Miki Šepard je literarni entitet koji je stvorio Đorđe Pisarev (1957) jedan od najzapaženijih prozaista srednje generacije, istrajni sledbenik postmodernističkog literarnog svetonazora koji istražuje i iskušava kanone književnosti pa, između ostalih,  problematizuje i pitanja autorstva.
Biografije Šeparda i Pisareva u mnogim se elementima prepliću (počev od iste godine rođenja) na šta Pisarev nadovezuje opšta mesta: Šepardova životna priča je tipična za američke pisce (strudirao je pomorsko pravo i biologiju, bavio se raznovrsnim zanimanjima – trgovački putnik, berač pamuka, matroz, konobar, novinar a zatim i urednik – predavao kreativno pisanje na fakultetima, pisao lake psihološke brošure s temom usamljenosti ili ljubavi, učestvovao u književnim kolonijama, organizovao sajmove. Ipak, Šepardov život nije dovoljno poznat publici a njegov nestanak u jednoj TV emisiji obavijen je tajnom (tako dragom postmodernizmu, setimo se fame o Pinčonu).
Šepardovi romani (navodno) parafraziraju mitove o američkom Divljem zapadu, političke, socijalne i proleterske romane koji su u SAD bili popularni  tridesetih i četrdesetih godina XX veka.
Nastavljajući da gradi opsenu o fatalnom i fantomskom piscu Pisarev piše da je Šepard cenjen kod kritike što potvrđuju prikazi/recenzije Nortopa Fraja, Džonatana Kalera, Ihaba Hasana, Džima Volasa Houksa… Od brojnih Šepardovih knjiga domaćoj publici su poznate samo Strašne priče i Istinite priče o duhovima koje je (naravno) preveo Đorđe Pisarev. Na žalost još se čeka na prevod knjige eseja-kritika Uz obalu (koja je Šeparda uvela u prvu garnituru kritičara Srednje Amerike a potom i na bestseler-liste kada je otkriveno da se dobar deo tekstova odnosi na nepostojeće knjige – koje će kasnije Šepard početi da ispisuje); isto se tako čeka i na prevod krucijalnog dela (zbirke priča-romana) Devet malih delova.
Stanicu za lov na kitove u čijem podnaslovu stoji „Izabrana dela“ preveo je i priredio (opet naravno) Pisarev dok je sjajne ilustracije nacrtala Nastasja Pisarev. Kako i priliči ambiciozno i seriozno sačinjenom delu, Stanica… sadrži kritičke osvrte na Šeparda odnosno „Hrestomatija“ koja čine citati dela pisaca različitih epoha koji su Šepardu bili uzor i inspiracija; iza naslova „Iz stručne literature“ nalaze se citati iz naučnih dela koja analiziraju fenomene koji se pominju u Šepardovim pričama (spiritizam, duhovi, fantomi, parapsihologija). Između ove „sekundarne literature“ smeštene su izabrane proze iz knjiga Istinite priče o duhovima odnosno Strašne priče u kojima su, nominalno, opisane obznane „onostranog“ i „natprirodnog“ koje prkose razumu buržuja i malograđanima viktorijanskog „profila“ (mada ima i izuzetaka kakav je jedan Viking); pomenuti „subjekti“ u svojim se rasuđivanjima i ponašanju rukovode principima kauzalnosti i istih se nikako ili vrlo nevoljno odriču. Ali, „onostrano“ nije na „razumskoj“ strani stvarnosti pa tvrdoglavo-uporno podriva tekovine kapitalizmom formatiranog modernog (čitaj racionalnog) čoveka i inicijalno izaziva duboku (egzistencijalnu, mentalnu) jezu i zebnju junaka (a i čitalaca).
