U FOKUSU
            Davne 1977. godine u strip magazinu „Tintin“ počele su da izlaze kratke priče o Torgalu, crnokosom Vikingu i njegovim avanturama širom Severa u neodređenom periodu Gvozdenog doba. Autori ovog stripa bili su scenarista Žan Van Ham (1939) i Gžegož Rosinski (1941). Sa svakom novom epizodom „Torgal“ je postajao sve popularniji da bi izrastao u jedan od najčitanijih i najprodavanijih serijala evropskog stripa francusko-belgijske škole. Prvi album „Torgala“ pojavio se 1980. godine kao jasan signal da je reč o uspešnom stripu (u to se vreme nije podrazumevalo da će svaki strip iz magazina biti publikovan i kao poseban album). Mada su Van Ham i Rosinski stvarali, zajedno ili sa drugim autorima, i nove stripove, ostali su verni „Torgalu“ i njegovim doživljajima pretočenim u (za sada) 29 albuma. Popularnost ovog junaka donela je i nekoliko „pobočnih“ serija albuma koji prate Torgala u vreme pre originalnog pojavljivanja ili neke od zapaženih aktera u njemu.
            Ono što „Torgala“ najpre izdvaja u masi stripova je specifična mešavina avanturističkih, pseudoistorijskih, naučnofantastičnih i fantazijskih elemenata koji se postepeno slažu u veliku sliku. Ovaj „recept“ je u vreme „Torgalovih“ početaka bio relativno nov i svež a i danas, uprkos besomučne vulgarizacije, uspeva da ostane zavodljiv. Druga važna odlika je Torgalova netipična pojava: on nije junak bez straha i mane več prinudni ratnik koji je u potrazi za mirnim životom za sebe i svoju porodicu što ga čini vrlo „živim“ (jer Torgal ima i suprugu i decu, polako stari i sedi). Konačno, uzbudljive priče iscrtane su ubedljivim slikama jednako dopadljivim kada se bave ljudima, građevinama ili pejzažima dočaranim razigranim, prozračnim linijama Rosinskog koji je svoju veštinu ustrajno razvijao dovodeći je do majstorstva koje očarava čitaoce/gledaoce ovog stripa.

REČ KRITIKE
            Prva knjiga Torgalovih doživljaja, u reprezentativnom izdanju (tvrd povez, oštar otisak u boji) „Darkwooda“ i  „Čarobne knjige“ počinje da prati ovog junaka hronološki (knjiga sadrži prve tri epizode), kako je to i u originalnim izdanjima, unoseći tako red u dosadašnje haotično objavljivanje serijala na ovim prostorima (kako u magazinima tako i albumima). U prvoj epizodi/albumu serijala „Osveta čarobnice“ upoznajemo Torgala Egirsona, zvanog „Sin oluje“, nepoznatog porekla, osuđenog, zbog ljubavi prema kraljevoj kćeri Arisiji, na sporu smrt od koje ga izbavlja, u zamenu za godinu dana poslušnosti, čarobnica Sliva, kraljica Ostrva Ledenih mora. U nastavku priče Torgal će srećno naći svoju dragu ali neće odužiti dug. U drugom delu ovog albuma je fantastična avantura „Umalo Raj...“ o varljivoj blagostanju i večnoj mladosti. Druga epizoda/album „Ostrvo Ledenih mora“ počinje otmicom Arisije i vikinškom poterom koja nalazi rudnik u kome robovi kopaju crno kamenje za grejanje podzemne palate tajanstvenih gospodara. Torgal otkriva da gospodare predvodi Sliva a ona mu, užasnutom, objašnjava da je „poslednje dete zvezda“, odnosno poslednji iz naroda koji je svemirskim brodom došao na Zemlju. Zaplet epizode/albuma „Tri starine iz zemlje Arana“ dovodi Torgala i Arisiju, sada već muža i ženu, u zemlju kojom vladaju Dobronamernici; tu će Torgal morati da se bori za svoju suprugu protiv „običnih“ ljudi ali i moćnika izvan svog vremena.
