Svi poznavaoci strip prilika i neprilika na ovim prostorima u poslednjih par decenija znaju ko je Marko Stojanović: reč je o predanom strip autoru, agilnom organizatoru i promoteru već proslavljene upornosti i tvrdoglavosti, najpoznatijem kao ključna figura stvaralačkog tima strip serijala “Vekovnici”. Stojanović, koji je serijal preko “staza i bogaza” uveo u drugu deceniju postojanja, sa trenutnim skorom od 12 albuma, zamislio je “Vekovnike” kao serijal koji će izlaziti u “Politikinom zabavniku” (najpouzdanijem nedeljniku koji objavljuje stripove) i započeo ovu avanturu 2007.g. da bi, zbog neprilika i nerazumevanja, projekat “premestio” u albumski format uz sporadična pojavljivanja u periodici u Srbiji ali i okolnin državama, učinivši serijal Balkanskim strip događajem. Usput su se “Vekovnici” razgranali u “spin off” serijal “Beskrvni” i postali samosvojna kategorija na savremenoj nam strip sceni. Druga karakteristika serijala je timski crtački rad; naime, Stojanović je za svaki album angažovao više crtača koju su crtali pojedine segmente priče čime je oneobičio svaku epizodu drugačijim likovno-estetičkim  tonom a šire gledano predstavio lepezu aktivnih crtača sa ovih prostora. Kako je vreme proticalo a broj albuma rastao pojavila se potreba za integralnim reprintima, kategorijom koja je u domaćem stripu izuzetno retka za razliku od (belo)svetske izdavačke prakse da se, pošto se u nekom uspešnom serijalu pojavi veći broj albuma, štampaju stare epizode u luksuznim izdanjima čime se zadovoljava potražnja za rasprodatim albumima a celokupnom serijalu priznaje status zapaženog dela 9. umetnosti. Elem, tako su 2020. godine znatiželjni čitaoci, u tvrdim koricama sa prepoznatljivim logom “Vekovnika”, mogli pročitati prvi tom “Integrala” koji sadrži reprint prva dva albuma ovog serijala. Naravno, godinu dana kasnije pojavio se drugi integral koji sadrži albume “Prah” i “Pepeo”, originalno objavljene 2009. i 2010. godine.
            “Prah” i “Pepeo” nastavljaju priču smeštenu u realnost alternativne Evrope XVIII veka u kojoj, u “civilizovanom” delu, manje ili više skriveno caruju vampiri dok u “divljim” delovima žive i druga bizarna bića iz legendi i mitova (recimo psoglavci). Na toj jarkoj i zavodljivoj sceni sreću se dva bizarna junaka: vampir Čen koji je u sukobu sa svojom sabraćom i prgavi, besmrtni Kraljević Marko koji već 400 godina vodi svoje ratove. Mada su im koreni slični ova dvojica su krajnje suprotnosti: vampiri su koliko-toliko kultivisani (što znači uklopljeni u određene sistema zbog čega ipak nisu manje krvoločni i zli) dok je Marko divlji varvarin koji se ne može kontrolisati. Prijateljstvo Čena i Marka zasnovano je na “bratstvu po oružju” i razvijaće se kroz ispomaganje ali i povremene sukobe. Oni, posle svakovrsnih peripetija, dobijaju mapu (predstojeće apokalipse) koje, po svaku cenu (dakle i po cenu nasilja i sukoba) žele da se dokopaju mnogi - psoglavci, živa vatra, elitne ubice vampiri, tajanstveni krstaši vere – a svi su oni predstavnici raznorodnih verzija/doživljaja sveta, od animalnog misticizma do vanvremene ezoterije i religijskog fanatizma. Ispred i usred svih tih potera, zaseda i tuča, prijateljstvo Marka i Čena raskida se zbog sitnih zađevica ali i učvršćuje pred stalnom navalom svakojakih opasnosti.
            Nesporno je Stojanovićevo inteligentno i nadahnuto poigravanje fantazijskim žanrovima (epska fantastika, horor), uz dobrodošlu dozu istoriografske spekulacije i mistifikacije odnosno posezanje za mitologijom ovdašnjih prostora a sve kako bi se ispričala intrigantna, višeznačna priča. Pažnju čitalaca pleni i dinamika dešavanja bitno ubrzavana smenjivanjem pripovednih tokova odnosno mešanjem prošlosti junaka (čime njihove pojave dobijaju na punoći) sa spekulativnim pojašnjenjima interakcije likova te dešavanjima u tekućoj sadašnjosti priče. Ovakav razvoj epizoda potenciran je različitim kolorističkim paletama (Dejana Sedlana, Zorana Jovanovića, Ivana Šainovića, Ozrena Miždala, Damjana Mihailova) odnosno apartnim stranicama drugih crtača (Igora Jovčevskog, Danijela Atanasova, Filipa Andronika) koje dopunjuju i nadograđuju stilski kompaktan, dobro crtan i kadriran odnosno vešto montiran rad glavnog crtača Milorada Vicanovića Maze.
            Rečju, drugi tom integrala, dopunjen analitičkim esejima iz pera Vladimira Miloševića i Darka Mrgana, potvrđuje da su “Vekovnici” ambiciozno, valjano osmišljeno i nadahnuto realizovano delo 9. umetnosti kome treba posvetiti punu pažnju.