Druga polovina knjige donosi novele „Kao uspavane princeze opkoljene trnjem od leda“ i „Stanica za lov na kitove“. Kako (prevodilac) Pisarev kaže u „Napomeni prevodioca“„Kao uspavane princeze…“ izaziva „naprasno pomeranje stvarnosti, grčenje dijafragme i ‘tera na primalni krik’“ dok je od kritike tretirana kao ‘treš’ jer suviše naginje naučnoj fantastici. Stanica…“ je smatrana nedovršenim i previše literarnim amalgamom Avantura Artura Gordona Pima i Srca tame. Oba dela vezuje početno citiranje dela Konrada Ajkena Gospodin Arkularis koje nije prigodno već esencijalno jer obe celine korespondiraju sa njim tako što preuzimaju određene motive, razrađuju ih i produbljuju. Začudno je kod „… princeza…“ vezano za atmosferu zebnje, jeze i telesne ugroženosti dok je „Stanica…“ paradoksalno vedrijeg tona, sred postapokaliptičkog miljea i, na drugoj strani, raskošne prirode koja živi po svojim (večno prilagodljivim) zakonima. U obe proze važan „junak“ je brod koji plovi morima i rekama i, u „… princezama…“, krije titanske, mračne tajne dok je u „Stanici…“ (ne)pouzdani dom šarolikom društvu nevoljnika.
Šepard (odnosno njegov „alter ego“ Pisarev) ne zazire od žanrovskog iskustva već se predstavlja kao pisac koji suvereno vlada žanrovskim matricama-obrascima (preuzetim iz gotskih, horor i naučnofantastičnih dela ali i ruske „harmsovske“ škole), spretno se poigrava njima, meša ih i nadograđuje stvarajući prozu koja pleni uverljivom sugestivnošću i lepršavošću ali, isto tako, i metatekstualnim konotacijama. Ovakav stav prema žanru nedvosmislena je subverzivna provokacija akademističkim običajima i manirima (lepog literarnog ponašanja, čitaj nemešanja sa tzv. paraliteraturom). No, kao što Šepard/Pisarev insistira na mistifikaciji autorstva i umetničkog dela (u ovom slučaju famoznih knjiga Uz obalu i Devet malih delova) tako insistira i na „agresivnom“ eklekticizmu. Stilske vežbe iz gotskog manirizma razgaljujuće su i, istovremeno, otvaraju pitanja (ne)postojanja-(ne)funkcionisanja efekata jeze i strave u (karikiranim) obrascima i šemama. Jer, mogu li se doživljavati takve senzacije ukoliko čitalac, poučen prethodnim iskustvima, već zna (ili barem sluti) rasplet odnosno finalni (fatalni) ton priče? Par stranica kasnije (u „In vitam aeternam“ gde proza prelazi u poeziju), Šepard/Pisarev razgrađuje-razbija tkivo priče i iskušava efekte fragmentalnosti te (ne)ostvarenje-(ne)funkcionisanje začudnog u takvom, „krnjem“ izvođenju.
Završne proze („Kao uspavane princeze…“ i „Stanica za lov…“) svojevrsne su varijacije na nekolike teme (od avanturističko-kolonijalne do teskobno postapokaliptičke) i, uz rafinirano pripovedanje, plene odmakom od, za horor i naučnu fantastiku, prepoznatljivih šema uzrok-posledica (bez prokazanog „besciljnog“ meandriranja i stilističkih „izleta“). Poznavanje Ajkenovog Gospodina Arkularis obogatiće, pak, čitanje-percepciju ovih priča dubljim slojem asocijacija; no, i „neupućeni“ čitalac (ipak) neće biti uskraćen za intrigu i njeno (ne)očekivano razrešenje.
Konačno, Stanica za lov na kitove otvara i pitanje same prirode romana jer se, uprkos raznorodnosti i razuđenosti, može iščitavati kao funkcionalna celina (samoodređena kao „izabrana dela“) koja ima unutrašnju (romanesknu) koheziju povezanu konstantnim naporom da se tajne (stvaranja i pripovedanja) postavljaju, prepoznaju i razrešavaju u nizu zadatih situacija-varijacija a sve to na radost čitalaca voljnih da aktivno promišljaju tekstove i otkrivaju ultimativno, neponovljivo zadovoljstvo u umetnički uverljivom tekstu.



0 komentara:

Постави коментар

top