            Prve epizode serijala otškrinule su vrata mnogih pripovednih linija koje će se, ma kako ovlaš skicirane, razvijati u narednim albumima. Otuda nedorečenost pa i neuverljivost pojedinih segmenata čije objašnjenje dolazi kasnije. Crtačka veština Rosinskog vidljivo napreduje iz table u tablu, kruta linija postaje mekša i slobodnija. Sveukupno, ova knjiga potvrđuje kvalitete i potencijale „Torgala“ kao vrsnog strip serijala prepoznatljive poetike i visokih standarda.
            („Dnvnik“, 2015.)

            Nova pesnička knjiga Saše Radojčića (1963), zapaženog autora srednje generacije, intrigira već samim naslovom koji vezuje dva pojma koji se čine nespojivim. Ako se „cyber“ posmatra kao oznaka ne samo nauke - kibernetike - već i kao odrednica u svakodnevnoj upotrebi, kojom se definiše svet kompjutera, virtuelne stvarnosti, robota ali i globalizacije sveta i čovečanstva u kome je čitava zemaljska kugla postala bezmalo tesna i dostupna na pritisak dugmeta i klik kompjuterskog miša, on je odraz paradoksalne situacije strahovitog uzleta nauke/tehnologije ali i duhovnog osiromašenja masa. S druge strane je „Zen“ kao oznaka sasvim drugačijeg koncepta stvarnosti i čoveka u njoj; zen učenja okrenuta su čovekovoj unutrašnjoj samospoznaji, istrajnom otkrivanju umnih tokova i snaga kroz usredsređenost, uzdržanost i fizički rad kojim se postiže i duboko spajanje sa okruženjem. U oba se „učenja“ ostvaruje jedinstvo sa svetom ali su u pitanju različite kvalitativne kategorije koje, kao takve, dijametralno različito određuju  mesto jedinke u totalitetu stvarnosti.
            Nova, dodatna intrigantnost Radojčićeve knjige je beleška na kraju knjige kojom on govori da su pesme iz zbirke nastajale u dužem vremenskom periodu (1986 - 2013) „ali iz nepromenjenog shvatanja lirike. U pojedinim pesmama je izrečeno ponešto od tog shvatanja.“. Ovakvom tvrdnjom autor se definitivno svrstava na „zen“ stranu kovanice iz naslova, koja je ne samo starija od one „cyber“ već i - postojanija. Sadržaj pesama potvrđuje ovu usmerenost pošto se u njima tek u nekoliko navrata govori o čarima modernog kompjuterizovano/digitalizovanog sveta. Češće od te modernosti autor će pomenuti i varirati prizor/fiksaciju mlade devojke/žene „u lakim belim haljinama“ koja čita knjigu poezije (i, ganuta, plače) što je svakako prizor iz nekih drugih, ranijih, romantičarskih vremena.
Kako god bilo, čitalac će se svakako zapitati kakav je to poetski svetonazor kome pesnik ostaje veran četvrt veka i to u dobu kada su intelektualne/literarne/filozofske mode kratke i brze u nastanku i nestanku. Otuda tolika temeljnost neminovno zavređuje pažnju.
            A koje je to shvatanje lirike, taj pesnički kanon kome je Radojčić predan, čiji je poštovalac i praktičar?
             Čini se da je u pitanje verovanje/ubeđenost (uz povremenu dozu trezvene rezervisnosti) u integralnu sveobuhvatnost poezije, u trajnu povezanost egzistencije i pesništva, verovanje u „sposobnost“ stihova da zabeleže mikroskopske drhtaje uma i emocija ali i da se izdignu do ultimativnog ludističkog zadovoljstva i apsurda kao i čiste apstrakcije estetike. Umesto manje ili više rogobatnog uklapanja objekta u pesmu, umesto pompeznosti i egzaltiranih tirada, Radojčić veruje u svedenost, eleganciju i diskretnost; ali to nije puritanska diskrecija već ona kojom se poštuje i uvažava integritet poetskog subjekta.
