Jedno od „prokletstava“ koje prati naučnu fantastiku u svim oblicima (pisanom, vizuelnom, crtanom) je opšti stav da ovaj žanr predviđa budućnost, odnosno opisuje kakva će ona biti. Mada su bezrojni pisci i teoretičari odbijali ovu tezu – u najboljem slučaju tvrdeći da „naučna fantastika ne predviđa budućnost već upozorava na moguća događanja“ – teza opstaje i malo-malo pa postane aktuelna. Istini za volju, teško je odoleti iskušenju upoređivanja stvarnosti i fikcije posebno u slučaju godišnjica kakva se navršava ove godine kada beležimo 70 godina od objavljivanja romana „Reklamokratija“ napisanog „u četiri ruke“ Pola Frederika (1919-2013) i Sirila Kornbluta (1923-1958). Iskušenju je utoliko teže odoleti jer je reč o romanu koji se bavi košmarnom konzumerističkom budućnošću Amerike koja poprilično liči na savremeni trenutak u SAD ali i ostatku sveta.

            Elem, priča prati Mičela Kortnija, reklamoautora prve A klase u kompaniji Faulera Šokena koji napreduje u službi i dobija zadatak da vodi projekat osvajanja Venere. Mič je ambiciozni pripadnik povlašćene manjine koja manipuliše masama potrošača, kreira njihove potrebe sa namerom da ih doživotno veže za određene proizvode (makar to značilo i stvaranje fizičke potrebe za proizvodima „obogaćenim“ određenim sastojcima koji izazivaju zavisnost). Najveća umetnost reklamoautora jeste da ubedi čoveka u nešto, a da on nije svestan da je ubeđen! Naravno, Šokenova kompanija ima smrtnog konkurenta u kompaniji Tornton; obe se takmiče za primat na svim tržištima, podmićuju političare (predsednik SAD je komična figura bez ikakve vlasti), angažuju vojske privatnih detektiva, špijuniraju jedna drugu a ni ubistva nisu nemoguća... U okviru svoje kompanije Mič ima probleme sa potčinjenima koji su ili zabušanti ili mu rade o glavi odnosno o položaju. Da brige budu još veće Mič ima problema sa svojom privremenom suprugom Keti koja odbija da njihov brak postane trajan jer želi da razvija svoju karijeru hirurga. Ispod krema američkog društva su mase potrošača koje žive u faktičkom dužničkom ropstvu i zavisnosti od poslodavaca ili su toliko siromašne da spavaju (uz administrativnu dozvolu) na stepeništima stambenih i poslovnih zgrada. Među tim masama postoje i deluju „konzervacionisti“ pokret ljudi nezadovoljnih rasipanjem i socijalnim razlikama koji iz ilegale izlazi kad sprovodi neke od svojih akcija (kakva je uništavanja mašina).

           
Posle 70 godina od pojave romana (u nastavcima u naučnofantastičnom magazinu „Galaksi“; u to vreme knjige su se štampale nakon serijalizovanja u periodici) savremeni čitalac može samo da se strese od jeze prepoznavanja; mnogo toga je „pogođeno“, od prenaseljenosti, zagađenosti (na korak smo od nošenje tampona protiv čađi iz romana prilikom izlaska na ulice), velikih socijalnih razlika, skupe prirodne hrane i jeftine sintetičke (u romanu je veštačko meso uzgajani komad srčanog tkiva koje stalno raste i koga zovu Pilence; od njega se odsecaju kotleti i prodaju gladnim masama) do nemerljive moći internacionalnih kompanija, manipulativnog marketinga i upotreba sumnjivih materaja u cilju „poboljšanja kvaliteta proizvoda“. Kolonija na Mesecu istina ne postoji a o Veneri kao destinaciji niko i ne razmišlja ali je to tek puki detalj u bolnoj slici sadašnjosti spram njene prilike iz romaneskne budućnosti. Čak je i Mičova avantura prolaska kroz najniže slojeve društva veoma nalik na današnje TV emisije o stanovnicima bogatog sveta koji se zagube u gudurama egzotičnih destinacija i prinuđeni su da spasavaju goli život.
            „Reklamokratija“ (originalni naslov bi bio „Svemirski trgovci“) je pisana pitko i efektno sa čestim humornim detaljima koji samo potcrtavaju satiričke i groteskene namere autora (tako je jedini astronaut koji je bio na Veneri kepec koji je i na planeti samo sedeo u majušnoj kabini). Svojevremeno je nekolicina svetskih kritičara proglašavala roman za „najbolji naučnofantastični roman“ što je, iz današnje perspektive, preterano ali se valjanost ovog dela svakako mora uvažavati. Pol je 1984. napisao nastavak, pod naslovom „Rat trgovaca“, koji na žalost ne uspeva da dosegne kvalitete „Reklamokratije“. Na ovim prostorima „Reklamokratija“ je objavljena već 1967. u znamenitom crnom „Kentauru“, drugo izdanje u istoj biblioteci pojavilo se 1978.g. da bi kuća „Utopija“ štampala roman 2013.g. U svakom slučaju, reč je o delu koje je deo klasične istorije žanra a koje i danas uznemirava i podstiče na razmišljanje o svetu (najboljem od svih mogućih?) u kome živimo.

