Filip K. Dik (1928-1982) smatra se jednim od najznačajnijih pisaca naučne fantastike XX veka koga jednako uvažava akademska kritika i široka publika što je svakako rezultat, s jedne strane, njegovog izuzetnog talenta i vanrednih dostignuća a, s druge, njegovog spisateljskog nadničenja te brojnih filmskih adaptacija (uglavnom neuspešnih jer su mnoge Dikove ideje u njima pojednostavljene ili zanemarivane). U svom je opusu Dik spojio decenijsko kontinuirano ispisivanje „palp“ priča i romana - pisanje je bio zanat kojim je obezbeđivao novac za opstanak - odnosno serioznu, duboko promišljenu, inovativnu literaturu. Za 28 godina aktivnog pisanja Dik je objavio čak 40 knjiga! Zbog stalne egzistencijalne neizvesnosti, pritiska da smisli i iskuca tekst, jurnjave za rokovima predaje rukopisa, živeo je krajnje neurednim životom (često menjao adrese, ženio se pet puta), (zlo)upotrebljavao alkohol i droge (njegovi biografi smatraju da nikada nije bio potpuni narkoman upravo zbog svakodnevnog, iscrpljujućeg višečasovnog pisanja). Uprkos svim mukama njegov nesporni talenat je vidljiv u bezmalo svakoj priči, ma kako brzo sročenoj; otuda čest čitaočev osećaj da bi priča bila remek-delo samo da je autor imao vremena da je dotera. Dik je koristio standardni arsenal naučne fantastike: robote, androide, paranormalne sposobnosti, bizarnu tehnologiju, svemirske avanture, vanzemaljce svih oblika, ali ih nije vulgarizovao i zloupotrebljavao zarad stvaranja jeftinih efekata; stoga se može govoriti o upotrebi klasičnih žanrovskih šablona koji, u Dikovim pričama i romanima, izlaze iz kolotečine bivajući nadograđeni ili iznova definisani. Odbijanje da se rutinski iskoriste ustaljeni obrasci karakterišu Dikovu prozu koja je najupečatljivija u trenucima slikanja odmaka od svih pravila (društvenih, moralnih, prostorno-vremenskih). Jedna od čestih postavki podrazumeva početno „normalno“ funkcionisanje svakodnevice/sveta koji se u trenu menjaju postajući neprepoznatljivi pa su zatečeni, dezorijentisani i frustrirani, junaci prinuđeni da traže svoje mesto u novoj stvarnosti istovremeno upoznajući njena ograničenja i klopke. Među najuspelije Dikove romane spadaju: “Čovek u visokom dvorcu” (1962), alternativna istorija u kojoj su Nemci i Japanci pobedili u II svetskom ratu, jedini roman za koji je dobio žanrovsku nagradu Hugo; “Sanjaju li androidi električne ovce?” (1968), o zloupotrebama „proizvodnje“ svesnog života i drugačijim vrednosnim sistemima koje androidi uspostavljaju (roman je bio predložak za film “Blade runner”), Ubik” (1969), izvanredna fantazmagorija o raspadanju vremena, prostora i ljudske svesti, “Tecite suze moje, reče policajac” (1974) paranoidni košmar poznate ličnosti izbrisane iz sopstvene sadašnjosti, “Tamno skeniranja” (1977), šizofreni krimić u kome tajni agent dobija zadatak da špijunira samog sebe - Dik je ovaj roman smatrao svojim najboljim delom. I većina ostalih Dikovih knjiga, iako ne spada u njegova vrhunska dela, zavidnog je kvaliteta koji uveliko premašuje žanrovski prosek potvrđujući time mišljenje Stanislava Lema izneto u studiji “Fantastika i futurologija” (1973) da je američka proza 1950-tih i 1960-tih „beznadežan slučaj sa izuzecima“ od „celih“ 1% produkcije - a među tim izuzecima apostrofiran je upravo Filip K. Dik.
