Strip „Iznogud“ započeo je svoj život 25.01.1962. godine u časopisu „Rekor“, pod naslovom „Avanture kalifa Haruna al Prašida“ a već 1966.g, objavljen je prvi album ovog serijala pod naslovom „Veliki vezir Iznogud“. Od 1968. do 1973.g. Iznogud (na engleskom „on nije dobar“) je prvi negativac u francusko-belgijskoj strip školi koji je postao junak stripa. Iznogud je objavljivan u prestižnom magazinu „Pilot“ zajedno sa legendarnim Gosinijevim junacima Asteriksom i Taličnim Tomom. Od 1974. do 1977.g, u „Žurnal di Dimanšu“ Iznogud komentariše vesti; ovi stripovi su sakupljeni u dva albuma pod naslovom „Gnusni Iznogud komentariše vesti“. Iznenadna smrt genijalnog scenariste Renea Gosinija (1926-1977), kreatora „Umpah Paha“, „Taličnog Toma“, „Asteriksa“ i „Iznoguda“, ne prekida serijal: 1978.g. je objavljen poslednji zajednički album „Želim da postanem kalif umesto kalifa“ a Žan Tabari (1930) nadalje crta i piše priče o Iznogudu - sveukupno 14 albuma - uvek potpisujući kao autora i svog prijatelja Gosinija. „Iznogud“ izlazi i posle Tabarijeve smrti 2011.g. (rade ga Tabarijev sin Nikola i nekoliko scenarista). Ljubitelji stripa iz socijalističke Jugoslavije pratili su „Iznoguda“ u nekoliko publikacija, od „Politikinog zabavnika“ iz ranih 1970-tih preko „Stripoteke“, „Eks almanaha“ i drugih. Pošto je crtan prvenstveno za časopise epizode „Iznoguda“ su kratke, od 8 do 20 strana; kasnije je više njih sabirano u albume. Namera „Darkwood“-a i „Čarobne knjige“ je da objavljuju albume po redosledu originalnog pojavljivanja i ovo je četvrti album u tom nizu. Svaka epizoda stripa je celina za sebe i počinje prepoznatljivo: u bogatom Bagdadu stoluje debeljuškasti dobričina (naivčina), kalif Harum al Prašid (u originalu Harun al Pusah); njegova „desna ruka“ je veliki vezir Iznogud koji ima žarku želju da „postane kalif umesto kalifa“ i traži sve moguće i nemoguće načine da to ostvari. Njegova ambicija, zloba i beskrupuloznost nemaju granica; večno gladan moći on ne bira sredstva da postigne svoj cilj u čemu mu, ne uvek sa mnogo entuzijazma (jer često izvlači deblji kraj), pomaže prostodušni sluga Dil el Tant. Vezirova zloba utiče i na njegov izgled - od sitnog, suvog tela do dugog, šiljatog nosa i isto takve brade - i histerično-kolerično ponašanje. Njegov nesvesni protivnik je, pak, sav okrugao i mek, na prvi pogled dobroćudan do infantilnosti; i Dil el Tant je trbušast jer i u njemu ima neke dobrote.
            Četvrti tom Iznogudovih nevaljalstava donosi pet pokušaja da se eliminiše kalif. Karakteristika ovih epizoda je da su sasvim u skladu sa fantastičnim pričama iz „1001 noći“ (mada Iznogud opominje jednog od sagovornika da se nada da mu priča neće tako dugo trajati). Dakle, sredstva odnosno načini da vezir postane kalif, ovog puta su: upotreba zlog vrača rastvarača iz močvare koji bi mogao da rastvori kalifa ukoliko ovaj popije vodu; čarobnjak Al Obn Evideh zna tajnu formulu koja će nekoga učiniti nevidljivim i prodaće je Iznogudu posle žestokog cenkanja; i poklanjanje „zlosrećnog dijamanta“ preneće na primaoca poklona svakovrsne nevolje; Iznogudov gost Vrač Vudu Nogudu voljan je da eliminiše svakoga čija se dlaku nađe na magičnoj figurici. Konačno tajanstveni plakadžija je stvorio (i na zid zalepio) plakat u čiju sliku svako (na primer kalif) može lako upasti ali je iz nje teško ispasti (jer je ona nalik Mebijusovoj traci). Svaki od čudesnih „alata“ nudi veziru šansu da ostvari svoj san ali, naravno, put do ostvarenja cilja je dug, neizvestan i bolan...
