Svedočenja učesnika istorijskih događaja važan su materijal za naučnike i teoretičare koji će se baviti konkretnim dešavanjima ili, šire, njihovom epohom. Otuda su, uprkos svoj svojoj nesavršenosti (bilo zbog neznanja, pristrasnosti ili želje da se sopstveni doprinos uveća/umanji u skladu sa trenutnom situacijom), dnevnički zapisi, pisma ili razgovori (za svakovrsne medije) sa onima koji su bili na licu mesta itekako važni za potonje generacije koje će razmeravati ono što im prethodi. Na žalost o tim se ljudima (ni)malo ne brine tako da, vrlo često, mnoga bitna saznanja nestaju zajedno sa njima. U ovoj ravni je istorija ovdašnjeg stripa vrlo bliska sa istorijama drugih segmenata društvenog života; poslovična (bahata) nezainteresovanost savremenika za sve osim za golu svakodnevicu svojim nečinjenjem doprinosi brisanju svesti o nacionalno/društveno/državnoj istoriji što otvara vrata svakojakim improvizacijama i vulgarnim mitologizovanjima. Jedna od dragocenih knjiga koja će sačuvati ne samo činjenice već i duh minulih vremena je i „Zlatno doba vojvođanskog stripa - 23 intervjua“ Predraga Đurića, vrsnog pisca i scenariste, agilnog izdavača i istoričara stripa. On se, od 2011.g, poduhvatio pionirskog posla da napravi intervjue sa učesnicima strip buma u Novom Sadu i tako sačuva dragocene informacije o vremenu kada je Novi Sad bio jedna od neprikosnovenih prestonica stripa u bivšoj SFR Jugoslaviji (pored Beograda, Zagreba i Gornjeg Milanovca); deo tih razgovora, vođenih od 2011. do 2015.g, sabran je u ovu obimnu knjigu (388 stranica). Đurić je svojim pitanjima podsticao sagovornike da se podsete i svog detinjstva i „otkrivanja“ stripa, početničkih pokušaja u ovom mediju, dostizanja pune stvaralačke snage, sloma države koji je uzrokovao i slom stripa, odnosno trenutnih strip planova, promišljanja budućnosti stripa ali i onoga što XXI vek donosi ovoj formi umetnosti odnosno svekolikoj ljudskoj civilizaciji. Zahvaljujući tim, unekoliko unificiranim pitanjima, „pokriveni“ su mnogi važni događaji a dobijen je i uporedni generacijski pregled (uz par izuzetaka svi intervjuisani su rođeni između 1946. i 1966. godine) stripovskih i životnih stavova i promišljanja.
            Svi „propitivani“ otkrili su strip u ranom detinjstvu i bili fascinirani njime; do stripa se dolazilo lakše ili teže, zavisno od mesta odrastanja i imovnog stanja ali je oduševljenje „pričama u slikama“ jednodušno. Izdanja (uz retke predratne stripove i časopise, na čelu sa „Mika Mišom“) kakva su „Kekec“, „Crtani romani“, „Nikad robom“, „Lale“, „Panorama“, „Stripoteka“ bila su obavezna lektira, modeli za precrtavanje i smišljanje sopstvenih stripova. „Lunov magnus strip“ i „Zlatna serija“, koji počinju da izlaze krajem 1960-tih i njihova ogromna popularnost najava su još burnijih strip vremena dok je „Zlatni kliker“ iz 1975.g. počeo da izvodi nove vojvođanske strip snage na