U čudesnim predelima literature Dušana Belče (1938), koji se prostiru kroz intimističku poeziju, dečije knjige, pripovetke i romane, naučnu fantastiku, esejistiku, istoriografiju, jedan od višedecenijskih repera jeste život Antonija Mihajlovića. Uvod u ovu jedinstvenu avanturu (na nivou pojedinačne spisateljske karijere i na nivou savremene literarne scene) je kratki roman „Dnevnik o Antoniju“ iz 1969. godine, koji istražuje neočekivane uticaje smrti Antonija Mihajlovića na njegovu užu i širu okolinu. Već 1970.g, publikovana je zbirka „Smrt Antonija Mihajlovića“; tema ovih priča je upravo Antonijeva smrt, sam tren u kome život ističe iz ljušture tela. Ista tematika proteže se i kroz sledeće istoimene knjige iz 1988, 1994. i 2010. godine, čineći impozantni omaž sveprisutnoj činjenici kraja življenja te večitoj fascinaciji prelaskom iz bivstvovanja u nepoznato, nedokučivo stanje. Sam pisac, svestan ograničenja njegovih ’eksperimentalnih smrti’, u uvodu treće knjige (1994) svoje priče definiše kao „pokušaj da iskažem ono što naslućujem o neizvesnosti postojanja“. Uprkos najavi da će treća knjiga zaključiti ciklus, Belča u uvodu četvrte knjige (2010) piše: „Vremenom se pokazalo da su žilavost smrti i njene mogućnosti da uništava mog junaka neograničene. Tako se, na radost smrti, ali i života, pojavljuje novih dvanest pripovedaka. A vidim, postoji mogućnost da se sve nastavi.“
            I odista, u knjizi „Antonije i lav“ (izdavač „Prometej“, 2021) susrećemo sedam priča i u njima nove smrti i prethodeće im trenutke. Mada je finale svake priče (samo)zadato i poznato to ne utiče na uzbudljivost pripovesti i stvarnosti koje su pozornice dešavanja. Emocija koja preovladava je izmirenost sa dolaskom kraja. Antonije zna, svestan je da stoji na kraju, da je taj trenutak konačne transformacije tu, udaljen nekoliko dana ili noći, tek nekoliko udaha ili snova. I njegovo telo se, po svom autonomnom rasporedu, priprema na prelazak, na pretapanje u novi oblik (ne)postojanja. Unekoliko apartna od ovog tona je priča „Smrt na stanici“ u kojoj pripovedač prisustvuje svađi Antonija sa suprugom neposredno pred ulazak u autobus; dok autobus odlazi Antonijeva supruga, nakon što je besno izgovorila strašnu kletvu, namerno gleda na suprotnu stranu i ne vidi da joj je suprug doživeo srčani udar. Pripovedač ostaje uzdržan pred grotesknom situacijom koja je logično finale patološkog braka.
            Svođenje životnih računa, uprkos apsurdnosti pojačanoj činjenicom da je protek vremena onemogućio bilo kakvo ispravljanje grešaka, otvara čudnovate situacije u kojima, kao u priči „Oproštaj od dece“, starac piše deci pisma za koja ne zna da li će i kada do njih stići i kako će te reći biti shvaćene jer one, kakve god (mudre ili trivijalne) bile, ne mogu da nadoknade sve do tada izgubljeno i propušteno. S druge strane, susret sa smrću prikazuje se i kao nadmetanje u kome se Antonije, otimajući se logici nestajanja, pokušava vratiti u detinjstvo kada je sve bilo novo i zavodljivo-tajanstveno. Ta unutrašnja potreba vodi starca u čudesno i magijsko koje otkriva kao krucijalni „začin“ života.  Pred tom spoznajom brišu se granice realnog pa Antonije  mirno prihvata pojavu novog prijatelja - belog lava sa kojim deli preostalu rutinu življenja, od šetnji do glasnog čitanja omiljenih knjiga. Veličanstvena zver simbol je izuzetnosti starčevog postojanja ali i najava čuda koja dolaze pod okriljem fizičkog nestanka. Na racionalno-zaumnoj spoznaji temelji se i priča „U oklopu bola“ gde se postojanje telesnih bolova i njihovo nestajanje doživljava kao kontrapunkt dnevnog, oličenog u bolu kao kazni, sa slobodom od bola, telesnosti, i izdizanje u čistu duhovnost.
            Tri priče („Na dnu reke“, „Van der Deken“, „Bunar ispod tise“) slave životvorni element vode koji je sila i simbol trajnog kruženja materije i duha. U njima starac svoj mir nalazi u snovima koji ga vode na dno reke i mora. Fascinantni prizori srastanja sa sprudovima, posmatranja igre ribljih jata i smene svetlosti zrače animističkom snagom stapanja sa Prirodom, sa telom vode iz koje se izdigao život na planeti i sjedinjavanja sa vodom materice u kojoj, zaštićen, raste plod, buduća ljudska jedinka a odakle će, gola i ranjiva, izaći u svet. Povratak u vodu je povratak u primarnu sredinu do nekog novog izdvajanja. Taj kontinuitet sugeriše i priča u kojoj starac očekuje pojavu nikad viđenih ali naslućivanih bića iz voda bunara. On je ta bića „nasledio“ od svojih predaka i žali što ih nema kome predati. Ali, uprkos tom grehu, senke će izaći iz bunara da mu sklope oči i tako zatvore još jedan krug postojanja.
            Belčine pripovesti ispisane se smireno, ponekad čak škrtim rečenicama, i, uprkos važnosti teme, bez emotivnih afektacija, bez isprazne melodrame ili agresivne melanholije,. Lakoća pripovedanja dokaz je samosvesnog iskustva, spisateljskog i čitalačkog (Belča ne propušta da Antonija okruži knjigama i intelektualnim-emotivnim spoznajama koje sadrže) te duboke koncentracije i promišljenosti priča. Pred znatiželjnim čitaocima su, dakle, odista izuzetne priče čiji će ih odjeci dugo pratiti.