Gosinijev scenario je neverovatno ingeniozno remek-delo vođenja priče, gradnje i dizanja tenzija uz mnoštvo finih detalja, iščašenih replika i paralelnih dešavanja koji se svi stiču u finalnim scenama kulminacije! Njegove jezičke vratolomije odnosno variranje početnog pojma kroz niz sinonima i uzrečica vrcave su i razgaljujuće; prevod Jelene Mandić u adaptaciji Dejana Savića uspeva da sačuva duh ovih bravura neretko urnebesnih do apsurda. Tabari i nadalje majstorski crta enterijere i eksterijere, pokrete, izraze lica, mimiku koja potcrtava replike. Poneki crtež je na prvi pogled „gust“ ali će pažljivi/strpljivi gledalac u njemu otkriti mnoštvo sjajnih detalja.
Rečju, „Iznogud“ je urnebesna strip igrarija koja teče lako, bez zastoja ili praznog hoda i potpuno usisava čitaoce u svoj magični svet.
            („Dnevnik“, 2018.)

Marko Stojanović (1978) nesporno je najdinamičnija ličnost domaće strip scene. Čini se da, prkoseći zakonima fizike, istovremeno postoji i dela na više mesta, na različitim poljima - od crtanja stripova i pisanja scenarija za njih – njegov projekat „Vekovnici“ traje više od 10 godina! - organizovanja strip manifestacija od kojih je najveća Balkanska strip smotra mladih autora, okupljanja strip umetnika oko zajedičkih projekata, držanja predavanja u „Leskovačkoj školi stripa 'Nikola Mitrović Kokan'“, pisanje prikaza novih domaćih i svetskih strip izdanja, intervjuisanja strip „delatnika“, traganja za artefaktima strip istorije i njihovog sistematizovanja u studije i monografije („Leskovački strip 1950-2010“, “Zaječarski strip”, “15 godina Strip Presinga”, “20 godina Leskovačke škole stripa”), uređivanja časopisa „Strip Pressing“, javnih nastupa i propagiranja 9. umetnosti u medijima... Kako je to napisao Vasa Pavković u predgovoru ove knjige: „Sigurno da nisam jedini čovek koji je verovao da postoji nekoliko ljudi koji se zovu Marko Stojanović, a bave se, na različite načine, stripom.“ A istina je da je to, verovali ili ne, jedan čovek!
            Deo svih tih napora - onaj pretočen u tekstove - sakupljen je u knjigu „Stripovanje“ (izdavač Niški kulturni centar, Bibioteka „Eldorado“ koju uređuje Zoran Ćirić, 2017.g.), na preko 280 stranica i već na prvi pogled će, u bezmalo 70 segmenata-članaka, zapanjiti zainteresovanog čitaoca kako širinom tako i dubinom zahvata u problematiku stvaranja, percepcije i recepcije stripa odnosno uvida u tajne izdavačke strip industrije. Članci su prvobitno, počev od prve godine Novog milenijuma, svoj život imali u raznim medijima - od časopisa („Pressing“, „Strip Pressing“, „Gradac“, „Gradina“, „Stripoteka“, „Think Tank“, „Politika“, „Politikin Zabavnik“, „Književne novine“, „Beogradski književni časopis“, „Barske novine“ Crna Gora, „Strip Revija“ Hrvatska, „Parabellum“ Bosna i Hercegovina) do internet sajtova (kolumna „Južnjačka uteha“ na sajtu „Strip Vesti“, „Stripovanje“ na internet forumu „UPPS – Udruženje za promociju i produkciju stripa“) a nekoliko tekstova objavljeno je kao predgovor u strip albumima. Rečju, Stojanović je koristio svaku priliku i svaki medij da predstavi i skrene pažnju na „priče u slikama“. U prve tri celine knjige („Primus inter pares“, „Profiler“, „Columna, columnes“) sakupljeni su Stojanovićevi prikazi albuma, osvrti na stvaralačke ličnosti i njihove karijere kao i pogledi na tekuće stanje, dešavanja i tendencije na strip scenama širom sveta. U završnom delu „Enter nous, inter view“ je 15 intervjua sa stvaraocima različitih profila koji, odgovarajući na zanimljiva, znalačka pitanja, otkrivaju mnoge svoje umetničke delime i tajne.
