Agilna i sistematična „Čarobna knjiga“ svojom bibliotekom “Stari kontinent” postavlja temelje drugačijeg sagledavanja istorije evropskog stripa; umesto epizoda razbacanih po raznim magazinima, bez poštovanja hronologije i unutrašnje logike serijala, nekvalitetno štampanih i prevedenih, nudi se zaokruženi doživljaj strip serijala, tvrdo ukoričenog i precizno otisnutog u adekvatnom koloru, onako kako dolikuje klasicima 9. umetnosti. Upravo je tako, tokom 2021.g. objavljen u tri toma (prva dva toma sadrže po tri epizode da je treći tom, kako bi se serijal zaokružio, obimniji i sabira četiri epizode) serijal „Tornjevi Boa-Morija“, krucijalno delo Hermana Ipena (1938), živog klasika francusko-belgijske strip škole druge polovine XX veka. Nakon crtačkog šegrtovanja kod znamenitog scenariste Grega („Bernard Prins“, „Komanča“) Herman se, potom, smelo otisnuo u samostalne stvaralačke avanture kao kompletni autor „Džeremaje“ (prva epizoda objavljena je 1979.g) u kome je uspešno spojio naučnu fantastiku i vestern. Sledeći korak bili su „Tornjevi Boa-Morija“, započeti 1983. godine koji su promtno imali svetsku premijeru (istina u crno-beloj verziji) na prostorima Jugoslavije u legendarnom sarajevskom magazinu „Strip art“; isti magazin je nastavio da prati serijal do prestanka izlaženja. Kasnije su epizode reprintovane u kolor albumima “Strip Art Featuresa” i „Marketprinta“ a u prvoj polovini 1990-tih pojavilo se, za vreme sankcija, čak i nekoliko piratskih albuma u crno-beloj štampi).
“Tornjeve Boa-Morija” čini deset albuma: “Babet” (1984), “Eloiz od Mongrija” (1985), “Žermen” (1986), “Rajnhard” (1987), “Alda” (1988), “Sigurd” (1990), “Vilijam” (1990), “Seldžuci” (1992), “Kaled” (1993) i “Olivije” (1994). “Tornjevi..” su dobili i svojevrsni nelinearni nastavak u pet albuma pod naslovom “Boa Mori” koji je Herman crtao po scenarijima svog sina Iva H.
„Tornjevi...“ su istorijski strip smešten u rani Srednji vek, okvirno u XI vek (Herman je imao iskustva sa rekonstrukcijama prošlosti u kratkom ali vizuelno samosvojnom radu na stripu „Jugurta“ po Vernalovom scenariju koji opisuje sukobe rimskih osvajačkih legija i slobodoljubivih Numiđana); nominalni heroj koji povezuje priče je časni vitez Emar od Boa-Morija, ratnik starog kova, čvrstih principa i nazora koji se, u pratnji štitonoše Olivjea, polako ali sigurno, stazama i bogazama, vraća u postojbinu, iz koje je proteran kao osmogodišnjak, nameran da je povrati u svoje vlasništvo jer su „tornjevi Boa-Morija najlepši i najviši koji postoje u hrišćanskim zemljama!“ No, vremena i prilike svuda su surovi i teški a ni sama Priroda nije uvek gostoljubiva, vlastela je jednako glupa i prljava, sklona podlostima, razvratu i prevarama kao i njeni kmetovi i  to ne mogu sakriti raskošna odeća i sjajni oklopi, prosta je i bez manira, bahata i ohola. Van debelih i visokih zidina zamkova i van siromašnih naselja i luka krstare brojne razbojničke bande (poneke organizovane kao male vojske) spremne da napadnu čak i velikaške zamkova ili da pokradu manastirske riznice jer se oni ni Boga ne plaše. Puk je siromašan, često gladan, odeven u rite i krpe, prljav, krezubav, iskrivljen od teškog rada, neobrazovan, zao prema slabijima i snishodljiv prema onima koji drže vlast i moć. Nema ničega sjajnog i holivudski glamuroznog u Hermanovoj verziji Srednjeg veka, nema mitologizovanja vrlina i hrabrosti kao što nema ni apriornog ocrnjivanja onih koji se, prema današnjim stadardima, ne ponašaju pošteno niti imaju razumevanja