            (“Dnevnik”, 2022.)

           

                

Nakon prve knjige koja najavljuje izuzetan i ogroman poduhvat objavljivanja sabranih doživljaja jednog od najpoznatijih kauboja u svetu stripa, „Čarobna knjiga“ je, u okviru biblioteke „Stari kontinent“, brzopotezno objavila i knjige 2 i 3 avantura Taličnog Toma koji poteže revolver brže od svoje senke. U bivšoj Jugoslaviji popularni Talični (najpre je kršten kao Srećko Munja) se pojavljivao u „Crtanim romanima“, „Kekecu“, „Politikinom zabavniku“, „Caku“, „Biser stripu“ a kao kolor album je štampan u „Asteriksovom zabavniku“, edicijama „Dečijih novina“, „Politike, „Maverika“, „Veselog četvrtka“... Objavljivanje svih epizoda u tvrdokoričenim knjigama i punom koloru nesporno je gigatnski posao jer se radi o više od 80 albuma ovog serijala - mada taj broj nije prevelik ako se zna da je Talični star-mlad 76 godina! Naime, 1946. godine stvorio ga je Moris De Bever (1923-2001), belgijski karikaturista, strip crtač i ilustrator; Talični je te godine u strip (i istoriju kulture XX veka) ujahao na svom konju Džoli Džamperu u časopisu „Žurnal de Spiru“. Moris je bio kompletan autor stripa sve do 1957.g. kada je ulogu scenariste preuzeo Rene Gosini (1926-1977); posle Gosinijeve i Morisove smrti angažovano je nekoliko autora da nastave serijal koji izlazi i danas. Talični je isprva bio namenjen isključivo strip magazinima pa su i dužine epizoda najčešće 10-20 strana; naknadno su te epizode sakupljane u albume koji su imali standardizovanu dužinu od 48 strana pa su različiti izdavači različito „sklapali“ prve albume. Izdanje koje je pred domaćim čitaocima je iz produkcije „Luckey Comics“ i smatra se konačnim. Druga knjiga ovog serijala obuhvata period 1949-1952.g. i sadrži albume 4. „Pod nebom Divljeg zapada“, 5. „Talični Tom protiv Peta Pokera“ i 6. „Odmetnici“; treća knjiga sadrži epizode iz 1952-1956.g. i albume 7. „Eliksir doktora Doksija“, 8. „Talični Tom i Fil Nefer“ i 9. „Pruga kroz preriju“.
            I u ovim knjigama Talični odrasta i stasava pa mu Moris menja fizionomiju tako da usamljeni kauboj iz epizode u epizodu ne liči na sebe a kamoli na Garija Kupera koji je, navodno, bio inspiracija za njegov lik. Kao što mu je glava malo izdužena pa malo okrugla a nos manje ili više spljošten, tako su mu šiške kraće i duže, ponekad mu iz usta viri cigareta a drugi put ne (kasnije će mu cigareta zalepljena za izduženu donju usnu biti zaštitni znak a još kasnije će grickati travku u ime zdravog života). Uobičajeni „autfit“ se koliko-toliko ustalio (beli šešir, crvena marama, žuta košulja, crni prsluk, farmerke i čizme) mada ponekad nosi opasač sa dva revolvera a onda, opet, sa jednim (opasač je za svakog kauboja bio deo odeće). Njegov najbolji prijatelj, konj Džoli, za sada, nije preterano pričljiv a dešava mu se da ga ukradu a da se on ne buni. Talični s vremena na vreme zasvira usnu harmoniku i još uvek nije ustalio da na kraju epizode odlazi prema zalazećem suncu uz tužbalicu o usamljenom kauboju koji je daleko od doma svog. No, ikonografija serijala stvara se iz priče u priču, tu su već prepoznatljivi likovi bandita sa slomljenim nosevima, debelih rančera i zlokobnih grobara zvanih „sahranitelji“. Godine 1951.g. u epizodi „Odmetnici“ stižu i braća Dalton - Emet, Bil, Gret i Bob! To nisu ona braća iz Gosinijevog perioda Taličnog Toma već Daltoni kako ih istorija manje-više pamti; „rani“ Daltoni (koji delimično liče na one kasnije) u ovoj epizodi doživljavaju sudbinu koja se delimično poklapa sa istorijskom – u stripu u pokušaju pljačke Prve nacionalne banke u Viski-gradu, braća, neverovatno ali istinito, ginu 5. oktobra 1892.g. (istorija kaže da su dva brata poginula a Emet je odrobijao 14 godina i izašao na slobodu; Bob nije bio sa braćom jer je „operisao“ samostalno)! Naredne 1952.g. u epizodi „Povratak braće Dalton“ njihovi likovi će se pojaviti ali tek kao maske u jednoj vragoliji. Srećom po ljubitelje stripa, Gosini je osmislio svoje Daltone i učinio ih besmrtnim.
            Morisove priče su uglavnom klasične vestern priče o pljačkašima, profesionalnim kockarima (kakav je Pet Poker u dve priče), samozvanim lekarima koji prodaju čudotvorne napitke (doktor Doksi), takmičenjima u boksu ili trkama konja, hvalisavcima (šerif Bil Babura) ili smotancima (Pilulica koji će postati šerif), surovim revolverašima (Fil Nefer zvani Dugonja koji je crtan po liku glumca Džeka Palansa), uspavanim Meksikancima... Bizarni likovi sa slikovitim imenima žive na neobičnim lokacijama (Zelendol, Tesnac-varoš, Grumen varoš, Crvengrad, Korov-dol, Mrcingrad) po kojima su okačene neobične firme, poternice i reklame, u salunima se pravi viski služi oprezno jer ako padne - eksplodira dok na groblju stoje spomenici poučnih epitafa („Bebasti Teks umro prirodnom smrću“, „Bil Džons koji se nije sklonio na vreme“). Moris insistira na gegovima i svakojakim vratolomijama pa atmosfera stripa podseća na neme filmske burleske sa mnogo jurnjave i tučnjave. Na kraju treće knjige je epizoda „Pruga kroz preriju“ za koju je scenario napisao Gosini (mada je potpisan na dnu table samo inicijalima); čitaocima je odmah jasno da priču (zamišljenu u obimu albuma) vodi znalac koji vešto zapliće niti i precizno ih vodi do kraja.
            „Talični Tom“ spada u najpopularnije komične stripove druge polovine XX veka u Evropi, posebno u perodu kada je ingeniozne scenarije pisao Gosini. Hronološko i tehnički kvalitetno objavljivanje celokupnog serijala svakako će radovati osvedočene stripadžije ali i one koji ulaze u svet „priča u slikama“ osobito jer su, uprkos proteku vremena, avanture usamljenog kauboja bržeg od svoje senke i dalje vrcavo razgaljujuće.