            Ono što posebno pleni pažnju i rađa poštovanje prema Stojanoviću jeste njegova široka obaveštenost o „predmetu“ analize odnosno vispreni zaključci te, ne manje važno, stilska raznolikost „ispisivanja“ tekstova što im daruje svežinu i zarazni polet (koji imaju samo istinski entuzijasti). Oduševljenje pojedinim autorima i njegovim delima - posebno Alanom Murom za koga nedvosmisleno tvrdi da je genije - koje Stojanović ne krije, tek je polazište na koje se nadovezuju napomene o scenama (američkoj ili evropskoj) kojima pripadaju, digresije o svekolikoj umetnosti, o svakovrsnim fenomenima (od uticaja pet američkih Jevreja na super heroje, preko izazova i čudesa prevođenja neprevodivog do gastarbajterima srpskog stripa) te o istorijskom trenutku u kome autori stvaraju odnosno o njihovom uticaju na potonje stvaraoce. Ništa manje važna nije činjenice da Stojanović kao jednako bitne i valjane tretira sve autore, i domaće (posebno su seriozni osvrti na Vladimira Krstića Lacija, Bojana M. Đukića) i svetske (klasike poput Valasa Vuda ili aktuelne stvaraoce kakvi su Gart Enis, Nil Gejmen, Frenk Miler, Tomaž Lavrič, Žodorovski), one koji su se već nametnuli i potvrdili i one koji izlaze na veliku strip scenu i od kojih se tek očekuje da „ispeku“ zanat. Na tom polju „Stripovanje“ može biti i te kako korisno početnicima ili onima koji tek planiraju da krenu u strip avanturu jer Stojanović podrobno opisuje mehanizme stvaranja i objavljivanja stripova dok u nekoliko intervjua upravo insistira na odgovorima u kojima autori opisuju svoje tehnike rada (posebno detaljni su Dražen Kovačević, Goran Sudžuka, Metju Holingsvort).
            Rečju, „Stripovanje“ je izuzetna knjiga potrebna svima koji žive sa 9. umetnošću bilo da je samo „troše“ i u njoj uživaju ili, pak, žele da se u njoj okušaju, bilo da se bave strip istoriografijom odnosno fenomenologijom. Svima njima će ponuđeni tekstovi - bogato ilustrovani Stojanovićevim crtežima ili crtežima-tablama autora o kojima Stojanović piše - ponuditi mnoštvo valjanih informacija i pouzdanih stavova. Konačno, ova knjiga ima i kvalitet koji pojedinačni tekstovi, razbacani po papirnim i internet stranicama nemaju, jer zbir svih segmenata gradi veliku, sjajnu sliku o bogatstvu (tematskom i značenjskom) stripa sa kojim smo iz XX zakoračili u XXI vek.
            („Dnevnik“, 2018.)



