Popodnevni autobus iz prestonice prema provinciji staje, u sedištu okružnom, da „pokupi“ putnike. Unutra je zauzeta bezmalo polovina sedišta ali biće mesta i za pridošlice. Korpulentnija starija žena staje pored jednog sedokosog putnika i pita: „Jel slobodno do vas?“
            „Jeste, jeste. Oćete da sednete do prozora?“
            „Neću. Ja ću da sednem sa mojom prijateljicom, tu iza. Treba mi mesto da stavim torbu“, kaže žena i pokaže poveliku torbu.
            „E pa ne može. Neću ja da ti čuvam tašnu. Što nisi ostavila tašnu dole u bunkeru? Skupo ti da platiš 30 dinara?“
            „Nije skupo nego se bojim da se nešto ne polomi. A može neko i da mi uzme torbu kad izađe iz autobusa pa šta ću onda? Tu su mi pokloni za unuke. Što nećeš da pustiš da stavim torbu na sedište, neće da ti smeta.“
            „Ma nemoj, pa posle da kažeš da ti je nešto nestalo. Ne može.“
            „U kakav si čovek a nečovek.“
            Uto stiže i kondukter pa naredi: „Sedite gospođo, ima mesta.“
            „Htela sam torbu da stavim na sedište a ovaj baš ne da.“
            „Pa i ne treba da daje. Nije to njegovo sedište. A sedište i nije za torbu. Stvari se ostavljaju dole u bunkeru ili iznad sedišta. Ili držite torbu u krilu.“
            „Teška je. Ne mogu da je držim.“
            „Onda ne znam šta ćete. Hoćete, molim, da sednete. Ako autobus cimne od kočenja možete da padnete pa ja onda da odgovaram. Stajanje u autobusu u pokretu nije dozvoljeno.“
            „A kad je gužva pa nas utrpate da ne može čovek da diše?“
            „Drugo je kad je gužva. Ljudi moraju da stignu na posao i u školu. Onda je to opravdano. Ali, sad kad ima mesta, svi treba da sednu. Hoćete da sednete pored ovog gospodine?“
            „Pored njega? Pored tog nečoveka? Ni mrtva. Idem ja kod moje prijateljice tamo iza.“
            „Pa kako onda tražiš da ti čuvam torbu a ovamo sam nečovek? Znaš kad bi ti čuvo torbu? Nikad. Sram te bilo.“
            „Sram tebe bilo. Ne bi pomogao čoveku kad mu treba. Gde će ti duša?“
            „A gde će tvoja? Alapačo jedna!“
            „Ja alapača? Ja? Sad kad te udarim ovom torbom ima sve zvezde da vidiš.“
            „Pazi da ne slomiš poklone.“
            „E sad ćeš da vidiš...“, vikne lutita žena, crvena u licu i zamahne torbom. Čovek na sedištu se zgrči.
            Ali, na scenu opet stupa kondukter koji drekne: „Dosta više! Gospođo hoćete da sednete ili da kažem majstoru da zaustavi pa da lepo izađete?“
            „Mene da izbaciš? Mene? Na sred puta? Pa šta sam ja kriva? E pa, i ti si nečovek kad napadaš žene.“
            „Gospođo, molim vas zadnji put da sednete ili...“
            „Dobro, dobro, evo idem“, odgovara putnica i tegleći torbu ode do prijateljice. Kad se konačno smesti i stavi torbu u krilo, vikne glasno da je svi čuju: „Samo da znaš da ću da te tužim kod šefa. Neće ovo samo tako da se završi.“
            „Dobro, dobro. Samo se žalite. Stanite u red, ima vas ko pleve. A sad, molim karte na pregled...“

(2013)

0 komentara:

Постави коментар

top