Agilna „Čarobna knjiga“ nastavlja da svojim izdanjima opravdala svoje ime. U već etabliranoj i prestižnoj biblioteci „Stari kontinent“ upravo je objavljen album „Drakula“ scenariste Marka Konava i crtača Korado Roia. Album je još “vruć” i aktuelan na evropskoj strip sceni; na “Luka komiks and gejmes 2022” prestižnom festivalu u Italiji, izdavačka kuća “Lo skarabeo” je predstavila svoj najnoviji horor strip “Drakula: Red zmaja”, koji je instantno postao hit i predmet razbuktalih diskusija fanova i kritičara. Objavljujući taj album “Čarobna knjiga” nastavlja svoje napore da ovdašnji stripoljupci “uhvate korak” sa tekućom produkcijom 9. umetnosti. Pojava ovog dela, pak, zanimljiva je i iz drugog ugla: naime “Čarobna knjiga” je 2021. godine objavila album “Drakula” Žorža Besa, što se takođe desilo vrlo brzo posle originalnog izdanja iz 2019. godine. Naravno, stripovi koji za polazište imaju „adaptaciju“ proslavljenog, klasičnog ali i dalje popularnog romana „Drakula“ Brema Stokera (1847-1912) iz 1897. godine nisu nikakav izuzetak. Osim što je jedno od ključnih dela za istoriju horora kao literarnog žanra, „Drakula“ je i ikona popularne kulture XX veka koja je ušla u brojne umetničke forme (od filma i stripa do pozorišta, TV serija i kompjuterskih igrica), u svakodnevni govor odnosno fundus pojmova čije značenje je opšte poznato. Popularnost je, neminovno, donela bezbrojne „prepravke“ i vulgarizacije originala, već prema potrebama onih koji su ih izvodili i onih koji su takve sadržaje konzumirali. Tako je popularni mit o grofu krvopiji iz bespuća Transilvanije obavijen mnoštvom velova koji zamagljuju original a ponekad ga i menjaju bezmalo do neprepoznatljivosti.
I po ovom pitanju pomenuta Besova
“adaptacija” i delo Konava i Roia predstavljaju
dva moguća načina tretiranja pitanja praćenja literarnog predloška. Besova
odluka da u medij 9. umetnosti pretoči roman tako što će se “strogo” držati
predloška (mada uz ponešto tehničkih izmena te ublažavanja povremenih Stokerovih
deklamatorskih tirada) svakako je hrabra ako se ima u vidu da je knjiga
originalno objavljena 1897. godine te da nosi duh tog vremena, koji je blaži i
skloniji pompeznosti u odnosu na prve decenije XXI veka. No, ispostaviće
se i u ovom stripu da „Drakulu“ čini niz tačaka/elemenata odnosno
obrazaca čija je intrigantnost vanvremena. S druge strane, sama struktura
romana, način njegove organizacije kao i stilistički manir kazivanja i danas ga
dobrano izdiže iznad rutinske, konfekcijske horor (para)literature. Konavo
je, pak, bio drugačijeg mišljenja pa stoga na početku albuma jasno piše „Slobodna
adaptacija romana Brema Stokera“ – šta to tačno znači uveriće se
znatiželjni čitaoci vrlo brzo jer se priča, koja započinje “na tragu” romana
postepeno grana i odlazi u smeru koji je poprilično neočekivan a koji je na
tragu već dosta dugo prisutne tendencije “osavremenjavanja klasike”
odnosno akcentovanja i produbljivanja nekih elemenata originalne priče kroz
vizure tekućih kulturnih interesa. Sve ovo, naravno, može biti pogubno za “slobodnu
adaptaciju” jer se uzeta sloboda može otrgnuti iz ruku stvaralaca koji nisu
uspeli da je kanališu. Naravno, sasvim je moguće da nova “slobodna
adaptacija” bude i uspešna jer donosi ideje i tumačenja kakvi do tada nisu
postojali. Upravo o tome je intriga “Drakule” Konava i Roia.
Ključne reči za ovo delo su “Red
zmaja” jer je viteški red Zmaja, nastao prema ugledu na burgundijski
viteški red Sv. Đorđa, prvobitno zadužen za zaštitu kraljevske porodice
cara Svetog rimskog carstva Žigmunda (u vreme dok je još uvek bio kralj Mađarske).
Članovi reda nazivali su se drakonima odnosno zmajonoscima.
Godine 1408. godine objavljena je povelja reda u kojoj je naznačeno da je
osnovni zadatak reda odbrana krsta od neprijatelja, naročito od Turaka.