Strip „Saga“ je fenomen tekuće popularne kulture Zapadnog sveta. Reč je o jednom od od najpopularnijih i najnagrađivanijih serijala današnjica - ovo današnjica treba bukvalno shvatiti jer je strip startovao marta 2012. godine i još uvek traje (za sada u 51. poglavlju na više od 1000 stranica!). „Saga“ je u SAD osvojila nacionalne godišnje strukovne nagrade „Ajzner“ i „Harvi“ za strip serijal 2013, 2014. i 2015. godine kao i nagrade za najbolji scenario, najbolji crtež, najbolje kolorisanje, najbolje naslovne strane; „Saga“ je 2013. dobila i žanrovsku nagradu „Hugo“ za najbolju naučnofantastičnu priču. Scenarista Brajan K. Von (1976), „čuda od deteta“ američke strip scene, iza sebe, pre „Sage“, već ima uspešne serijale „Y poslednji čovek“, „Eks mašina“, „Ponos Bagdada“ a poznat je i kao scenarista tri sezone popularne TV serije „Izgubljeni“ („Lost“); „Saga“ je njegov ambiciozni izlet u svetove izvan korporacijskog stripa što bi trebalo da znači veću kreativnu slobodu odnosno manju vezanost za imperative „kurentnih-isplativih“ tema-sadržaja.
            Osnovni zaplet ove „priče u slikama“ (koja pred domaće čitaoce stiže zahvaljujući agilnoj „Čarobnoj knjizi“) prepoznatljiv je: uprkos zabranama porodice-okoline momak i devojka se zaljubljuju, stupaju u brak i rađaju čedo ljubavi. Tim postupkom par se zamera bukvalno svima i mora bekstvom da spasava sebe i bebu. U Vonovoj verzija stare matrice dve sukobljene porodice su rase sa planeta Pristanište i Venac, koje „od kako je sveta i veka“ međusobno ratuju širom svemira besomučno uništavajući planete i domoroce. Vojnik Marko sa Venca (sa ovnovskim rogovima i ušima iz rase koja praktikuje magiju) biva zarobljen a njegova se tamničarka, Alana sa Pristaništa (na leđima ima krila a njena rasa koristi tehnologiju), zaljubljuje u njega. Njihova devojčica Hejzel rađa se na planeti Rascep - scenom rođenja započinje „Saga“ - i ima karakteristike oba roditelja (zametke krila i roščiće). Begunci sa bebom i njenom dadiljom, duhom devojčice Izabele (koja je poginula u eksploziji mine koja joj je otkinula noge), beže u raketi-drvetu prema planeti Spokoj. Usput im se (nepozvani) pridružuju Markovi roditelji dok za njima žure tragači: unajmljeni plaćenik Volja, koga prati Lažimačka (koja zna kad neko laže), i, iz drugog tabora, Princ Robot IV (čije ljudsko telo krasi glava u obliku monitora). Drugi tom prati dogodovštine na putu do Spokoja, na kome živi pisac Osvald Hajst čija je knjiga „Noćni dim“ bila „inspiracija“ za rađanje zabranjene ljubavi a drugi je tumače kao skrivenu subverziju. Dok ne dostignu na cilj supružnike čeka usputna avantura - pokušaj da se pronađe izgubljena Izabela na planeti koja je jaje iz koga se rađa čudovište Vremežder pod čijim će se udarom naći i njihov progonitelj Volja odnosno Markova bivša verenica Gvendolina. Konačno, Princ Robot IV stiže do pisca Hajsta koji uopšte nema visoko mišljenje o svom delu „Noćni dim“ napisanom u vreme razvoda „samo zbog jedne stvari: brze isplate honorara“; Hajst cinično priznaje da nema nameru da posetioca ubeđuje kako nije genije, ponavljajući tako staru istinu da je literatura/umetnost i više i manje od namera autora i da ima sopstveni, nezavisni život.
