Bartelmi je napisao desetak knjiga
(roman „Raj“ i izbor priča „Otčaravanje“ objavljeni su u bivšoj Jugoslaviji) a
„Kralj“ je njegovo poslednje delo, završeno upravo pred smrt i posthumno objavljeno,
delo koje odražava njegovo umeće oneobičavanja svakodnevnog, odnosno, s druge
strane, sposobnost da bizarno prikaže kao sasvim normalno stanje ili dešavanje.
Svet o kome priča „Kralj“ svojevrsna
je alternativna istorija u kojoj je kralj Artur, zajedno sa svom bulumentom
vitezova, poživeo dovoljno dugo da se bori sa nacistima u II svetskom ratu.
Tako legenda ponovo počinje da se odvija u novom okruženju, uz mnoštvo izmena i
prilagođavaja: ljubav kraljice prema Lanselotu (ali i ostalim simpatičnim
junacima) glavni je trač koji lord Hau-Hau lansira radiom iz Berlina, na radost
boraca i širokog puka; traženi Gral je A bomba koju Artur, iako umoran i gotovo
poražen, ne želi da upotrebi jer nije ’viteška’; Ezra Paund i dalje prosipa kletve
protiv Jevreja sa Radio Rima; među vitezovima se pojavljuje i prvi crnac; dame
se zabavljaju traženjem odgovarajućeg bogatog izabranika srca svoga; vitezovi
se i dalje bore u dvobojima koji su, pak, sami sebi svrha. Sve ovo ispričano je
u nizu kratkih poglavlja-dijaloga, namerno bez ikakve sistematičnosti i želje
da se nešto potanko i natenane objasni, uz obavezni humorno-ironijski otklon
koji knjigu čini maksimalno čitalački prijemčivom. Naravno, lakoća je lažna i
zadovoljava samo one koji nemaju nameru da se ozbiljnije pozabave pročitanim.
Za one voljne da tumače roman otvaraju se neslućene mogućnosti (što dokazuju i
brojni prikazi „Kralja“ u tekućoj publicistici iz pera gotovo svih relevantnih
mlađih kritičara). Postmodernizam, koji, uz svo bogatstvo glavnotokovske
baštine, podrazumeva i korišćenje iskustava žanrovske literature, otkriva se u
ovom romanu u svoj svojoj raskošnosti, snazi i lepoti, kao jedinstvo ozbiljnog
i humornog svetonazora, filozofije i trivijalnosti, višesmislenog značenja ali
i bezbrižne razigranosti koja ne vodi računa o ’višim’ smislovima. Otuda će za
SF čistunce „Kralj“ biti nedovoljno jasan (kao i za one koji, ne poznajući
žanr, ostaju uskraćeni za jednu njegovu bitnu nit). No, za čitaoce spremne da
se naizmenično smeju, čude i prate filozofske dijaloge o istoriji, državi i
sukobu polova (u najboljoj tradiciji antičkih rasprava), da se dive ingenioznim
zapletima i replikama, ovo je nezaobilazno štivo.
(1996)
0 komentara:
Постави коментар