za bližnje. Svet nije blagonaklono mesto za „ponižene i uvređene“ odnosno „ružne, prljave i zle“; upravo zato se i svako zrnce poštenja, osećanja za pravedno, osetljivosti za plamenite emocije smatra slabošću pa neprestano izaziva podsmeh te budi bes i agresiju - stoga će Emar, zbog uvreda,  neretko izazvati kakog obesnika na dvoboj a hrabra ratnica Eloiz moraće sama da brani svoju čast i ljubav. Pravda je korisna igračka u rukama feudalaca, vojnika i sveštenstva kojom se kažnjavaju nemoćni; na drugoj strani skale i oni sa dna društvene lestvice presuđuju bez milosti – bogalju će bez oklevanja oteti novčić milostinje a porodica će na smrt pretući ćerku koja se ne ponaša kako joj je naređeno. Ljudska su naselja prljava, prepuna skitnica i prosjaka, bogalja i fanatika. U zamkovima je unekoliko čistije ali su njihovi gospodari jednako sirovi i surovi i čak ponosni na to kakvi su. Ni vitezovi koji se hvališu svojom čašću nisu previše odmakli od velikaša; jednako su zavidni, osioni, srebroljubivi, prevrtljivi i skloni prevarama. Takvo je stanje širom poseda i država koje Emar posećuje na starom tlu Evrope.
Prelazak preko mora i dolazak u Svetu zemlju otvara još jednu vizuru tog doba (koja se proteže do danas); reč je o viševekovnom sukobu civilizacija odraženom u bespoštednom uništavanju protivnika druge vere i načina življenja, zatiranju po svaku cenu i bukvalno svim sredstvima, ognjem i mačem, prevarama, širenjem glasina (i zaraza), podmićivanjem i ucenjama. Koliko su takvi stavovi isključivi i kratkovidi svedoči i netrpeljivost vitezova zapadne crkve prema Vizantincima sa kojima, ipak, dele istu veru (ili barem njene korene).
            “Tornjevi…” razprostiru raskošnu istorijsku pozornicu na kojoj se uvek odvija nekoliko paralelnih radnji sa mnoštvom aktera i statista uglavnom iz nižih društvenih staleža. Herman se ne drži oprobane stripovske pravolinijski vođene radnje usredsređene na glavnog junaka (eventualno i na njegove pomagače i protivnike) već dopušta brojnim, minuciozno predstavljenim likovima da ih situacije i karakteri vode i tako produbljuje uvid u nizove sudbina koje čine impresivnu mozaičku panoramu epohe. Poneke od tih minijatura impozantne su i narativno i vizuelno (na primer scena u kojoj vlastelini-lovci jure na konjima kroz zrelo žito a seljaci skreći pogled da ne gledaju propast svoje muke ili prizor u kome pastir kolje svezanu ovcu pred očima čitavog stada). Povremeno se u serijalu, sledeći svoju zlosrećnu sudbinu, pojavljuje obogaljeni zidar Žermen, njegova ljubavnica Alda i drugi članovi grupe vašarskih zabavljača i sitnih lopova, kao i mladi vitez Vilijem. Herman junaka prve priče (a potom i treće, pete i sedme priče), zidara Žermena, vodi pogubnim putem od obogaljenog, nesrećnog a nevinog ljubavnika do pljačkaša praznog stomaka i, u poslednjoj epizodi, obešenog razbojnika. U pomenutoj trećoj epizodi glavni junak Emar pojavljuje se tek na 17. tabli da bi u nastavku priče učestvovao samo u sporednim dešavanjima koja nisu vezana za osnovnu, težišnu radnju. Viteza putevi vode tako da načini pun krug: od predela Francuske i Engleske preko obala severnih mora do pustinjske pustoši Svete zemlje i vojevanja za hrišćansku slavu i odnosno pobedu nad nevernicima i nazad do tako dugo sanjanog imanja i zamka Boa-Mori za koji će voditi odlučnu i fatalnu borbu. U trenutku kad Emar gine rađa mu se sin u koga će se preneti geni plemenitog i pravednog viteza a potom će se ta linija protegnuti i na njegove potomke u sledećim vekovima (o čemu govore epizode serijala “Boa-Mori”) određujući njihovu sudbinu odnosno ideale za koje će se boriti i stradati, vođeni usudom (ili praroditeljskim grehom?) od koga ne mogu pobeći a koji nose kao žig srama (ili ponosa) kroz svoje živote da bi ga predali sledećoj generaciji.
