Приказивање постова са ознаком Kum. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Kum. Прикажи све постове

LOŠI MOMCI KOJE IPAK VOLIMO


Trenutni filmski hit "Uspon Mračnog viteza" razgoreo je maštu fanova čoveka-šišmiša još u toku priprema za snimanje; nestrpljenje se podgrevalo tokom snimanja i postprodukcije a premijere su trebale da budu kulminacija čitavog zamešateljstva. Tragični događaji oko pokolja na premijeri filma u predgrađu Denvera, Kolorado, zasenili su sam film (mada nasilje ne bi trebalo vezivati za sam film jer se moglo desiti na bilo kojoj filmskoj predstavi). Iako je šokantnost ovog slučaja unekoliko skrenula pažnju javnosti na pogrešnu, ’nefilmsku’ stranu, priličan broj kritičara koji su film odgledali ima ozbiljne primedbe na ovo delo što, s druge strane, ljuti obožavaoce Crnog viteza. Kultni strip junak više je puta bivao u žiži interesa i popularnosti pa padao u zaborav i iz njega bio uzdizan; za trenutnu rehabilitacija zaslužan je Frenk Miler i njegov strip „Povratak Crnog viteza“ iz 1986. koji je podario novu mladost i snagu Betmena. Na talasu te novostečene popularnosti krenuo je i novi filmski život Betmena, od 1989.g. kada prvi u nizu filmova režira Tim Barton i za kojim u nizu slede tri filma. Filmska trilogija Kristofera Nolana započeta je 2005. nastavljena 2008. i (barem za sada deklarativno) okončana „Usponom...“ .
            Intenzivno promišljanje Betmena kao heroja koji (iako je kostimiran) nema super moći kao njegovi strip tržišni suparnici, od Supermena do buljuka Marvelovih junaka, temelji se na Milerovoj postavci u kojoj je, na početku priče, Betmen penzionisan, star i debeljuškast, a onda se sticajem okolnosti vraća na paklene pločnike Gotama da bi ponovo delio pravdu, ali uz mnogo više napora nego kad je bio mlad. U tom trenutku, ljudskost Mračnog viteza postaje ključ za pronalaženje njegovih novih lica, što se dešavalo i u stripu i na filmu. Tako je izgubljen deo tajanstvenosti i fascinacije ali je dobijen novi kvalitet - humanost. U nastavku eksploaticanja i razvijanja priče neminovno se stiglo i do zlikovaca bez kojih nema zapleta pa ni posla za Betmena. U pokušaju da se iza njihovih grotesknih maski i grimasa otkrije nešto više od puke zloće, čini da se najdalje odmaklo u slučaju Džokera, koji postaje sve zanimljiviji za analizu i dopunjavanje, što je zaintrigiralo scenariste (i stripova i filmova) i privuklo pažnju gledalaca. Tako je, još jednom, ovog puta na svetlu hartije i bioskopskog ekrana, potvrđena teza da su negativci zahvalniji za stvaranje i igranje/glumu, od pozitivaca koji su pomalo dosadni. Konkretno, Džoker ponekad zasenjuje Betmena svojom domišljatošću i upečatljivim kerefekama koje izvodi, privlačeći njima više pogleda nego što se upućuje ’dobrom momku’. Tamna strana, sa bezbrojnim varijacijama senki, pokazuje se intrigantnijom od stalne svetlosti pozitivaca. Nemojmo zaboraviti da je i Betmen, u jednom delu svoje duge karijere, bio tretiran, od strane policije, kao ’nevaljalac’ i ’samozvani delilac pravde’ koga treba onemogućiti jer zvaničnoj vlasti otima posao i ugled. Tada je i Betmen, makar bio i lažno optužen, delovao ubedljivije, njegova misija bila je teža ali plemenitija.