Među 24 viteza koji su učestvovali u uspostavljanju (ili obnavljanju) reda
1408. god. bio je i Stefan Lazarević, despot Srbije. Vlad Cepeš, vojvoda
Vlaške, pristupio je redu posle 1431. godine. Cepeš nije birao
sredstva u borbi protiv Turaka a omiljeno mu je bilo nabijanje
protivnika na kolac. Ta borba je imala svoju cenu a ta je, kako pripoveda Konavo,
bila smrt sina jedinca. U svom besu zbog gubitka Vlad se odriče Boga…
Ova predistorija pretapa se potom u znanu Stokerovu priču ali je uzrok
kasnijih odstupanja od originala po kojima je Cepeš/Drakula, u krajnjem
skoru, izmanipulisan i potčinjen volji i snazi svoje supruge. Drakuline moći
otkrivaju se kao nesavršeni oklop pred nasrtajima supruge koja poznaje njegove
slabosti; moćni, dijabolični Princ tame biva sveden na ranjivo besmrtno
biće koje se bori za preživljavanje i žudi za osvetom (što otvoreni kraj stripa
ne isključuje).
Marko Kanavo (1974) kustos,
konsultant stripskih festivala, urednik specijalizovanih časopisa,
kolumnista u nekoliko dnevnih novina, koji se 2013. posvetio stripu, uneo je u “Drakulu”
aktivni ženski element (pasivni već postoji u romanu) koji efikasno i efektno
“svrgava” vampira i preuzima glavnu ulogu. Ova neočekivana smena na tronu priče
svakako krije potencijal koji će, nadajmo se, scenarista iskoristiti u nastavku
(ili nastavcima). I dok veštini scenariste predstoje nova iskušenja radi
opravdavanja izmena koje je uneo u originalnu priču, majstorstvo Korada Roia
(1958) apsolutno je neupitno. Njegova sposobnost da dočara atmosferu
impozantna a grafizam, valeri, diskretni omaži junacima popularne kulture, montaža
tabli, brze promene rakursa i formata crteža ostavljaju gledaoce bez daha pa se
lako može desiti da i ne pročitaju tekst u balonima, zavedeni sugestivnošću
slika. A da iza sve te briljantnosti stoji ozbiljan rad otkriva se u jednom od
pogovora albuma gde su reprodukovane i table koje je Roi odbacio odnosno
ponovo nacrtao; drugi pogovor instruktivni je vodič kroz temu vampirizma i Drakule
kroz literaturu i film.
U konačnom svođenju utisaka, „Drakula
Red zmaja“ Marka Konava i Korado Roia se predstavlja kao vanredno
zanimljivo delo koje kombinuje znanu priču i sasvim nove elemente tvoreći
specifičan amalgam koji može izrasti u bitnu tačku u razvoju stripova sa
temom vampirizma; sve rečeno oživljeno je u sjajnom gotskom crtežu izašlom
ispod ruke jednog od vrhunskih crtača savremenog italijanskog stripa.
(“Dnevnik”, 2024.)
Objavio
ILIJA BAKIĆ
Kategorije:
2024,
Čarobna knjiga,
Drakula,
HOROR,
Korado Roi,
Marko Kanavo,
STRIP
Boris
Lazić (1967), književnik
širokih stvaralačkih horizonata (piše poeziju, prozu, eseje i kritiku),
prevodilac, po formalnom obrazovanju doktor slavistike, prisutan je na
ovdašnjoj literarnoj sceni pune tri decenije kao autor deset pesničkih knjiga, četiri
prozne knjige, tri knjige eseja odnosno putopisa; na francuski je preveo Njegošev
“Gorski vijenac” i “Luču mikrokozmu”, priredio za francuske izdavače
antologije srpske srednjevekovne i savremene poezije. Njegove knjige
nagrađivane su i bile u širim i užim izborima za prestižne nagrade. Lazićev
dosadašnji opus tematski je i stilski raznorodan ali uvek nadahnut, intrigantan
i duboko promišljen. Svojom novom knjigom “Očinstvo” Lazić ostaje veran
spisateljskom tragalačkom svetonazoru koga se i do sada držao. Znatiželjni će
čitalac vrlo brzo shvatiti da su kratki fragmenti ove knjige svojevrsni izveštaji o snovima ili
stanjima u koja čovek zapada a koja su nadomak sna ili iza sna. Jer, pošto su
snovi svojevrsna mešavina dnevnih senzacija i svakovrsnih elemenata iz
uzvitlane, okova racionalnog oslobođene, podsvesti, mešavina koja se kreće i
razvija izvan svakodnevne kauzalnosti (koju svi u budnom stanju podrazumevamo)
onda je to njihovo dešavanje izmešteno iz prostor-vremenskog kontinuuma i
sasvim zadesno odnosno zaumno. Ili, možda, ipak nije? U nekim se opisima čini
da je razum budnog stanja jači nego što je uobičajeno pa pokušava (sa
promenjivim uspehom) da upravlja tom nesputanom bujicom asocijacija ili, pak,
samo spavaču “daruje” spoznaju da je sve što mu se dešava samo prolazni san.