            („Dnevnik“, 2022.)

ILIJA BAKIĆ, Dnevnik 17.07.2022.

 


 


Izdavačka kuća „Strahor“, ponajpre prepoznatljiva po objavljivanju reprezentativnih dela domaće epske fantastike, nastavlja sa realizacijom ambicioznog projekta objavljivanja knjiga koje će sabrati najbolje priče o Konanu, „najvećem junaku Hiborijanske ere“ i jednom od najpopularnijih heroja palp literature XX veka koji je nastavio da živi i u Novom Milenijuma. Nakon romana „U času zmaja“ i zbirki „Kraljica Crne Obale“ i „Feniks na maču“, upravo se pojavila i četvrta knjiga u seriji koja sadrži dve novele („Crni neznanac“ štampana posmrtno 1953, „Crveni klinovi“ objavljena 1936) i jednu pripovetku („Nitkovi u kući“, 1934) a sve u nadahnutom prevodu Gorana Skrobonje uz ilustracije Zorana Jovičića.
Konan Simerijanac ili Varvarin je junak „zlatnog doba palpa“ koje je u SAD trajalo između dva svetska rata (ima mišljenja da ovaj period traje od početka XX veka do 1950-tih) i tokom koga je štampano mnoštvo jeftinih roto-edicije avanturističkih, vestern, kriminalističkih, fantastičkih, pseudo-istorijskih, ratnih priča pisanih isključivo radi zabave mladih čitalaca. Uz „zlatno doba palpa“ u svetu popularne kulture trajalo je i „zlatno doba stripa“ odnosno „zlatno doba dramskih radio serijala“; mnogi heroji „šetali“ su kroz sve medije, od pisanih i crtanih do audio i, konačno do, najmlađih u ovoj grupi „pokretnih slika“ odnosno filma (izuzetno su bili popularni serijali kratkih filmova, trajanja do 20 minuta, od kojih je svaki novi film-nastavak imao bioskopsku premijeru vikendom). Iz mnoštva palp junaka retki su ostali upamćeni; jedan od najpoznatijih, uz Tarzana, svakako je Konan koga je osmislio Robert E. Hauard (1906-1936), pisac raznovrsnih palp priča (njegov najpopularniji junak do Konana bio je Kralj Kul od Atlantide). Od 1932.g. do 1936.g. (kada je Hauard izvršio samoubistvo) objavljeno je 17 priča i jedan roman o Konanu; u piščevoj zaostavštini ostale su četiri završene priče i mnoštvo skica i beležaka. Uprkos popularnosti, Hauard i Konan su zaboravljeni sve do 1950-tih kada su priče sabrane u knjige - one već objavljene a potom i priče iz zaostavštine i konačno one koje su, na osnovu skica, dovršili (neki bi rekli upropastili) Sprejg la Kemp i Lin Karter (kasnije će još 10-tak pisaca dopisivati Konana). Simerijanac je postao kultni heroj epske fantastike, podžanra „mača i magije“ („sword and sorcery“), njegovu slavu je proširio Marvelov strip serijal započet 1970.g. da bi svetsku popularnost definitivno stekao 1982.g. filmom „Konan Varvarin“ Džona Milijusa na šta su se nadovezali ostali mediji (crtana TV serija, kompjuterske igrice...)
            Konan je žitelj „Hiborijanskog doba“ koje je nastupilo posle potonuća Atlantide i trajalo do uzdizanja ljudskoj istoriji poznatih kraljevstava. Konan je bele puti, divovskog rasta i snage, plavih očiju koje sevaju ispod crne kose; u civilizaciju je došao iz divlje Simerije i, sa mačem u ruci luta, pljačka, ubija, veseli se, poštujući boga Kroma i svoj osećaj za pravedno. Hauard je u beleškama skicirao Konanov životopis ali su priče pisane i objavljivane bez poštovanja hronologije (prva objavljena priča „Feniks na maču“ iz 1932. prati Konana u njegovom zrelom, kraljevskom dobu). Priče o Konanovim avanturama opisuju ga kao lopova, gusara, ljutog ratnika, lutalicu... U svakoj prilici on je spreman da se bori sa prepredenim ljudskim neprijateljima, sa čarobnjacima (kao u „Nitkovima u kući“ i „Crvenim klinovima“) i drugim mračnim silama, zverima, čudovištima ili bićima čudnog porekla (čak i izgubljenom karikom između majmuna i čoveka u „Nitkovi...“). Sve avanture dešavaju se na egzotičnim mestima; u ovom tomu u džunglama i obali okeana („Crni neznanac“), prastarim, tajanstvenim gradovima sa katakombama („Crveni klinovi“) ili zloslutnim kućama („Nitkovi...“). Kao kontrapunkt Konanovom divljaštvu najčešće stoji nežna, oskudno odevena, nezaštićena žena mada se u „Crvenim klinovima“ varvarin bori rame uz rame sa snažnom i vatrenom Valerijom iz Crvenog gusarskog bratstva. Simerijanac je očito osmišljen po Rusoovoj zavodljivoj zabludi o „plemenitom divljaku“, iskrenom i pravdoljubivom, koji je sušta suprotnost civilizaciji koja kvari prirodne instinkte i vrednosti čoveka i stvara od njega zlo biće koje uništava sve oko sebe. Zato su u pričama o Konanu „obavezne“ tvrdnje o fizičkoj i instinktivnoj inferiornosti civilizovanih ljudi u odnosu na telesno i moralno-etički superiorne divljake i varvare.  Novele iz ove knjige pokazuju da su priče ponekad bile preuske za Hauardov široki zamah sposoban da stvori i dramski razvija više tematskih linija; ipak, priče su bile primarna palp forma sa mnogo egzotične eskapističke avanture, mistike i magije, bitaka i potera, živopisnih likova i kreatura, kitnjastih opisa začinjenih blagom erotikom što je, sveukupno, radovalo tadašnje a i današnje znatiželjnike.

