problema. Od znamenitih kratkih letova setimo se Klarkove «2001: odiseje u svemiru», koja se šeta s kraja na kraj Sunčevog sistema, sa pripadajućim promenama 'prevoza' i hibernacijom; nadalje prevoz obezbeđuju vanzemaljci i njegovi principi  prevazilaze moći poimanja astronauta Boumena. Naravno, istraživački letovi su jedna a komercijalni sasvim druga priča. U nastavku razvoja, zahvaljujući 'bliskosti' rastojanja (u svemirskim razmerama), turistička putovanja na Mesec i Mars, u naučnoj fantastici, postaju sasvim prihvatljiva opcija, ravna današnjim letovanjima ka egzotičnim obalama. Ovo traži relativno jednostavnu i ne preterano zahtevnu proceduru pripreme za let do odredišta i nazad, sa malo ili nimalo neželjenih posledica po zdravlje 'običnog sveta'. Obzirom da se turisti ne zadržavaju previše 'gore' nepovoljni uticaji zračenja ili nedostatka gravitacije svedeni su na minimum. Za one kojima je svemir radno mesto stvari stoje potpuno drugačije, odnosno mutacije su itekako prisutne. U seriji priča Loiz MakMaster Bujold svemirski vukovi i šljakeri izmenjeni su toliko da umesto nogu imaju drugi par ruku sasvim pogodan za kretanje po brodu u bestežinskom stanju. Pol Frederik se, u romanu «Čovek plus», upravo bavi 'proizvodnjom' nove vrste čoveka prilagođene opstajanju u neprirodnim, vezemaljskim uslovima.
Kada se, pak, stigne na krajnje granice uticaja našeg Sunca, pred namernicima se otvara nepojamni ponor koji ga deli od najbliže zvezde i planeta u njenom okruženju. Kako stići do tamo?
Današnja 'ajnštajnovska' nauka nedvosmislena je u tvrdnji da nema veće brzine od one svetlosne a mereno upravo tom brzinom do bliskih nam zvezda ima poprilično parče puta  (o odlasku do centra naše galaksije i dalje, do neke druge, da i ne govorimo). Otvoreno je pitanje može li se dostići brzina svetlosti ili joj se primaći vrlo blizu. I, ne manje bitno, može li se takva brzina održati i onda se njome upravljati po volji letača? Ideje o takvom pogonu u sferama su visoko apstraktnih spekulacija na granicama nauke. Autori naučne fantastike ovu muku rešavaju na više načina. Jedni lakonski izmišljaju pogone koji gutaju daljine, setimo se 'vorpa' iz «Zvezdanih staza» i tako transportuju obične, sasvim nalik nama, ljude širom galaksija. Drugi se koriste raznim prečicama, od uskakanja u crne rupe na jednom mestu i iskakanja iz crnih rupa na drugom, 'kapija' koje rade na sličnom principu 'ovde uđeš a tamo trenutno izađeš' do hvatanja raznih krivina tipa 'crvotočine', 'strune' i slično; posebna vrsta ovih poštapalica su razni paralelni svemiri ili hipersvemiri u kojima ograničavajuća konstanta brzine svetlosti ne postoji pa su moguće i veći zaleti kao stvoreni za jurcanje tamo-amo po Univerzumu.
Manji broj pisaca naučne fantastike, posebno oni tvrdokorni tvrdi naučno-fantastičari, odlučio je da bude veran važećoj nauci pa se sa pitanjima razdaljina suočava trezveno, što će reći da smišlja razne načine putovanja koja su duga i komplikovana, sa puno usputnih stanica, tako da je pokretljivost njihovih junaka bitno umanjena, te ne mogu ni za 80 dana da obiđu ceo Univerzum i koju galaksiju pride (što deluje unekoliko ubedljivije od slobodnih maštoleta). Konačno, kao krajnje nekomforna opcija su tzv generacijski brodovi u kojima naseljenici putuju do dalekih odredišta, usput živeći svoje živote u veštačkim sredinama-zaokruženim-eko-sistemima (nećemo ulaziti u rasprave o tome ko je otkrio planetu i javio da se pošalju naseljenici, to bi već bilo preterano otežavanje ostvarenja sna o osvajanju novih prostora). U ovom slučaju čukun-čukun unuci ljudi koji su se ukrcali stižu do novog sveta; naravno, neki putnici mogu sve vreme biti hibernirani ali neko uvek mora biti budan i radan. Ovakvi brodovi su ili  u celosti pravljeni ili se za ovu potrebu dube asteroidi; pitanje pogona je različito rešeno (kontrolisane atomske reakcije ili plazma motori).  Sve u svemu, jednog dana posle stotila ili hiljada godina brod stiže u orbitu planete na kojoj će se skućiti daleki potomci zemljana. Njihov prvobitni zavičaj čak se i ne vidi na novom nebu. Isto tako neće se videti ni neka druga planeta koju su kolonizovali njihovi rođaci jer će ljudske naseobine biti toliko međusobno udaljene da će svaka biti prevashodno prepuštena sebi i svojim sposobnostima da opstane u novom staništu, menjajući ga tako da, koliko-toliko, liči na Zemlju i istovremeno trpeći promene koje vode od Homo Sapiensa ka Homo Comicusu.

0 komentara:

Постави коментар

top