Strip serijal “Vekovnici” u svojoj desetoj godini postojanja beleži novi, jubilarni album - deveti po numeraciji a deseti po broju (obzirom da postoji i “nulti album”). Ova je činjenica sama po sebi vredna pažnje a za poznavaoce domaćih strip prilika i neprilika gotovo fascinantna jer održati takav kontinutet stvaranja (koji podrazumeva ne samo pisanje scenarija već i koordinaciju sa par stotina crtača) i objavljivanja nije lako ni u stripu naklonjenim sredinama a kamoli u zemlji Srbiji. Ipak, između “teško ali moguće” i “nemoguće” zadesio se “spiritus movens” imenom i prezimenom Marko Stojanović koji je serijal smislio i kroz bezbrojne “staze i bogaze”, zahvaljujući vanrednoj snazi i fanatičnoj upornosti, uveo u drugu deceniju postojanja. Istorija ovdašnjeg stripa (u raznim inkarnacijama Jugoslavije i u Republici Srbiji) beleži kraće ili duže strip serijale (Zigomara, Akanta,Tajanstvenog viteza, Mirka i Slavka, Dikana, TV Radojicu, Ket Klou, Zuzuka, Legiju nepromočivih, Elazara, Bernarda Panasonika, Robusta...) ali je reč o izuzecima a ne pravilu “zahvaljući” mnogim okolnostima od društvenih (šund tretman stripa ali i ratovi), nestalnih edicija i izdavačkih kuća do nerešenog profesionalnog statusa autora. Ovakav položaj nije mimoišao ni “Vekovnike”: zamišljeni su kao serijal koji će izlaziti u “Politikinom zabavniku” pa (silom neprilika) premešteni u albumski format uz sporadično pojavljivanje u periodici; usput su se, ipak, “razgranali” i u “spin off” serijal “Beskrvni” (dva albuma). Rečju, “Vekovnici” su postali pojam na savremenoj nam strip sceni što potvrđuju i novim izdanjem.
            Serijal ima nekoliko uporišta: prijateljstvo vampira Čena i prgavog besmrtnika Kraljevića Marka, Čenov sukob sa vampirskom sabraćom, Markov sukob sa ostalim izdancima Kainovog soja (koji se ne trpe i međusobno tamane), Markovu ljubav sa besmrtnom amazonkom Aleom. Čen i Marko će se prihvatiti zadatak da čuvaju tajanstvenu mapu-ključ mogućeg smaka sveta što ih vodi u sukobe sa mnogima koji bi da se dokopaju mape od psoglavaca, krstaša i vampira do same “vatre sveta”. Prijatelji konačno potapaju mapu u severno more ali tu njihovim nevoljama ni izdaleka nije kraj. Na početku novog albuma ambiciozni Čen i pijani Marko provaljuju u kuću braće Grim; to nije obična kuća jer nije ukotvljena u vremenu što može da bude zgodno kad se treba sakriti od buljuka krvožednih neprijatelja. Ali, još neko je u kući a potera za njim dovodi dvojac do prolaza u drugu dimenziju – zemlju čuda u kojoj se prepliću raznorazne bajke odnosno njihovi akteri od Kapetana Kuke i njegovih gusara (u jedrenjaku koji plovi kroz vazduh), krokodila koji takođe lebdi iznad tla preko belog zeca sa satom, kralja i kraljice (sa pripadajućim vojnicima) iz “Alise u zemlji čuda”, Tila Ojlenšpigela (koji liči na Robina Huda) koji gađa jabuku ali kad je baci u vazduh, do Limenka, Strašla i Lava iz “Čarobnjaka iz Oza”... Posle urnebesnih jurnjava koje podrazumevaju i da se može biti glavom naniže obešen o sidro jedrenjaka u plovidbi punim jedrima kroz oblake (!), topovskih kanonada i mačevanja, Marko se sukobljava, na život i smrt, sa Kapetanom Kukom koji, međutim, nije ono za šta se predstavlja već moćni, zli besmrtnik-vukodlak koji će, zahvaljući Čengu i Marku i njihovoj neopreznosti, ući u naš svet s namerom da ga pokori!