            Naravno, slučaj Džokera, kao lošeg momka koji je zablistao, nije usamljen. Sličnih primera ima mnogo. Ako pođemo od bezazlenih crtanih filmova, lako ćemo se dosetiti Popajevog suparnika Badže koji je, nakon svih batina koje je popio, postao simpatičan u svojoj upornosti (ili tupavosti); sličan je slučaj sa večitim nevaljalcem Hromim Dabom iz Diznijevih stripova i crtaća. Ko se ne seća prgavog i nervoznog brkatog Sema iz crtaća o Dušku Dugoušku i Patku Dači? Kad se on pojavi stvari definitivno postaju zabavnije. A šta tek reći o mačku Silvesteru koju uporno pokušava da ulovi kanarinca? Možda najsimpatičniji nevaljalac mogao bi biti Kosta Kojot, neuspešni lovac na Pticu Trkačicu. Negov večiti optimizam i konstantni porazi ne mogu a da ne ganu. Među strip negativcima simpatije su svakako pobrala braća Dalton, dežurni nevaljalci i protivnici Taličnog Toma; mora se priznati da i Gargamel ima nekog šarma kad, zajedno sa mačkom Azraelom, vreba Štrumfove. Posvetimo li se zabavnim delima za široke, odraslije mase, svakako će nam kao zabavni nevaljalci pasti na pamet lopov-džentlmen Arsen Lupen, neodoljivo tajanstveni strip i filmski junak Dijabolik. Robin Hud je, naravno, pozitivac ali njegov pandan, u stripu „Alan Ford“ - Superhik, đubretar koji krade od siromašnih da bi davao bogatima, prosto je neodoljiv. Mračna strana gangstera iz romana i filmova iz serije „Kum“ zasenjena je njihovim vrlinama. Po istom principu je simpatičan i nimalo bezazleni i fini ali takođe i intrigantni gangster ’Skarfejs’ Toni Montana. Pun vek ne bledi ni provokativna slika besmrtnog, gospodski elegantnog, šarmantnog krvopije Grofa Drakule, zbog koga ženska srdašca jače kucaju. Ipak, čini se da je šampion među običnim, ljudskim lošim tipovima koji su privukli svetla slave, ubistveni, tajanstveni, lucidni kanibal - Hanibal Lektor, lik koji spaja nespojivo, spušta se do granica animalnog i uzdiže do vrhunaca ingeniznosti. Njegova zavodljivost krije se u spoju rušenja tabua i (drugačije) svesnosti koju ti postupci donose, strah od njega opija kao i stimulativna sredstva, dokazujući tezu da i strašno može da bude lepo (izazovno). Koliko god da su autori namerno manipulisali stvarajući ovaj lik nesporno je da on izaziva reakcije divljenja kod masa konzumenata (a to znači da su autori pošli od ispravnih teza).
            Lista dopadljivih loših momaka koji su prigrabili deo slave od pozitivaca duga je, i proteže se kroz prošlost i sadašnjost do (umetnički zamišljenih i oblikovanih) budućnosti. Moguće je ovu pojavu mudro tumačiti kao jedinstvo svetla i tame, dobra i zla, kao opozita koji se ne mogu odvajati jer tek kada su spojeni oni daju punoću i uverljivost ponuđenoj priči. Naravno, postoje i druga tumačenja koja nisu pohvalna ni za autore ni za publiku. Kako definitivnog odgovora na ovakva pitanja nikada neće biti, običnim smrtnicima ne ostaje ništa drugo nego da uživaju u sjaju loših momaka (makar i uz malu dozu griže savesti). Ali, sve što je zabranjeno - slađe je, zar ne?
(2012)

VEČITI KUM

U svetovima popularne kulture koji neprestano i nemilosrdno troše robu i traže novu, znan je redosled postupaka, od lansiranja-promocije put vodi na gore, u uspon na liste čitanosti/gledanosti/slušanosti, što duže zadržavanje na vrhuncu za one najatraktivnije i sa najvećom reklamnom kampanjom, te lagani pad i postepeni nestanak u  košu potrošenih i odbačenih proizvoda za zabavu, 'žvaka za um i oči'. Već sledeće sezone 'izbacuju' se novi modeli žvaka i niko se ne seća onih starih. Vraćanje staroj robi uglavnom ima zadatak da se 'evociraju' privatne uspomene na protekle godine, u kojima proizvod imao važnu ulogu. Ljudi u biznisu, pak, pretresaju raniju produkciju da bi izučili zanat ili pronašli neki sadržaj pogodan za reciklažu. Ipak, postoje dela koja, kad siđu sa rang listi, opstaju u svojevrsnoj 'evergrin' zoni tako da interes za njima i dalje traje. Ova specifična vrsta proizvoda poseduje, dakle, i kvalitete koji, ma kako raznorodni, imaju zajedničku odliku da su trajniji od jednokratnih-instant 'žvaka'. Analiza svakog takvog slučaja otkriće postojanje dubljih slojeva koji su upravo odgovorni za dugotrajnost dela.
