Ako, prebirajući u videoteci po polici sa oznakom (naučna) fantastika preskočite filmove kao što su „Delić sekunde“ (ganjanje karakondžula po metrou), „Neonski grad“ (SF-kaubojac) i gomilu kojoj je najpribližnija oznaka: lomatanje i tabanje raznoraznih mašina u ljudskom obliku, počev od „Robokapa“, koji je izgleda uz „Terminatora“ zaslužan za modu, „Čelika i čipki“ (o robotu osvetniku – šta bi čika Asimov rekao na to?), „Kiborga“ (sa Žan Klod Vam ga... itd šta se tu dešava odmah vam je jasno), do „Žene uništitelja“ (odmetnutog, nervoznog robota, ženskog), postoji velika verovatnoća da dođete i do filma „Rat za vatru“. Tu stanite...
            Film je pre 10-tak godina (1981), kao svoj debi, režirao g-din Ano na osnovu istoimenog romana Rosnija starijeg., legende dečačke literature. Priča nas vraća 80.000 godina unazad, u vreme kad je dobar deo stvari bio poprilično nov a neke su, čak, bile toliko nove da nisu još stigle da budu pronađene. Daklem, u to doba pleme potomaka onih Darvinovih majmuna izgubi u sukobu sa drugim plemenom (ubijanje nikad nije bila nova stvar, oduvek je postojalo) svoju vatru. Shvativši da bez ovog luksuza ne mogu da žive a kako ne znaše da ga samostalno upale oni, na burnom sastanku (u kreiranju njihovog jezika učestvovao je i E. Berdžis) odrede 3 dobrovoljca koji će poći u svet i odatle doneti isti (luksuz).
            Za ovdašnji narod diskusije na pomenutom sastanku su jako zanimljive jer je ključna reč „atra“. Zvuči poznato? Vatra – atra. Da li bismo trebali biti ponosni što je, eto, naše ljubljeno korijenje istorijsko tako duboko ili to mrski spoljni neprijatelj hoće da dokaže da smo svoj zenit već doživeli tada – pitanje je sad.
            Elem, dobrovoljci krenu u svet, lomataju se kroz šume a onda uđu u savane gde (osim sabljastih lavova) sreću ljudoždere koji imaju – al ne daju – vatru. Zahvaljujući strateškoj akciji tragači im istu otmu i klisnu (zakratko). Zajedno sa plenom, međutim, oni zadobiju i slabašnu mladu damu koja je bila predviđena kao topli odrok kanibala. I tu se stvari načisto zapliću: dolazi do kulturnog dodira-šoka 2 različita stepena razvoja, dodira grada i sela. Blatom izmazana građanka dobrovoljcu izleči nezgodnu ranu od ljudožderskog ujeda za vitalni organ, zbog čega će se on zaljubiti u nju; kasnije, biće im otkrivena tajna paljenja vatre u zamenu za oplođivanje nekoliko građanki a ne bi li im se rasa poboljšala (jer brđani nisu najbistriji al su krupni), dama će svom momku praktično objasniti Figuru Veneris br. 2 (ta je stvar dosta napredovala od tada) i, možda i najvažnije (pored novih vrsta oružja), dobrovoljci će naučiti da se smeju i to pre svega nevolji drugog (tu se ništa nije promenilo ni danas).
            Istraživači će se trijumfalno vratiti kući usput sredivši svoju rođenu braću koja su htela da slava pripadne njima (to i danas važi) i, dok se svi radovaše, čuvar vatre upade u vodu i – nema vatre!
            Slede jad i kuknjava!
            Ali, glavni dobrovoljac, sav vlažan, krene da trlja drvo o drvo. I trlja i trlja i – ništa.
            Onda u kadar ulazi tanka, blatom izmazana ruka njegove drage, vatra sine a era matrijarhata (na radost i tugu feministkinja) počne.
            Do kraja filma svi su zadovoljni a zaljubljeni gledaju u Mesec što mu dođe kao mali omaž Klarku, Kjubriku i „Odiseji 2001“.
            Uprkos (lako) naglašene didaktike i, zbog malih dimenzija ekrana, nedovoljne impozantnosti predivnih pejzaža (onima koji film prvi put gledaju neće smetati ali ako ste film videli na velikom platnu jasno vam je šta mislim) ovaj film svakako razgaljuje i to ne zato što stvara utisak kako nam je mnogo bolje nego onima tamo i tada (jer se sigurno varaju oni koji tako misle) već zbog jedinog istinskog optimizma tj. hepi enda koji možete danas videti. Jer, tada je sve puteve trebalo ucrtati. Sada više ne možemo da biramo. Pravac je, za sve, odavno određen.

(„Emitor“ br. 138, 1992.)



            Kažu (a Marfiju se to sviđa – ide mu uz imidž) da se ubica uvek vraća na mesto zločina (otud i slava mnogih detektiva, jer ispada da se sve svodi na čekanje, treba samo naći kritično mesto a krivac će već navratiti). Jedni to rade da bi ispravili grešku u proračunima, drugi da bi se divili delu na koje su potrošili deo života.
            I pisci se (ne svi, ali ih ima) vraćaju na mesto svojih knjiga. Može se to zvati opsesija, saživljavanje sa svetom koji ste sami začeli i rodili, ili gubitak nadahnuća – nije bitno jer činjenica je da je malo ko od pisaca SF i F odoleo tome. Peter Nikols (u „Monolitu 1“) naziva ih „monstrumima ispunjenog obećanja“. Oni nastavljaju da pišu svoje prve knjige pritisnuti željama konzervativnih čitalaca, modom (a trilogije su u modi) i – zašto ne? – željom za lakom lovom. Po pravilu nastavci su slabi ali ko te pita, važno da se prodaje!
            Naravno, postoje izuzeci. 18 godina pošto je Trilogija o Zemljomorju, jedna od najboljih Fantasy serija uopšte, završena (bar se tako mislio) U. Legvin se vratila na mesto knjige i napravila izuzetak.
            Ali, krenimo redom...
I.         
1968. objavljen je prvi deo trilogije, „Čarobnjak Zemljmorja“. I kao što je red u svakom epu počinje se od početka, od detinjstva glavnog junaka Geda (tada se još zvao Den). Situacija je poznata: ako već nisi (a Ged nije) sin kralja, a oni su „prirodni“ junaci epova, onda moraš imati moć u sebi. Moć se jednog dana pokaže i Den bi zapažen i počinju godine učenja. A škola ko škola, što bi rekla pesmica „au što je škola zgodna“, i ono najvažnije „zašto se učiti rimuje sa mučiti?“. Ged (što je tajno ime odraslog, svakodnevno je Jastreb) će završiti školu i otići na daleko ostrvo (Zemljomorje je svet arhipelaga u sveopštem moru) i tamo pobediti zlog zmaja i zlu senku iz sveta mrtvih. I tu je kraj knjige. Sve je u granicama žanra.