svetlo dana. Početak licencnog rada na Velikom Bleku, u prvim godinama 1980-tih, inauguriše strip u ozbiljnu, ekonomski isplativu delatnost što će potvrditi, par godina kasnije, rad na licencnom Tarzanu kao i pokretanje domaćih serijala „Lun, kralj ponoći“ i „Ninđa“. Uz ovu, visoko profesionalizovanu „strip proizvodnju“ bilo je prostora i za autorski strip u širokom rasponu od karikaturalnog do fantazijskog ali sveukupno visokih umetničkih dometa promovisanih u prevratničkom magazinu „YU strip“. No, polet je kratko trajao: građanski rat, sankcije, inflacija uništili su velike strip izdavače, afirmisani crtači su potražili angažmane u inostranstvu, novostasali alterativni-andergraund autori gradili su sopstvenu, nezavisnu scenu... Posle izgubljene decenije strip je počeo vrlo polako da se vraća na srpsku i novosadsku kulturnu scenu; no, u međuvremenu su stasale generacije koje uopšte ne znaju za strip niti ih on previše interesuje dok su strip stvaraoci iz doba „zlatnog buma“ egzistenciju morali da potraže van stripa često gubeći dalji interes za ovu formu. Svi oni voleli bi da se strip vrati na mesto na kome je bio ali je većina skeptična i sumnja da je to moguće.
            Kroz ispovesti vrhunskih domaćih strip profesionalaca (Branislav Kerac, Svetozar Obradović, Branko Plavšić, Sibin Slavković, Dušan Vukojev, Petar Aladžić, Stevan Brajdić, Goran Đukić, braća Ivanović, Miodrag-Mikica i Predrag-Peka, Pavel Koza, Marinko Lebović, Nikola Maslovara-Masli, Petar Meseldžija, Radič Miša Mijatović), art-alternativaca (Zoran Janjetov, Dejan Nenadov) andergraudovaca (Franja Straka, Saša Rakezić), urednika (Slavka Bošnjaković, Slavko Draginčić, Sretan Drašković i Sibin Slavković) znatiželjni čitalac saznaće i mnoge kuriozume kakvi su: uticaj nabavke novih štamparskih mašina na strip izdavaštvo, kakva je uloga (ključna) Mitra Miloševića (alias Frederika Eštona - tvorca Luna, kralja ponoći i urednika u „Dnevniku“) na pojavu Bonelijevih stripova a kakva je uloga (izuzetno važna) pesnika Mike Antića, urednika „Nevena“ u objavljivanju mnogih domaćih stripova, kako su se zahvaljujući nesporazumu upoznali Branko Plavšić i Sibin Slavković što je uticalo na serijal o Velikom Bleku ali i mnoge potonje stripove, kako je strip album „Miris tišine“ Franje Strake postao najveći promašaj „Beočinske fabrike cementa“ i još mnoštvo životnih, malih ali bitnih događaja koji su deo istorije novosadskog stripa i deo odgovora na pitanje kako i zašto se u tim godinama („Bilo je to zaista srećno vreme“, rekao bi Branko Plavšić) tako mnogo pozitivne, kreativne energije slilo u Novi Sad i njegovu strip školu.
             „Zlatno doba vojvođanskog stripa - 23 intervjua“ Predraga Đurića neizostavno je štivo za svakog pravog, vatrenog stripoljubca (u najboljim godinama) kao i za buduće hroničare i teoretičare tog neponovljivog, izuzetnog, herojskog doba vojvođanskog stripa.