(Naravno, ovde se i nadalje
podrazumeva prećutni sporazum čitaoca i pisca, onaj koji važi i pre nego se
knjiga počne čitati, a po kome čitalac pristaje da veruje piscu i njegovim
rečima odnosno da ih tretira kao pogodbeno-funkcionalnu realnost, barem dok
pisac ne izneveri ovaj dogovor izigravanjem pravila koja je sam postavio. Nadalje,
svaki tekst, u svom konačnom, štampanom obliku, nije spontan jer je prošao više
faza iščitavanja, ispravki i doterivanja, koji koriguju prvobitnu
nepatvorenost-iskrenost teksta. Ipak, svežina teksta biće dobrano očuvana i
posle njegove zanatske obrade ukoliko je nje bilo u osnovnom obliku, u tzv
“prvoj ruci”.)
Snovi u ovoj knjizi raznorodni su,
dešavaju se u različitim prostorima-mizanscenima, akteri su im, osim sanjača,
promenjivi kao što su promenjiva i raspoloženja koja dominiraju snevanim situacijama,
dešavanjima i dijalozima. Ipak, kako knjiga odmiče, moguće je prepoznati
određene obrasce koji se ponavljaju odnosno, sa manjim ili većim odstupanjima,
variraju. Što je sasvim razumljivo jer je sanjač uvek isti, to je ista ličnost
mada se ona neprestano menja pošto je, u svakom sledećem snu, bogatija za nova
iskustva, kako za ona stečena na javi tako i za ona zapamćena iz ranijih snova.
Ta je stalnost u promenama jedno od čuda odrastanja, stasavanja i trajanja
jedinke uvek iste a opet uvek drugačije. Kroz te faze-mene, ličnost, na javi i
u snu, iživljava svoje želje odnosno razrešava i savladava svoje strahove –
tipičan je primer različitih događaja u kojima učestvuje sanjačevo dete za koje
on brine, strahuje, sklanja ga i štiti bez obzira koliko je realna opasnost
(možda je, čak, nerealna opasnost “opasnija” od one moguće). Uz te voljne
aktivnosti sanjača, u promenjivom okruženju, redovno se “proživljajaju” i
osećanja zbunjenosti, začuđenosti, straha pred nepoznatim, neodređene zebnje
odnosno potmule anksioznosti. Ponekad je i sam sanjač udvojen jer u jednom
nivou mu je nešto znano iako u drugom nivou, onom koji je tešnje vezan za ličnost
sanjača na javi, sanjač ne zna kako mu je to poznato.
Među svim tim šarenilom snova
čitalac će zapaziti ponavljanje određenih situacija, uz manja ili veća
odstupanja. U tim su snovima spojeni oblakoderi i, uopšte, okruženje velikog,
modernog grada koji je pust i raznih građevina koje su hramovi nekih drevnih
religija. Ponekad se o nestanku ljudi govori u kontekstu apokalipse koja je
presekla dalje postojanje savremenih civilizacija, dok drevna verovanja,
dostigla iz neznane, duboke prošlost i dalje postoje. Taj neverovatni spoj, to
kontrapunktiranje očito je prividno, neminovni spoj suprotnosti, jer, ipak,
otkriva trajnu sveljudsku liniju potrebe za obraćanja višim bićima koju ni
oholost samoprozvanih vladara svetom i pobednika Prirode nije mogla da uništi pošto
su, eto, drevna svetilišta ponovo izašla na površinu. Da li će čitaoci ovakve
situacije tumačiti kao svojevrsno znamenje i opomenu ostaje na njihovim
individualnim afinitetima. Nesporno je da se snevač u ovoj knjizi, iznova i
iznova, vraća tom obrascu.
Zaključimo da je knjiga “Očinstvo”
Borisa Lazića apartno delo u tekućoj proznoj produkciji kako
zbog tema kojima se bavi tako i zbog visoke i delikatne stilizacije teksta koja
fragmente neretko izjednačava sa pesmama u prozi; sve navedeno rezultira
višeznačnom prozom bogatom emotivnim i intelektualnim izazovima i traži
posvećenog čitaoca koji će biti nagrađen nesvakidašnje intenzivnim iskustvima i
dubokim spoznajma.