II.
            1971. su se pojavile „Grobnice Atuana“. E tu je Legvinova već ozbiljno izvrdavala pravila žanra. (U prvoj knjizi novina su školski obrazovani čarobnjaci; vračare su nešto kao nadri-lekari): Ged je tek drugi glavni junak knjige, neki njegovi podvizi koji, iako se pominju, nigde nisu opisani, što u ozbiljnom epu ne može da prođe; i najvažnije – glavni junak, devojčica Tenar, živa je ličnost sa svim što u to spada. Time autorica i praktično sprovodi svoje ideje koje će 1976. izložiti u eseju „SF i gospođa Braun“ („Monolit 1“), a u kome kaže da se ne miri s tim što fantastika svodi junaka na jednu osobinu. Tenar je jedina sveštenica Bezimenih, bogova iz grobnica, i živi u jednom samodovoljnom svetu obreda, hramova, katakombi i lavirinta. Sve će to srušiti Ged (jer opšte je poznata činjenica da strancima ništa nije sveto), pobeći će sa Tenar a grobnice će propasti. U osnovu ovo je jedna jezivo dobra antropološko-egzistencijalistička pričica.

III.
            1972. odštampana je „Najdalja obala“. Ged, sada u zrelim godinama, opet je drugi glavni junak a novo odrastanje, Arena, sina kneza, dešava se pred nama. Ovaj put ceo svet propada, čarobnjaci su izgubili moć, zmajevi mudrost, a sve zbog Kralja Senki koji svima, u zamenu za veštinu, nudi besmrtnost. Ged i Aren će pobediti kralja prošavši kroz zemlju mrtvih. Aren će postati novi kralj, zalog mira za sve, a Ged će izgubiti moć. Velika, čisto žanrovska, borba Dobra i Zla u ime Sudbine celog sveta za vjeke vjekova biće dobijena ali po neuobičajenoj ceni.

IV.
            I tu bi bio kraj. Ali... 1990. stiže „Tehanu“, „Poslednja knjiga o Zemljomorju“ kako to u njoj piše.
            Priča se nastavlja na prethodni roman. Geda, bez moći, neguje Tenar (iz „Grobnica...“) koja je u međuvremenu izrodila decu i ostala udovica. Sa njima je i Tehanu, devojčica koju su obesni ljudi, po nagovoru lokalnog maga, osakatili bacivši je u vatru. Pred nama teče priča o dvoje ostarelih ljudi koji traže svoj mir. Ali, nema mira ni na jednom svetu, zla ima svuda i svako mora da nosi svoje breme. Kraj će, ipak, biti srećan.
            Ovo je najpoetičniji roman U. Legvin koji sam pročitao.
            Legvinova je pristalica psihološko-realističkog romana i to nam nadmoćno pokazuje slikajući život dvoje ljudi u arhetipskom svetu Dobra i Zla. Realizam i fantastika stopljeni su, bezbolno, u predivnim mitskim pričama. Ovaj roman je prevazišao žanr upivši ga u svoje tkivo i stigao u glavni tok velike književnosti gde stoji bez kompleksa.
            Gospođo Legvin, moj naklon.

(„Emitor“ br. 105, 1991.)


Vim Venders je jedan od (sad već i ne tako) mladih lavova novog Evropskog filma koji je ostao umetnik i pored bliskog susreta sa Svetom (čitaj Holivudom). Velika slava i (još više) velika lova nisu ga dotukli, iskvarili, komercijalizovali i upropastili kao gomile talentovnaih ljudi (s ove strane bare) pre njega. Naravno, uticaji Sveta se i-te-kako osećaju ali... Tako mu je to, rekao bi Vonegat.
„Do kraja sveta“ je Vimov do sada najčistije bavljenje žanrom ili žanrovima. U leto 1999-to posle Hrista zaljubljena mlada dama će jurcati po belom svetu-selu za tipom koji joj je ukrao silnu lovu (koja i nije njena već je ukradena). Ona prati njega a nju prate ostavljeni ljubavnik pisac, detektivi, prvo jedan a posle i drugi.
Na kraju će svi stići u Australiju, u pustinju, gde sumanuti naučnik želi da svojoj slepoj ženi prikaže kako izgleda svet za koji se i ne zna da li još postoji tamo napolju, posle nuklearnih eksplozija u svemiru. Na žalost, svet opstaje a naučnikova žena umire. Radosna zbog onog prvog, većina okupljene raje pakuje kofere i odlazi dok doktor pokušava da, nastavljajući eksperimentisanje, snimi ljudske snove. Uspeće u tome ali će svi učesnici u poslu otkačiti i početi da se drogiraju gledanjem svojih snova. Onda na scenu stupaju amerske tajne službe, ukradu naučnika, sin mu se izgubi, dama i pisac se više ne vole i, sve u svemu, srećan kraj. (Naravno, lopova puste iz zatvora.)
Venders ni ovaj put nije odustao od svog opsesivnog roud mouvija filujući putovanje (često jurnjavu) detektivskom zapetljancijom u prvom i dodajući novi smer – unutra u snove – puta u drugom delu filma. Prelepo slikane en- i eks-terijere smeniće jarke boje snova.
Sasvim laka zabava prerasta u staru, ozbiljnu dilemu: da li je tehnički napredak (sva mikro čudesa na nivou globalnih mreža zajedno sa simpatičnim medom-tragačem) zaista napredak i treba li turati prste u  sve (i svašta)? Naravno, jedini pravi odgovor je da se velika pitanja uglavnom ne dotiču sitne raje jer ona živi kako zna i ume a ako je nešto globalno i strefi, ona se snalazi tražeći svoje parče neba (nad Berlinom?).
Iako lično više cenim Vendersove rane radove ("Alisa u gradovima", „Stanje stvari“ ili „Golmanov strah od penala“) nesporno je da i „Do kraja sveta“ itetako treba uzeti u obzir tj. gledati. Ako ništa drugo a ono zbog komotnog tretiranja SFa, muzike, pejzaža i – mede.