            U ovakvoj se postavci pesme iz knjige „Cyber zen“ predstavljaju kao svojevrsne stilske vežbe ali i kao vinjete slagane u široku panoramu koja, naravno, nikada neće biti završena ali je svaki stih/pesma/knjiga dopunjuju i čine dubljom i složenijom. Ta će panorama beležiti partnersko/bračno/porodičnu ljubav i nežnost i njihovo trajanje u prolaznosti, prizore svakodnevice koji bi promakli „neuvežbanom“ oku koje ovlaš i olako rutinski prelazi preko prividnih trivijalnosti, pejzaže Prirode i Urbanosti (kao druge, artificijelne Prirode) sve do apokaliptičnog svođenja računa (u „Orfej u glavnom gradu“). Konačno, tu su, izmešane sa svim drugim temama, i lucidne opservacije o kricijalnim pitanjima poezije kao fenomena, obavijene dozom dobrodošle mistifikacije ali i zapitanosti nad mogućnostima jezika da u reči pretoči krhke, suptilne misli i emocije. Otuda pesnik insistira na oslobađanju reči („Jutarniji poslovi“), svestan („Reč“) da one, izgovorene, odlaze u spoljni svet da tamo lutaju, kao „uboga gospodarica“ koja u sebi nosi sve ono što je njen tvorac, pesnik, bio. U tom dualitetu reči unutar i izvan tvorca/pesnika krije se fatalna klopka jer se izricanjem/ispisivanjem materijalizuje ono što je do tada bilo intimno i izlaže iskušenjima (neprijateljskog) okruženja. Ali ta magija otelotvorenja jedan je od ključeva večite tajne poezije mada autor, pomalo prkosno i vragolasto, u jednom trenutku kaže „a šta je pesma / znam / ali / ne mogu ti reći“ („Nauk o elementima“).
            Uzdržanost, kolebljivost pa čak i povlačenje pred iskušenjem trenutka pretežno boje atmosferu pesama knjige. Njihov ton je najčešće ispovedni, čime se potencira viđenje iz vizure lirskog subjekta; čak i kada su pesme „objektivizovane“ stiče se utisak da je u pitanju „profiltrirana“ stvarnost, ona u kojoj je ponešto namerno fokusirano a ostalo zamućeno. Lična ispovednost podrazumeva i sposobnost da se stanja i situacije spoznaju i definišu zbog čega se retko govori/peva o neizvesnosti razvoja nekog procesa. Postavka pesama je drugačija, u njima se ono prethodno i sada postojeće raščlanjavaju i analiziraju uz suptilno otkrivanje detalja. Ovakvim postupkom dostiže se do tvrdnji kakva je „znam kako sam se osećao / ne mogu to da izgovorim“ („To“) ili „jer sve se u svemu / odražava i sve je / u jednom, / ništeći razlike. / o tome, prekasno, / govorim. o tome / kazujem reči / utešne.“ („Refleksija“). Dilema/zapitanost se ponavlja i stihovima „da uvežbavam nemišljenje / da li bih tada osetio sebe / šta bih bio“ („Okačen o nebo“). Odgovori na takva pitanja su, naravno, poželjni ali se na njima ne insistira jer je i za samo postavljanje pitanje potrebna jasna (samo)svest o sebi i svom mestu u svetu/svetovima realnim/imaginarnim. Uostalom, čak i ako se nekakav odgovor formuliše on neće biti konačan pošto tajna postojanja, kao i poezije, u svojoj bezmernosti, nije statična već  fluidna.
            („Koraci“, 2015.)