            („Dnevnik“, 2022.)

IN MEMORIAM - OLGA OSTOJIĆ BELČA (1941-2022)

 


Olga Ostojić Belča učila je one koji su hteli i smeli da osluškuju da nad oranicama kao i nad poljima duhovnim uvek vlada mir koga donosi trajanje. Ponekad taj mir uzvitlaju ratovi ili pojedinačne životne tragedije ali se nadmoć trajanja iznova i iznova uspostavlja, slaveći život u svim njegovim sićušnim česticama i teškim gromadama. Olga je, snagom svog talenta, spoznala te duboke tajne skrivene velovima svakodnevne prolaznosti i umela da ih pretoči u reči i stihove kojima je darivala sve jednako tananih emocija. Od njene prve knjige ispisane u mladim godinama stvarala je slike na kojima se nižu sve mene životne, zanosi, pobede i porazi mladih, na kojima se svode životni računi zrelih ljudi, na kojima stari u običnom nalaze klice vanvremenog. Hodajući smireno i smerno, upijajući svaku trunku i sitnicu života svojih junaka, Olga je iz ušuškanih soba i dvorišta izlazila na osunčane ulice prateći i beležeći sudbinske tokove i vihore, uvek nalazeći lepotu kraj koje nesvesni prolaze ljudi prošlosti i današnjice, ne mogući – i ne umejući – da prepoznaju korene koji su ih oblikovali kao što će i oni oblikovati svoje potomke. Duboko poniranje u krhku psihu bića osuđenih na stradanja u grubom okruženju, Olga je vezivala za horizonte prošlosti, one neposredno vidljive ali i one šire u kojima ima mesta za sve ljudske stvorove. Uporište u promišljanjima sudbina nalazila je u delima klasika koja zrače trajnim vrednostima važećim za sve generacije ljudskih bića, ma koliko ona jedinstvena i neponovljiva kao jedinke
bila.
Tananost jezika i ideja iz Olginih knjiga prepoznali su respektabilni kritičari i istoričari književnosti i svrstali je među reprezentativne autore posleratne lirske proze. Ona se, u svojoj skromnosti, nije gordila tim pohvalama i uspesima, ostajući verna samonametnutom a tako prirodnom položaju posmatrača zbivanja u ljudskom vrvežu. Umesto nje - a za nju - govorile su knjige koje su nosile dobar glas o valjanoj spisateljici osebujne senzualnosti koja je slavila veliko drvo na železničkoj stanici u Uljmi i golubove sjajnih vratova jednako kao devojke i momke u nežnim godinama te zrele ljude koji ne beže od odluka. Njene knjige odjekivaće od trena svog izlaska na svetlo dana sve dok takvi dani budu svitali nad ovim prostorima. Sa uvažavanjem i najdubljim naklonom opraštamo se od tihe heroine i zaštitnice svih života raskriljenih usred beskraja ravnica.