            U poslednjoj deceniji svog života Dik je sve opsednutiji misticizmom i religijskim pitanjima što se tumači narušenim zdravljem (kao posledicom pomenutog neurednog života) ali pre svega bizarnim doživljajem s početka 1974.g. koji se može objasniti ili kao rezultat teške zloupotrebe droga ili kao svojevrsno prosvetljenje. Dana 20 februara 1974. Dik je doživeo “viziju” koja je doslovno transformisala njegov život: dok se oporavljao od operacije umnjaka na vrata je zazvonila crnokosa devojka sa isporukom leka za umirenje bolova. Dika je opčinila njena zlatna ogrlica za čiji je oblik devojka ustvrdila da je starohrišćanski znak ribe. Odsjaj sunca na ogrlici je omamio pisca a ti zracu su, tvrdio je, sadržavali važne informacije. Tokom februara i marta 1974.g. on je iskusio i neku vrstu astralne projekcije, osjećajući da u njegovom telu počiva još jedno biće, kao da je “posednut” ali od strane blagonaklonog entiteta. “Taj entitet”, kazao je u intervjuu Čarlsu Platu, “obesmišljavao je celokupnu  realnost, moć, verodostojnost čitavog svijeta, tvrdeći da ‘Ovo ne može postojati'”, upravo ono čime se Dik u svojim delima bavio. Dik je tu nepoznatu “inteligenciju” nazvao VALIS (akronim za: Veliki Aktivni Logički Inteligentni Sistem); njegov poznanik, pisac Tomas M. Diš definisao je VALIS kao “autentični Logos – sa akutnom logorejom”. Dik je smatrao da VALIS odašilje informacije u njegov mozak posredstvom ljubičastih svetlosnih snopova. Primljene informacije spasile su život Dikovom sinu Kristoferu koji je na vrijeme otišao kod doktora. Slično se dogodilo i sa Dikom, koji je promenio život i znatno poboljšao zdravlje, pa je, slušajući savete te vanzemaljske inteligencije, prvi put počeo zarađivati novac od svojih izdavača. Dikov biograf Lorens Satin je prema Dikovom transcedentnom iskustvu bio uzdržan i slučaj „objasnio“ simptomima epilepsije temporalnog režnja koja može uzrokovati i opsesivnu hipergrafiju. Dikova žena, Tesa, tvrdila je, međutim, da njen muž nipošto ne halucinira. Kako god bilo, Dikov život počeo je da se popravlja - mada su poneke epizode iz tog perioda krajnje problematične; takvo je pismo koje je Dik poslao u FBI i u kome optužuje određene ljude da su agenti stranih sila odnosno da je Stanislav Lem ime iza koga se krije komitet koji, za potrebe Komunističke partije, treba da kontroliše javno mnjenje; Dikov doživljaj sveta se bitno promenio i usložnio dodavanje novog nivoa „stvarnosti“ u realnom življenju i literaturi što je posebno vidljivo u impulsivno pisanoj „Egzegezi“ koja je ostala u beleškama mada je deo našao mesto u romanu „VALIS“. Istini za volju i u ranijim delima on je neretko unosio elemente različitih mističkih i religijskih sistema i na njima temeljio zaplet i postupanja junaka. Tradicionalna katolička hrišćanska doktrina i crkva našle su mesto u Dikovim delima što je kulminiralo u prvih 50-tak stranica romana Deus Irae” koji Dik nije imao znanja i snage da samostalno završi pa je ostatak napisan u saradnji sa piscem R. Zeleznijem; na žalost, izuzetne Dikove vizije nadograđene su rutiniranim Zelaznijevim idejama pa je, u konačnom, knjiga (objavljena 1976) tek slabašno, neuravnoteženo delo. Kruna ovog Dikovog interesovanja jesu romani “VALIS”(1981) i “Božanska invazija” (1981); “Sova na dnevnom svetlu završni segment zamišljene trilogije ostao je u skicama a izdavači su “VALIS trilogiji” pridodali roman “Seoba duše Timoti Arčera” objavljen neposredno posle Dikove smrti (1982). Dikovi novinski članci i intervjui na ovu temu sakupljeni su u knjizi “Egzegeza Filipa K. Dika” (2011).