            („Dnevnik“, 2022.)

 


        Don Lorens (1928-2003) spada među retke strip autore čija su opusi dobrim delom bili dostupni publici na ovim prostorima u dužem (posleratnom) periodu i u različitim publikacijama, mada čitaoci to najčešće nisu znali jer običaj da se imenuju stvaraoci stripova nije postojao. Tako ljubitelji “Karla Vikinga”, “Maroka” ili “Olaka gladijatora”, objavljivanih u “Panorami” tokom 1960-tih, nisu znali da su oni svoj lik dobili ispod Lorensove olovke, mada su mogli da zapaze sličnosti u fizionomija, pejzažima i montažama tabli. A kada se u “Panorami” broj 137 od 23. maja 1968. pojavio strip “Daleka planeta” najverovatnije niko nije mogao da pretpostavi da je autor blistavo kolorisanih slika isti taj Lorens. Istini za volju, Lorens je bio znan kao autor sjajnih kolor ilustracija, čak je i njegov Karl Viking osvanuo u boji (1965.g. u godišnjaku magazine “Lav” objavljena je kolor epizoda “Karl Viking i more bez plime”). Originalni naziv “Daleke planete” je “Uspon i pad Triganskog carstva”; strip je imao premijeru u magazinu “Rendžer” 1965. godine a kasnije je izlazio u nedeljniku “Vidi i uči”. Zbog primarne okrenutosti periodici epizode najčešće imaju dužinu oko 20 strana a ne standarnu dužinu albuma (42-48 strana). Lorens je “Trigansko carstvo”, po scenariju Majka Batervorta (1924-1986), slikao punu deceniju sve dok 1976.g. na međunarodnoj strip konvenciji u Londonu nije saznao da se njegov strip objavljuje širom Evrope, pa je od izdavača zatražio povećanje honorara. Pošto je bio odbijen Lorens prekida saradnju i prelazi u danski magazin “Epo” za koga crta album “Komandant Grek” nakon koga počinje naučnofantastični serijal “Storm” na kom radi sve dok ne počne da gibi vid. U međuvremenu, “Trigansko carstvo”, nastalo pod različitim kičicama, nastavlja da izlazi sve do 1982. godine.
        Priča serijala započinje eksplozivno: u močvare Floride srušio se vanzemaljski svemirski brod a humanoidna posada je smrznuta. Naučnici celog sveta pokušavaju da otkriju tajne knjiga koje su nađene u brodu ali svi polako odustaju, osim najupornijeg koji, nakon decenijskog proučavanja, kao sedokosi starac dešifruje vanzemaljsko pismo i počinje da čita istoriju daleke živopisne planete Elekton naseljene brojnim rasama i narodima na različitim nivioma razvoja. Istorija prati nomadsko pleme koje predvode tri brata; jedan od njih, Trigo, zagovara da se okanu skitnje i sazidaju grad na pet brežuljaka koji će postati centar njihove buduće bogate države sposobne da se odbrani od tehnološki naprednih i agresivnih Loka. Uprkos protivljenju braće a zahvaljući sticaju okolnosti, Trigo će uspeti da sagradi grad i tako započne uspon svog carstva. Na tom putu će morati da ratuje sa drugim narodima ali i da se bori sa invazijama vanzemaljaca, da sklapa saveze, uči se vladanju i pomaže nauku, razvija vojsku i administraciju, menja način života svog naroda… I kad postane najmoćnija država na planeti, Trigansko carstvo će se braniti od napada podmuklih Loka i divljih plemena kao i od “unutrašnjeg neprijatelja” u liku ambicioznih, beskrupuloznih oficira, činovnika ili rođaka.
        Batervortove zamisli, zapleti i razrešenja situacija primereni su uzrastu dečaka koji su pratili strip nedeljnike; u njima se barata poznatim, jasnim i jednostavnim principima i primarnom “plošnom” psihologijom tako da su i priče lake za praćenje i razumevanje, bez mnogo nedoumica ili “otvorenih krajeva”. Odrasli čitaoci će, zbog ovako podešenog materijala, ostati uskraćeni za serioznije sadržaje koje bi im zaokupljale pažnju (otud je srećna okolnost što epizode nisu preduge). Ono što “Daleku planetu”/“Trigansko carstvo” svrstava u vrhunske “priče u slikama” jeste Lorensov izuzetan spoj realističke slikarske veštine, dinamične montaže tabli i blistavog kolora. Njegovom rad je otelotvorenje dečačke fascinacije velikim, nepoznatim svetovima prepunim uzbuđenja i avantura. Elekton je planeta prekivena pustinjama i džunglama, pećinama i moćnim morima, sa egzotičnom florom i faunom, prepotopskim čudovištima, zastrašujućim divljacima. Jednako su začudni i civilizovani narodi, njihova staništa, odeća i običaji odnosno fizionomije. U stvaranju ovog segmenta Lorens je iskoristio svoja prethodna iskustva iz istorijskih stripova: Trigo i njegovi ratnici odeveni su kao rimski vojnici a imaju mačeve kakve ima Karl Viking. Njihov grad podseća na staru Atinu ili Rim, dok fizionomije, brade, nošnje i naseobine naroda Herikona liče na stare Persijance ili Vizantince a Loki nalikuju Mongolima. Lorensov “retrofuturizam” podrazumeva laserske pištolje koji se, kad se isprazne, odbacuju a boj se nastavlja mačevima, moćne leteće mašine ili topove i odlazak kod mudraca Perika, arhetipskog sedobradog maga-renesansnog stručnjaka za sva pitanja od arhitekture i astronomije do diplomatije (njegova kći je, pak, lekar za sve boljke).
        Uprkos slabostima, “Trigansko carstvo” ostaje neponovljivi praznik za oči željne avantura i čudesa, bilo da pripadaju generacijama koje su odrastale sa ovim stripom ili pripadaju onima koji su svet upoznavali kroz kompjuterske igrice. Izdanje novosadskog “Komika” konačno predstavlja ovaj strip kako dolikuje – u punom koloru i preciznoj štampi – na radost svih poklonika 9. umetnosti.