Film i filmska industrija preživljavaju gotovo 30 godina kontinuiranu promenu-revoluciju kojoj se kraj ne vidi. Sve je počelo pronalaskom i, još važnije, masovnom prodajom kućnih magnetoskopa iliti video plejera i rekordera. Od tog trenutka gledanje filmova nije više vezano za posete bioskopima ili praćenje TV programa. Dovoljno je imati uređaj, kupiti, iznajmiti ili sa TV-a snimiti kasetu sa određenim filmom i uživati u pokretnim slikama kad i koliko se to vama hoće, odjednom, u prekidima, više puta ako treba (posebno kad je reč o filmovima 'za odrasle' za koje je video božji dar). Mada su filmski čistunci ponavljali - kao i slučaju kada je TV počeo da emituje celovečernje filmove - da reprodukcija na malom ekranu nikada neće moći da konkuriše onoj na velikom platnu i da kućno gledanje nema dostojanstvo društvenog rituala posete bioskopu video je došao na tržište da tamo i ostane, razvije se i zgrne mnogo para. Promena je postala izvesna u trenutku kada su se vodeći proizvođači video mašina složili oko standarda koji će koristiti i tako prekrili svetsko tržište (to nisu izveli tzv laserski video diskovi upravo zbog odugovlačenja oko usvajanja standarda; dok su se proizvođači natezali video je uskočio na upražnjeno mesto i rešio stvar u svoju korist). Povratka na staro nije bilo. Sada su svi mogli da imaju kućne kolekcije omiljenih filmova, dok je to nekada bilo dostupno samo dobrostojećoj gospodi koja je mogla da plati celuloidne trake i skupe projektore. Kvalitet slike i zvuka zaista se nije mogao meriti sa bioskopom ali je populistička širina i dostupnost pobedila ekskluzivu. Na ovo stanje priključili su se i do tada nepostojeći video pirati voljni da u nekom bioskopu, kamerom, kradom snime svetski hit, umnože ga i, za male pare, proture u zemlje do kojih hit još nije stigao. Pirati su se pokazali sposobnijim od dobrih momaka i brzo stvorili funkcionalnu globalnu mrežu razmene dobara kojoj je Bejrut dugo bio centar. Ko još nije gledao piratsku kasetu sa hit filmom titlovanim arapskim ili sličnim pismom ili sinhronizovanim na neki egzotični jezik (da ne govorimo o piratizovanim promo kasetama, onim sa brojčanicima u uglu i povremenim natpisima koji mole gledaoce koji su iznajmili kasetu da to -sic!- prijave)? Glad za filmom i zarada na njoj učinili su da granica za preduzimljive nema. No, dešavanja, po prirodi zamaha tehnologije, nisu mogla da stanu. Razvoj kompjutera i digatilizacija pre koju godinu stavili su tačku na video nasleđujući celokupnu njegovu infrastrukturu. U video klubovima sada su centralna DVD izdanja na tezgama (i DIVX ispod njih) a umesto već legendarnih plavičastih video piratskih snimaka, gledamo kopije sa mestimičnim piksel zrnčenjima ali, sve u svemu, princip je ostao isti tj. isplativ.
            Kućevno varijanta pokretnih slika izmenila je i prateću filmsku ikonografiju. Pored npr. filmova koji su imali samo video prezentaciju, tzv. rediteljskih verzija ili izdanja sa dodacima tipa 'izbačene scene', intervjui s akterima i slično, bitne kategorije koje je tehnologija stvorila jesu video klubovi i video fanovi. Klubovi sa bezbroj kaseta na kojima su sabrani celokupni opusi režisera, glumaca ili snimatelja, stari filmovi koji su se dotad mogli videti samo u kinotekama, filmovi malih kinematografija, postali su svetilišta koja posećuju obični ljudi u potrazi za razbibrigom ali i fanatici specijalizovani za neki žanr, temu, obožavaoci nekog scenografa ili epizodiste. Nepregledno bogatstvo punog veka snimanja pokretnih slika otvorilo se za uživanje, učenje, upotrebu i zloupotrebu svakome ko je zainteresovan. Video klubovi su nove varujacije Vavilonske biblioteke nikle s kraja XX veka (pored onih sa knjigama i ostalim papirnim publikacijama ili sa audio zapisima). A prva legenda video klubova je Kventin Tarantino, momak koji je marljivo učio u video-biblioteci i tamo ispekao rediteljski zanat. Generacije stasale u video eri film doživljavaju manje pompezno nego njihovi roditelji, oni nemaju otpor prema malom ekranu, za njih video reprodukcija primarna a uštogljeno bioskopska nekomforni izuzetak. Kao što je džepna knjiga poremetila svetost predanog čitanja otvarajući mogućnost rastrzanog čituckanja u metrou, autobusu i čekaonicama, i video raskida sa glamurom sala sa velikim platnom. Ko voli na taj način da gleda filmove neka izvoli; mnogo je više onih koji će se izvaliti u fotelji, ubaciti kasetu ili disk (sa, ako je u pitanju originalno izdanje, superiornom slikom i 'soraund' zvukom) i uživati, vraćati neku scenu da bi je analizirali, pretrčavati napred i, ako im gledanje dosadi ili je iskrsnulo nešto preče, prekinuti gledanje da bi ga nastavili kad to mogu, sutra ili za mesec dana.