            („Dnevnik“, 2022.)

 

Istrajno nastavljajući svake hvale vredan poduhvat objavljivanja kompletnih strip serijala, „Čarobna knjiga“ je, u okviru biblioteke „Stari kontinent“, započela gigantski projekat objavljivanja svih dogodovština Taličnog Toma, kauboja koji poteže revolver brže od svoje senke; poduhvat je gigatnski jer se do sada pojavilo preko 80 albuma ovog serijala što, s druge strane, nije to previše ako se zna da je Talični star (ili mlad) već (ili tek) 76 godina! Naime, davne 1946. godine stvorio ga je Moris De Bever (1923-2001), belgijski karikaturista, strip crtač i ilustrator; Talični je u strip (a odatle i u istoriju kulture XX veka) ujahao na svom konju Džoli Džamperu 10. oktobra 1946.g. u epizodi „Arizona 1880.“ objavljenoj u časopisu „Žurnal de Spiru“ od broja 443 do broja 462, koji je izašao 20. februara 1947. g. Kompletan autor stripa je Moris i tako će biti narednu deceniju, sve do 1957.g. kada je ulogu scenariste preuzeo Rene Gosini (1926-1977); posle Gosinijeve smrti scenarije za Taličnog je pisalo više autora a posle Morisove smrti angažovano je nekoliko crtača da nastave serijal koji izlazi i danas. Kako je u svojim prvim pojavljivanjima Talični bio namenjen isključivo magazinima dužina epizoda je varirala od 10 do 20 ili više strana što je uzrokovalo malu pometnju u naknadnim objavljivanjima u obliku knjige-albuma koji su imali standardizovanu dužinu od 48 strana. Otuda su različiti izdavači različito „sklapali“ prve albume a bilo je i prekrajanja odnosno skraćivanja nekih segmenata ponekad i zbog sasvim bizarnih razloga – npr. štampari izdavača „Dipui“ prevideli su, u epizodi „Zlatna groznica u Bizonovom potoku“ tablu 105 jer je bila nacrtana na poleđini table 104 tako da je ona bila nepoznata sve do objavljivanja u albumu „Veliki rodeo“. Izdanje koje je pred domaćim čitaocima je iz produkcije „Luckey Comics“ i u prvom tomu sadrži albume „Arizona“, „Zlatni rudnik Kola Kopača“ i „Veliki rodeo“.
                Talični je, naravno, prošao kroz dug period pronalaženja svog konačnog izgleda. Moris mu je menjao fizionomiju tako da usamljeni kauboj često uopšte ne liči na sebe (a kamoli na Garija Kupera koji je, navodno, bio inspiracija za ovaj lik); dakle, glava mu je čas izdužena čas okrugla, nos mu je bio manje ili više spljošten, donja usna nije bila izdužena jer Talični isprva nije imao cigaretu u ustima (to je došlo kasnije da bi u novim verzijama opet prestao da puši pa mu iz usta najčešće viri kakva travčica). I prepoznatljivo oblačenje se menjalo – u prvoj pojavi on nosi žutu ali kariranu košulju, modeli šešira i čizama takođe se menjaju; ipak, marama oko vrata je „iz prve“ bila i ostala crvena. Njegov najbolji prijatelj, konj Džoli već ima svoju „ličnost“, preduzima inicijativu kad je potrebno, brine i žali za gazdom (kad se ovaj, navodno, udavio) pa se čak i bije sa konjem lošeg momka. Talični na kraju prve epizode odlazi u preriju i duva u usnu harmoniku; trebaće mu neko vreme dok se ne ustali odlazak prema zalazećem suncu uz tužbalicu o usamljenom kauboju koji je daleko od doma svog. No, ikonografija serijala tek je počela da se stvara, kasnije će stići raznorazni heroji Divljeg zapada i ključni Tomovi protivnici – braća Dalton.
            Prve Morisove priče su klasične vestern priče o pljačkašima, rodeo takmičenjima, zlatnoj groznici i poludelim starim kopačima... U njima se insistira na bizarnim likovima (Den Davitelj, braća Pištolj, bandit Cezar Cigareta), neobičnim lokacijama (Grumengrad, Navahograd, Desperadograd) ili reklamama (za viski „Varikina“). Posebno je neobična epizoda „Dvojnik Taličnog Toma“ u kojoj Talični pokušava da dokaže da nije Ludi Džim osuđen na vešanje; na kraju priče Talični ubija Džima što se ne dešava često jer Tom bandite najradije „privodi pravdi“. Moris redovno insistira na gegovima odnosno da svakojakim vratolomijama pa celokupna atmosfera podseća na neme filmske burleske sa mnogo jurnjave i tučnjave.
            Talični Tom“ spada u najpopularnije komične stripove druge polovine XX veka u Evropi; doživeo je mnoštvo izdanja, prešao je i na male i velike ekrane a njegov lik i replike, posebno u perodu kada je ingeniozne scenarije pisao Gosini, postale su deo popularne kulture tog vremena. U bivšoj Jugoslaviji Talični je bio omiljen među stripoljupcima svih uzrasta a pojavljivao se u bezbrojnim publikacijama počev od „Crtanih romana“, u kojima je bio kršten kao Srećko Munja, „Kekeca“, „Politikinog zabavnika“, „Caka“, „Biser stripa“... Kao kolor album je štampan u „Asteriksovom zabavniku“, edicijama „Dečijih novina“, „Politike, „Maverika“ sve do „Veselog četvrtka“. Hronološki i tehnički kvalitetno objavljivanje celokupnog serijala svakako će radovati kako osvedočene stripadžije tako i one koji ulaze u svet „priča u slikama“ osobito jer su, uprkos proteku vremena, avanture usamljenog kauboja bržeg od svoje senke i dalje vrcavo razgaljujuće i duhovite.

