ILIJA BAKIĆ: Vršački underground strip (Bratstvo duša, 2017)
O fenomenu vršačkog stripa, a i glazbene scene naširoko smo protekle 3-4 godine pisali na ovim stranicama zahvaljujući reizdanjima čuvenih fanzina "Krpelj" objavljivanih u serijalu četverobroj-zbirki "Provala varvara", te nekolici zasebnih stripova u kojima se manje-više pojavljuju jedni te isti autori često potpisani drugačijim pseudonimima. 

Međutim, moj problem u praćenju tih zvrkastih zbirki stripova s ponekim literarnim radovima bila je vremenska kontekstualizacija; nikad nisam bio isuviše siguran u termine originalnih izdanja, a shodno tome i njihovoj inspiraciji s obzirom da su komunicirala na posve nekonvencionalan, često i bizarno perverzan način s dovitljivim ili manje dovitljivim metaforama (ili pokušajima metafora) na zbivanja u ostacima Jugoslavije tokom 90-ih i početkom 21. stoljeća.



Na svu sreću, Ilija Bakić, književnik, pjesnik i kritičar, također jedan iz vršačke ekipe potrudio se na kronološki način sabrati povijest ove strip scene na 60-tak stranica (bez fotosa i crteža) kroz vlastite eseje, komentare, interviewe, te različite članke objavljene u "Nedeljnom dnevniku", "Košavi", "Vršačkoj kuli" i "Dnevniku". Riječ je zapravo o poduljem feljtonu koji na jedan specifično studiozan način prikazuje autorov trud da naoko od onog meteža kakav je mene mučio, sadržajno i koherentno dočara sve vitalno važne značajke ove scene koja je počela još pred konac bivše SFRJ, eksplodirala upravo njenim rasapom i aktivno djelovala dobrih desetak godina, da bi se zbog kojekakvih, uglavnom individualnih, a najčešće i egzistencijalnih poteškoća povukla u hiatus sve do 2014. kada se ponovno bude vršačke strasti za devetom umjetnošću. 

Pošto ovo nije neki leksikonografski ili enciklopedijski prikaz po nekakvom abecednom redu autora, njihovih djela ili skupnih izdanja, Bakić se kroz feljtonistički manir prikazuje i kao samim neposrednim akterom. Učestvovao je na početku stvaranja ove scene istom mjerom kao što su to primjerice pokretači weba Terapija.net svojevremeno istovremeno bili i muzičari i glazbeni novinari pišući o demo bendovima varaždinske scene koncem 20. i početkom 21. stoljeća, a nerijetko i danas sudjeluju u muziciranju i novinarstvu, pa su potpuno 'unutra', pa je isto tako Bakiću upravo taj otvoren i nesmetan pogled dozvolio potpunu kritičko-esejsku širinu (a i slobodu) da o svakome autoru i svakome izabranom djelu izrazi kraće subjektivističko viđenje/ zapažanje doživljenog nimalo ne skrivajući svoje fanovske, ili ako ćemo pravilnije, prijateljsko-poznaničke relacije. 

On takoreći zna sve o svakome tko je učestvovao u svim tim kreacijama, koja su njihova prava imena, s kojim su se sve pseudonimima potpisivali, na koji način su uveli žene kao autorice u strip, te kako su bili omalovažavani od elite srpske (i ex-Yu) strip scene na račun primitivnih crteža flomasterom ili olovkom koja je od njih tražila konstruirane scenarije s unaprijed poznatim finišima, pričama o nekakvim dobrim momcima koji se bore protiv loših, koji nikad ne umiru, nikad ne jedu niti vrše nuždu (eventualno nešto pokaraju) i tako svašta finog i tečnog za široko pučanstvo na koje je strip elita pucala. No, Vrščani su imali svoje misli, svoje emocije, svoja stanja, svoja vlastita sranja, te ako ništa drugo, bili su mladi, naivni i iskreni proživljavajući kataklizmu ranih 90-ih izražavajući se stripom šturo i primitivno u državi koja je pucala po svim šavovima što ih je održavala samo čvrsta kora suhog drveta. Pravi život je tek počeo da pupa u unutrašnjosti klade, a pokazalo se da su upravo te mladice uspjele pokrenuti, a i održati revni život čudnovatog rustikalnog stripa vrlo dugi niz godina na životu i to bez ikakvog vanjskog pomagača u obliku šumara ili stručnog agronoma.

Svi Bakićevi tekstovi su jasni, razumljivi i dokumentaristički prikazani donekle ujednačenim kronološkim intenzitetom što je vidljivo da se obilato postarao najtočnije vremenski kontekstualizirati Danila Miloševa (Wostok, Mediokritet), Borislava Grabovića (Grabowski, Bovi), Dragana Spasića (Mučibabić, Jožef Škoda), Budimira Babića (Buda), Gorana Dimitrijevskog (Guenevre, Odin, Dima, Dumas), Nabora DevolcaBoćuSanju Stepanović, najmlađu strip-crtačicu Lolu koja je imala samo 3 godine kada joj je objavljen prvi stripić i još mnoga imena, te pobrojati sva važnija djela, fanzine i kojekakve, uglavnom crnohumorne table i poneke izložbe što su namjerno izvitoperene da ne ostanu u okvirima klasične definicije stripa koja je takva kakva jest izdignula vršačku strip scenu na posebno mjesto ovog čitavog regiona.

Izbjegavši poniranje u njihove privatne živote, Bakić je na svijetlo iznio upravo ono što se i očekuje - pregled ovog čitavog apsurda iz čiste artističke pozicije promatrača i aktera objavljenih radova nimalo ne pokušavajući objektivizirati činjenice u aspektu pijara pogodnog za medijsko dodvoravanje uzdizanjem kulta koji je sam po sebi stvoren alternativnim i posve neočekivanim pristupom, često sirovim hardcore izričajem i prljavo-neurednim fikcijama. Potrudio se s lica mjesta demistificirati, a i preduhitriti budućnost jer ima dovoljno vremena za otkrivanje svih ovih sadržaja koje je u posljednjih nekoliko godina reizdano u sklopu Bratstva Duša, a još uvijek nisu upijeni i prihvaćeni od strane onih kojima se cijela ova scena obraćala.

horvi // 21/05/2017
 podaci o djelu

0 komentara:

Постави коментар

top