            Sve pomenuto zamešateljstvo oko videa nalazi svoje mesto i u drugim (posebno likovno-instalacijskim) umetnostima; ovog puta obratićemo pažnju na književnost i to domaću, odnosno na romane «Naživo» Dejana Ognjanovića (Prosveta, Niš 2003.) i «Mi nismo bolesni» Ratka Radunovića (Narodna knjiga, Beograd 2004.) obzirom da u njima nalazimo, kao novu, neispitanu a zavodljivu literarnu temu, odjeke dešavanja u video svetovima. Oba romana kreću sa istih stvarnosnih ikonografskih tačaka: junaci su im film-fanatici koji se u svojim mišijim rupama - video klubovima - opijaju gledanjem filmova; pokretne slike postaju i jedini filter kroz koji momci sagledavaju i sameravaju jadni preostali svet. Tako je profilisan novi lik (ne)dobrovoljnog otpadnika-odmetnika iz društva koji težište realnosti, u kojoj odabire da živi, prenosi na pokretne slike; ovo naravno podrazumeva potpunu posvećenost, baratanje nepreglednim, samouvećavajućim mnoštvom podataka iz sveta filma te žrtvovanje ustaljenih vrednosti građanskog društva potpuno drugačijem etičko-estetičkom konceptu. Odstupanja od društvenih normi prelaze, u jednom neuhvativom trenutku, granicu posle koje se kidaju veze sa ostatkom sveta jer se taj ostatak  podređuje filmskoj logici i potrebama. Ognjanovićev junak je voljan da se otrgne od surogata filmske «A» i «B» produkcije i žudi za dokazima svojih mračnih predosećaja; stoga će potražiti tzv 'snaf filmove' sa dokumentarnim-neglumljenim prizorima mučenja, silovanja i ubijanja (kojih je, u ovdašnjim lokalnim ratovima, usnimljeno bezbroj i od njih napravljen unosan biznis ekskluzivne prodaje slika 'pravih akcija'). Potraga ga dovodi do tajanstvene sekte koja upražnjava krvave rituale i do katarzičnog prosvetljenja-inicijacije u božanstvo čiji je dolazak proreknut. Trojka Radunovićevih fanatika rešava da proda video klub i, kao kulminaciju posvećenosti, snimi horor film sa pravim ubistvima koja bi trebala biti uverljivija nego ona iz filmova koje obožavaju; u konačnom ostvarenju tog nauma sprečava ih pad letećeg tanjira iz koga oni spašavaju 'starmena' zbog čega će morati da beže ispred tajnih službi i ljudi u crnom. Razrešenje Ognjanovićevog romana nosi dijabolično mračne i mučne tonove koji, iako fizički stvarni, podsećaju na filmske priče za koje je glavni junak mislio da ih je prevazišao mada je, ispostavlja se, razlika između stvarnosti krhka i varljiva. Radunovićevi junaci takođe doživljavaju pretakanje filma u fizičku realnost, dešavaju im se sjajni zapleti i raspleti dostojni nekog kultnog kul filma. Tako se krug značenja zatvara vrativši se na početnu tačku, na film i video trake koji nose i otkrivaju obrasce-recepte za doživljavanje i, još bitnije, oblikovanje stvarnosti ma kakve one bile. U konačnom, pred junacima knjiga a potom i čitaocima, otvara se stara dilema - da li je putnik sanjao leptira ili je leptir sanjao putnika, odnosno u ovoj varijaciji - da li život proizvodi filmove ili filmovi život? Svojim romanima prvencima dvojica mladih pisaca, rođenih polovinom 1970-tih, pretočili su u literaturu svoja iskustva sa novim likom 7. umetnosti gradeći zanimljive priče začete među prepunim policama video Vavilonskih biblioteka.
            (2004.)
 
U FOKUSU
            Boban Knežević (1959) široj javnosti prevashodno je poznat kao aktivan promoter, organizator, izdavač, urednik i antologičar na domaćoj naučnofantastičnoj sceni. Njegove edicije „SF almanah Monolit“ i „Znak Sagite“ otkrile su ljubiteljima književne naučne fantastike dela „Novog talasa“ koji je definitivno izveo ovaj žanr iz paraliterarnog geta i ustoličio ga kao relevantni segment sveukupne savremene literature (barem u Zapadnom svetu; kod nas je taj proces veoma usporen i daleko od pune realizacije). „Znak Sagite“ je objavio i knjige domaćih pisaca koje su postavile temelje ovdašnje naučnofantastične scene.