(“Međutim”, 2024.)
https://medjutim.dnk.org.rs/magija-i-kosmari-snova-prikaz-knjige-ocinstvo-borisa-lazica/
Studentski
kulturni centar Novi Sad
među svojim brojnim aktivnostima posvećeno objavljuje i albume ovdašnjih
savremenih strip stvaralaca prevashodno alternativnih poetika, u širokom
rasponu od autorskog do andergraund stripa. Upravo u tim relacijama (alternativno-
autorski-andergraund) kreće se dosadašnje stvaralaštvo slikara i strip
umetnika Borisa Stanića (1984, Pančevo). Njegov novi album „Božji
ljudi Bore Stankovića” unekoliko se udaljava od ranijih radova utemeljenih
na andergraund stripu ali i dalje egzistira na planu alternativnog stripovskog
svetonazora. Kako sam naslov nagoveštava početna inspiracija za stripove je
knjiga “Božji ljudi” Borislava Bore Stankovića (1876-1927), izuzetno značajnog
srpskog realiste. Knjiga kratkih priča “Božji ljudi” objavljena je 1902.
godine, izazvavši oprečne kritike, od vrlo pozitivnih do krajnje negativnih;
njena recepcija brzo je utihnula a u prvi plan pažnje publike i kritike ušla su
druga Stankovićeva dela kakva su “Koštana” (1902), “Nečista
krv” (1910) ili “Drame” i “Gazda
Mladen” (1928). Ni posle Stankovićeve smrti pa sve do danas ova
knjiga nije previše često analizirana od kritičara i teoretičara i ne svrstava
se u vrhunce njegovog opusa. Zbirku “Božji ljudi” čini 21 kratka priča
(kasnije joj je dodata i priča “Ludi Rista” nastala 1916. godine). Priče
u knjizi nisu poređane po redosledu nastanka već je autor njihovim rasporedom
pokušao da čitaoce postepeno uvodi u specifični, zatvoreni svet “božjaka”
(otpadnika, žickara, jadnika, mučenika, nevoljnika, prosjaka…) okupljenih oko seoskog
groblja kao centralne tačke njihove egzistencije. Koliko god se ova zajednica
činila labavom ona ima svoja pravila i zakonitosti koji se moraju poštovati,
kao što se poštuje i “normalni svet” i njegove institucije (popovi, žandari…).
Junaci (Menko, Taja, Naza, Ljuba, Stevan…) pojavljuju se, osim u priči
koja opisuje njihovu sudbinu (događaje u prošlosti koji su uzrok sadašnjeg
stanja odnosno tekuća dešavanja), i kao sporedne ličnosti u drugim pričama
potvrđujući postojanje te neobične zajednice. Stanković neretko prekida
priče bez razrešenja koje se, opet, usputno otkriva u nekoj drugoj priči
posvećenoj drugoj ličnosti.
Slikanje naličja seoskog života
udaljenog od bilo kakve romantične idile, opisivanje turskih zuluma, teških
sudbina, ljudske zlobe i bede u maniru literarnog naturalizma, očito nije bilo
po volji ondašnjih čitalaca i kritike ali mu se uverljivost i snaga nikako ne
mogu osporiti jer se mogu osetiti i pun vek posle prvog objavljivanja. Stradalništvo
zbog tuđe zlobe i nepravde, maloumnost, opsednutost idejama koje zdrave ljude
gone u ludilo, zanosi koji izdižu ljudske duše iznad bede u kojoj su,
nadanja i ljubav prepliću se u
nerazmrsivo klupko sudbina opisanih škrto, bez patetike ali sa stalnim
osećanjem protraćenosti življenja. Boris Stanić je inspirisan ovom
intrigantnom knjigom nacrtao stripove po pričama “Biljarica”, “Paraputa”, “U
sudu” (ne nalazi se u “Božjim ljudima” već u drugim izdanjima ali je po
atmosferi bliska), “*” (u knjizi naslov “XXI”) “Menko”, “Č’a
Mihailo”, “Ljuba i Naza”. Oslanjajući se na originalne tekstove priča Stanić
svoj crtež izmešta iz realističkog registra i ulazi u veće ili manje
stilizacije, karikaturalnost i redukovanje objekata i likova do nivoa
apstrakcijskih kompozicija (osobito u impozantnoj završnoj tabli-slici stripa
“*”). Kako izmeštenost iz realnosti ima različite puteve i stripovi su
različito crtani, od bezmalo vilinske tananosti bezazlenog “Č’a Mihaila”
do brutalne izobličenosti likova u “Menku”, uz široku paletu
izobličenja, od “Biljarice” (jedinog kolornog stripa) do “U sudu”.