            Stojanović je svoje poigravanje mitologijom, istorijom, literaturom i popularnom kulturom nastavio i u novom albumu dodajući realnom svetu serijala i fantazmagorijsku alternativu u svetu bajki u kojem je sve (ili skoro sve) moguće, od poricanja zemljine teže do (samo)parodiranja i karikiranja dotadašnjih uloga. Lakoća “skakanja” iz scene u scenu doprinosi vrtoglavom slalomu priče koja započinje kao strip sa dijalozima pa se pretvara u strip bez reči (umesto slova u balonima su karikaturalni prikazi misli) da bi se, u finalu, vratio rečima koje jasno i nedvosmisleno označavaju buduću pretnju koja će svakako biti temelj sledećih epizoda. Ostajući dosledan svom, za klasično koncipirani strip, netipičnom postupanju Stojanović je u ovom albumu ranije promovisani manir iscrtavanja priče od nekoliko autora podigao na još viši nivo jer svaku od 67 tabli iscrtava drugi autor što, sa koloristima, rezultira angažovanjem više od 70 umetnika! Od same pomisli na povezivanje svih njih čitaocu mora da se zavrti u glavi ali će mu, posle par tabli, kada ga mine zbunjenost od različitih crtačkih manira, svo ovo zameštateljstvo doneti još jedno zadovoljstvo – upoređivanja različitih izgleda istih junaka, njihovih varijacija i metamorfoza (od realističnih do karikiranih).
            U novom albumu “Vekovnici” su postojećoj mešavini fantastičkog (sa dozom misticizma i horora), pseudoistorijskog, pustolovnog i borilačkog stripa (koja baštini najbolja iskustva ingenioznog “Vold Njutn Univerzuma” Filipa Hoze Farmera i “Lige izuzetnih džentlmena” Alana Mura), dodali i postmodernističko parodijski odmak uz očigledno uvažavanje i korišćenje inovativnosti alternativnog, andergraund stripa. “Zemlja čuda” potvrđuje da “Vekovnici” nisu rekli poslednju reč, da se nisu umorili i da se od njih mogu očekivati nove strip avanture i atrakcije.
            (“Dnevnik”, 2017.)

Posle dve zbirke poezije („Čioda (Uliksov osmeh)“, 1988, „Snovi i dodiri (Pljusak stihova)“, 2010) Dušan Patić (1962), pesnik i prevodilac, predstavlja se znatiželjnim čitaocima proznim prvencem, zbirkom priča, pod naslovom „Tri“; knjigu čine, kako sam naslov kaže, tri segmenta u rasponu od minijature, preko priče do pripovetke. Svi segmenti povezani su i čine labavu ali funkcionalnu celinu koja prati odrastanje i stasavanje glavnog junaka.
U prvom delu junak se, na sahrani, sreće sa nepoznatim i nejasnim mu obrascima/ritualima kojima se „obavija“ činjenica fizičkog nestanka jednog člana porodice. Dečak ne uspeva da shvati ponašanje odraslih i svu „koreografiju“ čina koji sadrži niz istovremenih, zbunjujućih radnji i kontradiktorne reakcije učesnika.
Drugi segment je priča o dečačkoj fudbalskoj utakmici mlađeg i starijeg brata sa višeznačnom postavkom i zapažanjima koji se, kao obrazac međusobnog odnosa-ponašanja, uvažavanja ali i rivalstva, prostiru i dalje, kroz njihove živote.