Paralelno sa ovim aktivnostima Knežević je ispisivao svoju prozu, priče i romane. Kratke proze sabrao je u zbirke „Slutnja androida“ (više izdanja od 2001.) i „Otisak zveri u pepelu“ (2009.). U romanima on iskušava različite tematske i žanrovske mogućnosti: „Smrt na Neptunu“ (1986., kao Endru Ozborn) stilska je vežba na prepoznatljivu „svemirsku“ tematiku; „Crni cvet“ (šest izdanja na srpskom od 1993., jedno izdanje na engleskom 2005.) spaja iskustva žanra epske fantastike odnosno klasične folklorne fantastike; „Čovek koji je ubio leptira“ (1996.) prvi je segment netipične (i nedovršene) epsko fantastične avanture. Roman „Poslednji Srbin“ (2009.) ambiciozno je zamišljeno i izvedeno delo u kome se prepliću iskustva naučne i klasične literarne fantastike i društvene satire. Roman „Slobodanida“ korak je dalje u tom smeru.

REČ KRITIKE
            „Slobodanida“ započinje kao naučnofantastični roman (tako piše i u uvodnom Upozorenju) smešten u alternativnu 2006. godine u kojoj na beogradskom Velikom ratnom ostrvu punom parom radi Karusel, objekat za prestižnu zabavu koja se sastoji u privremenom preseljenju ličnosti korisnika u „avatara“ robotoliku mašinu sačinjenu vrhunskom (tajnom) tehnologijom. Avatari imaju oblike i lica znamenitih Srba od Karađorđa, Njegoša, Vuka Karadžića do Draže Mihajlovića, Andrića ili Nade Dimić. Uprava kao novitet aktivira avatara sa likom Tita i mnogi klijenti su voljni da „uđu“ u njega. Daleko od Beograda, pritvoreni Slobodan Milošević dobija neobičan (oslobađajući) predlog; jednako bizarnu ponudu dobijaju Luna Lu i Dimitrije Vojnov. Kako priča odmiče, ubrzava i usložnjava se tako se njena žanrovska prepoznatljivost relativizuje i postaje sekundarna u odnosu na elemente društvene/političke kritike i satire. Prateći svoje zamisli autor bez pojašnjenja menja ili dopunjuje principe koje postavio, ostavljajući nedorečene mnoge pripovedačke rukavce pa se broj pitanja bez odgovora neprestano povećava (što frustrira žanrovski orijentisanog čitaoca). U konačnom iščitavanju „Slobodanida“ se (bez obzira na autorove intencije) otkriva kao niz provokativnih zagonetki na koje čitalac treba sam da da odgovore, počev od pitanja zašto bi bilo koji dobrostojeći Srbin (po prirodi malog znanja i kratkog pamćenja) hteo da bude u telu umetnika ili narodnog heroja do razrešenja dileme da li ovaj narod večito žudi za strogim gospodarom (makar on ne bio ni pravedan niti vodio svoj narod u boljitak). Zanimljive bi bile i opservacije o „trampi svesti“ i njihovim psihološkim izazovima (ali je autor i preko njih prešao). Sa tačke spisateljskog zanata provokativno je pitanje funkcionalnosti uvođenja likova sa imenima stvarnih, živih ličnosti u alegorijsku priču. Hteli/umeli da odgovore na ova pitanja ili ne, čitaoce će zabaviti priča koja bi se mogla smatrati (barem u jednom svom delu) i modernizovanom verzijom klasične satire „Kraljević Marko drugi put među Srbima“.
            („Dnevnik“, 2015.)