Posebno su upečatljivi prelazi iz realnog u groteskno (u pričima i u crtežu) u “Paraputi” i “Ljubi i Nazi”. Kako se (u
“Paraputi”) Hadžikin život raspada i tone u mrak društvene kazne
i izolovanosti tako se i crtež krivi i izobličava; na drugoj strani, dok Naza
pokušava da ostvari svoju ljubav prema lenjom i bezobzirnom Ljubi, crtež
je, kao i njen zanos, čist i gotovo realistički uverljiv a kada njeni napori
propadnu linije se gube u gomilama bezobličnih tačaka koje se zgušnjavaju u
mrak. Tako Stanić nenametljivo ali uvreljivo gradi atmosfere svojih stripova
potcrtavajući univerzalnost Stankovićevih minijatura.
Rečju, album “Božji ljudi Bore
Stankovića” Borisa Stanića vanredno je zanimljivo i uspelo delo koje spaja
našu valjanu ali slabo znanu literarnu istoriju sa izuzetnim likovnim umećem
umetnika koji je u punom zamahu inspiracije i stvaralačkih snaga, što ove stripove
preporučuje punoj čitalačkoj pažnji i uvažavanju.
(“Dnevnik”, 2024.)
Agilni
izdavač „Čarobna knjiga“ u proteklih par godina svrstao se u sam vrh
ovdašnjih strip izdavača. Nije u pitanju samo broj objavljenih strip
albuma već i izdavačka koncepcija koja obuhvata široku lepezu tekuće strip
produkcije – od evropske, američke do japanske – ali i sistematično objavljivanje
klasika 9. umetnosti, čime se „pokrivaju“ brojne praznine u dosadašnjem
(obimnom ali haotičnom, neretko prekrajanom i kasapljenom te tehnički ne mnogo
kvalitetno štampanom) strip izdavaštvu na ovim prostorima odnosno zaokružuju
opusi značajnih strip stvaralaca. Tako su u biblioteci „Stari
kontinent“ objavljeni i albumi velikog Hugo Prata (1927-1995) koji
prate avanture Korto Maltezea, Narednika Kirka, Pustinjskih škorpija... U toj
sjajnom nizu pojavio se i album „Jezuita Džo i druge priče“ koga čine
priče-epizode „Jezuita Džo, Čovek sa dalekog severa“ (originalno objavljeno 1980), „Gringova
makumba, Čovek iz sertoa“ (originalno objavljeno 1977) i „Zapadno od raja, Čovek iz Somalije“ (originalno
objavljeno 1978). Sve tri priče štampane su kao zasebni albumi u sjajnoj ediciji
tzv samostalnih „one shot“ albuma „Jedan čovek, jedna avantura“ koju je
objavljivao veliki italijanski strip izdavač Serđo Boneli i u
kojoj su sarađivale strip veličine kakve su Dino Batalja, Gvido Krepaks,
Serđo Topi, Atili Mikeluci, Milo Manara, Gvido Bucelija...
Koliko
god tematski bili raznorodni, smešteni na različitim kotama zemaljskog šara (Kanada,
Južna Amerika, Afrika), sa različitim herojima (ili je tačnije,
antiherojima), albume vezuje nekoliko jakih niti od kojih je najupečatljiviji
osećaj začudnosti, izmeštenosti iz uobičajenog doživljaja (istorijske) realnosti,
kao i podrazumevanih podela na dobro i loše, život i smrt, čast i izdaju,
poštenje i laž. Drugi nivo jedinstva podrazumeva buntovno odbijanje junaka da
se pokore vlasti odnosno silama koje tu vlast oličavaju (kanadska konjička
policija, vojnici, kolonijalisti), čak i po cenu sopstvenog žrtvovanja odnosno
pogibije i brisanja iz tekuće realnosti (koja, ipak, nije jedina). Junaci su
„domoroci“ ili „starosedeoci“ koje su beli došljaci – kolonijalisti, pošto su
im oteli zemlju, pretvorili u robove, u bića nižeg reda, i „iskrojili“ im
ponižavajuće sudbine. Prat, konačno, takođe odbija da se pokori i konvencijama
(masovnog, popularnog) medija u kome stvara pa su njegove priče daleko od svih strip
konvencija i grade sasvim osobenu pripovednu i vizuelnu osećajnost pošto je Prat,
očito bez ikakvih komplekasa, svoja dela sagledavao kao segmente visoke kulture
a ne namenski-komercijalne. Stoga se vrlo lako mogu povući linije koje ove stripove
povezuju sa velikim i značajnim umetničkim pokretima. Njegov Jezuita Džo
je sledbenik dilema koje je u romanu-provokaciji „Stranac“ ispisao Alber
Kami, pokušavajući da definiše razmere-granice slobode pojedinca odnosno
njegove obaveze prema zajednici u kojoj egzistira, relativizujući i dovodeći do
apsurda oba koncepta, i onaj o potpunom oslobođenju jedinke i onaj o potpunoj
državnoj kontroli podanika. I Jezuita Džo se ne ponaša u skladu sa
konvencijama mada se nekim od njegovih postupka, iako iskaču iz društvenih
obrazaca, ne može poreći duboka pravednost i moralnost, kao principa koji su,
definitivno, „stariji“ od države kao organizacije koja, kao osnovu svoje vlasti
na podanicima, koristi monopol fizičke sile.