(„Emitor“ br. 117, 1992)
Kao što svojevremeno napisah, sve je poznato o tipu koji se odaziva na: „Ej, Rodžere Zelazni, pa di si, bre, ti?“
            I stvari oko prva 3 romana/dela (prve) Amber serije trebalo bi da su (odabranima) i-te-kako poznate, jerbo su u pitanju sjajne knjižice napisane zarad zabave i relaksacije Zelaznijeve i – pošto je zabava u ovom slučaju zarazna – širokog publikuma.
            Pravo ni-od-kuda (svaka čast Bobanu!) stigoše nam četvrti i peti deo sage koji, na temeljima prethodnih, nezadrživo šibaju napred pa sve zapliću li zapliću uz poneki rasplet za koji se odmah (ili malo kasnije) ispostavi (na opšte zadovoljstvo čitača) da je samo još jedna zapetljancija više. Istina u Amberu je poprilično veliki lukac, crni, koji se ljušti i ljušti i u svakom novom sloju neki od junaka kvari prethodnu sliku o sebi. Što bi se reklo „prava Rašomon-ijada“.
            Dalek je put do samog srca stvari, u Amber slučaju ono (srce) je na rubu litice iza koje je mesto zvano Predvorje Haosa. Tamo će se Korvin (glavni junak, ko što je znano) uputiti u poslednjoj epizodi serije dajući Zelazniju šlagvort posle koga ovaj ispisuje strahovite stranice teksta dajući oduška svojoj staroj, plamenitoj, slabosti: Neobuzdanom šibanju maštom u labavom ramu (setimo se samo remek-dela „Stvorenja svetlosti i tame“ i „Gospodar svetlosti“).
            A kud ćeš bolje prilike za šibanje od putovanja Haosom preduzetog posle totalnog sudara svih tenzija i otkrivanja glavnog zlog brace; putovanja ka konačnom raspeltu, obračunu, velikoj Majci svih bitaka (tako milog svakom piscu Fantasy priča).
            U starom, dobrom strip maniru Korvin, kao svojevrsni Alison u novoj-staroj zemlji čuda, šeta (na užas svog konja) raznoraznim opsenama (od trodimenzionalnih do onih svedenih na bezlične elemente Svetla-Tame) i  sreće isto takve spodobe sa sve pticom-zloslutnicom-filozofom (koja završava dosta jadno: očerupana i pojedena, što samo potvrđuje da ni filozofija nije – znao je to i Sokrat – bezazlena zanimacija).
            Na kraju (samo putešestvije je zaludno prepričavati – treba ga pročitati) Korvin, neumoljivi samocinični posmatrač-učesnik (što je u najboljoj Hemet-Čendler-Spilejni tradiciji), na rubu provalije izmiruje, sa drugima i sobom, račune, uzjahuje i u pratnji naslednika (koji će biti glavni u drugoj Amber seriji) odlazi kako to i treba/mora da bude.
            I korice su sklopljene.
            Račun je jasan. Ako ste se zabavili, dooobro zabavili – to je i trebalo da vam se desi.
            Pisac ovih redova je izuzetno uživao u svim vratolomijama, čudesima i mestima njihovog događanja i potpuno je siguran da je Amber zaista retka zver u svojoj Fantasy vrsti. Malo je takvih jer je malo dobrih knjiga, kao, uostalom, i dobrih pisaca. Zato ne propuštajte ih.
            A bajke o Dobru i Zlu, naravno, nastavljaju se.
            Konačnih završetaka nema.
            Neka i bude tako.

(„Emitor“ br. 130, 1992)