            (“Dnevnik”, 2022.) 

 



Darko Tuševljaković (1978) spada među retke pisce srednje generacije koji svoju prozu ravnomerno temelje na realističkim i fantastičkim iskustvima/tradiciji (i to osobito na onim žanrovskim); ovakvo svoje delanje pisac, s druge strane, ne skriva iza oveštalih floskula (čiji je zadatak pre svega da fantastičke elemente opravdaju umetničkim slobodama i tako delu obezbede tretman ozbiljne literature). U njegova tri prethodna romana („Senka naše želje“, „Jaz“ koji je 2017. dobio i Evropsku nagradu za književnost i „Jegermjaster“) odnosno dve zbirke priča („Ljudske vibracije“, „Naknadne istine“) upliv fantastičnog je različitog intenziteta ali je definitivno - neporeciv. Roman uznemirujućeg naslova „Uzvišenost“  (što potencira i dizajn korica, u izdanju Laguna, 2021) može se (i mora) iščitavati kao delo koje pripada žanru naučne fantastike. Naravno, žanrovsko usmerenje nije apriorna vrednosna diskvalifikacija kako je doživljavaju brojni čitaoci i kritičari već, sasvim suprotno, još jedan od značenjskih nivoa koji se percipiraju i obogaćuju sadržaj (istovremeno donoseći sa sobom iskustva istorije odosno tekuće stanje žanra).
            Priča „Uzvišenosti“ smeštena je u blisku budućnost Beograda koji živi svoje uobičajeno vreme - ne baš slavno niti mnogo bedno. Nominalna glavna junakinja, kći prokazanog i sa javne scene oteranog pisca, živi u emotivnom (homoseksualnom) haosu na koji se nastavljaju i manje ili više konfliktni odnosi sa dementnom majkom, i pokušava da skrpi kraj s krajem radom u kineskom seks šopu. Na globalnoj i lokalno gradskoj sceni, pak, dešavaju se veliki poremećaji koji nepovratno menjaju svet: program Kindred, koji garantovano svim prijavljenim klijentima nalazi idealne partnere (što se promoviše u ultimativnu svrhu čovekovog postojanja) uzrokuje pojavu „uzvišenih“ ljudi, onih koji su našli svog para i zatvorili se u izolovane, samodovoljne, paučinom omotane zgrade „šnenokle“. Vlast ne zna kako da se nosi sa ovako masovnim izlaskom iz državnog sistema pa angažuje vojsku da čuva za nju nejasne pa samim tim opasne objekte. Istovremeno, dešava se i povećani broj samoubistava koja se ne mogu sprečiti nikakvim stražama. Konačno, u svet glavne junakinje ulazi i „Sunčevo pleme“ kome je roman njenog oca sveta knjiga i putokaz-uputstvo za odlazak u druge dimenzije. U svom tom kolopletu događaja teško je naći pouzdan oslonac posebno kada se počnu pojavljivati i u svakodnevici učestvovati do tada mrtvi ljudi...
            Stvarnost glavne junakinje, a kroz nju i čitalaca, izložena je stalnim navalama začudnih pojava. Svaki novi događaj uništava skramu dotadašnje realnosti i potvrđuje postojanje nekih drugačijih vidova egzistencije (junakinja će to videti kad uđe u jednu šnenoklu i otkrije da uzvišeni gube svoj ljudski oblik i putuju ka nekoj novom identitetu, što korespondira sa pojavom „homo geštalta“ iz klasika naučne fantastike, romana „Više nego ljudski“ T. Sterdžena) što će, u finalu, biti oličeno u džinovskoj bebi koja najavljuje kraj sveta koji svi junaci (živi i opsene) poznaju. Sudar obične, trivijalne realnosti sa onom uobličenom u romanu, onom iz priča svedoka i onima koje imaju uzvišeni, samoubice i Sunčevo pleme, manje je ili više agresivan ali neminovno vodi u promenu koja će imati razmere „sudara (i kraha) svetova“. Apokalipsa, kao intrigantni element koji stavlja na iskušenje sve dotadašnje/dosadašnje principe po kojima je funkcionisala stvarnost osuđena na propast, uvek je tren katarze za čitaoce jer pred njima otvara konačno pitanje „gde smo pogrešili“. Tuševljaković se potrudio da ponudi mnoštvo elemenata koje taj odgovor treba da sadrži ali je konačno uobličenje odgovora prepustio znatiželjnom i ambicioznom čitaocu. Svakako treba apostrofirati i razrešenje značenja famoznog programa Kindred koji, istina, uspeva da tehnologijom reši večni problem ljudskog postojanja i međuodnosa ali neminovno deli ljudski rod na dve grupe što postaje izbor sukoba; u daljem razvoju problematike stiže se do novog metafizičkog nivoa – zajednice uzvišenih i njihovog, običnim ljudima, neobjašnjivog odricanja od ljudskoski i poklonjenja drugačijim principima/bogovima (što je u novou mistifikacija o novim božanstvima virtuelnih matrica nekih od vodećih pisaca kiber-panka, kakvi su npr. V. Gibson, B. Sterling).
            Razapevši priču između lokalnog i svetskog, trivijalnosti svakodnevice i visokih egzistencijalnih koncepata, Tuševljaković je, kako bi pojačao liniju identifikacije sa junakinjom, insistirao na prepoznatljivim detaljima i njihovim mogućim promenama (krivi toranj Beograda na vodi, kineski tržni centar, ćevapdžinica...) darujući tekstu preko potrebnu atmosferu i uverljivost u sitnicama (što je redovno slabo mesto klasičnih žanrovskih dela).
            Rečju, „Uzvišenost“ Darka Tuševljakovića je valjan naučnofantastični roman višestrukih priča i značenja koja će dobrano intrigirati, čak i provocirati, čitaoce nudeći im niz neuobičajenih dilema, pitanja i iznenađujućih odgovora.