            U poglavljima (7-12) koja čine ovaj tom, Von razvija i popunjava priču pa svaka epizoda sadrži dozu „flešbekova“ u kojima se odigravaju prošli događaji koji nisu do sada obrađeni. Žanrovski temelji serijala i nadalje su naučnofantastična „spejs opera“ obogaćena  prepoznatljivom ikonografijom epske fantastike. Svemirske „širine“ ispunjene egzotičnim planetama i svakovrsnim žiteljima pomešane su sa romansom i oštrim akcijama uz dobro doziranje tenzija i relaksirajućeg humora, bez sociološko-filozofskih izleta ili stilskih egzibicija što serijal čini izuzetno pitkim štivom. Crtež je jednostavan ali doteran, dinamičan, vešto izrežiran i komponovan u table. Adut „Sage“, koji joj daje prednost nad drugim delima tekuće produkcije je ton aktuelnog fenomena-žanra poznatog kao „young adult fiction“ (u našoj verziji pomenuti bi bili „stariji maloletnici - mlađi punoletnici“) koji je postao izuzetno popularan - u romanesknim i filmskim serijalima kakvi su „Hari Poter“ (započet kao tinejdžerska a okončan kao mladalačka priča), „Sumrak“, „Igre gladi“, „Lavirint“... Dela ovog usmerenja bave se dogodovštinama junaka koji su stariji od tinejdžera ali još nisu zakoračili u puno zrelost. Naravno, glavni konzumenti takvih sadržaja upravo su mladi u uzrastu koji imaju i junaci takvih dela.
            Rečju, „Saga“ se, u drugom tomu, potvrđuje kao precizno profilisan i realizovan strip jasnog utemeljenja u žanrovskim obrascima koji ima dovoljno potencijala da se razvija u atraktivan serijal.
            („Dnevnik“, 2018.)


Treći album petotomnog strip serijala „Granvil“ (u ovdašnjem izdanju agilnog „Darkwooda“, 2016; serijal je u svetu startovao 2009. a 2017. je objavljen peti, završni album) kome, kao bliža odrednica stoji „Naučnofantastična pustolovina inspektora Lebroka iz Skotland jarda“, nosi naslov „Crna ovca“. Ilustracija na koricama je krajnje adekvatna: namršteni Lebrok, u smokingu, sa crvenim reverima i belom leptir mašnom (kao galantni Džejms Bond), u desnici drži pištolj iz čije cevi se vije dim koji se spaja sa dimom iz revolvera koji drži zanosna jazavica koju, pak, Lebrok (kako to junaci i treba da čine) zaštitnički drži oko tananog struka. Sasvim adekvatna slika za kriminalistički stim-pank serijal u kome su, kao u basnama, glavni junaci životinje. Stim-pank je podžanr naučne fantastike, nastao (posle niza preteča) u drugoj polovini 1980-tih godina, koji meša atmosferu XIX veka (nominalno engleske viktorijanske epohe) sa tehnološkim racionalizmom (i sledstvenim doživljajem civilizacije) XX veka. Osnovna priča „Granvila“ dešava se u alternativnom svetu u kome je Britanija izgubila rat sa Napoleonom i, sa ostatkom Evrope, potpala pod francusku okupaciju a engleska kraljevska porodica je pogubljena (na francuskom „specijalitetu“ - giljotini). Centar čitavog sveta (ili makar Zapadne Evrope) je Granvil (Pariz). Posle gotovo dva veka ropstva, nakon kampanje građanske neposlušnosti i anarhističkih bombaških napada, Engleska dobija nezavisnost kao Socijalistička Republika Britanija; moćna Francuska i dalje prezire Britaniju s kojom je povezuje most preko Lamanša. Naravno, kao i u našem „običnom“ svetu zločini, špijunske zavere i političke intrige-borbe za moć ne prestaju. U trećem albumu jazavac Lebrok i njegov pomoćnik, pacov Paci, vraćaju