Pravo ni od kuda banu u naše krajeve, u ediciji „Klasici andergraund stripa, br. 1“, u sveščici čudnog oblika (sa po jednim kaišem sličica na strani), niko drugi do Mačak Fric, tj. gospodin Mačak za koga smo uglavnom samo čuli da postoji a retko ga, ili nikako, zaista viđali, pogotovo ne u kompletnim epizodama.
            A momak je onaj stariji brat Feliksa, Toma i silnih dlakavih Dizni lepotana, čije se ime iz pristojnosti ne pominje na porodičnim skupovima. I to ne zato što su svi ostali mačori fini. Ne, jer ima u mačijem strip svetu i-ha-haj zlih, nevaljalih i skitanju sklonih, sa sve slomljenim repom, mačkova. Problem sa Fricom je što ovaj ni malo ne mari za moralna merenja prethodnika jer živi u jednom drugačijem svetu – svetu andergraunda čije su granice: mladost-hipi pokret-droga-rok’n’rol-seksualna revolucija-buntovništvo sa/bez razloga-megapolis Zapadne civilizacije. Svi oni koji nisu unutar tih granica su matori kapitalisti, rasisti i masovne ubice pameti.
            Andergraund strip, koga je Fric proizvod, parče je  sveopšteg pokreta mladih, jasno uobličenog 1960-tih, koji je jedini pravi nastavljač populističko-prosvetiteljske filozofije razapete između večnih polova snobizma i militarističkog elitizma i isto takvog militarizma gluposti ljudskog roda. U okviru ove gomile andergraund strip je duboka rupa u kojoj su svakojaki tipovi, počev od amatera, pacera ili ozbiljnih stvaralaca do otkačenjaka, debila i bezveznjaka koji svoje radove, crteže i fleke i žvrljotine šalju poštom istomišljenicima, štampaju ih o sopstvenom trošku u malotiražnim sveščicama ili, barem, lepe po zidovima metroa pridružujući se sveopštem kriku obznane svog postojanja i svoje pobune protiv sveta koji pripada drugima.
            U skladu sa ovom svešću o neprijateljstvu države prema svom narodu, što su, slavne ’68, grmele - ponavljajući preuređene stare parole Bratstvo-Jednakost-Sloboda – sveukupne demonstracije uključiv i one u državama koje su propovedale da su dobre, najbolje na svetu jer vole svoje podanike, zbog kojih će, kao dokaz svoje ljubavi, i odumreti, tigrasti Fric se povinuje proklamovanoj nužnosti subverzije na svim nivoima državnog aparata i socijalnu pomoć za nezaposlene troši na lake droge, ne radi i moli Boga da mu se to ne desi. Kupajući se u lagodnosti trenutka, dovoljno mlad (lud?) da ne misli ni o čemu, dozvoljava sebi lenjost, uživa u odsustvu bilo kakvih obaveza i lakom menjanju partnerki (što i priliči jednom mačo mačoru) i, zabavljen velikim rečima, pristupa anarhističko-revolucionarnoj grupi zbog koje će završiti u zatvoru (jer akcije velikog prevrata, zbog izdaje, propadaju i, naravno, sistem ostaje da živi), da bi, na kraju epizode, izbavljen i opet od žene izbačen na ulicu u zagrljaju mokrog brata lakim korakom iz ove, nastale 1968, otišao u novu epizodu.
            Robert Kramb, korektno vladajući perom, crta karikaturalni strip i čitavu menažeriju (mačke, svinje policajce, kobilu, zeca i, kao izuzetak koji potvrđuje pravilo, čovekolikog anarhistu), kao strip nasleđe koga se ne odriče (mada Fric ne lovi miševe jer to nije njegov stil), smešta među zgrade grada našeg sveta, sa sve psovkama.
            Nikakvih crtačkih egzibicija nema u stripu jer težište je na propovedi o životu i priklučenijima Frica koji, s nihilizmom u džepovima, ne zna šta hoće „al to oće odma“ i „živi brzo da bi umro mlad i bio lep leš“. Čitanje njegovih dogodovština izmamiće vam, bez obzira na danas već prežvakane šablone (koji to onda nisu još bili) osmeh prepoznavanja mladalačke ludosti.
            A ni to nije malo.
(1992)


 Strina Dana u stvari nikome nije strina ali u komšiluku je svi zovu tako. Jednostavno, zalepilo se njeno ime za to „strina“ i gotovo. Tako je i sa snaja Divnom, odavno ona nikome nije snaja, ali joj je to ostalo. U drugoj ulici živi prika Đoka i samo tako ga znaju. Ljutio se on ili ne – tako mu je to. Al, što bi rekao narod, „zovi me i šerpa samo nemoj da me razbiješ“.
            I tako strina Dana žurno uđe u malu radnju na periferiji lepe ravničarske varoši a prodavačica, koja je samo Slađa, pita: „Izvolite strina Dano, šta treba?“
            „Tela bi, dete, jedan onaj sladoled na drvce, onaj veliki sa čokoladom i orasimi. Znaš onaj što reklamiraju na televiziju?“
            „Pa sad... imamo razne sladolede al ne bih baš znala koji je taj?“
            „Kako ne znaš, pa onaj sa televizije... Moja unučica ga mnogo voli. A sad mi se pile babino jako rastužila pa oću da je razveselim?“
            „A što se rastužila?“
            „Pa zbog onog ispita iz matematike. Tog što su ga otkazali pa posle bio opet. Ona se, dete, spremila za taj prvi put pa kad su otkazali mislila da će još bolje da se spremi... Al, ispalo je da baš nije dobro uradila i sad se jako sikira pa bi da je malo razveselim.“
            „Znam, gledala sam na televiziji. Neko je ukrao testove sa rešenjima pa je prodavao deci ispod ruke, kažu da su tražili po dve iljade...“
            „Sramota je to, dete, velika sramota. Ovde kod nas ništa više ne može da se sačuva, sve se krade i preprodaje. Vidiš ti to. Džaba oni hapse lopove. Narod se oteo, navikao da nema reda pa krade i vara i računa da će nekako da se izvuče s tim. I da će lako da zaradi pare. Svi bi preko noći da se obogate. Nema, ko pre, da radiš godinama i polako ti bude bolje, skupe se pare... Sad bi svi odma da su bogati. I onda kradu na sve strane. Što se kaže „šta oči vide - ruke ne ostavljaju“. Eto i ti ispiti... I ranije je bilo ispita, sećam se kad je moj brat imao onaj državni ispit. Učio je dan i noć, glavu nije dizao, niko ga nije pitao dal mu je teško nego je morao da položi da bi dobio službu. I nije moglo drugačije negu samo učenje. A sad decu iz osnovne škole učimo da prepisuju i varaju. Šta će ta deca da rade kad porasu...“
            „Nisu svi varali, strina Dano, samo neki.“

            „Ne kažem da su svi. Oni koji nisu imali pare da plate morali su da uče. Ali, onaj koji je prepisivao a nisu ga uhvatili mogao je da prođe bolje od drugih. I onda to dete koje je lošije prošlo a učilo kaže „Zašto da se mučim kad mogu da prepišem i dobijem bolju ocemu“. I šta roditelj da mu kaže kad se sve to vidi? Kako da uči dete da bude radno i pošteno? Ne valja to, ne ide nam na dobro. Ako svi krenu lošim putem propade i država i narod. I ko zna koliko drugih se ranije provuklo, prevarilo i ućarilo nešto i sad im niko ništa ne može. Još oni umesto da ćute hvale se... To je ono što ne valja. Ne zna se više za sramotu.“
            „Ko zna, valjda će biti bolje.“
            „Svi se u to nadamo. Mi stariji samo zbog naše dece i unuka. Strašno bi bilo da žive u ovako lošem društvu. Dal je dotle došlo da ne možeš da se osloniš ni na koga, da svi gledaju kako da ti otmu pare i da ih je baš briga dal ćeš da preživiš? Ako si pošten propašćeš. A ne mogu svi da budu pevači i pevaljke. Zlo, zlo je udarilo u narod a zlo brzo dođe a teško ode... Nego, dete, daj ti meni taj sladoled. Neka bude lep pa šta košta, dobila sam pemziju i ima da počastim moje pile.“
            „Evo, strina Dano, ovaj je i lep i veliki i nije najskuplji.“
            „E, baš takav treba! Hvala ti dete i uzdravlje mi bila.“



