(„Medjutim“,
2024.)
(„Medjutim“,
2024.)
(“Dnevnik”, 2024.)
(„Dnevnik“,
2024.)
(„Dnevnik“,
2024.)
U romanu pratimo
Vektora, mutnog lika koji dospeva na svemirsku stanicu kod nenaseljene planete
u nekakvoj svemirskoj bestragiji, i njegove bizarne susrete, pomalo
kafkijanske, pomalo nalik na Golaća na urvini Strugackih,
sa stanovnicima te stanice. I birokratijom. Mnogo zbunjujuće birokratije. I
kroz te susrete naslućujemo da osvajanje svemira nije uopšte onako glamurozno
kako to ljudi zamišljaju, da dosta nekadašnjih osvajača svemira završi tako po
bestragijama bez ikakve perspektive; a istovremeno, naslućujemo i neobičnu
subkulturu koja se razvija na toj stanici.
I tu je, naravno,
sudar dva potpuno različita sveta.
I sve to kroz eksperimentalnu
prozu, fragmente, slutnje, pripovedača ne uvek pri čistoj svesti, na mestu gde
je čak i nešto obično podrazumevano poput kontinuiteta dovedeno pod znak
pitanja.
Preporuke.
https://ivanamilakovic.wordpress.com/2024/02/03/procitano-u-januaru-2024-godine-deo-prvi/
Od ta tri
romana, Perfektni perfekt mi je bio najizazovniji za praćenje,
zbog izrazito fragmentarne strukture, istovremenim dešavanjima na više nivoa
(što fizičkih, što mentalnih), plus ubačenim likovnim elementima. Što je i bio
cilj eksperimenta u ova tri romana: videti koliko daleko može da se ode sa
eksperimentalnim tehnikama a da roman i dalje može da se prati.
(Eksperiment je definitivno
uspeo, sva tri romana mogu da se prate bez problema, samo se treba navići)
Što se radnje tiče,
isprva vam se čini da pratite zgode i nezgode nekoga na odsluženju obaveznog
vojnog roka u staroj Jugoslaviji, sa sve nedostatkom higijene, požarstvima,
birokratijom, vežbanjem na terenu, snalaženjem sa ovim i onim, pokušajima da se
u sve to uklopi i pisanje… Međutim, kako roman odmiče, shvatate prvo da je to
sa vojskom maaalko intenzivnije nego što biste očekivali, a zatim postaje jasno
i da se radi o futurističkom društvu gde vojsku služe svi, i muškarci i žene,
ne što ima rata, nego za svaki slučaj. I to služenje vojske traje od dvadesete
do četrdesete godine života (ništa od navedenog nisu spojleri, ionako je stvar
u eksperimentu). I naš nesrećni protagonista pokušava da se snađe u tome, a kao
da se sve raspada, uključujući i njega samog…
Roman vredan pažnje.
Preporuke.
https://ivanamilakovic.wordpress.com/2024/02/13/perfektni-perfekt-ilija-bakic/
Danilo Milošev (1963),
mnogo poznatiji po pseudonimu Wostok, spada među najznačajnije stvaraoce
domaćeg andergraund stripa (ili alternativnog odnosno autorskog
stripa). Prisutan je na ovdašnjoj andergraund strip sceni od njenih
početaka – pa bi još tačnije bilo reči da je jedan od njenih stvaralaca – ranih
1990-tih (u nekoj državi drugog imena). Od tada do danas, dakle pune tri
decenije Wostok intenzivno stvara: crta i piše stripove, sarađuje
sa brojnim umetnicima (od svoje ćerke Lole, najmlađe svetske strip
crtačice – a počela je sa 4 godine, svoga oca Boće, brata DJ Zlog,
preko bezbroj crtača od kojih su neki postali značajna imena dok su drugi
potonuli u anonimnost), snima niskobudžetne filmove, organizuje strip
susrete i radionice; istovremeno izdaje svoj fanzin „Krpelj“, objavljuje knjige
širom sveta, svira u bendu „Tehno muda“... Wostokova inspiracija i radna
energija su nepresušni, večito u traganju za novim senzacijama i provokacijama
svakodnevnog malograđanskog trajanja sa pripadajućim (ne)moralom i sistemom (bez)vrednosti
(možda najbolje oličenim u naslovu filma Mikloša Jančoa „Privatni poroci –