Pod sloganom «Najčitaniji roman dvadesetog veka» beogradska «Laguna» objavila je novo izdanje romana «Kum» Maria Puza, najavljujući štampanje još knjiga istog pisca («Zakon ćutanja», «Poslednji Don», «Porodica»). Tako se pred našu publiku vraćaju dela ovog popularnog autora. Naravno, ključ Puzovog uspeha upravo je «Kum» čija se sudbina, pak, neraskidivo preplela sa istoimenim filmom F.F. Kopole, jednim od filmova koji se redovno pojavljuju na listama najboljih ili najpopularnijih dela umetnosti pokretnih slika. Tri decenije i koja godina preko nisu knjizi (originalno objavljenoj 1969.g.) naudile tako da ona deluje sveže i zanimljivo; filmska adaptacija koja se dobrano držala literarnog predloška, sa maestralnim Brandom u glavnoj ulozi neminovno proleće pred očima čitaoca ali štivo poseduje dovoljno snage da zadrži pažnju. Nakon sklapanja korica, analitički nastrojen čitalac svakako će imati dovoljno materijala za prijatno svođenje utisaka i iznalaženje zanimljivih veza i analogija. Jedna od njih je da je Mafija ekskluzivno američka rabota, barem u umetnosti. Ni Herkul Poaro, ni  inspektor Megre niti drugi poznati evropski delioci pravde, uglavnom nisu imali posla sa ovom organizacijom, dok u Novom svetu možemo govoriti o čitavom žanrovskom smeru posvećenom Organizaciji i njenim rabotama.
Mafija, ona izistinska, iako italijanski specijalitet, postala je poznata širom sveta tek kada je 'presađena' u SAD. Tome će doprineti istorijske okolnosti, pre svih prohibicija koja je iznedrila velika imena ove organizacije, ali i neponovljiva egzibicionistička crta američkog društva koja se ogleda u neprestanom serviranju slika iz običnog života koje, propuštene kroz medije, sa obaveznim došminkavanjem, postaju surogati legende i mitova tako potrebnih puku i novoj naciji. U takvom miljeu Mafija je obezbedila mesto u novinama, knjigama, filmovima i stripovima. Talasi tvrdog krimića i crnih krimi filmova iz 1940-tih izgradili su joj imidž nasilne, moćne i nemilosrdne organizacije koja postoji paralelno sa državom i sa njom se malo-malo takmiči. Zakon ćutanja, ritualne osvete, beskrajna i bespogovorna odanost, lagodan život, patrijahalnost i švaleranja, skupa odela, jurnjave kolima i praštanje 'tompson' automata, tajanstvene plaćene ubice, špijuni na svakom ćošku, špagete, arije iz opera, karanfili u reveru prugastih trodelnih odela, šeširi, crne košulje sa belim kravatama, šeširi i brčići, briljantin u kosi... sve su to delovi ikonografije Mafije koje su servirali mediji, preslikavajući dešavanja iz stvarnosti i doterujući ih (koliko su modeli popravljali imidž prema svojoj slici u medijima pitanje je ali se zna da su mnogi bosovi pažljivo pratili izveštaje o sebi u novinama i filmskim žurnalima te krimi filmovima i stripovima). I u godinama posle II svetskog rata umetniča verzija Mafije interesantna je publici, mada se zapažala stereotipnost u njenom tretiranju; uostalom 'zlatne' 1920-te i 1930-te su prošle, biznis se reorganizovao i sakrio pod velovima legalizovanih poslova i tajnih akcija pa je i spektakularnih obračuna, što međusobnih što sa policijom, sve je manje, tako da je tajanstvenost najvažnija odluka ove 'firme'.