(2013)

PATRIOTIZAM I EVROPA ili DEŽURNI AUTOBUSKI FILOZOF

Lokalni autobus na liniji od jednog do drugog kraja grada, iz stambenog dela do industrijske zone, ili barem onoga što je od nje ostalo, koči na stajalištu u blizini međugradske autobuske stanice. Tamo već čeka uobičajena garnitura putnika: par školaraca, dve nastavnice, nekoliko radnika u plavim kombinezonima i službenica. Na pola puta između ove dve grupe je pozicija vižljastog, prosedog muškarca koji, sudeći po odelu, nije običan radnik ali nije ni činovnik; biće da je šef magacina ili neke od službi održavanja pa, iako posluje sa papirima i evidencijama, mora da rešava i praktične situacije. On stiže desetak minuta pre dolaska autobusa, pali cigaretu i pozdravima dočekuje poznanike i kolega sa posla. Omanji, trbušasti muškarac srednjih godina, odvraća na pozdrav i puta: „Kad ćeš već da ostaviš taj duvan?“
            „A što on ne ostavi mene“, glasi odgovor.
            „Pa nije zdravo a i skupo je.“
            „Ih, to priča televizija a narod veruje. Jedno vreme pričaju na sva usta, ne možeš da nađeš kanal da nije o diskusija o tome. Posle sve ide po starom dok se opet ne sete. Kad odeš kod lekara on kaže da ne pušiš a prsti mu žuti od duvana. Neće država da ukine duvan jer od tog poreza živi. Od poreza na duvan i alkohol se isplaćuju plate i penzije. Kako da odseku tu granu kad su nakupili administraciju a u pravoj proizvodnji jedva da ima radnika? Nego je narod naivan...“
            „Što bi narod bio naivan?“
            „Kako zašto? Još pitaš? Narod je naivan jer nema pojma i ništa ne zna i veruje sve što mu političari i oni sa televizije pričaju. Ni mala deca ne bi verovala toliko. To nas sve ubi.“
            „Koje?“
            „Pa to – patriotizam. I Evropa. Ne može, brajko moj, i ovce i novce. Oni su nas u sve ovo uterali a sad im se mi umiljavamo da nas prime u Zajednicu a tamo ćemo da budemo ti koji rade najprljavije poslove.“
            „Čekaj, a kakve veze ima patriotizam sa tim? Ne razumem...“
            „Da, da... Mnogi ne razumeju al vlast to i hoće - da ti ništa nije jasno pa da samo njima veruješ i gutaš sve što ti serviraju. I sve se to radi planski. Misliš ti da je slučajno što sad baš hapse te koji su, kao, pokrali firme i budžete? Nije-nego, znali su oni to još ranije ali onda im nije išlo u račun da sve pozatvaraju. Onda su jurili pilićare i sitne prevarante. E sad, kad su videli da se sprema teška gužva, da se zakuvalo oni rešili - ajde da malo hapsimo da
narod poveruje da ima vlasti. E to ti je, brajko moj, čista politika...“
            „Ali, ovi što sad hapse nisu bili na vlasti pre par godina. Drugi su bili...“
            „Jeste, ali su i jedni i drugi znali ko šta radi i samo su čekali trenutak kad im odgovara da počnu. I to prvo naruče da dođe televizija pa onda krenu da upadaju. I kao fol zamute lica inspektorima a oni drugi nose „fantomke“... Ma, sve se zna samo se kalkuliše vreme šta će kad da se objavi.“
            „Stani malo. Nisi mi odgovorio, ko tu koga štiti?“
            „Ne vredi da ti ja pričam. Ništa me ne slušaš nego ponavljaš „ko papagaj“ ono što su ti usadili u glavu. Džaba ti objašnjavam. Naivan je ovo narod, lako ga oko prsta smotaš. A kad to ne ide daš mu malo patriotizma i pohvataš par direktora i ministara i miran si neko vreme pa možeš da radiš šta ti je volja.“
            „Ali meni i dalje nije jasno. Sve pričaš da čovek ne može da te uvati ni za glavu ni za rep. Ko da si ti političar a ne oni...“
            „Nema veza. Evo stižemo. Idemo malo da radimo. Objasniću ti sutra.“
            I izađu. Za njima ostane tišina u kojoj se ostali putnici pitaju šta ih je to strefilo i koje će im istine biti otkrivene sutra.
(2013)



Pesnički prvenac Aleksandre Krištof kreće se prostorima potopljenim u senke i odjeke koji umnožavaju i menjaju početne slike ljudske svakodnevice. Tako se iza pojavne, fizičke egzistencije otkrivaju i otvaraju ponori raznih, čak potpuno oprečnih tumačenja, čitanja, vrednovanja jednog motiva, pojave, emocije, Nivoi pojedinačnog (u kome je klupko fluidnih, neretno i kontradiktornih podsistema), porodičnog i grupnog prepliću se u stalnom ponavljanju udesa igre i poigravanja opsenama i fascinacijama faktima nepodnošljive lakoće postojanja. Beskrajni su nizovi valera razapetih između ultimativnih krajnosti ljubavi i smrti, potvrde i negacije. Određivanje vlastitog trajanja kroz konstantnu zapitanost nad već donetim vrednosnim sudovima te njihove promene, prilagođavanje, jedini je način da se moć i nemoć prihvate kao datost i, kroz preobražaje, odraste u oklopu tela i njegovih sokova, pred varkama svesti, među zidovima vremena i prostora koji lome, satiru meso. No, uprkos naučenom, prihvatanju bespomoćnosti, metka i noža, zapčanika mašina, vatri, slici sopstvene glave u rukama dželata, i pored lutanja kroz tunele urbanog mravinjaka, glasavi bližnjih, majke, nose klicu želje, nada, klicu koja traži svoj put i postvarenja...
(1997)