("Dnevnik", 2022,))

 


Davne 1987.g. nazvala je Karen Berger, urednica u američkom strip gigantu „DC“ i lovac na talente u Engleskoj, Nila Gejmena, mladog strip scenaristu i pisca, i upitala ga da li je zainteresovan da piše mesečni strip serijal za „DC“. Gejmen je bio početnik sa tek jednim objavljenim stripom („Crna orhideja“) i sa mnoštvom ideja baziranih na recikliranju starih strip heroja. Sve te ideje propale su tokom prvog razgovora Karen i Nila u Londonu ali je pisac dobio zadatak sa stvori serijal o junaku koji će se zvati Sendmen (kako se zvao i jedan zaboravljeni strip lik sa kojim Gejmenov heroj nije imao nikakve veze). Mada je pristao Gejmen, kako sam kaže u pogovoru prve knjige sabranih Sendmenovih avantura (sa prvih osam epizoda), objavljenih u reprezentativnom izdanju „Čarobne knjige“, on jedva da je znao šta će se njegovom junaku dešavati i kuda će ga priča voditi. Labavo je osmislio prvi ciklus avantura od osam epizoda i sinopsis poslao Karen koja je dala „zeleno svetlo“ i rad na serijalu je počeo: najpre su traženi i nađeni crtači
Sem Kit i Majk Dringenberg; prvi tušer je bio Malkolm Džounsa III (1959-1996). Sve ostalo je, kako se to kaže – istorija.
            Sendmen, poznat i kao Morfej ili Oniromant, bog je sna i jedan od sedam Svevremenih. Zbog rituala moćnih okultista on biva izvučen iz svog sveta i zatvoren u stakleni kavez. Njegovi tamničari u stvari su želeli da zarobe samu Smrt ali im se plan izjalovio tako da isprva ne znaju šta će sa Sendmenom. Tokom 70 godina zatočeništva Sendmen živi bez hrane i vode ali ne stari dok njegovog prvog tamničara zamenjuje njegov sin, manje energičan i spretan. Koristeći se nepažnjom čuvara Sendmen uspeva da pobegne. Kako bi obnovio svoje snage potrebno mu je da u posed vrati instrumente svoje moći (vrećicu praha, masku, rubin). Zato, nakon što se osveti svojim tamničarima on kreće u potragu za ovim predmetima kroz savremenu Ameriku ali će morati da siđe i u Pakao i sretne se sa samim Luciferom. Ipak, najviše problema zadaće mu Doktor Di (ili Doktor Sudbina), begunac iz ludnice u Arkamu, koji je potčinio rubin svojim namerama da osvoji svet i otera ga u kolektivno ludilo. Sendmen uspeva u nameri da ponovo postane snažan bog, usput spasavajući svet i odlazi u Pariz da se sretne sa mlađanom sestrom koja je - Smrt. Porodični susret ne prolazi bez trzavica ali i uvažavanja pa Sendmen polako odlazi u nove avanture...
            Gejmen nije stvorio strip o besprekornom junaku sa supermoćima. Njegov Sendmen ima svoje slabosti, dileme i mane baš kao što ni svet sadašnjice nije crno-beo; isto takvi su i svetovi izvan naše realnosti kojim se kreću Svevremeni te svakovrsni demoni i druga bića. Ovakvo relativizovanje okruženja dozvoljava da ga čitaoci različito doživljavaju što pojačava uverljivost priča. Gejmen realan svet naseljava i svakovrsnim ikonografski prepoznatljivom elementima – od pop kulture i muzike (Sendmen i Smrt liče na raščupane klince ljubitelje gotik roka) do već postojećih likova iz drugih DC stripova (Džon Konstantin, Liga Pravde Amerike, Betmen...). Autor, dakle, gradi novu, sopstvenu, vrlo specifičnu „stvarnost“ koja je zavodljiva mešavina originalnih ideja ali i svakovrsnih pačvork elemenata uzetih iz realnosti, mitologije, umetnosti. I vizuelni lik stripa je adekvatno „neurotičan“, sa neobičnim rakursima, izobličenim kvadratima i psihodelično-haotično konstruisanim tablama. U svakom slučaju, Gejmenov „recept“ naišao je na široko odobravanje mnoštva čitalaca kao i kritičara i stručne javnosti i preporučio ga kao visprenog strip scenaristu (što je on potom više puta potvrdio). „Sendmen“ je postao primer za ugled drugim strip stvaraocima, posebno onima sa manje talenta koji su pokušavali da ga kopiraju, naravno bezuspešno. I dok su se drugi ugledali na njega Gejmen je svakom novom epizodom širio svoje vizije gradeći sve čudesnije priče. Zahvaljujući nespornoj izuzetnosti i popularnosti ovom serijalu je dopušteno da se slobodno razvija u inače rigidnim okvirima korporacijskog stripa kome je, kako bi se širio i uvećavao profit, potrebna „sveža krv“ koja donosi nove ideje i obnavlja posustale, vulgarizovane šablone.
            Rečju, prvi tom „Sendmena“ uvod je u strip serijal koji je utirao nove puteve u razvoju stripa i zaslužio status savremenog strip klasika, što ga svakako preporučuje pažnji stripoljubaca svih generacija.

