Knjiga „Senke i snovi“ Vase Pavkovića
(1953) - jednog od naših najcenjenijih literarnih stvaralaca u poslednjih pedesetak
godina, čiji se radovi ’rasprostiru’ kroz poeziju, pripovedačku odnosno
romanesknu prozu, književnu kritiku sve do kritičko-teorijskih radova na
polju stripa i knjiga o leptirima ovih krajeva - knjiga je izabranih
pesama koje je izabrao, na mađarski preveo i rasporedio renomirani i višestruko
nagrađivani prevodilac Ileš Feher (1941). Već ova činjenica je dovoljna
da skrene pažnju znatiželjnih čitalaca pošto su poduhvati odabira i prevođenja
savremene poezije, mada su izuzetno važni i vredni, jednako tako retki,
takoreći raritetni, posebno kada nije reč o pukom sabiranju pesama već je u
pitanju izvanredno promišljen i precizno realizovan izbor koji tvori
konzistentnu, zaokruženu celinu – kao što je slučaj sa ovim izvorom.
Vasa
Pavković je u dosadašnjem opusu objavio desetak pesničkih knjiga koje su
nastajale u višedecenijskom rasponu i bile posvećene različitim tematskim
ishodištima odnosno bile ispisane u različitim stilskim ključevima. Kao svaki
valjani stvaralac, pesnik je iz knjige u knjigu tragao za autentičnom,
samosvojnom tačkom iz koje će posmatrati prostore i vremena svog celokupnog
postojanja, telesnog, emotivnog i intelektualnog. Upravo ’zahvaljujući’ toj i
takvoj radoznalosti, Pavković je u više navrata, u različitim knjigama, iznova
i iznova promišljao pojedine teme, bojeći stihove novostečenim saznanjima i
iskustvima pošto su odrastanje, stasavanje i sazrevanje polazni okviri njegovog
pisanja/pevanja. Za razliku od autora koji postoje i opstaju u imaginarnom,
nepromenjivom ’večitom sada’, Pavkovićevi stihovi prate i sadrže linije
proteka vremena, ličnog razvoja, saznavanja i spoznaje vrednosti i bezvrednosti
’velikih istina’ i malog, svakodnevnog trajanja sa svim idealima i zabludama na
putu ka nedokučivom/nepojmljivom ali izvesnom kraju životnom. U nizanju stihova
kristališu se - bez pesnikovog posebnog insistiranja ili apostrofiranja/afektiranja,
u pozadini naizgled bitnih a, u konačnom svođenju, sasvim trivijalnih, nebitnih
opsena modernog života: prestižnih luksuza i prolaznih moda – temeljne
odrednice postojanja jedinke obdarene (ili proklete?) osetljivošću na čulne
senzacije, na spoznaju sitnica, delikatnih finesa koje se obznanjuju u trenu i
nestaju pred očima onih nezainteresovanih, otupelih, zaslepljenih trkom za
materijalnim bogatstvom ili zadovoljenjem hedonističkih prohteva. Pavkovićevi
stihovi, pak, misli su, emotivni ’isečci’ jedinke sposobne da se - neretko u smernom
susretu sa Prirodom kao opozitom sveprisutne veštačke, urbane džungle – zapita „o
smislu prolaznih slika...“, da doživi/razotkrije vertikalu svog življenja,
od detinjstva preko mladosti do zrelog doba i u njoj prepozna greške, uspone i
padove. Tako se uspostavlja duboko višeznačna veza između letova ptica ili
leptira, drveća obavijenog, stegnutog nemilosrdnim bršljanom, između sparušenog
korova po obalama reka i prošlih ljubavnih veza ili davnih dijaloga sa
roditeljima, veza mnoštva zaboravljenih reči i ćutanja pred veličanstvom tamnih
oblaka, mraza, rata, magli i tako sve do konačnog razmišljanja o jeziku kao
sredstvu obmane. Ti trenuci/stihovi samospoznaje, obojeni plemenitom
melanholijom ali lišeni melodramatske patetike, imaju isceljujuću moć jer izmiruju
jedinku sa Prirodom i njenih tokovima, vraćajući je tako u maticu
životne snage iz koje jedinka objavljuje svoju radost što će je nadživeti kakva
biljka ili maleni daždevnjak, kao dostojni nastavljači te krhke ali nezaustavive,
jedinstvene, duhovne, animističke sile života koja se otelotvoruje u različitim
oblicima, jednako divnim i bitnim.
Ileš
Feher je, kao pažljivi, pronicljivi i predani čitalac, izabrao pesme koje su
posvećene prolaznosti postojanja (kao jednoj od Pavkovićevih poetskih
vodilja) i, umesto da ih, kako se to rutinski radi, ređa po godinama
objavljivanja, posložio ih po sopstvenom osećaju za pesnikovo razvijanje i
razradu pojedinih elemenata ove teme, prateći njenu unutrašnju logiku. Razultat
ovog napora je zaokružena celina bogata sadržinski i po značenjskim nivoima. Stoga
je prezentovana celina potpuno samosvojna, neponovljiva i vezana za duboko lični
doživljaj prevodioca koji je, pre svega, istinski uživalac u stihovima. Ovaj
izbor, ovako kako je koncipiran i izveden, dokaz je da je moguće – i potrebno –
kreativno, aktivno čitanje poezije i njeno temeljno promišljanje. Jer, stara je
istina da ’pesma zna više od svog pesnika’ pa su neke karakteristike poezije
vidljive samo darovitim, empatičkim čitaocima.
Rečju,
„Senke i snovi“ Vase Pavkovića, u izboru, u prevodu na mađarski i u
rasporedu Ileša Fehera, izvanredna su knjiga koja svedoči o izuzetnosti Pavkovićeve
poezije i jednako takvoj izuzetnosti Feherovog poimanja poezije,
dostojnog neprikosnovene kraljice pisane reči.
(„Dnevnik“,
2025.)
0 komentara:
Постави коментар