            („Dnevnik“, 2022.)

 


Nakon sjajnog prvog toma stripa “Vršnjaci” grčkog umetnika koji se potpisuje kao Arkas, agilna “Čarobna knjiga” je, nastavljajući svoj prosvetiteljski rad otkrivanja dela 9. umetnosti nastalih izvan centara evropskog i američkog stripa, kao specijalno izdanje u ediciji “Stari kontinent”, objavila je i drugi tom ovog po svemu izuzetnog dela. Jednako tako izuzetan je i sam Arkas (od mitološkog Arkadija), koji se retko pojavljuje u javnost (pretpostavlja se da je psihijatar ili profesor univerziteta) mada objavljuje stripove još od 1981.g. u dnevnim novinama, časopisima i albumima, i stekao je zavidnu popularnost i kritičarsko uvažavanje. Ovdašnji ljubitelji “priča u slikama” sa dužim pamćenjem setiće se njegovog stripa “Doživotni” - o zgodama i nezgodama
kratkovidog političkog zatvorenika osuđenog na 622 godine zatvora, koji vreme provodi u nadmudrivanju i gloženju sa  pacovom Montehristom - objavljivanog u dnevnim novinama, 2002.g. kao poseban dodatak a zatim u četiri zasebne sveske i na kompakt disku. Od tada do 2021.g, Arkas nije svojim crnim humorom razveseljavao, zbunjivao i rastuživao ovdašnje stripadžije.
            U osnovnoj postavci “Vršnjaci” su kamerna groteskno-apsurdistička priča o 75-godišnjem penzioneru Gerasimu i njegovom psu Zahariju koji ima 11 godina; kako se, pak, jedna pseća godina računa kao 7 ljudskih ova dvojica su, po svojim individualnim biološkim satovima, takoreći vršnjaci (i ispisnici). A oni to zaista jesu: stari su, bolešljivi, zaboravni, mrzovoljni i namćorasti. Gerasim, penzioner sa bednom penzijom zbog koje je na granici siromaštva i gladi, uz mnogo samodiscipline i povremeno gunđanje ali i koje zrno optimizma, trpi muke na koje se, sem fizičkih problema, nadovezuju samoća, nedostatak porodice i svest o promašenosti dosadašnjeg života odnosno o nepostojanju budućnosti vredne pomena. Zaharije je, pak, nikad zadovoljna, sadistička prznica; bez obzira i griže savesti, on je zloban i neprijatan do surovosti. Za sve svoje nevolje optužuje gazdu i omalovažava svaki njegov napor da popravi beznadežno lošu situaciju. Zaharije je jednako neugodan i prema Haralampiju, gazdinom jedinom prijatelju, pa ne propušta priliku da se podsmeva njegovim bolestima i zaboravnosti. U ovaj trio ubaciće se i tamnobraon pas skitnica Žuća (mada tvrdi da ga zovu i Krem i to zbog boje dlake koja se vidi samo ako se okupa) koga je Zaharije doveo kući samo da bi kinjio Gerasima. Zaplet priča kao i do sada svodi se na nadmudrivanje Gerasima i Zaharija, odnosno dijaloge Gerasima i Haralampija na koje Zaharije dodaje svoje komentare. Povodi za razgovore su svakodnevno trivijalni: loša a skupa hrana, bolesti, sećanja na mladost, smrti poznanika, zapažanja tokom šetnje… Poenta-žaoka dolazi na kraju table i ume da bude puka doskočica (“Hristos vaskrese!” Gerasim: “Da ima moju penziju, razmislio bi dvaput”; doktor Gerasimu: “Ali ne brinite! Ja kad prepišem nekome terapiju za srce, uvek od srca i umre!”) ali i neočekivana filozofska istina o životu, ambicijama, starosti i smrti (Zaharije: “Ako je naša svrha u životu da pomažemo drugima, koja je njihova svrha?”, “Nekim danima se osećam kao da mi je potrebna transplantacija tela!”; Haralampije: “Ne moraš da budeš jasan kada ne znaš o čemu govoriš.”). Osim pojedinačnih mudrosti i celokupni strip, iz priče u priču, slaže sliku celokupne egzistencije ljudske jedinke, sagledanu iz perspektive nekoga čiji je odlazak sa ovog sveta pitanje dana. Ovakvi gorko-slatki uvidi u krucijalna pitanja postojanja, uz povremene uplive čistog ludizma (Gerasim: “Ponekad pustim svoj mozak da luta…”, Zaharije: “Nije ti to pametno! Previše je mali da se kretao sam!”; Zaharije: “Mnogo sam dobar u krevetu! Mogu da spavam i po petnaest sati u kontinuitetu!”), izmamiće osmehe čitalaca ali one sa oporim talogom prepoznavanja sopstvenog usuda. Jednostavan i pregledan, karikaturalni crtež, namerno redukovan i umekšan samo potcrtava opore poente stripa ne remeteći čitaočevu koncentrisanost na tekst.
            Drugi tom “Vršnjaka” sačinjen je od dva segmenta-albuma: “Kusi psi” (iz 2011), i “Zaharije cinik” (2016); ovaj potonji je dodatno zanimljiv i po Arkasovom “kraćenju” priča sa 4-5 sličica na 2-3 slike ili na one sažete u jedan crtež čime se demonstrira autorova sposobnost da ionako kondenzovane sadržaje svede na još manju ali i efektniju meru. Time Arkas dokazuje ne samo potpunu uronjenost u svet koji je zamislio već i izuzetan talenat da u svemu što radi dosegne majstorku jednostavnost i jasnoću mudrosti.

            (“Dnevnik”, 2022.)

 