se, na poziv kolege, u Granvil koji je u socijalnim previranjima, da bi rešili bizarno ubistvo umetnika Gistava Gavranea u iznutra zaključanoj sobi (u krimiću postoji čitav podžanr dela koja se bave takvim ubistvima). Bizarno rešenje neće otkriti ubicu niti prekinuti niz zločina jer će i Ogist Gloden, naslednik Gistavovog nedovršenog posla (murala sa socijalnom tematikom), biti ubijen. Ipak, indicije vode Lebroka i njegovu ekipu do industrijalca, bogataša i moćnog mecene umetnosti Krestoa (on je žabac), koji potpomaže slikare Novog vala, ljute protivnike figurativnosti (dok u svom podzemnom Žapčevom zamku drži brojne naučnike i inženjere koji mu konstruišu borbene robote). Da zamešateljstvo bude još veće Lebrok sreće i svoju simpatiju iz prethodne posete Granilu, jazavicu Bili, glamuroznu prostitutku i slikarskog modela, odlučnu, nezavisnu ali ne i previše suptilnu damu. Njihova veza nikako da se ustali jer su međusobne razlike poprilične ali onda veliki prevrat koji na ulice izvodi ubilačke robote stavlja, u opštem metežu, na tešku probu sposobnosti svih junaka da prežive i spasu državnu upravu...
Scenarista i crtač „Granvila“ je Brajan Talbot (1952), iza koga stoji šaroliki opus u rasponu od andergraund stripova do onih o super junacima (crtao je „Sudiju Dreda“ i „Betmena“ kao i slavnog „Sendmena“) i koga smatraju pionirom britanskih grafičkih novela („Avanture Lutera Artrajta“, od 1978. do 1989); on lako i vešto zapliće alternativnoistorijsko klupko sa prepoznatljivom stim-pank ikonografijom  (vozila, mašine i roboti na paru, svakojaki transportno-putnički baloni, art deko detalji), obogaćenu junacima-životinjama  i ljudima zvanim „testoliki“ (smatranim za jedino prezira dostojna nakaradna stvorenja najniža na društvenoj lestvici - sluge za prljave poslove) koji u ovoj priči protestvuju tražeći građanska prava. Priča se ne iscrpljuje u istrazi bizarnih zločina već odlazi i korak „iza scene“ dajući širu društveno-političku sliku (kojoj se, uz malo truda, može naći „parnjak“ u našoj stvarnosti). Mada u podnaslovu albuma stoji „Maštarija“ definitivno nije reč o pukoj akcionoj razbibrizi za jednokratnu upotrebu već o ambicioznijem i serioznijem (poučnom) sadržaju - upravo kako se to i radi u basnama.
            Rečju, serijal „Granvil“ i njegova epizoda „Crna ovca“ vanredno su dopadljive avanture razigranog crteža i dinamično koncipiranih tabli, napeti i zanimljivi,  sa nizom  citata i aluzija iz „ljudske“ nam istorije i kulture te sa humornom pasažima (koji umeju da skliznu u cinizan). Zahvaljujući visprenom autoru ova varljivo „laka priča“ sa poukama, kao i u prethodnim albumima, valjano je realizovana tako da se u potpunosti iskazuje njen značajni umetnički kvalitet i potencijal.
            („Dnevnik“, 2018.)



          
            Од и до девета је песничка књига сигналистичког песника Илије Бакића. Неколике од њих доносиле су визуелну поезију. Једна, она која је претходила овој – Филмови (2008), била је леп песнички пројекат који, на жалост, на себе није привукао онолико пажње колико је било потребно и заслужено. Од и до је педесет и девета књига библиотеке „Сигнал“ која нам многобројним издањима последњих година доказује да и после пола века трајања сигнализам није умро и потврђује како се то несумњиво неће догодити скоро.