Pobunjenici
iz „Gringove makumbe, Čoveka iz sertoa“ naterani su na otpor prema onima
koji im odriču pravo na slobodan život i ljudsko dostojanstvo. U tom su gerilskom
sukobu sve su emocije, onih koji se svakodnevno nadmudruju sa smrću, čistije i
jače ali isto tako dešavaju se i čudnovata izvitoperenja principa lojalnosti pa
se izdaja pravda većim ciljevima i planovima. „Zapadno od raja, Čovek iz
Somalije“ prikazuje rascep između kolonijalističke sile i terora i otpora
starosedelaca, rascep koji je nemoguće prevazići jer je on totalan, u nivou
nepomirljivih „sukoba civilizacija“ koji su se u dosadašnjoj istoriji
čovečanstva rešavali samo potpunim uništenjem jedne od sukobljenih strana. I u
ova dva albuma uobičajeni društveni koncepti i obrasci ne funkcionišu pa nema
ni racionalne kontrole stvarnosti u koju provaljuju snovi, zaumno ali i sile
čije su poreklo i moć (da odlože trenutak spoznaje sopstvene smrti bitisanjem u
međusvetu koji funkcioniše zahvaljujući krucijalnom osećaju ljubavi) nepoznati
savremenom čoveku.
Linija
Pratovih crteža jednako je slobodna i razmahana na sva tri kontinenta,
njegov grafizam je neobuzdan i neukrotiv pa se gusti detalji prepliću sa
konturama dok fugurativno lako klizi u apstraktno bojeći priče atmosferom
lagane melanholije ili ekstatične razigranosti. Četrdeset i kusur godina posle
stvaranja ove slike su jednako sveže, zavodljive i fascinirane gledaoce
ostavljaju bez daha.
Rečju, album „Jezuita
Džo i druge priče“ sadrži tri istinska remek-dela koja potvrđuju da je
njihov autor jedan od nesporno najvećih umetnika XX veka.
(„Medjutim“,
2024.)
Srboljub Nikić (1971) dobro je znan ovdašnjim ljubiteljima i poštovaocima autorskog stripa. Njegovo pojavljivanje na strip sceni 2013. godine bilo je prijatno iznenađenja jer je otkrilo radoznalog, alternativnog autora sa dobrano izgrađenim stilom i stavom prema mediju u kome stvara; iznenađenje je bilo tim veće što Nikić dolazi van etabliranih centara strip produkcije a što bi se moglo smatrati već pomalo zaboravljenom tekovinom (demetropolizacijom stripa) ovdašnjeg alternativnog-andergraund stripa 1990-tih. U deceniji koja je započela prvim Nikićevim “grafičkim romanom” pod naslovom “Žig petokrake” on je objavio još šest strip knjiga potvrđujući svoj talenat i posvećenost stvaranju.
Grafički roman ”Tragom plavog
zeca” nastao je, kako sam autor piše u uvodu knjige, odabirom priča i ilustracija o Plavom zecu
koje je on već objavljivao na Instagramu; prelistavanje stotina crteža i priča
u potrazi za zajedničkom niti dovela je do ovog grafičkog romana koji
čine tri fragmenta “Plavi zec, priče tajanstva i mašte”, “Naslednici” i “Pričica
za kraj”. Ovako strukturirano delo potvrđuje i odrednicu „grafički
roman“ što je poslednjih decenija opšteprihvaćena kategorija u teoriji 9.
umetnosti kojom se označavaju umetnički ambicioznija strip
ostvarenja nastala nasuprot važećih korporacijskih standarda zapadnjačke strip
produkcije. Nikić od svojih čitalaca očekuje određena predznanja kao i
volju da se delo aktivno čita odnosno da se prate kako njegove aluzije tako i
da se dozvoli-prihvati da racionalna, pravolinijska uzrok-posledica pripovedna linija
izneveri samu sebe i skrene u potpuno slobodno nizanje prizora ili epizoda bez
objašnjenja vidljivog na prvi pogled. Zbog toga se ni tri celine direktno ne nastavljaju
jedna na drugu niti se u okviru njih “radnja” dešava jednostrano brzo i
efikasno.