Naznačena slojevitost značenja u potpunosti će se iskazati u trećem, najdužem delu knjige koji nosi obećavajuće-provokativan naslov „Žohari ili povest o ljudima, piscima i bubama“. Nakon dva uvida u odrastanje, uspostavljanje veza i traženje svog mesta u primarnom, porodičnom okruženju, u „Žoharima...“ Patić potpuno „razbarušeno“, slobodno koristeći razne pripovedne manire/strategije odnosno atmosfere (od realističkih postavki preko humornih tonova do fantazmagorije, groteske i apsurdnosti), prepliće nekoliko različitih stvarnosti i njihove linije, od one iz ratno-sankcijskih, hiperinflacijskih 1990-tih, preko porodičnih interakcija (ne uvek miroljubivih i prijatnih) mladog pisca sa majkom, taštom i tastom (koji su i njegovi stanodavci), suprugom i malom ćerkom do, konačno, širokog, varljivog sveta Literature i njenih stvaralaca-pisaca, ponajpre Danila Harmsa. Jedna od naizgled beznačajnih tačaka realiteta koja povezuje sve stvarnosne linije odnosno u čijem se postojanju stiču i trivijalno i visoko intelektualno, jesu insekti, žohari, kao i znameniti Harmsov pauk. Sveprisutnost ovih, spram ljudi majušnih bića koja prevashodno doživljavamo kao smetnju (ponekad i pretnju), kao štetočine protiv koji se mora neprestano boriti (iako bez trajnog uspeha) uvek iznova ukazuje na krhkost, osetljivost takozvanog civilizovanog sveta u kome se trudimo (sa vrlo promenjivim/neizvesnim uspehom) da živimo (i preživimo). Bube, pak, s druge strane, u svojim „dejstvima“ i monolozima uopšte nemaju preterano visoko mišljenje o bićima koji su nezamislivo, gigantski veća i snažnija od njih i koja ih uporno, fanatično tamane.
Nedokučivu tajnu opstanka buba zna usamljeni pauk koji je, začudno, od Harmsa (iz stihova pesme) stigao do ovdašnjeg mladog pisca u tmurni svet njegove rastrzane, trivijalne svakodnevice koju čine nesporazumi, nezadovoljstvo, jad i frustraciju. Opstanak jedinke i njene porodice u neprijateljskom društvenom okruženju nije ni malo lak, traži mnogo (previše) prilagođavanja i popuštanja, odricanja od ličnih ambicija ali i primarnog ljudskog dostojanstva. U nekom trenutku ta će degradacija otkriti ono što već sada postoji (mada nije dovoljno očigledno): faktičku istinu da između buba i ljudi nema ni malo (ili nema previše) razlike, da su njihova postojanja i trajanja u mnogo čemu slična pa čak i identična. Jedino je mnogo izvesnije da će bube duže opstati nego ljudi koji su previše zahtevni, neprilagodljivi, neotporni na trpljenje, izloženi teroru sopstvene vrste. Zato se Harmsov pauk, pošto pisca odvedu u gulag, mirno spušta na praznu postelju na kojoj će sada nesmetano, suvereno vladati i baškariti se. Njega ne brine oštro lupanje na vrata i ultimativni poziv da stanar izađe na, ispostaviće se, put bez povratka koji je Harms, očito ne sluteći nikakvo zlo, započeo poluodeven, sa papučama na bosim nogama. Mladi pisac, naš (nevoljni) savremenik i Harmsov brat po peru, možda i sluti šta mu se dešava i sprema ali niti može, niti ume, niti zna kako da se odbrani kad, usred noći, neko snažno zalupa na njegova vrata. U tom se trenu fikcija, fantazmagorija, višestruka duhovna i jedina fizička realnost spajaju u monolitni totalitet fatalne izvesnosti opstanka i njenog okončanja.
Rečju, zbirka Dušana Patića „Tri“ otkriva se kao uznemirujuće svedočanstvo o teško dokučivim tajnama življenja jedinke u (ne)prijateljskom okruženju porodične i društvene zajednice.
(„Dnevnik“, 2017.)