Strip scenarista Marko Stojanović, predavač u Leskovačkoj školi stripa i agilni popularizator 9. umetnosti,  u 2021. godini objavio je desetak publikacija na dva najveća svetska tržišta, francuskom i američkom, ali je napravio i za evropske uslove pionirski poduhvat osvajanja kineskog čitalaštva koje se ne broju u milionima, već u milijardama. U jednom od najpoznatijih strip časopisa na svetu, američkom “Heavy Metal Magazinu”, koji izlazi od 1977. godine, objavljen mu je strip kao prvom scenaristi iz Srbije posle više od decenije. U Francuskoj mu je izašao drugi album serijala “Krvavi krst“ (“Croix Sanglante”) za jednog od najvećih francuskih izdavača, “Delkur” (“Delcourt”). U izdanju “Afteršoka” (“Aftershock”), jednog od većih američkih izdavača krenula je serija “Nositi krst” (“Cross to Bear”) nastala u saradnji sa Sinišom Banovićem i Aljošom Tomićem.  Vrhunac uspešne sezone došao je krajem godine kada je u Kini objavljen strip “Full Spectral Barrage Jamming”; u pitanju je veliki projekat u kome Stojanović, uz krem svetskog stripa - Francuza Kristofa Beka, Španca Rubena Peljehera, Belgijanca Suilvana Runberga,  Amerikanca Dana Panosiana i drugih - pozvan od kineskog izdavačkog giganta “FT Culture” iz Pekinga da adaptira naučnofantastične romane Liju Cisina, pisca čiji tiraži idu od 60 miliona čitalaca samo u Kini. Stojanović kao scenarista i Milorad Vicanovic Maza i Desimir Miljić iz Bosne kao crtač i kolorista uradiili su naučnofantastičan strip o Trećem svetskom ratu koji nastaje napadom NATOa na Rusiju, pa ga trenutna geopolitička situacija čini izuzetno aktuelnim. Strip je privukao veliku pažnju širom sveta o čemu svedoči to što je već otkupljen za objavljivanje u čitavom nizu zemalja, a vode se pregovori za njegovo pojavljivanje i u Srbiji.
            O svojim izuzetnim uspesima Stojanović kaže:
            “Srbija jeste rasadnik strip talenata, ali je problem što i u stripu kao i u privredi mahom izvozi sirovine a uvozi gotove proizvode. Da pojasnim: Smatram da moje kolege crtači rade sjajnu stvar za srpski strip tako što našu domaću „školu“ stripa predstavljaju u tako lepom svetlu u svetu. Bane Kerac se predstavio kao crtač Zagorovih a Rajko Milošević Gera kao crtač Teksovih avantura za italijanski “Boneli”. Gera i Stevan Subić potpisuju Konana za francuski “Glenat” dok je Mirko Čolak autor Konanovih avantura za američki “Dark Horse”, Vladimir Krstić Laci je radio “Šerloka Holmsa” za francuski “Solel” i tako dalje. Spisak je dugačak jer preko 50 naših crtača radi za velike francuske, italijanske i američke izdavače, što je neosporno veliki uspeh ali je loša stvar to što na francuskom strip tržištu radi samo jedan naš scenarista. Na američkom takođe, a eto od skora i na kineskom, a to sve znači da na tim scenama gotovo da nema naših priča, naših glasova. Umesto toga, izvozimo strip crtača koji crta po scenariju stranog scenariste priču koja je relevantna njemu i stranoj publici, a ne nama ovde – a onda paradoksalno tom stranom izdavaču platimo prava da strip koji je crtao srpski crtač objavimo u Srbiji.
Ono što bih ja jako voleo jeste da ne izvozimo sirovine, da ne budemo samo najamnici, već da naše stripove, priče nastale na ovim prostorima, plasiramo na Zapadu. To je puno teži put jer je zapadno tržište gotovo hermetički zatvoreno za naše priče, ali nije nemoguće. Sa Draženom Kovačevićem, Desimirom Miljićem, Rumunom Danom Janošem i Bojanom Kovačevićem francuskom “Delcourtu” već četvrtu godinu plasiramo našu, da tako kažem, vizuru četvrtog krstaškog pohoda i pada Carigrada - nešto što je bitno nama ovde a što su pristali da produciraju i objave oni tamo. Sa Sinišom Banovićem, Đorđetom Krajinovićem i Aljošom Tomićem smo takođe, kao kompletna domaća ekipa, “prodali” američkom “Aftershocku” priču o tome kako Džek Trbosek nije uhvaćen jer je zapravo pobegao na Divlji zapad. Izašli smo dakle na ta strana strip tržišta sa čitavim autorskim timovima, sa našim projektima i to smo, da stvar bude zanimljivija ali i upečatljviija, uradili u žanrovima koji važe kao matični u zemljama u kojima smo objavili. Francuska je prestonica istorijskog stripa, Amerika zemlja u kojoj je ponikao vestern, a Daleki Istok se diči svojom naučnom fantastikom, koju u dobroj meri i žive – a sad Franucuzi čitaju srpski istorijski strip, amerikanci srpski vestern a Kinezi srpsku naučnu fantastiku. Da me ne shvatite pogrešno, ali kad na policama velikih knjižara i specijalizovanih prodavnica, jer je strip tamo ne samo industrija već i legitiman deo kulture, na koricama uz naslov vidim samo imena sa tačno napisanim Ć, Ž i Š, budem poprilično ponosan jer se to čita MADE IN SERBIA. E, toga bih voleo da je mnogo više, jer je zasad knjiga, da tako kažem, nažalost na jednom slovu.”

            (“Dnevnik”, 2022.)