            („Dnevnik“, 2022.)

 


U biblioteci “Beskrajni svet fantastike” izuzetno agilne “Čarobne knjige” upravo su se, u sjajnom prevodu Gorana Skrobonje, pojavili romani “Hiperion” i “Pad Hiperiona” Dena Simonsa (1948); ova dva romana, uz romane “Endimion” i “Uspon Endimiona”, čini proslavljenu tetralogiju “Hiperion”. Simons je još 1985.g. objavio roman-prvenac “Pesma boginje Kali” i njime privukao pažnju ljubitelja horora ali mu je “Hiperion”, originalno objavljen 1989. godine (“Pad Hiperiona” će se pojaviti sledeće godine), doneo niz žanrovskih nagrada (Hjugo, Nebjula) te široku slavu i uvažavanje čitalaca. “Hiperion” je zadobio brojne pohvale kao “roman koji je redefinisao spejs operu” odnosno redefinisao čitav žanr naučne fantastike a uvršten je i u najznačajnije žanrovske romane decenije, kasnije i XX veka.

            Roman “Hiperion” kritika je nazvala i ’Kenterberijskim pričama budućnosti’ jer Simons gradi svoje delo na isti način kao i veliki Čoser. Posle ’Prologa’ u kome iscrtava osnovnu radnju romana – hodočašće grupe odabranih prema Vremenskim grobnicama iz kojih je izašao Šrajk, bog bola, misteriozno biće koje ubija sve živo na planeti Hiperion – Simons, u sledećim poglavljima, prati tok puta grupe i ispisuje priče koje hodočasnici poveravaju svojim saputnicima. U „Kenterberijskim pričama“, započetim oko 1387.g. i nedovršenim, kao zbirka priča 30-tak ljudi koji jednog proletnjeg dana kreću na hodočašće, iz Londona, do groba Tomasa Beketa u Kenterberiju, hodočasnici su iz svih društvenih slojeva a njihove priče ogledalo žanrova srednjevekovne književnosti, od viteških romana, narodnih priča, do legendi i basni. U Simonsovim omažu  hodočasnici su takođe ljudi različitih zanimanja i životnih priča, od sveštenika prognanog iz crkve jer su mu ideje o istoriji vere protivne kanonima, vojnika koji je vojevao u najkrvavijim bitkama svemira, pesnika kome je Šrajk bio zamena za izgubljenu muzu, naučnika čije dete je, istražujući Vremenske grobnice, obolelo od retrogradnje bolesti (i od mlade se devojke fizički i psihički vratiilo do uzrasta bebe), detektivke zaljubljene u telo koje je kreirala veštačka inteligencija, do konzula-putnika kroz svemir i vremenske paradokse (zbog čega je njegova draga ostarila i umrla a on i dalje ostao mlad). Svaka priča istovremeno je i primer jednog od podžanrova naučne fantastike (religijskog, ratnog, kiber-panka). Brojni citati razgaljuju čitaoca koji ih prepoznaje kao jednu vrstu literarne stvarnosti u kojoj se ovaj roman kreće i nalazi svoje mesto. Fragmentarna struktura romana dozvoljava Simonsu elegantno kretanje kroz radnju, bez opterećenja usporavajućim objašnjenjima sveta koji opisuje, jer se u jednoj priči upotrebljen pojam može definisati, u pravom trenutku, u nekoj drugoj uz, za čitaoca, uzbudljiv osećaj slaganja kockica u mozaik i otkrivanja velike slike novog svemira. Uza sve zaplete Simons dodaje i liniju koja prati engleskog romantičarskog pesnika Džona Kitsa i njegov ep „Hiperion“, inspirisan grčkim mitom o Hiperionu, jednom od Titana pobeđenih u boju sa Zevsom, čineći time vešesmislenost romana još složenijom i uzbudljivijom a jednostavne odgovore na dileme deplasiranim.