            („Dnevnik“, 2017.)

ILIJA BAKIĆ: Vršački underground strip (Bratstvo duša, 2017)
O fenomenu vršačkog stripa, a i glazbene scene naširoko smo protekle 3-4 godine pisali na ovim stranicama zahvaljujući reizdanjima čuvenih fanzina "Krpelj" objavljivanih u serijalu četverobroj-zbirki "Provala varvara", te nekolici zasebnih stripova u kojima se manje-više pojavljuju jedni te isti autori često potpisani drugačijim pseudonimima. 


Međutim, moj problem u praćenju tih zvrkastih zbirki stripova s ponekim literarnim radovima bila je vremenska kontekstualizacija; nikad nisam bio isuviše siguran u termine originalnih izdanja, a shodno tome i njihovoj inspiraciji s obzirom da su komunicirala na posve nekonvencionalan, često i bizarno perverzan način s dovitljivim ili manje dovitljivim metaforama (ili pokušajima metafora) na zbivanja u ostacima Jugoslavije tokom 90-ih i početkom 21. stoljeća.



Na svu sreću, Ilija Bakić, književnik, pjesnik i kritičar, također jedan iz vršačke ekipe potrudio se na kronološki način sabrati povijest ove strip scene na 60-tak stranica (bez fotosa i crteža) kroz vlastite eseje, komentare, interviewe, te različite članke objavljene u "Nedeljnom dnevniku", "Košavi", "Vršačkoj kuli" i "Dnevniku". Riječ je zapravo o poduljem feljtonu koji na jedan specifično studiozan način prikazuje autorov trud da naoko od onog meteža kakav je mene mučio, sadržajno i koherentno dočara sve vitalno važne značajke ove scene koja je počela još pred konac bivše SFRJ, eksplodirala upravo njenim rasapom i aktivno djelovala dobrih desetak godina, da bi se zbog kojekakvih, uglavnom individualnih, a najčešće i egzistencijalnih poteškoća povukla u hiatus sve do 2014. kada se ponovno bude vršačke strasti za devetom umjetnošću. 


Pošto ovo nije neki leksikonografski ili enciklopedijski prikaz po nekakvom abecednom redu autora, njihovih djela ili skupnih izdanja, Bakić se kroz feljtonistički manir prikazuje i kao samim neposrednim akterom. Učestvovao je na početku stvaranja ove scene istom mjerom kao što su to primjerice pokretači weba Terapija.net svojevremeno istovremeno bili i muzičari i glazbeni novinari pišući o demo bendovima varaždinske scene koncem 20. i početkom 21. stoljeća, a nerijetko i danas sudjeluju u muziciranju i novinarstvu, pa su potpuno 'unutra', pa je isto tako Bakiću upravo taj otvoren i nesmetan pogled dozvolio potpunu kritičko-esejsku širinu (a i slobodu) da o svakome autoru i svakome izabranom djelu izrazi kraće subjektivističko viđenje/ zapažanje doživljenog nimalo ne skrivajući svoje fanovske, ili ako ćemo pravilnije, prijateljsko-poznaničke relacije. 

On takoreći zna sve o svakome tko je učestvovao u svim tim kreacijama, koja su njihova prava imena, s kojim su se sve pseudonimima potpisivali, na koji način su uveli žene kao autorice u strip, te kako su bili omalovažavani od elite srpske (i ex-Yu) strip scene na račun primitivnih crteža flomasterom ili olovkom koja je od njih tražila konstruirane scenarije s unaprijed poznatim finišima, pričama o nekakvim dobrim momcima koji se bore protiv loših, koji nikad ne umiru, nikad ne jedu niti vrše nuždu (eventualno nešto pokaraju) i tako svašta finog i tečnog za široko pučanstvo na koje je strip elita pucala. No, Vrščani su imali svoje misli, svoje emocije, svoja stanja, svoja vlastita sranja, te ako ništa drugo, bili su mladi, naivni i iskreni proživljavajući kataklizmu ranih 90-ih izražavajući se stripom šturo i primitivno u državi koja je pucala po svim šavovima što ih je održavala samo čvrsta kora suhog drveta. Pravi život je tek počeo da pupa u unutrašnjosti klade, a pokazalo se da su upravo te mladice uspjele pokrenuti, a i održati revni život čudnovatog rustikalnog stripa vrlo dugi niz godina na životu i to bez ikakvog vanjskog pomagača u obliku šumara ili stručnog agronoma.

Svi Bakićevi tekstovi su jasni, razumljivi i dokumentaristički prikazani donekle ujednačenim kronološkim intenzitetom što je vidljivo da se obilato postarao najtočnije vremenski kontekstualizirati Danila Miloševa (Wostok, Mediokritet), Borislava Grabovića (Grabowski, Bovi), Dragana Spasića (Mučibabić, Jožef Škoda), Budimira Babića (Buda), Gorana Dimitrijevskog (Guenevre, Odin, Dima, Dumas), Nabora DevolcaBoćuSanju Stepanović, najmlađu strip-crtačicu Lolu koja je imala samo 3 godine kada joj je objavljen prvi stripić i još mnoga imena, te pobrojati sva važnija djela, fanzine i kojekakve, uglavnom crnohumorne table i poneke izložbe što su namjerno izvitoperene da ne ostanu u okvirima klasične definicije stripa koja je takva kakva jest izdignula vršačku strip scenu na posebno mjesto ovog čitavog regiona.