            („Dnevnik“, 2022.)

 


U ediciji „Novi svet“ koja donosi najznačajnija i najzanimljivija ostvarenja američkih autora kao i autora koji su radili pod uticajem američkog stripa, „Čarobna knjiga“ je objavila, u tvrdom povezu i punom koloru, na impozantnih bezmalo 400 stranica, grafičku novelu „Zatamnjenje“ scenariste Eda Brubejkera (1966) i crtača Šona Filipsa (1965). Ovaj strip je izlazio u 12 mesečnih svezaka u periodu od 2014. do 2016. godine a u ovoj knjizi je reprodukovan kompletno uz dodatne  ilustracije i odabrane članke-eseje koji se bave Holivudom pre i posle II svetskog rata, potvrđujući i dopunjujući tako osnovne linije stripa. Priča se, naime, dešava 1948. godine u Holivudu i prati nekolicinu likova manje ili više upletenih u smrt mlade filmske zvezde u usponu. Glavni junak mladi scenarista Čarli Pariš, koji vuče traume iz rata i ima niz tekućih problema (od preterivanja u piću, nedostatka inspiracije ali i strpljenja do muško-ženskih muka), uprkos mutnom sećanju na žurku, siguran je da Valerija Somers nije izvršila samoubistvo, kako glasi zvanično saopštenje njenog studija jer, navodno, nije mogla da podnese pritisak očekivanja i slave, već da je silovana i ubijena. Progonjen sumnjama pojačanim činjenicom da mu je Vanesa bila draga, ali svestan da nema nikakve dokaze i da sumnja u ljude od kojih mu zavisi posao, Čarli je neodlučan šta da preduzme. Njegov tajni kompanjom, alkoholičar Gil Mejson, scenarista na „crnoj listi“ kao simpatizer komunizma, reaguje mnogo, mnogo žustrije i neopreznije. U međuvremenu, filmski cirkus se nastavlja: studio ne želi da izgubi uloženi novac pa nalazi zamenu za nestalu zvezdu i nastavlja započeto snimanje uz prepravke scenarija koje se rade na licu mesta. Šef obezbeđenja studija, agresivni i cinični Fil Brodski sa svojim siledžijama brine se da više ne bude skandala pa podmićuje novinare, skriva „prljavi veš“ ostarelih šefova studija (o žurkama i orgijama sa maloletnim glumicama), odnosno pritiska aktuelne neposlušne glumce; istovremeno Fil vodi svoju istragu o onima koji znaju previše o smrti mlade glumice. U stalnoj igri mačke i miša između moćnog studija i usamljenog, gnevnog scenariste pobednik se zna bez obzira koliko se pojedinci trudili da otkriju istinu.