U FOKUSU
            Dragi Bugarčić (1948), pripovedač je i romansijer srednje generacije čiji dosadašnji opus čine dve zbirke priča, jedna dokumentarno-publicistička knjigu i 13 romana. Na početku svog spisateljskog rada bavio se odrastanjem mladića u imaginarnoj panonskoj varošici Roševo odnosno njihovim odlaskom na „privremeni rad“ u inostranstvo, uglavnom Austriju i Nemačku. Prateći mladalačke i zrele godine svojih junaka Bugarčić postupno fokus svojih interesovanja vraća na ravničarske prostore, prepličući savremena dešavanja i prošlost da bi se u nekoliko novijih knjiga usredsredio na dešavanja tokom II svetskog rata i posle njega, posebno na stradanja nemačkog starosedelačkog življa u Vršcu i Vojvodini. Ova je tematika dugo bila nepoznata široj javnosti, prekrivena velovima službenih tajni i namernog prećutkivanja činjenica da su „domaći“ Nemci kolektivno, bez sudskih presuda, proterivani iz svojih domova i slati u logore, na prinudni rad, mučeni i izgladnjavani do smrti, bez lekarske i druge nužne pomoći. Retki preživeli uspevali su prebegnu u Austriju i dalje na Zapad a njihove potresne sudbine potakle su Bugarčića da se posveti ovim dešavanjima; tako se roman „Gatalica“ (2013) bavi sudbinom Roberta Hamerštila koji je rodom iz Vršca, iz koga je preko logora u Plandištu (Zičidorf) pobegao u Austriju da bi tamo postao jedan od najcenjenijih savremenih slikara.
            Roman „Sporedna ulica“ (2006, 2012) opisuje streljanje nevinih ljudi, staraca, žena i dece oktobra 1944.g. u tek oslobođenom Vršcu, kao odmazdu za ubistvo oficira Crvene armije. Na njega se nastavlja „Krst na vršačkom Šinteraju“ (2014, napisan u saradnji sa Nadeždom Radović) u kome su sabrani novinski tekstovi i polemike povodom inicijative da se posleratno stratište vršačkih Nemaca, na stočnom i psećem groblju, dostojno obeleži; drugi deo knjige čine svedočenja Nemaca logoraša i prognanika. „Slepi spomenik“ novo je poglavlje ove tragedije.
REČ KRITIKE
            „Slepi spomenik“ u paralelnim pripovedačkim linijama prati ratne i poratne sudbine Gerharda Šmita, Tereze Veber i, ponajviše, Beatriks Fiksman odnosno njen neuspeli pokušaj da predsednika opštine ubedi u nužnost podizanja krsta na Šinteraju te, kao kontrapunkt, napore skulptora Zvonimira Santrača da izvaja skulpturu znamenitog šahovskog velemajstora Bore Kostića. Beatriks, Gerhard i Tereza ispovedaju se, odvojeno, u Vršcu i Beču, novinarki N. R. odnosno uredniku lokalne vršačke televizije, Branislavu Lazinu. Težina mučnih sudbina/povesti o detinjim nadanjima i željama prekinutim ratom i progonstvom, s jedne strane, o ljubavi prema rodnom gradu, želji da se patnja i mučeništvo ne zaborave, s druge strane, biva poništena ravnodušnošću i kalkulantstvom lokalnog moćnika koji čuva svoju karijeru i primer je sveprisutnog širomaštva duhom, nesposobnosti da se izmakne iz ustajale mrtvaje provincijalizma. Otuda i podnaslov romana „Filosofija nove palanke ili Nova filosofija palanke“ za kojim sledi novi „Roman o događajima sredinom dvadesetog veka s početka trećeg milenijuma i u hromom vremenu“.
            Ova gusta, sumorna knjiga u kojoj se neprestano prepliću prošlost i sadašnjost odnosno glasovi različitih ljudi ispisana je u jednoj rečenici, zagrcnutoj od tenzija i emocija, koja teče na 130 stranica i čitaocu dozvoljava da, tek ovlaš, suzdržano, predahne u trenu kada se neka reč apostrofira kao naslov, znamen koji upozorava na bitnost trenutka ili je prekretnica u poimanju rečenog. Bugarčić uspeva, uprkos zahtevnoj formi, da održi ritam teksta, ne izgubi na intenzitetu pripovesti i dovede ih do višeznačnog finala, podigavši tako svoj spomenik u čast nevinih žrtava koje ne smeju (i neće) biti zaboravljene.
