Svi aktivni strip čitaoci i stvaraoci sa ovdašnjih prostora znaju ko je Bernard Panasonik. Neznanje se ne može opravdati. BP je zaštitni znak 'junačkih dana' «Yu stripa» od 1981.g. do 1986.g. i čitavog talasa mladih domaćih stripadžija, faca oko koje su se lomila koplja ali koja je izborila pravo da bude onoliko slobodna koliko joj se hoće, da se ne obazire na primedbe ali ni pohvale. Panasonik je u domaći strip, na velika vrata uveo, ruku pod ruku sa majstorskim crtežom, totalni ludizam, poigravanje sa obrascima SF žanra i sveukupnog strip medija; posle njega niko više ne mora da pravda svoje strip egzibicije ali ne može da opravda ni brljotine.

Krajem 1980-tih i u prvoj polovini 1990-tih Panasonik je, da proveri kako stoje stvari (a stajale su loše), drugi put posetio Srbe u kratkim epizodama-tablama razbacanim u «Ritmu» i «Vremenu zabave» (iste su delimično sabrane u «Striperu» br. 4).

U očekivanju nove pojave BP, «System Comics» je, za čitanje, iščitavanje, razgledanje i učenje  objavio album u koji su udenute sve njegove avanture. Tragom ove važne knjige stigli smo do 'glavnog osumnjičenog' za celo zamešateljstvo - Zorana Janjetova. U pauzi između crtanja strip tabli za strane naručioce, Janjetov je  sve priznao.

 

Dnevnik: Bernard Panasonik je najotkačeniji (anti)heroj Yu stripa 80-tih. Kako je mladi Zoran Janjetov stigao do Panasonika?

Zoran Janjetov: Jednog dana mladi Zoran je seo za sto da crta nekakav strip, bez ikakvog cilja i plana, kao što je u to doba često činio, pa je na praznom papiru nacrtao prvu sliku, na kojoj je bio nekakav glavni junak u pozi direktno skinutoj s jedne slike iz prvog «Inkala» (SF strip serijal Moebiusa). Već na sledećih par slika, trebalo je junaku dati ime. Pored stola je stajala kutija od novog «Technics» gramofona, na kojoj je pisalo da takve gramofone proizvodi korporacija «Matsushita», a da je njen deo i firma «Panasonic». To je bilo instant prezime, a ime se pojavilo niotkud, samo od sebe. Stigli smo jedan do drugoga posredstvom japanskog elektronskog giganta, uz pomoć kontinuumskih sila.

        Dnevnik: Kako je vreme odmicalo priča je postajala sve kompleksnija, parodijska i samoparodijska.  Da li je nepredvidivi Panasonik zbunjivao svog tvorca i vukao na svoju stranu? Ko je bio glavni? Da li je postojao neki plan kada je Janjetov sedao pred prazan papir ili je sve spontano i lako (kako izgleda) izlazilo iz pera?

Zoran Janjetov: Priča o Panasoniku izlazila je iz moje glave direktno tokom crtanja. Onaj minimum premeditacije i planiranja služio je samo da donekle održi "kontinuitet" priče, da je spreči da postane samo sled nevezanih slika i time prestane da bude strip. Niko tu nikoga nije vukao ni na jednu stranu, ključna zapovest je bila održati blesavost, što je samo po sebi generisalo zbunjenost. Prazan papir i što praznija glava, kao tlo za uzgajanje kretenskih avantura. Najčešće sam i sam bio iznenađen rezultatima.

        Dnevnik: Oni koji nisu voleli Panasonika pozivali su se na sličnost sa Moebiusovom «Hermetičnom garažom». Oni koji su voleli Panasonika takođe su se pozivali na Moebiusovu «Hermetičnu garažu». Ko je (ako je) u pravu?

Zoran Janjetov: U pravu su i jedni drugi. «Hermetična garaža» je svakako bila direktna inspiracija za Panasonika, naravno filtrirana kroz Janjetovske membrane. Svakog meseca drhteći sam čekao poštara da mi donese novi broj «Metal Hurlanta» da bih video par novih strana «Garaže», najslobodnijeg i najluđeg stripa na planeti. «Garaža» me je naučila koliko daleko mogu da idem, da se ne bojim ako se izgubim, čak da se radujem kad se izgubim. Koliko god bio krivudav, put nema kraja, ne treba ga ni tražiti.

        Dnevnik: Da li je Moebius nešto rekao o Panasoniku?

Zoran Janjetov: Pitanja su uvek zanimljivija od odgovora. Moebius nije video Panasonika...

        Dnevnik: Panasonik je otišao u legendu a Janjetov i dalje, svojim putem. Ponekad ste se sretali. Kako Janjetovu sada, ovako sabran među korice, izgleda Panasonik?

Zoran Janjetov: Da bi neko otišao u legendu, potrebno je da prvo umre, a Panasonik je samo suspendovan. Vraća se ponekad na kratko, a sigurno će se vratiti i na duže, čim se Janjetov malo oslobodi drugih poslova. Volim što je napokon skupljen u jednu knjigu, jer sam vremenom zaturio (i zaboravio) neke od epizoda.

         Dnevnik: I na kraju - da li je ovo konačna verzija Panasonika ili ova priča nema kraja?

Zoran Janjetov: Konačna verzija? Ma jok, ovo je bio samo uvod. Obećavam i glavni deo, jedino budite sigurni da zaključka neće biti.

 Razgovarao: Ilija Bakić

(„Dnevnik“, 2003.)

0 komentara:

Постави коментар

top