Izbjegavši poniranje u njihove privatne živote, Bakić je na svijetlo iznio upravo ono što se i očekuje - pregled ovog čitavog apsurda iz čiste artističke pozicije promatrača i aktera objavljenih radova nimalo ne pokušavajući objektivizirati činjenice u aspektu pijara pogodnog za medijsko dodvoravanje uzdizanjem kulta koji je sam po sebi stvoren alternativnim i posve neočekivanim pristupom, često sirovim hardcore izričajem i prljavo-neurednim fikcijama. Potrudio se s lica mjesta demistificirati, a i preduhitriti budućnost jer ima dovoljno vremena za otkrivanje svih ovih sadržaja koje je u posljednjih nekoliko godina reizdano u sklopu Bratstva Duša, a još uvijek nisu upijeni i prihvaćeni od strane onih kojima se cijela ova scena obraćala.

horvi // 21/05/2017
 podaci o djelu
Osmi tom sabranih epizoda Ripa Kirbija, “prvog savremenog detektiva” (kako piše na početku  svake knjige serije koju objavljuje “King Features Syndicate” a kod nas “Čarobna knjiga”), sadrži priče originalno objavljivane u dnevnim novinama u periodu od 21. novembra 1960.g. do 11. novembra 1962. godine isljučivo u crno-belim kaiševima, kako je to započeo prvi Kirbijev otac Aleks Rejmond (1909-1956) a nastavio drugi Džon Prentis (1920-1999). Tada su prošle već četiri godine od Rejmondove pogibije u saobraćajnoj nesreći i brzog preuzimanja popularnog serijala pa je Prentisova pozicija dovoljno utvrđena da on više nije morao da precizno kopira prethodnika i njegov stil što je vidljivo i u Kirbijevoj unekoliko promenjenoj, muževnijoj fizionomiji, slobodnijem nestandardnom kadriranju ali i ne uvek fotografski perfektnom crtežu. Osnovne postavke serijala-franšize ostale su, naravno, nepromenjene: privatni detektiv-altruista iz Njujorka, sa naočarima, pijanista, džentlmen sa besprekornim manirima spreman i na “grube igre”, okružen bogatašima i lepoticama otkriva zločince i spasava nevine žrtve. Osnovne karakteristike stripa istaknute su u propagandnoj brošuri-ponudi koja je dostavljana novinama-potencijalnim kupcima a u kojoj se kaže da su ključevi za čitalačko oduševljenje Ripom Kirbijem: akcija, romansa, avantura, glamur, napetost, uzbuđenje - zbog toga je Kirbi pobednik!
            I u epizodama sabranim u osmom tomu ima svega navedenog; reč je o šest epizoda nejednake dužine koje je Prentis iscrtavao po scenarijima Freda Dikensona. Elem, najpre će Kirbi, potaknut zlonamernom opkladom, rešavati misteriju nestanka slavne glumice u bespućima pustinje (“Za Elizu, koje nema”); u “Pakerovoj ekspediciji” šarmantnog Kirbija će, od dobrotvorne priredbe do džungli Južne Amerike, pratiti dve sestre s namerom da ga osvoje i tako ugode sebi ali i napakoste onoj drugoj. Ponovo u Njujorku, srećno sam (njegova ranija devojka više se ne pominje), Kirbi dobija poziv da otkrije ko preti glavnoj glumici pozorišno-vodviljskog hita (“Uhvati zvezdu padalicu”); sledeća tajna koja se plete, opet oko lepe žene, vodi detektiva najpre na krstarenje luksuznim brodom a potom i u Monte Karlo a sve da bi raskrinkao veštog prevaranta koji još pride - piše stihove - tako da se ova priča, simptomatično nazvana “Strofe katastrofe” završava filozofskom konstatacijom o pesmama nesretnog prevaranta (koji gine): “Recimo da je pisao kao što je pucao… nije pogađao metu, ali nije je ni potpuno promašivao.”
