Kao sve druge umetnosti i strip, 9. umetnost, postoji i uspeva, bez obzira na predrasude i očekivanja na različitim meridijanima. Iznenađenost pred pojavom nekog stripa iz “nestripskih zemalja” ponajpre je posledica masovne produkcije i agresivne propagande konfekcijsko-korporacijskog strip iz SAD odnosno nedovoljne obaveštenosti prosečnih čitalaca. Stoga je zadatak izdavača koji zaista cene strip da upoznaju znatiželjne ljubitelje sa delima koja su, neopravdano, izvan medijske pažnje poslovično “velikih” strip scena. Svoj doprinos ovom prosvetiteljskom zadatku daje agilna “Čarobna knjiga” a najnoviji primer je prvi tom stripa “Vršnjaci” koji se kao specijalno izdanje pojavio u ediciji “Stari kontinent”. Kompletan autor stripa je grčki umetnik skriven iza imena Arkas (od mitološkog Arkadija) koji se retko pojavljuje u javnost (pretpostavlja se da je psihijatar ili profesor univerziteta); Arkas u dnevnim novinama, časopisima i albumima, objavljuje
stripove još od 1981.g. i stekao je zavidnu popularnost i kritičarsko uvažavanje. Stripadžije sa dužim pamćenjem sa ovih prostora lako će se setiti njegovog stripa “Doživotni” - o zgodama i nezgodama kratkovidog političkog zatvorenika osuđenog na 622 godine zatvora koji vreme provodi u nadmudrivanju i gloženju sa  pacovom Montehristom - koji je objavljivan u dnevnim novinama, 2002.g. kao poseban dodatak a zatim i u četiri sveske. Od tada do danas Arkas nije svojim crnim humorom razveseljavao, zbunjivao i rastuživao ovdašnje ljubitelje “priča u slikama”. Otuda su “Vršnjaci” itekako dobrodošli povratak jednog vrsnog, intrigantnog autora.
            “Vršnjaci” su kamerna priča o 75-godišnjem penzioneru Gerasimu i njegovom ljubimcu, psu Zahariju koji ima 11 godina. No, kako se jedna pseća godina računa kao 7 ljudskih ova dvojica su, po biološkom satu, vršnjaci. I oni to odista jesu: stari su, bolešljivi, zaboravni, mrzovoljni i namćorasti. Istini za volju, Gerasim, uz povremeno gunđanje ali i koje zrno optimizma, trpi svoje muke na koje se, sem fizičkih problema, nadovezuju mala penzija zbog koje je na granici siromaštva, nedostatak porodice i svest o promašenosti sveg dosadašnjeg života odnosno o nepostojanju budućnosti vredne pomena. Zaharije je, pak, prznica koji, bez obzira i griže savesti, ume da bude zloban i neprijatan do surovosti; on za sve svoje nevolje optužuje gazdu i ne priznaje mu čak ni to da se trudi da popravi beznadežno lošu situaciju. Zaharije je jednako neugodan i prema Haralampiju, gazdinom jedinom prijatelju, pa ne propušta priliku da se podsmeva njegovim bolestima i zaboravnosti. Stripovi najčešće imaju obim od jedne table sa par (4-5) sličica ili funkcionišu kao karikatura, samostalna odnosno nanizana i kratki niz, a njihovi zapleti se svode na dijaloge Gerasima sa Zaharijem, Gerasima i Haralampija odnosno Gerasima, Haralampija i Zaharija. Povodi za razgovore su trivijalni: loša a skupa hrana, bolesti, sećanja na mladost, smrti ispisnika, zapažanja tokom šetnje… Poenta-žaoka dolazi na kraju table i ume da bude puko nadmudrivanje, doskočica ali i neočekivana bezmalo filozofska istina o životu, ambicijama, starosti i smrti. Arkas, povremeno, ne propušta da u sve “teške istine” umeša i čisti ludizam (pas telefonski preti mačkama jer zbog artritisa više ne može da trči a mora da vodi računa o svom ugledu) ili potpuni apsurd (Haralampije ima samo jedan problem – Alchajmera a i njega se retko seti; smrt se nudi kao treći za kartanje) koji će izmamiti osmeh ali onaj gorkog ukusa (kao i savet da se laksativ i pilule za spavanje nikad ne uzimaju isto veče ili konstatacija da je Gerasim tolika škrtica da bi se ubio kada bi čuo da daju popust na mrtvačke sanduke). Dodatni efekat postiže se karikaturalnim crtežom, namerno redukovanim i umekšanim kako bi poenta priče-situacije bila nenadanija, provokativnija i ubojitija (ali ne uvek i politički korektna).
            Prvi tom “Vršnjaka” sačinjen je od tri segmenta, u stvari albuma: “Čovekov najgori neprijatelj” (iz 2008), “Ko zadnji stari, najslađe stari” (2009) i “Pasjaluk” (2011), koji jednako valjano funkcionišu samostalno, kao pojedinačni gegovi, i u nizu potvrđujuće da su situacije kojima se strip bavi životne i kao takve neiscrpne i večno izazovne a da je Arkas sposoban da ih majstorski prepozna i sagleda u jednoj sličici ili par njih, dok bi za isti efekat onima manje inventivnim i duhovitim bili potrebni tomovi obimnih knjiga. A upravo je to – jednostavnost, sažetost i jasnoća – odlika vrhunskih umetnika.
            (“Dnevnik”, 2021.)

0 komentara:

Постави коментар

top