            Од и до је књига-омаж Стефану Малармеу, најмодернијем и најавангарднијем његовом остварењу заправо – Бачене коцке.[1] Међу првима, ако не први, којем је Маларме најпре прочитао, па онда показао своје дело био је Пол Валери. Ево његове импресије: „Био је то шумор, умиљавање, олуја за очи, читава једна духовна бура продужена са странице на страницу до крајности мисли, до тачке једног неисказивог прекида: овде се дешавала чаролија; овде, на самој хартији, бескрајно чисто треперило је ни сам не знам какво искрење последњих сазвежђа у истој међусвесној празнини у којој је, као нека материја нове врсте, раздељене у гомиле, у низове, у системе, постојала Реч!“[2] Поема је штампана са девет различитих врста штампаних слова. Разликује се од визуелних песама, не само по томе што нема слика, већ и по томе што у њој једнако као речи „говоре“ и белине, не-речи. Када је у Француској почео да се јавља слободни стих, Маларме је понудио поему која је лирски „дисала“, била слика сама распоредом речи у њој и њиховом величином, нешто што је требало вероватно да буде део Књиге о којој је Маларме током свог живота сањао. Њоме се он упутио ка ћутању, различитом од, апсолутног, Рембоовог које је подразумевало незацељиви раскид са поезијом. Трећи пут, Верленов, била је музикализација лирике.
            Бакићева књига је дводелна: „До и од (Маларме)“ и „Забацивање (ока) коцке“. И у првом и другом делу песник се поиграва белинама. Притом је други део сасвим малармеовски, структурални ехо Бачених коцки. 
            „Од и до (Маларме)“ може се ишчитавати на два начина: вертикално и хоризонтално. Први се добија када се први „ред“ сваког стиха чита тако што се занемарује његов други „ред“, а други ако се први ред продужује тако што се и други ишчитава. Читамо ли само други[3] „ред“ стихова вертикално, добијамо „изломљену“ песму, више налик на ток свести него на лирску целину. Бакић је потпуно елиминисао интерпункцијске знакове и велика слова. Наум му је био да што је могуће више „отежа“ саму песму, учини је максимално херметичном и подложном различитим тумачењима. Читалац је  у њу укључен као нужни сарадник, онај ко је својим читањем за себе пише. Сва лирска средства којима се Маларме служио како би постигао апсолутну херметичност своје поезије, у појачаној мери користи и Илија Бакић. То је, на пример, метафоризација синтагми: прсти улица (стр. 7), језици калдрме (7), тело речи (13), младе речи (14), папирни небосклон (13, 17), бледи небосклон (16, 36), суви мирис (20), голог папира (32). Прибегава и (потенцијалним) неологизмима: сведневица (20), послика (27). Најфреквентније речи овог дела књиге су именица небосклон и глагол трнути. Друштво им праве и уста, зуб, очи, рана, опна, реч, огледало. Тело се синегдошки комада. Сам Маларме, „јунак“ поеме, постаје зуб (без)болан (7), верглаш (7), на рамену му чучи... фаун (7). Он  расеца опну речи / разгледа њену утробу (12). Истовремено је и тада и сада, тадасада, односно садатада. Пред гробом је. Стоји на обали. Креатор (14) је. Она коцка коју је бацио у својој поеми у овој песми се замагљује / „тумачи“ јер је истовремено и коцка и кост. Глаголи су експресивни, ометафоричени сасвим: звоне прозори / и врата / дрхте димови / шкрипи камен (7), лупа и гризе око / и унутар себе (9), шупље кости пиште (39). Оксиморон је надвладао остале стилске фигуре: он ништа не чује / јер жмури (7), на ниском небосклону / плутају јата жутих пирамида (8), усхићен / јеца немушто (29). Бакић је помало, несумњиво метафорички поново, раскрилио и своју поетику:   нема / речи за сва пространства / и заумља (9), мастилом испира рањава уста (18), чини му се да све речи је пробао чак / и оне нове (38), ни / у ћутању нема тишине јер / пупе гласови сред удаха / а издах разгони их бремените / у мучнини собе / исечене решеткама / блиставе / разграђене прашине / речи / трудне порађају се (38–39), заумна / сиктања / палацавих језика (39).
