Dvostav je jedna veoma zabavna knjiga.

Prepuna crnog humora.

U prvom delu, posmatramo jedno totalitarističko društvo, veoma nalik na Orvelov roman 1984, ali našku varijantu, komunističku, sa ovih prostora. Prepunu birokratije, i iznenadnih vežbi, i zavrzlama koje nastaju kad činovnici očajnički pokušavaju da održe zvanični narativ… Da vam ne spojlujem sad.

Likovi nemaju imena; njihova imena su funkcije koje obavljaju. Administrator. Komesar. I sve tako. Sa sve bračnim drugaricama. Koje će u vreme plodnih dana hteti da obave svoju dužnost pokušaja pravljenja potomstva (jer društvu treba obezbediti nove naraštaje), a u međuvremenu nešto i nisu zainteresovane (na očaj svog bračnog druga).

Stil je u skladu sa pričom, ogoljen. Nema prideva. Sve teče brzo dok se nesrećnici sve više upetljavaju, i jasno vam je da tu ništa dobro ne može da se desi.

Ali pratite, delom zabavljeni, delom se prisećajući nekih ne lepih aspekata prošlosti sopstvene zemlje.

Ne, naravno da ovde nikad nije bilo bukvalno tako. Ni blizu. Ovo je taj sistem doveden do apsurda.

A opet, deluje tako poznato.

*

U drugom delu, pratimo jedno drugo totalitarističko društvo, opisano podjednako ogoljenim stilom, sa likovima koji nemaju imena, već su nazvani po funkcijama koje obavljaju.

Nije komunističko. Ali jeste, heh, napredno. Knjige više niko ne čita, jer nikome više nisu potrebne.

REPORT THIS AD

Odnosno, postoje oni koji i dalje osećaju potrebu za knjigama, ali čitanje nije dozvoljeno; umesto toga, knjige im budu iznajmljene pa im deklamuju svoj sadržaj, a oni treba dobro da ih paze i redovno hrane i ne zlostavljaju i tako to.

Kad nisu kod onih koji su ih iznajmili, knjige žive u oborima gde ih hrane i po potrebi leče (a povremeno i razmnožavaju), i čekaju da ih neko iznajmi. Ovo, uzgred budi rečeno, sasvim lepo funkcioniše kao bizarro fiction. Pa ako volite bizarro, moglo bi da vam se dopadne.

Naravno, knjige smeju da budu samo dozvoljenog sadržaja, i dobijamo nagoveštaje da su menjane tako da se uklope u poželjan narativ.

I naravno da i tu kreću zapetljancije… Bez srećnog kraja. I sa apsurdom odvrnutim na najjače.

Meni se dopalo. Kao i inače kod Bakićevih dela, ume da izazove nelagodu, ali to valjda i spada u osobine dobrih književnih dela: da vas navedu da preispitujete svet oko sebe i pitate se kuda to sve ide i šta da radite da ne ode sve u… Eh. Upotrebite izraz po želji.

https://ivanamilakovic.wordpress.com/2023/08/07/procitano-u-julu-2023-godine-dvostav-ilija-bakic/