Prva celina već u naslovu spaja dva
pojma – Plavog zeca iz ingeniozne, ludističke pesme Duška Radovića
i “Priče tajanstva i mašte” što je naslov knjige velikana Edgara
Alana Poa ali i albuma strip majstora Dina Batalje. U povesti koju
kazuje bezimeni muškarac pratimo njegov susret sa prostitutkom Mionom,
koja je pobegla od rata u Hrvatskoj, razbuktavanje njihove ljubavi,
putovanja po Evropi, pojavu Mioninog fantastičnog pratioca Plavog
zeca čiji uticaj, kome se ona pokorava, sve više jača, sve dok Miona
ne izvršio samoubistvo. Za njom ostaju mnoga pitanja bez odgovora kao i jedna ispisana
beležnica. Naredni fragment, “Naslednici”, sadrži svojevrsnu legendu o Furiji,
naslednici kraljevstva Babin Do, prinuđenoj da beži pred besom brata
koji želi da vladavinu prigrabi za sebe, ne prezajući od oceubistva, susret za
dvojicom braće kojima će biti supruga i ljubavnica sve dok jedan, zbog
ljubomore, ne ubije drugog. “Pričica za kraj” govori o dolasku cirkusa, o
albino devojci, klovnu i bokseru u vrtoglavom kolopletu događaja koji se
nastavljaju jedni na druge i jedni druge obesmišljavaju.
Plavi zec, kao imaginarni
prijatelj iz krpene lutke, fiksacija, otelotvorenje eskapističkih želja ali i
realnih frustracija, svojom (ne)postojanošću predstavlja drugo težište ljudske
egzistencije, ono eterično i ezoterično koje odbija da se potčini fascinacijama
fizičko-telesnom postojanju odnosno materijalnim dobrima i bogatstvima, glamuru
i tradiciji. Konflikt dva principa razapinje i, konačno, uspeva da na komade rastrgne
život jedinke što je neminovno odvodi u sopstvenu samonegaciju. U drugom delu romana
čitalac će se susresti sa istim dilemama datim kroz drugačije vizure (od
nekontrolisane ambicije, osvajanja vlasti po svaku cenu do žudnje za ljubavlju
koja nosi i ubilačku ljubomoru). Finale se otkriva kao nesputana mračna
igrarija nagoveštaja i slutnji.
Šarm nekonvencionalnih priča ima
adekvatni vizuelni oblik u sjajnoj mešavini likovnih manira, počev od
realističkih crteža koji se pretvaraju u karikaturalne pastele i akvarele sve
do pročišćenog tzv. novoprimitivnog crteža koji insistira na rudimentarnosti
oblika (povremeno, ipak, vrlo stilizovanoj); autor uglavnom insistira na
krokiju, na spontanom potezu bez poštovanja zanatskih principa proporcija,
perspektiva ili senčenja. Kao što u priču Nikić ugrađuje prepoznatljive
epizode (recimo onu o devojci i biku što je aluzija na antičku legendu ali i
priču “Evropa na leđima bika” Vladislava Bajca) tako se među likovima
mogu prepoznati mladi Kafka a u crtežu manirizam jednog Šagala.
Konačno, sve ove promene u grafizmu u funkciji su potenciranja samog tona priče,
njenih promena i produbljenih značenja koja prate razvoj fantazmagorijskog
sveta na razmeđi infantilnog i fatalnog.
Rečju, ”Tragom plavog zeca” je uspela umetnička provokacija i egzibicija, uzlet
u prostore slobodne improvizacije, poštovanja i izigravanja pravila i
ikonografija, uživanje u ludizmu i magiji stvaranja jednog sasvim osebujnog
umetničkog talenta.
(“Dnevnik”, 2024.)
Među mnoštvom nerazrešenih tajni koje obavijaju
ovaj svet je i ona koja se tiče Književnosti. Bez obzira na mnoštvo
učenih teorija i analiza magija Literature i dalje ostaje nerasvetljena.
Stoga su i svi recepti za pisanje knjiga jednako (ne)efikasni koliko i (ne)dovoljni
da bi neko postao pisac i stvorio valjano delo. Mnogi autori čitav svoj život
tragaju za sigurnim načinom da se napiše prava, ubedljiva, mudra, emotivna
knjiga ali... Ali, biće da pouzdanog recepta – nema jer je ona „prava“ knjiga
više od pukog zbira svojih elemenata koje će kritičari i teoretičari prepoznati
u njoj. Naravno, sva muka oko pisanja neće obeshrabriti pisce da stvaraju
privučeni neodoljivim zanosom građenja svetova, sudbina i emocija; ista ta
trajna muka neće odvratiti ni one željne da nauče spisateljski „zanat“ kao
polaznici svakovrsnih kurseva „kreativnog pisanja“. Konačno, ni
teotetičari neće odustajati od analiza i sinteza Literature; konačno i na
kraju, neće odustati ni čitaoci privučeni tim vrtoglavim sjajem pisane reči
koji oduzima dah.