            Dve epizode iz ove knjige odskaču od visokih standarda serijala. “Opasnost u raju” dovodi Dezmonda “gospodinovog gospodina” u neobičnu situaciju: posećuje ga advokat koji tvrdi da je Dezmond nasledio basnoslovno bogatstvo i titulu lorda. Šokirani čovečuljak odbija da se povinuje zahtevima novostečenog položaja ali ga Kirbi ubeđuje da mora da igra ulogu u društvu koja mu je pripala što potvrđuje i debeljuškasti, ćelavi Vigers, dojučerašnji Dezmondov drug iz udruženja batlera a sada - lordov batler. Ipak, posle malo bilijara i piva novopečeni lord počne da uživa u svom bogatstvu i veselo odlazi da poseti svoje imanje u Dezmodvilu. Tamo ga dočekuje verna posluga, u stvari banda koja je smislila čitavu prevaru sa Dezmondovim nasledstvom kako bi preotela veliko imanja i novac. Dezmond, ništa ne sluteći i ne gledajući, potpisuje testament kojim sve ostavlja posluzi pa njima ostaje samo da upokoje gazdu-lorda! Priča se kreće “u vodama” komedije zabune i komedije situacije  oplemenjenim finim humorom koji “proizvodi” simpatični mršavko Dezmond.
            Zaplet epizode “Život u Harmoniji” krajnje je neobičan za krimić - Kirbi od bogataša na samrti dobija zadatak da pronađe mestašce Harmonija iz koga je davno otišao. Problem je što Harmonije nema na kartama a u imenicima se poslednji put pojavljuje 1899.g. Posle opasne potrage Kirbi i Dezmond ipak pronalaze izolovano mesto u kome je sve funkcioniše kao na kraju XIX veka. Pridošlice uživaju u smirenom životu male zajednice, ukusnoj hrani i lepim, dobrosusedskim manirima. Kirbi gradskim ocima priča o čudima novih vremena ali oni nisu uvereni da im je taj napredak potreban. Konačno, ljudi XX veka vraćaju se u svoje doba ostavljajući Harmoniju u svom malom raju. Priče o “zemljama koje je vreme zaboravilo” i o “iščezlim svetovima” deo su ikonografije naučne fantastike ali i alegorijskih društvenih kritika (kao u “Guliverovim putovanjima”); zbog toga ova epizoda potpuno odstupa od dotadašnjih Kirbijevih avantura (mada je u njima već bilo i nekih horor elemenata - epizoda “Susret sa sudbinom”  iz sedmog toma). Slavljenje “dobrih, starih vremena” odstupa i od Rejmondove fascinacije savremenošću sa svim dobrim i lošim elementima koje donosi. Scenarista Dikenson i crtač Prentis po tom pitanju su, čini se, bili potpuno drugačijeg mišljenja. Kako god bilo da bilo ova epizoda ostaje bizarni kuriozum strip serijala koji i danas može da privuče punu pažnju ljubitelja stripa.
(“Dnevnik”, 2017.)