            Priča “VALISA” izuzetno je složena i u njoj Dik iznosi mnoštvo autobiografskih iskustava kao i teze svog shvatanja Boga i božanskog. Sam Dik je junak romana a uz njega su i skeptik Kevin, koji je literarna verzija Dikovog prijatelja pisca K. V. Džetera, odnosno katolički orijentisani Dejvid koji ima “parnjaka” u stvarnoj ličnosti, piscu Timu Pauersu. Ovoj družini pripada i Konjoljub Debeli koji, posle razvoda, samoubistva jedne prijateljice i teške bolesti druge, odnosno posle sopstvenog neuspelog samoubistva, biva pogođen zrakom ružičaste svetlosti koja ga menja. Ipak, kako se roman odvija postaje jasno da je Konjoljub Debeli u stvari jedna Filipova ličnost odvojena od njega traumatičnim iskustvima i mističkom obznanom Boga; samo ima Konjoljub Debeli je “prevod” Dikovog imena i prezimena: Filip je na grčkom “onaj koji voli konje” a Dik na nemačkom znači “debeli”. Konjoljub/Dik pokušava da svoje ideje o božanskom definiše u dnevniku-egzegezi kao i u intenzivnim dijalozima sa prijateljima koji ga isprva smatraju potpunim ludakom. Međutim, kada grupa u bioskopu odgleda bizarni naučnofantastični film “VALIS”, u njemu otkriva mnoštvo simbola koji potvrđuju Konjoljubove ideje. Susret sa tvorcima filma i sa njihovim detetom, dvogodišnjom Sofijom, za koju svi veruju da je Spasitelj (i koja vraća Konjoljuba u okrilje Filipove svesti), u potpunosti ih uverava u postojanje božanskog elementa (koji dolazi iz svemira). Kad Sofija bude ubijena u stvarnost opet ulazi Konjoljub i kreće na put oko sveta, u potragu za Spasiteljem.
            Roman verno opisuje atmosferu s kraja 1960-tih, hipi pokret, masovnu upotrebu droga i (manje-više lakonsku) potragu za smislom postojanja. Na to vreme bujanja kontrakulture nadovezuje se vladavina zlog tiranina koja se okončava 1974.g. (kada je Ričard Nikson podneo ostavku) i obznanom Boga Konjoljubu/Filipu. Dve godine kasnije, kada se roman nominalno dešava i kada uveliko traje Konjoljubov pokušaj otkrivanja svojevrsne paralelne istorije sveta (od Ehnatona, prastare rase trookih bića koja tajno živi kraj ljudi, “plazmata” koji je Sveti duh i zaustavljenog, “lažnog” vremena preko tajnih društava i spasitelja do VALISA koji je prastali satelit, veštačka inteligencija i konstrukt i do Univerzuma koji je informacija) odnosno kada se otkriva novi Spasitelj ulazi se u doba sreće u kome je sam čovek živi, istinski bog. Mističko iskustvo predstavlja se kao izvor sticanja znanja koji funkcioniše u obliku otkrovenja - teofanije čime se tradicionalni načini otkrivanja istina kroz naučne postupke degradira u aktivnost drugog reda. Ovakvi stavovi, u kojima se mešaju iskustva svih ljudskih civilizacija iz celokupne dosadašnje istorije a potom se povezuju sa hipotetičkim vanzemaljskim uplivom u razvoj ljudske rase (što je novi činilac u prastaroj priči nastao zahvaljujući razvoju tehnologije i popularne kulture XX veka) u potpunosti odgovaraju takozvanoj “Nju ejdž” doktrini-ideologiji koja nastaje 1970-ih kao difuzan, krajnje pogodben, prigodno lak populistički pokušaj otkrivanja “krucijalnih istina postojanja”.
“VALIS” je moguće čitati kao čisto literarnu tvorevinu koja dosledno prati/opisuje ideje svojih junaka ali i kao svojevrsni ezoterijski priručnik-vodič u tajna znanja i hipoteze utemeljene na njihovom otkriću i tumačenju. Dik koristi “Nju ejdž” modele sveta na isti način na koji koristi i ikonografiju naučne fantastike (vanzemaljska bića, naseljeni Univerzum) da bi, uz sveža i inovativna literarna rešenja (poigravanje sa “nepouzdanim pripovedačem” sve do izdvajanja nepostojeće-patološke ličnosti u posebni entitet-junaka, kombinovanje niza eseja sa “filozofskim dijalozima”), stvorio originalno i intelektualno uzbudljivo delo po principima postmodernističkog eklekticizma. “VALIS” svojom kompleksnošću nadrasta kako granice (pseudo)ezoterije i misticizma tako i granice naučne fantastike a njihovo uspešno inkorporiranje u polivalentno, višesmisleno delo ukazuje na moguće (neistražene) intrigantne puteve razvoja kako žanra tako i literature glavnog toka.
(“Književni magazin” br. 199-202, 2019.)

0 komentara:

Постави коментар

top