            „До и од (Маларме“) било је припрема / увод за, овај пут до сржи малармеовско, „Забацивање (ока) коцке“. Већ наслов те поеме је суштински амбивалентан. Можемо говорити о оку које је коцка, замена за њу, њен signum, али и о оку саме коцке, прогледалој коцки. Распоред стихова у поеми сасвим је налик на онај који смо имали у најсложенијем Малармеовом песничком остварењу које је до дана данашњег остало једна од најхерметичнијих творевина са којом се, када је о књижевности реч, уопште можемо сусрести.
Упоредимо ли две поеме које чине Бакићеву збирку, поред белина које су њене саставнице, изостављене интерпункције и елиминације великих слова које су им заједничке, друга доноси заокружене / ограђене песничке целине, линије, тачкасте линије, болдиране издвојене тачке, рефренске стихове који се у надовезујућа еха преобраћају, речи и стихове исписане искључиво великим словима (велика слова тако губе оно што их унутар правописно ваљано исписаног текста великим словима чини), зацрњена места, повремени курзив, заграђена слова унутар појединих речи... Имамо једно велико о (нулу) бело, које је окружило веће бело (нула) – црна. Бело у срцу црног могло би бити и јаје. Сама „слика“ је положена, као да су о (нуле) прилегле. Читава поема је заправо особена клацкалица речи и стихова исписаних искључиво малим и оних исписаних искључиво великим словима. Поред типографског рељефа који се тако оцртава, постоји и семантичка клацкалица коју треба „умирити“ и протумачити. „Активирани“ су нарочито предлози и они су се сасвим прикључили, по фреквенцији и наглашеном значењу, именицама, глаголима и придевима.
Веома учестао у поеми је глагол вавољити. Ту су и два (потенцијална) неологизма: просторвреме (47) и свесмерно (47). Памтимо синтагме:  црног сунца (42) и димних очију (43). Први је оксиморон, као и следећи примери: кожа затвара уста (42), ГЛАСОВИ / већи су од / ТЕЛА (43), ГРИЗЕ СВОЈ (БЕЗ)РЕП (44). Издвајамо три песничке слике: стрела боја СЛАНИХ праволинијски(х) (46), НЕПОСТОЈАНОСТ САМОГЛАСНИКА / ГЛАСНИКА НЕ   ПОСТОЈАЊА (47), левој руци таме (50). Ево и поетичких стихова:       пребирам комаде стврднутог / песка / речи (43), на ЛОМАЧИ својих СПИСА / маларме / у КОШТАНОЈ ЧАШИ ЗГЛОБА ДЕСНИЦЕ / растапа / прах /ЉУСКИ САМОГЛАСНИКА / ГЛАСОВА / И њихових одзива у СЛОВИМА (51).
Нова Бакићева књига није само омаж великом Малармеу и његовом најсложенијем делу које спада у сам врх светске поезије уопште. Она је значајно остварење које је попунило једну до сада празну коцкицу у нашем лирском Мендељејевом систему. Заслужује да му се враћамо често и ишчита(ва)мо га пажљиво. Наши неоавангардисти не престају да нас изненађују. И наши читаоци треба њих да изненаде тако што ће их читати.
             


[1] Треба погледати коментар који је уз превод Малармеове поеме написао Јосип Томић у Стефан Маларме, Бацање коцки никад неће укинути случај, превод Звонимир Мркоњић, Студентски центар свеучилишта у Загребу, 1976, стр. 13–27.
[2] Стефан Маларме, Поезија, превод Коља Мићевић, Нолит, Београд, 1985, стр. 345.
[3] У појединим стиховима „песме“ понекад се налази и међуред.

top