            Svi naslovi albuma-epizoda serijala nose imena likova koji su, više i manje, sporedni i prolazni ili, u najboljem slučaju, tzv “druge glavne uloge” dok imena viteza Emara nema u naslovima. Herman time očito subverzivno (ili postmodernistički) sugeriše da je svako junak svoje priče-života i, istovremeno, marginalna pojava u životu drugih ljudi koje njihova sudbina vodi drugim smerovima pa se svi oni, na tim putevima, tek ovlaš sreću i upoznaju (tu ima mesta za bogalje, beslovesne i lude, one koji tragaju za nadom ili verskim prosvetljenjem, one koji uveseljavaju i rastužuju okolinu – takav je, primera radi, starac stalno slinavog nosa koji druguje sa kokom koja ne nosi jaja). Ovakav, ravnopravan i produbljen tretman svih junaka daleko je od klasične stripovske postavke priča sa jasno (i često plošno) podeljenim ulogama koje se ne smeju menjati jer bi to moglo zbuniti konzumente stripovske instant zabave.
            Mada surovo realističan Herman, kako se to dešava u svim velikim pričama-mitovima, dozvoljava upliv začudno-fantastičnog (u različitim obličjima, od krhkih devojčica do prelepih konja-belaca) kojim sugeriše krhkost ovozemaljskih odnosa, uprkos njihovoj naizgled nepobedivoj robusnosti i snazi, i postojanje većih i snažnijih sila; takvi momenti i epizode oneobičavaju dešavanja i prevode ih na teren neponovljivog magijskog realizma.
            Kao što se ne pokorava oveštalim stripovskim pripovednim šablonima već ih menja i karikira Herman se ne povodi ni za imperativima burnih dešavanja i brzih akcija. On radije prati i naglašava cikluse promena vremenskih prilika i godišnjih doba te ponašanje domaćih životinja kao nenametljiv a uverljiv dokaz da su u starim (po standardima nadmenih žitelja XX veka necivilizovanim) vremenima ljudi bili bliži Prirodi, upućeni na nju kao snagu koja im dozvoljava da uopšte postoje. Stoga strip obiluje velikim crtežima zimskih, proletnjih, letnjih i jesenjih pejzaža u živim bojama koje smenjuju sličice mimika ljudskih, uglavnom ružnih, lica, grotesknih tela i ubogih staništa podno visokih zidina zamkova. I pored islikavanja širokih planova Herman ne odustaje od mnoštva čudesnih detalja koji su narativno i vizuelno impozantni. On ne zazire od prizora borbi  i brzih akcija ali im ne podređuje ni priču ni crtež. Jednaku pažnju posvećuje scenama sa dijalozima kao i onim bez izgovorenih reči, često direktno konfrontirajući buku i tišinu. I u ovom serijalu vidljiva je Hermanova opčinjenost crtački zahtevnom arhitekturom te, posebno, kamenjarima, klancima i pustinjama koji pod njegovim perom nadilaze pojavnost i klize u visoku apstrakciju. Upetljiva i filmski efektna montaža tabli dodatno je dinamizovana prizorima iz različitih rakursa što povećava atraktivnost stripa.
            „Tornjevi Boa-Morija“ Hermana Ipena nesporno su remek-delo 9. umetnosti koje fascinira neodoljivom magijom pripovedanja i vizuelnim majstorstvom. Ovaj serijal traži posvećenu pažnju i uvažavanje čitalaca zauzvrat darujući duboku, ispunjavajuću spoznaju prave Umetnosti.

            (“Nova misao”, broj 50, 2022.)

 

https://drive.google.com/file/d/1IumVXEN26BP-X2vdWp3Ke1xFdq0hnQbI/view

0 komentara:

Постави коментар

top