            Pia Leino (1977) finska spisateljica za svoj drugi roman “Nebesa” (originalno objavljen 2018. godine) zaslužila je Nagradu Evropske unije za književnost. Afirmativnom stavu prema delu svakako je doprinela njegova utemeljenenost u trenutnom stanju, počev od klimatskih promena, urbane otuđenosti, opsednutosti virtuelnom realnošću do pandemije Kovida 19. Dešavanja su smeštena u 2058. godinu, i opusteli, zapušteni Helsinki posle građanskog rata izazvanog otvorenom pobunom nacionalista protiv migranata i onih koji ih brane; država socijalnog blagostanja nestaje, grad je odsečen od ostatka sveta i sveden na zatvorenu zajednicu izolovanu od ostatka zemlje. Vlast je preuzela partija Svetlost koja vlada fizičkom represijom i manipulacijama građanstvom a glavni adut u ucenjivanju je dozvola pristupa Nebesima, virtuelnoj realnosti koja svoje korisnike čini srećnima i - krotkima. Oni koji nisu uključeni u državne institucije pod stalnom su kontrolom stražara i prosjače ili preprodaju polovnu robu iz srećnijih vremena. Na bedu se “nadovezuje” pomahnitalo vreme kao posledice burnih klimatskih promena zbog kojih je, na primer, u cunamiju uništen Njujork.  Državni činovnici ne izlaze iz stanova, hranu od bizarnih namirnica (brašno od cvrčaka ili drobljene buba-švabe) donose im posebne službe a plaćaju je bonovima. Socijalni kontakti jedva da postoje, nema brakova, deca se ne rađaju. Ljudi se sreću i samo na Nebesima. Nepostojanja potrebe za komunikacijom i sveopšta apatije mentalno i emotivno su ispraznili ljude a prazninu popunjava boravak na Nebesima, u idealizovanim pejzažima i gradovima iz nekog prethodnog, srećnijeg vremena.
            Opisano stanje izazvano lošim prirodnim uslovima i društvenim kretanjima temelj je identifikacije čitalaca jer svi elementi o kojima je reč već postoje u realnosti i autorka ih uvažava i ubrzava njihovo dejstvo. Ovakva postavka spaja elemente negativne utopije i žanra katastrofa/postapokalipse. “Nebesa” koriste i ikonografiju kiber-panka odnosno građenja virtuelnih svetova (jedan od junaka romana upravo je kreator te realnosti) kao i potpunu korisničku zavisnost od njih. Interakcije između likova su bizarne iz sadašnje perspektive jer je odumiranjem seksualnog nagona nestala potreba za takmičenjem i nametanjem volje drugima ali se gubi i interes za bilo kakvu interakciju pa jedinke biraju izolovanost kao “novu normalnost”. Ovakva se promišljanja ljudske budućnosti i odustajanja od aktivnog učešća u životu grupe/zajednice javljaju i u nekim ranijim delima naučne fantastike kakva su romani “Lik stvari koji će doći” H. Dž. Velsa (o propadanju evropske civilizacije posle I svetskog rata zbog gubitka životne energije ćitavih naroda i pada u sveopštu apatiju) ili “Grad” Kliforda Simaka (u kome mutanti odbijaju da učestvuju u svetu koji ih okružuje i svojevoljno, svako za sebe, odlaze u paralelne stvarnosti).