Roman „Jaz“ Darka Tuševljakovića (1978), odskora ovenčan Evropskom nagradom za književnost, umnogome je apartna pojava u savremenoj nam stvarnosnoj prozi koja se bavi vremenom sadašnjim ili bliskoprošlim. Mada su lomovi iz poslednje decenije XX veka imali brojne, manje ili više uspešne odraze u literarnoj stvarnosti, čini se da je post-sankcijsko-građansko-ratna realnost podlegla šablonizovanoj književnoj vizuri kojoj nedostaje i živosti i uverljivosti potisnute stradalničkim patosom ili lakonskom fascinacijom bizarnošću  sistema vrednosti novonastalih država i njenih podanika (posebni onih mladih). „Jaz“ se u takvom okruženju izdvaja po svom odmaku-posrednosti (od problematskih događanja) i po širini zahvata u panoramu svakodnevice. U tom kontekstu funkcioniše i cepanje priče u segmente koji se mogu posmatrati kao uzrok i njegova logična posledice ali i kao dublje razaranje esencije društvenog tkiva. Prvi deo nominalno prati bračni konflikt koji ima inicijalno-temeljne uzroke kako u vojničkoj (de)konstrukciji psihe penzionisanog oficira tako i u svesno pasivnoj ulozi supruge ali je, posle faze latentnog tinjanja, nedvosmisleno otvaranje sukoba posledica koliko spoljnih okolnosti (rata i posleratne bede) toliko i porodično-generacijske konfrontacije oca i sina. Sticaj ovih okolnosti neminovno će dovesti do raspada zajednice uprkos naporima (istina mlakim) aktera da izbegnu sukob; u vremenima mira, blagostanja i veće tolerancije (veće učmalosti i robovanja konformizmu?) porodici bi, vrlo verovatno, uspelo da opstane u koliko-toliko formalnim okvirima - ali ta su (srećna?) vremena bespovratno prošla. Doba u kome su se uloge igrale po svaku cenu nestalo je, osećaju/znaju to i Bogdan i Radica ali, još uvek nošeni rutinom naučenom u prošlim decenijama, pokušavaju da sačuvaju privid braka kao znaka normalnosti. Stoga je odlazak na letovanje obrazac-ritual i novi pokušaj da se i sebi i okruženju izgleda-deluje prosečno (dakle normalno). No, sve na tom putu ispostaviće se kao potvrda da se obrazina cepa i raspada: od smeštaja koji nije adekvatan reklami-ponudi (uz žal domaćina za bogatim zapadnjacima koji više ne dolaze), pojave drugog bračnog para čija je namera da deluje uspešno očigledno neuspešna, do trivijalnih dešavanja, koja prerastaju u afektivne incidente, i neuklapanja naravi-ponašanja mlađih i starijih turista-stanovnika pansiona. Gomilanje nesporazuma koji se više ne mogu prevazići ni ćutanjem ni famoznim terapijsko-katarzičnim razgovorima razbiće (napokon) okoštalu formu ali, kako će se ispostaviti, ni oslobođenje od bračne prinude ne donosi značajno olakšanje jer je otisak terora i dalje na telima i dušama supružnika. U trpljenju izgubljeno vreme neće se vratiti dok su ličnosti, upravo zbog konstantnog pritiska, bespovratno deformisane i oštećene. „Najgore je kad ti život tako prođe“ kazuje majka svom jedincu kada je poseti u pauzi svojih bekstava i traganja.
            Da li je na Damirova pleća za uvek navaljen teret takozvane tipične „disfunkcionalne porodice“ (autoritativni otac - zaštitnička majka - dete koje izneverava očekivanja oca i preterano se oslanja na majčinsku pomoć), porodice koja se, ipak, u vremenu zaoštrene socijalne situacije, raspala? Da li se „zla kob“ prenosi s generacije na generaciju? Isprava se čini da nije tako: nesnalaženje u stvarnosti koje će mladića oterati na studije u manji grad nastavlja se i u novoj sredini (što svakako nije nimalo netipično), u zadesno-pogrešnim izborima prijatelja i simpatija (što se, takođe, može desiti svakome). Damirovo se življenje vrti u jalovom krugu iz koga on ne ume da nađe izlaz (ili barem ne dok mu život ne prođe), baš kao što to nisu znali-umeli-smeli ni njegovi roditelji (pa ni njega tome nisu naučili). Ali, onda, u nekom neodređenom trenu sve te iznova i iznova ponavljane pogreške dobijaju senku koja vodi u nelagodnost kakva se rađa pred nepoznatim. Jer, nad trivijalije se nadvija slutnja začudnosti koja će eksplodirati u spoznaju - čuda. „Desilo se čudo, Damire, zar ne shvataš?“ reći će nesuđena ljubav Katarina. Ali, naravno, čuda se ne mogu shvatiti i objasniti jer su, suštinski, eksces koji poništava sva ranija iskustva i znanja. Kako se odrediti prema gubitku prijatelja (jednako voljenog i omraženog) a kako prema njegovoj (meta)fizičkoj žrtvi - pisac na ta pitanja ne daje odgovor već ih prepušta čitaocu i njegovom osećaju za svakodnevno i kontrapunktirano izuzetno.
            „Jaz“ lako izbegava prečesto ponavljane teze o raspadu države, posrnuću nacionalnog bića u ratnim vremenima; jednako tako on ne postavlja teze čiju istinitost, potom, ustrajno dokazuje. Njegova priča prati unutrašnju logiku koju će znatiželjni čitalac ili prepoznati ili će mu ona ostati skrivena do kraja knjige. Ispisane situacije-scene imaju značenja koja jasno podupiru ključne linije zapleta romana ali mogu biti i sasvim nezavisne od osnovnog pripovednog toka. Time se očekivana jednosmerna funkcionalnost zapleta remeti zarad (dobrodošlog) produbljavanja i problematizovanja prizora koji grade tkivo ove proze.
            Stoga, u konačnom sagledavanju, „Jaz“ se otkriva kao višestruko zanimljiva knjiga kojoj treba pokloniti punu čitalačku pažnju.
            („Dnevnik“, 2017.)   