Milan Aranđelović (1981) svojim je prvim romanom pod naslovim „Labudoliki paunovi moraju umreti“ (potpisanim pseudonimom Neverovatni Miki) najavio autora voljnog da se ogleda na nimalo lakom terenu humoristično-satirične žanrovske fantastike (u ovom slučaju prevashodno naučne fantastike). Broj valjanih dela ovakvog usmerenja nije prevelik a mnoga ne dosežu dalje od para dopadljivih dosetki ili, u boljim slučajevima, ne uspevaju da održe početne kvalitete – setimo se neujednačenosti romana iz serijala „Autostoperski vodič kroz galaksiju“ Daglasa Adamsa, onog o „Pacovu od nerđajučeg čelika“ Harija Harisona ili Pračetovog „Disksveta“. Ni na domaćem terenu situacija sa humorističkim žanrovskim sadržajima nije mnogo bolja i prvenstveno se iscrpljuje u retkim kraćim proznim formama. Otuda je Aranđelovićev napor hvale vredan već zbog hrabrosti da se zađe u ovakav diskurs. „Labudoliki paunovi...“ u svakom su slučaju najavili nesvakidašnju pojavu na žanrovskoj sceni.
            „Balada meda i krvi“ je, u tom kontekstu, potvrda da autor nije odustao od svojih namera, da se nije priklonio (na prvi pogled) „ozbiljinim“ temama odnosno da nije otišao iz žanrovske fantastike. „Balada...“ je svojevrsno proširenje sveta opisanog u „Labudolikim paunovima“: godina je opet 2168. a opšte mesto dešavanja prostori koje danas zovemo svojima mada je radnja iz velegrada premeštena u provinciju; i generalne (ne)prilike su iste: kisele kiše su opustošile sav živi svet a stanovništvo se sakrilo u gradove/naselja pod kišobranima i tamo praktikuje svakodnevno postojanje temeljeći ga na nasleđu koje mi, u naših haotičnim vremenima, ostavljamo potonjim generacijama. Besomučna samomitomanija udružena sa grandomanskim kompleksom (nedokazive) superiornosti, vulgarizacija svih institucija države ali i onih sa dužim trajanjem, kakva je crkva i pravoslavno hrišćanstvo, ispraznost življenja svedenog na dostizanje hedonističko-potrošačkog raja elementi su grotesknih zapleta koji izmamljuju osmehe na licima čitalaca - mada su ti osmesi vrlo kiseli što, pak, služi na čast piščevoj domišljatosti.
            Elem, posle naslova koji svakako asocira na popularnu „Pesmu leda i vatre“, započinje avantura bračnog para, Dušanu i Aldi Majer, koji sa svoje dvoje dece, blizancima Višnjom i Kiršeom, odlučuje da poseti egzotičnu provinciju Balkanskog poluotpada; u kombiju koji bi trebao da ih štiti od retkih ali i dalje opasnih kiša oni se upućuju u seoce Argentopolis. Usput će, usred iznenadnog pljuska, naleteti na begunca i njegove bizarne progonitelje a pomoć će potražiti u Čiča Lisunovoj rationici „Kod profitera“ gde se posetioci (sve starci jer dece više nema) klade na rezultate ratova širom Univerzuma a vremešnoj striptizeti plaćaju da se ne svlači. I dok vlasnik sprovodi obred tatoo-folk medicine nad unesrećenim naučnikom Bladcelzusom - blizanci nestaju. Prisutni se samoorganizuju i kreću u poteru najpre kod dežurnog krivca – lokalne veštice. Potraga će ih odatle voditi kroz podzemne tunele, trgove i crkve do lokalnog sveštenika i njegovog frustiranog zvonara te, konačno, do mračne svetkovine žrtvovanja u ime pobede dobra. Otac se spasiti ćerku ali cena njegove sebične ljubavi i prekidanja obreda je navala hordi zombija koji će – pobediti i sve pobiti!