            Stagnacija i nazadovanje nisu po volji vodećih društvenih struktura pa ove testiraju pilule protiv apatije. Lek pokazuje efikasnost, u vidu ljubavne veze junaka i sledstvene trudnoće ali i u nemiru koji konzumente leka tera da pobegne iz grada i svesno se odreknu magije Nebesa. Slično reaguju i prosjaci i ulični prolaznici koji popiju tabletu. Ali buđenje životne snage donosi i agresiju, nezadovoljstvo i ljubomoru, dakle, stare probleme svake zajednice.
            Uprkos snažnoj sociološkoj liniji “Nebesa” su prevashodno intimistička priča o vremenu pre ljubavne veze, zanosu zaljubljenosti i postepenom javljanju nesuglasica koje prete da unište dotadašnju harmoniju. Spisateljica insistira na ovim elementima priče i čini ih težišnim uz ovlašno naznačene političko-društvene konotacije stvarnosti koju je osmislila zbog čega roman ne ostaje u granicama žanra što otvara mogućnosti čitanja od strane nežanrovske, glavnotokovske publike.
            Rečju, “Nebesa” Pie Leino (u izdanju iz 2021.g. sve atraktivnijeg mladog izdavača “Kontrast”) zanimljivo su i intrigantno romaneskno delo značajnog umetničkog dometa što ga definitivno preporučuje pažnji posvećenih ljubitelja pisane reči.

            (“Dnevnik”, 2022.) 

 

Ilija Bakić: „Dvostav”



Edicija: ROMAN

164 str, broš. povez, 12 x 21 cm, 2021. god.

ISBN 978-86-6029-543-1

 

Cena: 700 din

 

Poručivanje putem WEB KNJIŽARE:

www.bkcknjige.rs

 

Nagrada „Bogdan Čiplić”

za najbolji prozni rukopis na srpskom jeziku

u 2021. godini

 

U romanu Dvostav, Ilije Bakića, prikazana su dva modela totalitarističkog društva. U jednom prepoznajemo, na osnovu pažljivo utkanih simbola i mizanscena, komunistički državni aparat, dok u drugom, po specifičnoj upotrebi čoveka i knjige, drugi, nimalo ljudskiji, ali perfidniji model totalitarizma u kojem danas živimo.

Ipak, ispod ovog tamnog prikaza sveta, koga unekoliko ublažava fantastika Ilije Bakića, da ne bismo propali od istine, kako je već rečeno, ostaje ona druga mogućnost sveta koja se prelama na stranicama knjige, kao putokaz i pribežište za sve one koji nisu spremni da se pomire sa ovakvim nakaznim svetom. 

Msr Nenad Stanojević

 

Dvostav Ilije Bakića temelji se na ideji o sveopštem krivotvorenju i falsifikovanju, prožet je lažiranjima i prekrajanjima istine svake vrste, natopljen je maglovitom, a opet kristalo jasnom atmosferom društvene egzistencije u kojoj preovladavaju nelogičnosti, neistine i plasiranje demagogije. I iako je reč o umetničkom, fikcijskom delu, sam kraj unosi i notu dokumentarnog i realističnog – Bakić pominje prijatelja i pesnika Duška Vlajkovića Mitrovanova sa kojim je došao na ideju za priču o svetu u kome se iznajmljuju knjige/ljudi dok u pozadini konstantno svira državna himna sa kojom se i završava poslednji čin, to jest roman. Otvoren kraj – simbolično – ostavlja mogućnost za preispitivanje i promene, te nada za novim, boljim izdanjem – i ovoga puta – umire poslednja. 

Msr Milana Poučki

http://banatskikulturnicentar.blogspot.com/2022/02/ilija-bakic-dvostav.html

 

ZA SVAKOGA KO NARUČI OVU KNJIGU NA SAJTU www.bkcknjige.rs SA NAPOMENOM DA JE OGLAS VIDEO NA OVOM BLOGU CENA KNJIGE BIĆE 500,00 RSD

 

top