Luksuz je osnovna odlika videa. Luksuz znači neobaveznost. Ako imate tu spravicu više ne zavisite od dobre volje i ukusa šefova bioskopa i uredničke ćudi TV ljudi. Film možete gledati kad vam se i koliko puta oće, ucelo ili na komade, na preskom, unazad, usporeno-ubrzano. Naravno, ono što ćete gledati zavisi od ćudi urednika u video izdavačkim kućicama, od toga imate li novca da iznajmite kasete i nije li ko kasetu uzeo pa ne vraća. Ali, apsolutne slobode nema, ne postoji, ima samo stepena iste. Zato, posegnimo za kasetom na polici, luksuzno. Ovaj put to je:


          
„Mad Max“ – snimljeno 1979, režija G. Miller, gl. uloga M. Gibson.
            Film je ostvarenje Američkog sna (iako je iz Australije): malo love (za snimanje) – puno love (zarade). I anonimusi postaše zvezde. Digla se velika prašina. Zašto? Pojma nemam. Dotično parčence trake ordinarna je šema, kliše, šablon. Nema zrna soli u svemu. Priča o policajcu kome moto-banda ubije prijatelja, ženu i dete a on se osveti  zamara i davi. 10 i kusur godina nije ovom filmu donelo ništa. Vratilo ga je tamo gde mu je mesto: u „ŽNJ“ klasu (i u neko, cakanom facom g-dina Mela uzdrmano srdašce).

            „Mad Max 2“ – iz 1981. godine, režija i gl. uloga = isto (vidi gore)
            Drumski ratnik dve godine kasnije radi kao švajcarski sat. Svet je (konačno) propao, preživeli su zli, sumanuti, prljavi, raščupani, divlji, uvrnuti. Ima nešto pristojnog sveta, samo, svi su izgledi da ni on neće dugo, posebno što imaju benzin koji svima treba. I Maxa će miris istog domamiti pa će stvari početi da odvijaju se.
            Godine koje su prošle ne mogu da naude „Maxu 2“ jer je u pitanju potpuno razrađena film-strip tvorevina (koja je svesna da je to što je), zaokužene ikonografije. Od prve scene (čupanja, iz ruke, strele, naživo) film bije u glavu. Motoristi iz prvog dela čisti su diletanti za tipove koji se sada vozikaju okolo po pustinji na čelu sa (sa sve Irokezi-frizurom, percima i plavušanom na motoru) glavnim ludakom parade. A da vidite šta sve može da ide na 2 i 4 točka! I da leti! Pa svi oni samostreli, pojedinačni i rafalni! I ragbijaške naramenice (baška)! Scenaristi i scenograf su do besvesti čitali i gledali Hermanov strip „Džeremaja“, a i špageti vesterne (koje je i Herman gledao), ali nema im se šta zameriti: lekciju su naučili za 10. A kad neko Maxa počne da davi moralisanjem ovaj ga (kako u stripu i treba da bude) zvekne po pljuci i ode da se gore-dole ganja sa bagrom. Čista uživancija! Posebno (opet), baš kad treba da bane onaj Irokez da se kezi.
            Film završava opštim trijumfom (iako vas malo boli glava od silnog jurcanja machina bez auspuha), sa malo zadržane katarze, a slova samo što ne kažu „Kraj epizode“. I svi čekaju nastavak.

 
          
„Mad Max 3“ – iz 1985. godine, i dalje režija i gl. uloga isto (vidi gore)
            Iza kupole gromova Max (Mel) je pustio prosedu kosicu, skupio koju boricu, uobličio hrskavice i sad je facko što šipči, pjehe, kroz svet koji je ostavio u prošlom nastavku, dolazi u grad sa posebnom podelom, da ne kažem razmenom, rada, bije se i pobedi, pa ga izbace da bi ga spasao buljuk dece koja čeka mesiju i, kad ga već nema, ode (za promenu) da razbuca ono malo grada s početka.
            U osnovi svi aduti su tu ali priča ne radi. Preskače. Tandrče. Ako je „Maxu 2“ „Max 1“ bio (a jeste) nepotreban (onda je „Max 3“ pravi nastavak „Maxa 2“ koji je u stvari „Max 1“ a 3 je 2 a 1 je 0), „Max 3“ je onaj poslovično slabi nastavak dobrog početka. Istina, pozornica je i dalje bila sjajna i trebalo je samo napraviti novu postavku, ali, vremena filmskih serijala (očito) su prošla, ljudi su se umorili, niko nije hteo da pravi TV seriju od 1253 nastavka i... nema više Maxa.
            Od onoga što ima, gledajte „Maxa 2“ (koji je 1), ako baš insistirate „Maxa 3“ (koji je 2). Ostalo ne vredi pa i ne gledajte. Poklonite sebi tih sat i po vremena.
            Spavajte.

(„Emitor“  br. 114, 1992)

1993: PIRATERIJA NA SVE STRANE

(Slučaj 1.)
            Interna tajna konačno je postala javna: hrvatski video-distributeri optuženi su u hrvatkoj štampi za kršenje zabrane trgovine sa SR Jugoslavijom! Naravno, otkriće ovog prekršaja u datom trenutku nekome će doneti političke poene jer, saradnja video preduzeća ove dve zemlje, formalno neprijateljske, obavlja se, Via Austria, još od 1991.g. Bez obzira na rat, u SRJ su stizala nova video kola hrvatskih nakladnika („Jugofilma“, „Jugotona“ – koji su kasnije promenili ono Jugo – i drugih). Time se u nas popunjavala praznina u izdanjima velikih filmskih kuća („MGM“, „Verner bros.“) za koja su hrvatski izdavači imali ekskluzivna prava objavljivanja.
(Ovde je, razumljivo, reč o legalnim video izdanjima. Saradnja video-pirata, ako postoji, a zašto ne bi?, nije obznanjena valjda jer je tu akumulirana dvostruka nezakonitost.)
Sve u svemu, izgleda da se u video saradnji obrtala velika para pa je rabota zapala za oko nadležnima. Ostali oblici ilegalne saradnje, npr. izdavaštvo, iako postoje (istina, toliko retko da su u rangu čuda) manje su poznati upravo zbog malo novca koji u njima menja vlasnika.
A narod ne kaže uzalud: Para vrti gde burgija neće.
Gde je više para veća je i rupa.