            Osnovna priča prekidana je doživljajima-epizodama iz ranijeg života bračnog para Majer ali i brojnim fusnotama koje objašnjavaju neke egzotične pojmove i širi istorijski okvir priče čiji koreni su u našoj savremenosti koja se kroz vreme izvitoperila i izokrenula (i metastazirala) u nešto što, možda, niko nije želeo ali je svakako mogao da nasluti i predvidi. Stoga čitaoce ne čude pojave kanonizovanih časnih starleta (sponzoruša), pasa rata koji pate od međunarodnog teranja, članova „Nolovog kluba obožavaoca“, poštovalaca kulta Svetog Arkana i epske narodne pesme „Smrt majke Ražnatovića“ uz koje ravnopravno postoje raspevani kaktusi tenori koji prelaze u narodnjačke vode, ludi naučnici i kladioničari, veštice i, kao konačna sudbina sveta, zombiji.
            Satirični tonovi (nastali dovođenjem do apsurda nekih od trendova kojima smo savremenici) mešaju se sa bezbrižnim humorom i parodiranjem popularne kulture, pompezna imena sa veselim kovanicama starog i novog, domaćeg i stranog (opanajke, bogobdanište, kalaUSB, šopingtrovanje...) uz parole ili naslove („Vera svakome, basplatan Bog nikome!“, „Silazak kuge među neverne Tome“...) dok se apsurdne situacije preobraćaju iz komedije zabune u komediju apsurda tvoreći delo koje uspeva da, bez većih kolebanja, održi početne tenzije. Rečju, „Balada meda i krvi“ je zabavno i intrigantno štivo „bez dlake na jeziku“ koje definitivno ne servira poželjne, podobne (a lažne) iluzije.
            („Dnevnik“, 2017.)
Poetskim se putevima svako (čitaj, onaj ko se na to osmeli) kreće kako mu je volja, kako talenat dopušta, kuda ga vizije, opsene i omame vode. Ići utabanim stazama ili krčiti sopstvene/drugojačije bezmalo jednako je valjano pošto odabrani put ne garantuje ni valjanost ni trajnost. Svaki prelazak znanim smerovima doneće novu sliku i radost zbog njenog stvaranja ali samo ukoliko je pesnik pravi baš kao što će netalentovani pesnik uzalud prtiti novu stazu ako ne ume da gleda i vidi oko sebe. Otuda su pesniku svi smerovi slobodni a iščitavanje novog pesničkog glasa izazov je za znatiželjnog čitaoca, nova je knjiga otvaranje dveri nepoznatih svetova koje donosi možda radost, možda razočarenje.
            Marija Vasić Kanački, poetesa, u svojim rukama - za sada - nosi dve knjige: „Mesečarenje“ (2010) i „Zar“ (2013). Valjane. Jednorodne. A ipak različite.
            O čemu i kako nam ona kazuje/peva?
            Kad sklopimo korice njenih pesmoleta nekoliki se utisci nameću tada već izdignuti od pojedinačnog i pojavnog, skloni sintezi, ukrštajima, gradnji velikih slika u koje se udevaju poneki stihovi, asocijacije, komentari i tišine koje su izazvali.
            Najpre se (barem ovaj čitalac) seća - kratkoće. Neodoljivo vrcave i visprene. Ima pesnika koji pišu duge pesme, uporno slažu stih na stih, sliku na sliku sve do konačnog uzleta. Takve pesme imaju svoj ritam, svoju metriku i svoju koheziju. Dug je dah potreban da se osmisle, ispišu i iščitaju. Marija Vasić Kanački je pesnikinja drugačije konstitucije, njene postavke su munjevite, pogledi brzi a kristalno jasni, njene misli brze a poente odsečne. Čak i ako, u ponovnom prelistavanju, otkrijete da u knjigama ima dužih pesama, to ne utiče na krajnji utisak hitrine, sjajne i upečatljive. Onda se na nju nadovezuje ono što je u stihovima prevashodno sadržano a to je - začudnost. Začudnost u kojoj ima zbunjenosti koliko i radosti otkrovenja i oduševljenja Spoznajom i Bogom dane sposobnosti da se fascinacija zaokruži u bistre, sveže, iskričave reči/stihove. Ljubopitljive stihove. Jer pesnikinja voli da skita. Kako pojavnim tako nevidljivim. Stečenim znanjima i onima zaumnim, koja se ne uče ali su utkana u ličnost, u mentalitet i narav, u način na koji se gleda i sagledava, sve povezuje i sve analizira. Lako ćemo u „Mesečarenju“ prepoznati velikog Popu, modernističku (ponekad apstraktnu) zapitanost kao i jasne odjeke nadrealističkih vragolija u vrcavim pitanjima i odgovorima. Svi se ti sedimenti slažu i spajaju vrelinom entizijazma, čistim radovanjem svetu i sposobnosti/mogućnosti da se on sagleda kroz stihovanje.