U
čitavoj biblioteci knjiga o spisateljskom zanatu, među rutinskim,
deklamatorskim „kuvarima“ koji daju recepte za dobru knjigu ili onima koje samo
dodatno mistifikuju čin stvaranja ne nudeći nikakvu pouku, odskora postoji i jedan
pravi biser u (za sada) četiri toma koji su okupljeni ispod naslova „Akademija
za pisce“ a koje je majstorski priredio Đorđe Pisarev, po svemu
izuzetan pisac koji definitivno ima šta da kaže na ovu temu. Prvi tom-udžbenik
ove „Akademije“ nosi naslov „Mašine za čitanje“ (2021), drugi je „O
stanovnicima biblioteke“ (2022) a dva najsvežija iz 2023. godine su „Od
radionice čitanja do kursa kreativnog pisanja (profesori književnosti i pisci
kao učitelji čitanja i pisanja)“ i „Majstor koji gradi svetove i
gospodari pričama (ko, kome, kako i zašto piše)“. Pisarev je stručno i mudro
knjige sazdao od mnoštva citata brojnih relavantnih teoretičara i
pisaca-praktičara u kojima oni govore/pišu o gradnji priča, načinima kako se to
može uraditi kao i o načinima čitanja i spoznaje knjiga – jer se pisanje i
čitanje ovde ne odvajaju, oni ne postoje jedni bez drugih, pisci su strasni čitaoci
a čitaoci oni koji tim činom upotpunjuju delo. Na početku ili na kraju knjiga Pisarev
u svojim tekstovima lako i vrcavo otvara dilema i svodi utiske, daje naznake
mogućih odgovora na krucijalna pitanja čitanja ali je to uvek bez definitivnih,
ultimativnih zaključaka/recepata/zakonitosti jer Književnost je živ
organizam, sklon nepredvidivom rastu i razvoju (što samo povećava njenu
neodoljivost). Stoga su pouke pisaca svojim čitaocima i kolegama po peru koliko
mudre i instruktivne toliko i otvorene za osporavanje i ignorisanje kako i
treba da bude jer Književnost se ne može meriti u dužinu ili visinu,
niti ima definisanu gramažu sastojaka koji se mešaju, kuvaju ili peku da bi se
napravio ukusan kolač.
Naravno,
kao i svaki seriozni priručnik ili vodič kroz svetove Literature, i u
ovome će se naći zapisi koji se bave okruženjem u kome Književnost
nastaje, podrškom ili ignorisanjem knjiga, smislom, postojanjem ili
nepostojanjem književne scene i tržišta knjiga (ne zaboravlja se ni žalosno
stanje na domaćem terenu), odnosno promišljanjima pisaca o svom „zanatu“ kome
su se posvetili, sabiranju svim muka i radosti koje im je pisanje donelo –
pored citata velikana svetske književnosti u ranijim knjigama, četvrti tom „Majstor
koji gradi svetove i gospodari pričama“ čine nadahnute, samosvesne,
sentimentalno-melanholične, katkad humorno intonirane ispovesti naših pisaca-savremenika,
od Milisava Savića, Vladislave Gordić Petković, Vladimira Pištala, Save
Damjanova preko Gorana Raičevića, Mihajla Pantića, Vladimira Gvozdena,
Zorana Đerića, Gorana Gocića do Gorana
Stankovića, Slobodana Zubanovića, Laure Barne, Milovana Marčetića, Nine
Živančević, Aleksandra Gatalice i Vuleta Žurića. Upoznajući ove
spisateljske autoportrete budući pisci kao i sadašnji čitaoci otkriće kako se
stvaralački odrasta, uči, muči, „peče zanat“ i stasava.
Pisarevljeva
„Akademija za pisce“ naslanja se na tradiciju pravih, antičkih akademija
koje su svoje polaznike, kroz žive i podsticajne razgovore a ne suvoparna
predavanja, vodile od zapažanja, definisanja problema do samostalnog izvođenja
zaključaka baziranih na invenciji i talentu. I kao što su antičke akademije
stvorile valjane filozofe i ova višetomna novomilenijumska akademija otvoriće mnoštvo vidika budućim
ozbiljnim piscima koji neće oponašati obrasce i uzore već tragati za novim
putevima, senzacijama i emocijama. Oni koji, pak, nemaju ambicije da postanu
piscu naći će u ovim tomovima mnoštvo mudrih i vrcavih ispovesti u kojima će
uživati i često im se vraćati po još neki savet i pouku.
(„Dnevnik“,
2024.)
Objavio
ILIJA BAKIĆ
Kategorije:
2024,
Agora,
Đorđe Pisarev,
Narodna biblioteka Kruševac,
PROZA,
SEKUNDARNA LITERATURA
Пријавите се на:
Постови (Atom)