(Slučaj 2.)
            Sankcije OUN, one prve, čiju godišjicu beležimo uskoro, ukinule su kulturnu saradnju celog sveta sa Jugoslavijom. Prepušteni sebi neki od ljudi koji se bave kulturom (tzv. kulturni pregaoci) nekako su se snašli. Pre svih video-distributeri, oni legalni i oni tzv. pirati, te nam i dalje, makar i u smanjenom broju, nude nova dela svetskog filma. Za njihovim primerom krenuli su i elektronski mediji, TV i radio. Bez pardona se presnimavaju pa emituju sve vrste programa, od muzičkih spotova do igranih serija.
            Ostali kulturnjaci nemo posmatraju događanja.
            A istorija, ona bliska, kaža nam bar dve stvari:
1.      Liban je, za vreme građanskog rata, bio centar video pirata celog sveta, i
2.      Stara SFRJ je, u vreme svoje slave, spadala u grupu srednjih kradljivaca autorskih prava (sa Nemačkom, Italijom, Korejom, Arabijom, Kiprom). Poznato je da SSSR dugo nije priznavao autorska prava i štampao sve što mu (od drugih) treba. Nepoznato je da li se našim autorima poštuju odnosno priznaju autorska prava.
A kultura sveta, za nas sada, eto, nema granica bar dok je video traka i satelita na nebu. Bar nešto.
(1993)


Za vreme gledanja filma neprestano mi je padala na pamet imenica „čistunac“, u množini. To su oni ljudi koji su skovali termin „marginalni SF“ i kojima je vrat otpao od vrćenja i klimanja a jezik se osušio od cilnog ccc-kanja sve zbog istog filma. I, iskreno govoreći, milo mi je.
            A „Delikatesna radnja“ je čistokrvni francuski nadrealistički SF. 100%. To je crnohumorna (pomalo nalik Monti Pajtonovcima) pričica o svetu posle nekakve (atomske ili ekološke – nije bitno) katastrofe u kome se narod u jednoj zgradi prehranjuje proždiranjem kućepazitelja. Apsolutni gazda je (ko bi drugi) kasapin a jedina veza sa ostacima sveta je poštar, nervozan i oštar. Po kanalizacijama se muvaju Troglodisti, vegetarijanci na koje je stalno otvorena sezona lova (zato ih vođa savetuje da u akciji čuvaju svoje batake). Stanari su, pak, braća koja prave rezonatorske kutije, vatreni uzgajivač i žderač žaba i puževa, tip koji krpi prezervativ a svoju babu tura, kao glavni sastojak, u paštetu, bračni par: muž-flegma i žena-večiti samoubica (neuspešna do pred kraj) i klinci koji u sve guraju svoje noseve; sve u svemu,
gomila otkačenih tipova i, hvala Bogu što je tako. Da je ovo tzv. „čisti SF“ morali bi tu da se muvaju nekakvi strašno pametni i deduktivni junaci (koji bi sve okolo podavili savetima i naporima da se nešto promeni) a ne jedan bivši cirkuzant  koji svira na pili i njegova Julija, kratkovida violončelistkinja. Poenta filma nije u (ma kakvom) poboljšanju sveta u kome se stvari dešavaju, što u suštini znači vraćanje na staze razuma (tip XX vek), već u jednostavnoj činjenici egzistiranja malih ljudi koji se prilagođavaju, preživljavaju. Uprkos.
            U tome je štos. Zato je ovo jedan jako zgodan, Evropski (što je bitno), film, lepo slikan, sa potpuno zasluženim „Feliksom“ za scenografiju za sve one magluštine, ruševine, krš, žabe i babu, pravljen na nežanrovski način ali pravljen i napravljen kako treba.
            Ovo je još jedan prilog svežanrovskoj sveumetnosti. Obavezno ga pogledajte.

(„Emitor“ br. 114, 1992)