            Brubejker koji je slavu stekao scenarijima za krimi stripove i stripove o superherojima ovog puta se odvažio da ispriča vrlo složenu priču o zločinu, bahatoj moći i neodoljivom sjaju filmskog sveta. U širokoj panorami industrije koja masama servira senzacije i snove, što filmadžijama donosi bogatstvo i osećaj da ne podležu nikakvim zakonima koji važe za „običan svet“, predstavljeni su svakovrsni karakteri, od ambicioznih  starleta i glumica-početnica, pohlepnih i prevejanih filmskih agenata, svakojakog studijskog osoblja i nemilosrdnih „bezbednjaka“ do osvedočenih zvezda kakva je Klark Gejbl opčinjenim sopstvenom slavom, sjajnih scenarista kakav je pisac „tvrdo kuvanih“ krimića Dešijel Hamet i, na vrhu piramide, vlasnika studija izgubljenih u kalkulacijama troškova i zarada i uronjenih u sve vrste sladostrašća i perverzija. Svesna moći filmske magije, država preduzima mere da spreči infiltraciju komunističkih ideja pa agenti FBI tragaju za simpatizerima „crvenih“ i pretnjama i ucenama pokušavaju da izvuku priznanja ili dojave o potencijalno opasnim filmadžijama. Atmosfera u kojoj svako može da potkaže bilo koga, u kojoj postoje „crne liste“ nepoželjnih i u kojoj su svi, osim najslavnijih i najbogatijih, sumnjivi, pritiska čitavu industriju i mnoge tera u paranoju, alkoholizam ili ludilo. Brubejker uspeva da dočara šizofreniju opšteg nepoverenja i nesigurnosti koja se pokušava prekriti ludim žurkama i preterivanju u svim gresima; zbog toga je pojava novog, svežeg i nevinog lica atrakcija i svako se želi da se očeše o tu čistotu dok to lice ne postane isto kao i oni, frustrirano, histerično, samozadovoljno i zlurado. Sjajni filmski biznis otkriva svoju ni malo prijatnu, mračnu stranu koju pažljivo krije pred mnoštvom fanova i potrošača njihovih celuloidnih opsena.
            Kompleksna priča zahtevala je od crtača ne samo istorijsko-faktografsku tačnost do najmanjeg detalja već, primarno, sposobnost da se prate mnogobrojne psihološke nijanse u ponašanju i mimici junaka odnosno sposobnost da se dočara dinamika kako u akcionim sekvencama tako i u napetim dijalozima. Filips se uspešno koristio svim iskustvima i trikovima „pokretnih slika“ kako bi ispunio zadatke koje mu zahtevni scenario postavlja odnosno kako bi nadogradio tekst i dodao mu ono što se izričito ne kaže.
            U konačnom svođenju utisaka „Zatamnjenje“ Brubejkera i Filipsa se otkriva kao valjana i intrigantna grafička novela o naličju Holivudske filmske industrije u mračnom dobu represije i  „progona veštica“ i po svojim ambicijama i dometima uveliko premašuje većinu proizvoda takozvanog korporacijskog stripa koji caruje u SAD.

            („Dnevnik“, 2022.)

SREĆNA NOVA 2022. GODINA

 


AVKF POHVALE I PREPORUKE IZ 2020. I 2021.

 


AVKF POHVALE I PREPORUKE IZ 2020. I 2021.

 

II kategorija – tuđa izdanja:

  • Pohvala uredništva

1.      Knjiga

1.      Na kraju sveta, Ksander“, Ilija Bakić izdavač Agora

2.      Uzvišenost“, Darko Tuševljaković izdavač Laguna (SF)

3.      Prokletije“, Dejan Ogjanović izdavač Ghoul Press (Horor)

2.      Kratka forma – zbirka priča „Dum-dum“, Pavle Zelić izdavač Laguna

3.      Strip – „Zec“, Saša Jovanović izdavač Besna kobila

  • Pohvala za regionalno izdanje – „Orao i Zvijezde“, Marijan Šiško izdavač Alienus

https://fantasticnivodic.com/avkf-pohvale-i-preporuke-iz-2020-i-2021/

 

top