https://sfpisb.wordpress.com/2017/06/04/drugi-dan-festivala-fantasticne-knjizevnosti/

Žanrovska proza (fantastična, avanturistička, vestern, krimi, ljubavna...) oduvek je izazivala šarolike - mada generalno negativne - reakcije akademske stručne javnosti, u rasponu od potpunog prezrenja, formulisanog terminima šund ili paraliteratura, do zaziranja i manje ili veće uzdržanosti prema njenim dometima. Razlozi postojanja takvih stavova svakako su, pre svega, u širokoj popularnosti ovakvog štiva koja je rezultirala njegovom masovnom proizvodnjom po određenim šablonima. Ako se, međutim, zanemari ova „mana“ ostaju prigovori vezani za stilsku rudimentarnost i jednostrano građenje priče koje je u funkciji zapleta-akcije (što ide do pojednostavljenja pa i vulgarizacije realiteta i likova). Ipak, unutrašnji razvoj žanrova uzrokovao je promene u stavu kritičara: fantastike i krimići su krenuli ambicioznijim stazama, vesterni generalno više nisu široko traženi... Nakon „tvrdo kuvanog krimića“ ovaj žanr je potvrdio svoje umetničke potencijale koje su, u drugoj polovini XX veka, koristili mnogi pisci (naravno, i dalje postoji široka konfekcijska ponuda ovih sadržaja) postižući zaista umetnički vredne rezultate; usto, brojni su pisci „glavnog literarnog toka“ koristili matricu krimića u svojim delima - setimo se, primera radi, „Imena ruže“ Umberta Eka. I na ovdašnjim prostorima mogu se zapaziti slična dešavanja na tereni krimi žanra, mada, na žalost, sporadično. Otuda svako delo ovakvih usmerenja i ambicija privlači pojačanu pažnju znatiželjnih čitalaca; takav je slučaj i sa romanom „Kameno jezero“ Željka Obrenovića (1982) u izdanju „Kontrast izdavaštvo“ iz 2016. godine. Obrenović je interes čitalaca i šire javnosti pobudio romanom „Srpski psiho“ (sa Aleksandrom Ilićem 2008.g.) kao i romanom „Talog“ iz 2012.g. Uz brojne kratke proze i kritičke tekstove Obrenović je scenarista i strip albuma „Karton siti“ („Modesty comics“, 2016.).
„Kameno jezero“ se može posmatrati kao nova stepenica u Obrenovićevom bavljenju žanrovskim matricama odnosno u poigravanju sa njima. U romanu ima elemenata krimića - nerešenih i zataškanih ubistava i mučenja kao i mutnih rabota vezanih za biznis - sa pripadajućim tenzija i sa epizodama punim nasilja. No, uz te žanrovski prepoznatljive odrednice koje će, kao prateće pripovedne linije, dopunjavati romantična emotivna veza odnosno živopisno mesto dešavanja (izdvojena kućica na obali jezera koga prati zloslutna priča) autor zalazi i u oblasti koje nisu čisto žanrovske: nenametljivo ali efektno slikanje raspada seoskih zajednica u kontekstu opšteg siromaštva koje je posledica ratova na ovim prostorima vođenih 1990-tih odnosno bavljenje specifičnim ekskluzivnim zabranom savremenog sveta kakav je fenomen tzv B filmova koji konstantno balansiraju između ograničenih sredstava za proizvodnju-snimanje i potrebe da se proizvod prodaje (što znači da se šabloni u stvaranju filma maksimalno poštuju) odnosno između profila njegovih zvezda i ponekog odmaka od očekivanog. Konačno, roman precizno analizira odnos pisca kako prema sebi tako i prema publici. Naime, protagonista osnovne priče je mladi pisac koji je, posle početnih uspeha (romanima sa autobiografskim elementima) i jednog problematičnog fikcijskog romana koji nije naišao na širi odjek, na svojevrsnoj prekretnici: mora da odluči da li će pisati ono što se prodaje ili ono za šta on veruje da je dobra literatura. Svaki od mogućih pravaca ima svoje prednosti ali i mane. U toj čas tihoj čas burnoj borbi sa sopstvenim demonima pisac prihvata ponudu da napiše scenario za novi film zvezde B filmova Karla Langana. Ono što je trebala biti vežba iz pisanja scenarija prerasta u projekat u koji pisac unosi mnogo strasti pa mu izuzetno teško pada saznanje da neće biti potpisan kao scenarsta jer je, u stvari, „pisac iz senke“ dakle nevidljivi najamnik. Nemirenje sa principima na kojima počiva i funkcioniše filmski biznis (ali i ostali biznisi iz oblasti široke zabave) način je da se mladi pisac odredi prema sebi, svom talentu i, konačno, svojoj budućnosti. Mada bi, nesporno, ukoliko prihvati modele poslovanja, bio uspešan u svetu B filmova pisac, ipak, sebe vidi u drugačijem svetlu i spreman je da prihvati konsekvence ove svoje odluke. I kao što „odrasta i sazreva“ u svojoj primarnoj ulozi, pisac stasava i u svetu realnih životnih pretnji i opasnosti. Uspevši (istina nešto sporije jer nije aktivan učesnik u realnosti) da razluči mračnu istinu male zajednice u koju je zadesno stigao on staje pred ubicu (koji je proizvod konformističkog odbijanja sela da prizna svoju krivicu i iskaje greh) i spreman je za konačni obračun... Mada završna scena romana ostaje otvorena čini se da dileme o pobedniku dvoboja nema.
            Obrenović roman ispisuje u kratkim, efektnim poglavljima (koja se često završavaju udarnom „panč lajn“ rečenicom) uz pažljivo doziranje informacija koje unosi u priču a koje ne opterećuju tekuća dešavanja. Višestruki zapleti razvijaju se nesmetano, ne „guše“ jedni druge već povećavaju neizvesnost kao bitan kvalitet zapleta u krimiću. U konačnom sagledavanju, „Kameno jezero“ je uzbudljiva knjiga, sa intrigantnom misterijom i jasnim, uverljivim utemeljenjem u lokalnom miljeu i kao takva zaslužuje punu čitalačku pažnju.

