(Slučaj 1.)
Interna tajna konačno
je postala javna: hrvatski video-distributeri optuženi su u hrvatkoj štampi za
kršenje zabrane trgovine sa SR
Jugoslavijom! Naravno, otkriće ovog prekršaja u datom trenutku nekome će
doneti političke poene jer, saradnja video preduzeća ove dve zemlje, formalno
neprijateljske, obavlja se, Via Austria,
još od 1991.g. Bez obzira na rat, u SRJ su
stizala nova video kola hrvatskih
nakladnika („Jugofilma“, „Jugotona“
– koji su kasnije promenili ono Jugo
– i drugih). Time se u nas popunjavala praznina u izdanjima velikih filmskih
kuća („MGM“, „Verner bros.“) za koja
su hrvatski izdavači imali ekskluzivna prava objavljivanja.
(Ovde je, razumljivo, reč o legalnim video izdanjima.
Saradnja video-pirata, ako postoji, a
zašto ne bi?, nije obznanjena valjda jer je tu akumulirana dvostruka nezakonitost.)
Sve u svemu, izgleda da se u video saradnji obrtala
velika para pa je rabota zapala za oko nadležnima. Ostali oblici ilegalne
saradnje, npr. izdavaštvo, iako postoje (istina, toliko retko da su u rangu
čuda) manje su poznati upravo zbog malo novca koji u njima menja vlasnika.
A narod ne kaže uzalud: Para vrti gde burgija neće.
Gde je više para veća je i rupa.
(Slučaj 2.)
Ostali kulturnjaci nemo
posmatraju događanja.
A istorija, ona bliska,
kaža nam bar dve stvari:
1.
Liban je, za vreme građanskog
rata, bio centar video pirata celog
sveta, i
2.
Stara SFRJ je, u vreme
svoje slave, spadala u grupu srednjih kradljivaca autorskih prava (sa Nemačkom, Italijom, Korejom, Arabijom,
Kiprom). Poznato je da SSSR dugo
nije priznavao autorska prava i štampao sve što mu (od drugih) treba. Nepoznato
je da li se našim autorima poštuju odnosno priznaju autorska prava.
A kultura sveta, za nas sada, eto, nema granica bar
dok je video traka i satelita na nebu. Bar nešto.
(1993)
0 komentara:
Постави коментар