U tom i takvom okruženju pojavio se «Kum» Maria Puza. Očigledno italijansko poreklo bilo je svojevrsna preporuka za autentičnost jer se moglo pretpostaviti (prema stereotipu) da on zna o organizaciji nešto što drugi, izvan originalnog naroda, ne mogu da saznaju; niko, naravno, nije direktno potencirao ovu mogućnost ali se ona posredno podgrevala. Kako bilo da bilo, priča o njujorškoj porodici Korleone u vremenima posle II svetskog rata zaintrigirala je čitaoce. Glavni junak, pater familias Don Vito ključ je čitavog zamešateljstva jer je reč ne o običnom čoveku već o pojavi koja ima božanske sposobnosti. Njegova mudrost je Solomonska, uvid u dešavanja potpun, predviđanja uvek tačna. Don je poslovni čovek koji ima neograničenu moć, poznanstva i uticaje. Pisac se ne bavi pojedinostima načina na koji je Kum izgradio svoju imperiju, kao što izostavlja i pojedinosti oko poslova porodice. Ono što se može pročitati jeste da je u pitanju posao vezan za kocku i da teče glatko i po ustaljenim pravilima. A kako niko nikoga ne tera da se kocka, rabota deluje sasvim prihvatljivo. Don uvek pomaže onima koji mu se obrate i ispravlja nepravde koje nanosi nerazumna vlast, i osioni ljudi, nalazeći najbolje rešenje. Nikoga ne tera ni na šta ali je spreman da se pozove na dug koji neko ima prema njemu. On se protivi mešanju u nove, prljave poslove oko droge jer je to protiv njegovih principa. Prema svojoj deci je tolerantan, čak i ako traže put koji ih vodi van porodične tradicije. Ljudi koji ga okružuju poštuju ga a on im uzvraća pažnjom i razumevanjem. Rečju, Don je božansko-kraljevska figura, stroga ali pravedna i časna. Naravno, u svakom žitu ima kukolja-izdajnika i nezahvalnika kao što su svuda uokolo pohlepni i prljavi kriminalci, korumpirani policajci i političari. I oni će skovati zaveru protiv Dona, izvršiti atentat na njega i pokušati da njegovu obezglavljenu porodicu uvuku u svoje mračne planove. No, računica se pokazala pogrešnom: atentat ne uspeva a porodica se okuplja oko sinova među kojima se nalazi i novi Don - zabludeli sin koji se vraća domu.
Saga o porodici Korleone bazirana je na mitološkim obrascima starijim od svih današnjih država. Pripadnost primarnoj čovekovoj grupi – porodici koja nudi okrilje i zaštitu od neprijateljskog okruženja, vernost i odanost krvnoj vezi, principi su koji opstaju od plemenskih vremena i usađeni su u kolektivno pamćenje i odatle će teško biti izbrisani jer koliko da izgledaju nasilni toliko su i prirodni pošto je čovek biće kolektiva. Napadi na porodicu mogu se smatrati svakodnevnom normalnošću pa je otpor opravdan. Izdajstva u sopstvenim redovima greh je nad grehovima. Ove i ovakve veze funkcionišu i novim vremenima, u neprijatelje se, u međuvremenu, upisala i sama država kao još jedan takmac koji bi da uguši porodicu. I iskušenja odricanja od njenog okrilja veća su. Ali, kada je opstanak porodice u pitanju ostvaruje se ona narodna da 'krv nije voda' i redovi se zbijaju u presudnom boju za opstanak.
Puzova priča uspešno spaja principe starog i novog doba. Razumevanje, prepoznavanje i identifikovanje čitalaca sa članovima porodice i arhetipskim situacijama podrazumeva se. Uzbudljivost događaja, smrtonosne pretnje, situacije koje u trenu izgledaju bezizlazne, domišljatost i pojedinačno žrtvovanje podgrevaju tenzije i čine da se štivo prati bez daha. «Kum» je vanredno uzbudljivo pisan krimić koji se ne svodi na pucnjavu i jurnjavu. Ono što stoji iza kulisa golih akcija jesu punokrvne sudbine jedinki i čitave porodice u surovom svetu koje bivaju razrešene na zadovoljavajući način (dakle, iskreni i pošteni pobeđuju). Rečju, u pitanju je krimić sa višestruko katarzičnim efektima, a ovi su, kako je znano, poželjni, korisni i trajni.
top