            U takvom svetu naznaka i opšteg haosa roman dostiže vrhunac, završnu scenu ulaska hodočasnika u dolinu u kojoj su Vremenske grobnice. Putnici, svako sa svojom molbom i ponudom bogu, drže se za ruke i pevaju pesmu iz filma „Čarobnjak iz Oza“. Njihova sudbina je ispred njih. Ali, Simons odbija da da odgovore, razrešenja života i smrti svojih junaka, čineći kraj mističnim onoliko koliko je to i bog kome hodočasnici treba da se poklone.

            Priča „Hiperiona“ nastavlja se u „Padu Hiperiona“ u kome se raširila gusto ispletena priča o velikom padu, propasti organizacije čitavog svemira a sve zbog, ispostaviće se, borbe za vlast samih bogova (eto objašnjenja naslova oba romana – koren zapleta je u propasti starih bogova i dolasku novih). Stanje skicirano kroz ispovesti hodočanika i dovedeno do ruba propasti, u “Padu…” je gurnuto u bezdan otvorenog rata između stanara hiperionskog svemira, kako onih od krvi i mesa, tako i onih drugih, sačinjenih od energije i vremena. Dok u „Hiperionu“, koji sad dobija ulogu velikog uvoda, Simons razbija priču u niz ispovesti junaka, u drugom delu radnja je iscepana na sitne komadiće raznih linija priče i na popriličan broj likova te piščevu želju/nameru da obuhvati svu zamršenost i grandioznost događanja, što tvori književnu građevinu impozantnu u svojoj ukupnosti upravo u tradiciji “spejs opera” kao podžanra koji se “bavi” svemirskim carstvima i imperijama, međugalaktičkim ratovima i osvajanjem Univerzuma. Ova “mega-priča” ispričana je brzo, efektno i upečatljivo sa mnoštvom egzotičnih detalja (izuzetno je interesantan lik Dž. Severna, proizvod veštačke inteligencije, svojevrsni simulakrum simulakruma engleskog pesnika romantičara, koji je povezan telepatskom vezom sa hodočasnicima ali i svojim tvorcima, bogovima posebne ravni svemira koja doseže do drugih, ljudskih bogova koji će u svom sukobu, predviđenom, isplaniranom i pokrenutom, koristiti ljude kao pijune).
            „Hiperion“ i “Pad Hiperiona” Dena Simonsa izuzetna su dela u kojima su sakupljena i izmešana iskustva naučne fantatike i književnosti glavnog toka, u kome su ljudske sudbine, čudesa, vizije i jeza spojeni tako da ni jedno od njih ne gubi niti dobija na uštrb drugog već, zajedno, stvaraju novi, visoki kvalitet. Simonsove slike svetova, svemirskih bitaka, putovanja kroz kiber-stvarnosti i dalje su, uprkos proteku više od tri decenije od prvog pojavljivanja, blistave i izuzetno zavodljive. Zbog svega toga, ove knjige zaslužuju svu pažnju predanih čitalaca.

            (“Dnevnik”, 2022.)

top