Dosadašnja prozna produkcija Saše Radonjića (1964) bila je 'pod zaštitnim znakom' romana, dok su
priča ostajale 'razbacane' po periodici. Knjiga "Severno od romana", otuda se, na prvi pogled može činiti
kao način da se autor 'oduži' kraćoj proznoj formi. Međutim, kako dosadašnje
iskustvo u iščitavanju njegovih knjiga uči, Radonjić ne poseže za lakim, brzim
i jednosmislenim rešenjima. Otuda se naslov nove knjige može čitati kao
domišljata sintagma ali se asocijacija-parafraza na Bibliju neminovno mora
uzeti detaljnije 'u razmatranje'. Ako su Adam i Eva, zbog greha svog, proterani
istočno od Raja, u svet muka i patnji, šta bi bilo severno od romana, rajske
pripovedačke kategorije, toliko hvaljene (i poricane) u veku koji ostavismo za
sobom? Jesu li priče svet u kome se pisac i čitalac zlopate? I dalje, nisu li
zemlje 'istočno' i 'severno' one prolazne stanice-čekaonice za večito
blaženstvo?
Radonjićevi
heroji iz šest priča (i jednog dodatka) definitivno su oni koji čekaju na
peronima stanica za večnost. Svaki, na ovaj ili onaj način, traje u bizarno
skučenim životima (dugim tek koliko to škrti autor dozvoli-napiše) i nada se da
će ovozemaljske muke njegove biti nagrađene pojedinačno
neponovljivo-jedinstvenim unikatnim blaženstvom sumnjive vrednosti. Stepen
neobičnosti ine egzistencije ima odgovarajući ekvavalent u počasti kojom je
'nagrađen': od samospoznaje grešnog mokrenja po knjigama (kao oličenja životnog
opredeljenja bibliotekara), otkrivanja 'pravog' autorstva na krimi priči (!)
i/ili romanu, novog prepoznavanja u (ne)očekivanom susretu sa Kublaj Kanom ili
slučajnom, neskrivljenom apokalipsom, otkrovenja ustrojstva sveta usred bekstva
u sigurnost i to liftom do, konačno, učenja da je odbrana od prolaznog u
njegovom kanalisanju u živu sliku goblena. Bizarnost dodatno povećava pojava
pisaca koji, u pričama, pišu priče i roman što usložnjava/relativizuje odavno
uzdrmane ravni realnosti (dodajući na fikciju fikciju odnosno na kvazi realno
novi sloj kvazi realnog). U jednom slučaju (priča „Begunac“), pak, nailazimo i na dvostruki iskorak u stranu:
fantastičko finale biva, u dijalogu pripovedača i slušaoca, potvrđen a odmah
zatim (zašto ne?) i odbačen. Tako se linije pripovedanja krive u krug koji se
vraća na svoj početak, po 'uzoru' zmije što ujeda svoj rep; odricanje od
(pravo)linijsko jednosmernog toka događanja potvrđuje zaludnost nade da će se
sudbina razrešiti dramatičnim potezom.
(2003)
0 komentara:
Постави коментар