            („Dnevnik“, 2015)
                          
                                     U FOKUSU
   
Vulverin je jedan od popularnijih likova superherojskih svetova kompanije Marvel, koja je odavno prestala da proizvodi samo stripove i proširila paletu ponude na sve što donosi profit, od raznih sitnica, školskog pribora i odeće do kompjuterskih igrica i, najunosnijih, bioskopskih filmova. Vulverin/Žderavac je relativno novi lik u Sten Lijevoj/Marvelovoj ergeli-menažeriji. Pojavio se 1974. g. kao gost u serijalu Neverovatnog Hulka, postao član „Iks-ljudi“ da bi, pošto su ga klinci (najvažnija publika) zapamtili i zavoleli, 1988.g. dobio i svoj serijal. U „samačkom“ životu (koji je „Čarobna knjiga“ predstavlja u serijalu „Esencijalni Vulverin“) Vulverin živi u dalekoistočnoj prestonici Madripur, znan kao Jednooki ili Zakrpa jer skriva svoj pravi identitet pošto želi da svi misli kako je mrtav, čak i njegova družina mutanata. Iako ne traži nevolje, ovog prgavog momka koji ne trpi autoritete one nalaze same što donosi mnogo akcija i tuča, na radost čitalaca. U njima se ističu sve Vulverinove osobine: on je mutant sa osetljivim čulima i sposobnošću brzog zarastanja rana; na njegovu snagu i veštinu nimalo ne utiče nezdrav život. Žderavac je i dodatno opremljen: kosti su mu ojačane adamantijumom i nesalomive a iz nadlanica mu, po potrebi, izbijaju ubojite kandže-sečiva od istog metala. Zašto je Vulverin takav kakav je obavijeno je tajnom; ono što se zna, jeste da je bio član kanadske ekipe nadljudi „Alfa tim“ pa je prešao kod Amerikanaca, u Školu za mlade talente profesora Ksavijera u kojoj se mutanti obučavaju da spasavaju čovečanstvo od svakojakih zala. Vulverin je živopisni deo ove družine: kulturno „neotesani“ grubijan „kratkog fitilja“; spram tih osobina njegov radni-maskirni kostim je gotovo groteskan, mada je on prepoznatljiv i bez njega, sa bizarnom frizurom od dva visoka, ušolika žvrka te gustim bakenbardima.


REČ KRITIKE
            Knjiga „Vulverin“ sadrži četiri epizode koje su delo scenariste Krisa Klermonta i crtača Frenka Milera a objavljene su kao prvi brojevi u posebnoj seriji „A Marvel Comics Limited Series“. Kako u Predgovoru piše Klermnont one su pokušaj da se Vulverinovoj pojavi doda „normalnost“ u ponašanju i postupanju; no, Klermont priznaje da mnogi čitaoci nisu imali razumevanje za ovaj postupak jer su više voleli „divljeg psihotičnog ubicu i koljača“. Saradnja Klermonta i Milera uobličila je priču u kojoj Vulverin odlazi u Tokijo da potraži svoju odbeglu ljubav Mariko Mašida. Ona se, prema očevoj želji, udala za nemilosrdnog čoveka koji je bije i maltretira. Vulverinova namera da je oslobodi nailazi na neprelaznu kulturološku barijeru: u Japanu je svako dužan da se pokorava višim interesima klana a Žderavac, kao neko bez „pedigrea“, nije dostojan čak ni da učestvuje u dvoboju sa pravim mačevima. Pobeđen u jednoj borbi ali ne i u ratu Vulverin nastavlja svoju misiju ne sluteći da je deo prevejanog i podlog plana. Mariko, u međuvremenu, shvata da je njen otac zao i nedostojan da vodi klan i rešava da ga ubije. Ipak, Vulverin je prestiže a njih se dvoje, priznajući sebi i drugima svoju ljubav, pripremaju za venčanje pod carskim patronatom.
            U tom trenutku se ova humanizovana priča seli u ediciju „The Uncanny X-Man“ koju rade Klermont i novi crtač Pol Smit. U sledeće dve epizode čitava ekipa „Iks-ljudi“, koja je stigla na venčanje, nastavlja, na novom terenu, borbe sa starim super neprijateljima. Netrpeljivosti i neizmireni računi među mutantima mešaju se sa akcijama neprijatelja i neprestanim obračunima. Finalna scena u ovoj knjizi u kojoj Mariko odbija da se uda za Vulverina jer on nje nije dostojan, samo je privremeni klimaks pošto se avanture nastavljaju već u sledećoj mesečnoj svesci (koje će potom biti sabrane u novoj knjizi). Saga o Vulverinu i mutantskoj družini traje i trajaće na radost svih Marvel obožavaoca.

            („Dnevnik“, 2015) 
top