javne vrline“). Stalna provokacija i sumnja u „večite istine“ i „modele za
ugled“ karakterišu njegove stripove. Uprkos subverzivnoj provokativnosti
koja nije omiljena kod većine glavnotokovskih izdavača Wostok je uspeo
da publikuje (ovde i u svetu) zavidan broj strip albuma a njegov
najčešći domaći izdavač je Studentski kulturni centar Novog Sada koga
vodi Jovan Gvero, takođe naklonjen novotarijama i alternativi. Najnovija
strip knjiga proistekla iz ove saradnje je delo pod provokativnim
naslovom „Život posle smrti“; naslov sugeriše religijske konotacije ali Wostok
se, kao i obično, ne oseća obaveznim da ispuni tuđa očekivanja. Knjiga, na 104
stranice, sadrži 40-tak segmenata, od kraćih stripova do onih na jednoj
tabli, koji su nastajali u dužem periodu i „pokrivaju“ različita autorova
tematska interesovanja. Dobar deo stripova, koji slede posle reprinta
intervjua koji je Wostok 1994.g. dao Aleksandru Zografu za dnevni
list „Borba“! (i u kome govori o svojim počecima, inspiracijama,
crtačkim tehnikama...), rađen je po literarnim predlošcima i inspirisan ponajviše
pričama Kafke odnosno pričama Borhesa i Nabora Devolca na koje
se nastavljaju: afrička narodna bajka, poezija Vaska Pope te, kao
reference iz popularne buntovne rok’n’rol subkulture, pesme Jana Kertisa,
grupa „Mizar“, „Sturdžis“, „Husker Du“, „Džoj Divižn“ ali i odabrani
biseri novokomponovanih folk pesama... U svakom od predložaka Wostok
otkriva posebni ugao oneobičavanja realnosti, njenog izvitoperenja u krajnje
bizarne vizuelne senzacije koje su korak u stranu od standardnog, rutinskog
gledanja (bez razumevanja) a u kojima se okruženje i akteri svode na
karikature, neretko namerno karikirane ili se čitava (nad)realnost pomera u
veštački svet maskiranih spodoba u pročišćenim, artificijelno zloslutnim
pejzažima. Začudnost i vizuelna provokacija nisu sami sebi cilj već su u
funkciji razotkrivanja izopačenosti obrazaca na kojima se temelje svet a koje
ljudi prihvataju „zdravo za gotovo“. Apsurdnost priča i njihovih poenti bolno
se potcrtava grotesknim licima i telima sa čudnim deformitetima smeštenim u
(ne)očekivane međusobne odnose. Wostok nimalo nije nežan prema tom
okruženju „ružnih, prljavih i zlih“ (bili oni sasvim mali ljudi ili
moćni političari) ali ne prelazi granicu koja vodi u pamflete i
moralizatorstvo. On, kao nekakav stripovski Brojgel, samo beleži
ono što vidi. Ni u svojim samostalnim pričama Wostok ne „beži“ od
frustriranosti i besprizornosti aktera koje, pak, efektno (i urnebesno) spaja
sa opštim mestima nacionalnih mentaliteta i podrazumevanih epskih elemenata
(sve sa obaveznim ponosnim brkatim đetićima).
Ivana Milaković – priče, inspiracija, knjige, pisanje…
Facebook
Vilijam Gibson ili Fragmentarni pogled na kiber-pank, Ilija Bakić, Kulturni centar Vojvodine „Miloš Crnjanski“. Brošura, da ne očekujete neko obimno delo. Eseji koje je Bakić tokom godina pisao o Gibsonu i kiberpanku, kako je sve to krenulo (silovito), ko se sve bavio kiberpankom i kako, koje su bile rekacije, kako se sve dalje razvijalo… Plus dosta toga vrlo konkretnog, kroz priču o Gibsonovim trilogijama, uključujući i onu najnoviju koja još uvek nije dovršena.
Vrlo informativno i
interesantno, kako za ljubitelje kiberpanka, tako i za one koji se sa ovim
podžanrom naučne fantastike još nisu upoznali, a zainteresovani su (ili će tek
da se zainteresuju).
https://ivanamilakovic.wordpress.com/2024/01/14/procitano-u-decembru-2023-godine/
(“Dnevnik”, 2023.)
Copyright © 2009 I L I J A D A
Design by Design Disease and Vesna | Blogger Templates by Blog and Web