            („Dnevnik“, 2017.)

Ilija Bakić dobitnik nagrade za doprinos popularizaciji fantastike


Nagrada za doprinos popularizaciji književne fantastike, koju od 2014. tradicionalno svake godine dodeljuje Festival fantastične književnosti „Art-Anima“, biće uručena Iliji Bakiću 04. juna 2017. godine u 20 časova u Klubu galeriji Polet (Cetinjska 15, Beograd).
Ilija Bakić (1960) poznat je kao pripovedač, pesnik, romansijer, književni kritičar, stripski kritičar i urednik. Značajan deo njegovih književnih aktivnosti i stvaralaštva vezan je za fantastičnu i avangardnu književnost. Njegova dela, objavljena kao samostalni naslovi i zastupljena u više značajnih antologijskih izbora fantastike, visoko su ocenjena od strane kritičara i kolega.
Kao kritičar i hroničara književnih dela objavljenih na domaćoj izdavačkoj sceni, potpisao je veliki broj kritičkih tekstova i eseja, posebno se baveći delima iz domena fantastike, čime je značajno doprineo da ova vrsta proznog stvaralaštva dopre do šireg kruga čitalaštva.
Autor je preko dvadeset knjiga, među kojima je i leksikon „101 lice fantastike“.
Dobitnik je više nagrada, uključujući i nagradu za najbolju knjigu Društva književnika Vojvodine za zbirku naučnofantastičnih priča „U odvajanju“. Član je Srpskog književnog društva, Udruženja književnika Srbije, Društva književnika Vojvodine i Društva ljubitelja fantastike „Lazar Komarčić“.
Dosadašnji dobitnici nagrade Festivala fantastične književnosti „Art-Anima“ za doprinos popularizaciji fantastike su: Zoran Živković, Goran Skrobonja i Žika Bogdanović.

Ilija Bakić dobitnik nagrade za doprinos popularizaciji fantastike

Program IV Festivala fantastične književnosti “Art-Anima“

http://art-anima.com/festival/program-2017/



top