Pišući, pre neki mesec, prikaz „Hainskih priča“ poželeh da i, tada još u nas neizašlo „Stalno se vraćajući kući“, bude knjiga kojom će Legvinova krenuti „dalje od same sebe“.
            I – tako bi. I te kako!
            SSVK nije dobilo ni Huga ni Nebulu (a koliko mi je poznato ni neku od ostalih nagrada). Neke druge zvezde i zvezdice su tada bile u zenitu. Istina, pomenuto je (negde iza zlatne sredine) na „Locus“-ovoj listi značajnih knjiga izašlih 1985.g. Dakle, nije bilo pompe koja je pratila „Levu ruku tame“ ili „Rasposednutog“. Ali, bez obzira na sve, SSVK je BRILJANTNA knjiga, knjižuretina čak šta više. I žanrovski i medijski pomak ako vam je i dalje do gomilanja superlativa.
            No, pođimo (kakav je već red) redom.
            Ako ste primetili, ne rekoh nigde (pazio sam) da je SSVK roman jer to i nije u onom klasičnom smislu pojma roman. U pitanju je knjiga čija je forma na tragu aktuelnih postmodernističkih struja u (velikoj) Književnosti. U njoj ćete naći sve vrste tekstova: od priča, poezije, aforizama i drama do teorijskih, gotovo naučnih radova iz prirodnih (zoologija, botanika...) i društvenih  (ekonomija, lingvistika, sociologija, etnologija...) nauka, rečnika i kulinarskih recepata. Dakle, strahotni mega mix!
            A sve to ima za cilj predstavljanje (nam) jednog naroda budućnosti – naroda Keša koji će živeti u onom što posle nas i zemljotres-potopa ostane od Kalifornije. I u tom predstavljanju Legvinova je (opet) kako na tragu svojih ranijih, fascinantno zaokruženih civilizacija (u SSVK će to dovesti do potpunog kruga, slikanja svih delova života jer – to je i tema ove knjige), tako i na tragu opšte tendencije u istorijskim naukama, nazvane „totalna istorija“ koja se ogleda u težnji/htenju da se prošlost i sadašnjost (koja će – hvala Bogu – već sutra biti prošlost) proučava ne (samo) na nivou epohalnih događaja već (i) na nivou života (našeg) svagdašnjeg (što će reći: i kad se ujutru ustajalo i koji su se vicevi pričali u poverenju i koja je marka paste za zube bilja omiljena). O svemu tome možete čitati u SSVK jer Keši se, prosto muvaju po stranicama i rade sve što i inače rade svakog dana i noći, nedelje i godine. Oni će ispričati svoje živote, za njih i samo njih važne, presudne događaje, upletene u široku reku opšteg generacijskog i narodnog opstanka.
            I, pre ili kasnije, postaje jasno da Keši žive u Utopiji (!), i to onoj koja (za razliku od mnogih opisanih) radi, izgleda moguće, ostvarljivo, tako reći jednostavno (a nije). Ti mali, elegantnoj popunjenosti skloni ljudi čudesnih imena (Legvinova voli i poštuje Indijance i njihovu – ubijenu - kulturu), mirno okopavaju svoje njive u svom Raju = jedinstvu sa Prirodom, vesele se (orgijaju – rekli bi ovovremeni malograđani), daju koliko mogu i uzimaju koliko im treba, ko hoće ratuje, smišljaju priče i pesme za radost i umiranje; i sve izgleda normalno, tako normalno da im čovek može samo zavideti.
            (A ako vas interesuje zašto je ova knjiga napisana pročitajte, na strani 311, monolog Arhivarke u razgovoru sa Pandorom-Legvin.)
            I, knjiga teče: pesme (obredne, narodne, školske, autorizovane) i priče (životne, mitološke, fantastične) su sjajne. U nekima naziremo tragove ranijih knjiga Legvinove i nagoveštaje onih koje će kasnije biti objavljene (mislim na „Bufalo devojke“). U širokom rasponu literarnih rodova-segmenata knjige, Legvinova nam demonstrira veliku spisateljsku veštinu (svoju) i sveukupnost vizije (svoje) po kojoj će sve kockice složiti u konačnu, impozantnu sliku. Na slici su reči i crteži, ilustracije Margaret Čodas i jeka (kao onaj medijski pomak) originalne muzike Keša (na posebnoj kaseti autora Toda Bartona).
            Sve u svemu, SSVK je sjajna antropološka studija o utopijskom narodu napisana sa strasnom željom da se tamo bude, barem u mislima. To je kompletan doživljaj (gotovo hepening) koji jednostavno morate odživeti.
            Ovo je, čini mi se:
a)     jedna od (do sada) najboljih (ili, sklon sam da poverujem, iako je Legvinova živa i piše, najbolje) knjiga gđe Legvin,
b)     jedna od (do sada) najboljih knjiga edicije Polaris,
c)      jedan od (do sada) najboljih prevoda A. B. Nedeljkovića.
Traži se jedna od (do sada) najboljih volja za čitanjem knjiga.
Rezultati će biti jedni od (do sada) najboljih.
P. S.
            I, naravno:
            Gđo Legvin, moj najdublji naklon.

(„Emitor“ br. 109, 1992)


Knjiga „Stalno se vraćajući kući“ nije, osim pohvalnih prikaza, pobrala žanrovske – SF – lovorike (tj. nagrade) 1985.g. godine kada se originalno pojavila. Razlog tome je svakako u nepripremljenosti čitalaca na ovakva dela a ne u delu samom jer je ono jedan od vrhunaca (a pisac ovih redova je sklon da, čak, poveruje da je u pitanju i sam vrhunac) stvaralaštva Ursule Legvin.
            Nepripremljenost u ovom slučaju znači nespremnost da se prati i prihvati širina autorove vizije i način na koji se ona predstavlja. Jer „Stalno se vraćajući kući“ nije roman u klasičnom (čitaj, naučenom, naviknutom) smislu reči. U pitanju je knjiga koja je na tragu postmodernističkih igrarija formom te u sebi objedinjuje gotovo sve načine saopštavanja misli i znanja pismom: od klasične priče, poezije, drama, aforizama do eseja (o zoologiji, biologiji, ekonomiji, etnologiji...), rečnika, šeme ručnog veza, notnih zapisa i kulinarskih recepata! Ovako – za SF – radikalno razuđeno tretiranje priče, uprkos dugoj i prihvaćenoj žanrovskoj tradiciji baratanja verodostojno izmišljenim dokumentima, arhivama i knjigama, ipak, nikako nije moglo odmah biti široko prihvaćeno.
            No, ovakva koncepcija knjige bila je jedini način da nam se predstavi jedan narod budućnosti,  narod Keša (koji će živeti u onome što posle nas i zemljotresa-potopa ostane od Kalifornije) u sveukupnosti svog postojanja. Svakodnevica jednog sveta biće secirana, geneza segmenata objašnjena, a zatim će telo sveta biti ponovo sastavljeno u totalnu sliku sačinjenu od mrlja životnih priča običnih ljudi. I, pre ili kasnije, shvatićemo da ti mali, gojaznosti skloni ljudi žive u oduvek traženoj Utopiji, svetu mitološkog jedinstva sa Prirodom i Sobom.
            Naravo, „Stalno se vraćajući kući“ nije didaktično-moralizatorska priča-preporuka (Ursula Legvin je suviše dobar pisac da tako nešto sebi dozvoli) već strasno izmaštana slika sveta u kome bi autorka, sećajući se i žaleći ubijenu kulturu Indijanaca (paralele su više nego očite) želela da je.
            Ovu fascinantnu antropološku knjigu-studiju, ilustrovanu, kako i dolikuje, crtežima i geografskim kartama, prati i, kao svojevrsni medijski pomak, audio kaseta sa originalnom muzikom Keša.
            Sasvim skroman i dobronameran predlog pisca ovih redova bio bi: Ne propustite ovo podsećanje na iluzije koje život znače.
            Knjigu je nadahnuto preveo Aleksandar B. Nedeljković a objavio dr. Zoran Živković u svojoj privatnoj SF ediciji „Polaris“.

(„Dnevnik“, 1992)


top