            Par godina posle „Mesečarenja“, u knjizi zagonetnog imena „Zar“ i jednako tajanstvenog podnaslova stavljenog u višeznačnu zagradu „(upitni znak mogućeg)“ pesnikinja otvara novi horizont očuđenja koliko sebe toliko i okruženja. Nakon par uvodnih pesama kojima kao da se iskušava sposobnost glasa da skicira koordinate u kojima se dešava ono što sledi, iza ponovljenog naslova „Zar“, sledi stihovni dnevnik 2012. godine koji se, kako saznajemo iz nadahnutog uvoda iz pera Draška Ređepa, podudara sa poslednjim mesecima trudnoće i prvim mesecima života novog bića, ćerke Une. U zapisima, dužim ili kraćim, zaokruženim ili sa tek naznačenom idejom-slikom-metaforom, spojeni su učeni pojmovi i bezmalo naturalistički, veristički izveštaji kao, čini se, odraz promena u telu i duhu/duši, uznesenosti i uplašenosti onim što se događa i svojom sudbonosnom težinom određuje dolazeće dane i godine. Vanredna osetljivost na damare trenutaka, njihovu prolaznost koja se, paradoksalno, utapa u večnost (jednovremeno je i gradeći), priželjkivanu a, opet, zastrašujuću, boji ove stihove različitim raspoloženjima, od srećne melanholije do uzvišene egzaltacije kao odraz novih spoznaja i još dalekovidijih slutnji. Pesme, kao delići mozaika, mame/podstiču na dalje čitanje i spoznaju velike slike koje je, ipak, neminovno fragmentarna. No, drugo će čitanje i prelistavanje knjige otkriti da je i takav utisak varljiv jer se stihovi slažu u nekom drugom redosledu tvoreći novu sliku (ili istu ali viđenju iz drugog ugla). A iznad svih tih i takvih utisak uzdiže se, opet, stara, oprobana a ipak uvek nova, blagotvorna začuđenost svetom i samosvojna začudnost njegovog doživljavanja kao nepatvorena esencija pesništva, te večne magije kojoj Marija Vasić Kanački, očito, pripada svim svojim bićem.

            („Naš trag“ 1-4/2017)
U teoriji književnosti mogu se naći nekoliki spiskovi uobičajenih/standardizovanih tema kojima se literarna dela bave (takva su, na primer, V. J. Propova nabrajanja funkcija i značaja/karaktera bajki). Genijalni Horhe Luis Borhes pisao je, pak, da postoji samo pet osnovnih priča/tema u književnosti a da je sve ostalo njihova varijacija. Bez obzira da li se ovakvi stavovi u potpunosti osporavaju ili uvažavaju, činjenica je da postoje obrasci kojih se pisci u svom stvaralaštvu drže odnosno kojima se, svesno ili nesvesno, povinuju. S druge strane, čini se da su takvi obrasci mnogo vidljiviji u žanrovskim književnostima što je rezultat  kako fokusiranosti žanrova na određenu tematiku tako i autorskog „pokoravanja“ ekonomskim zakonima prodaje određene robe (barem na prostorima gde takvo - literarno - tržište postoji). No, prepoznavanje obrazaca i njihovo korišćenje može imati i drugačije, kreativnije razloge u smislu ispitivanja njihove funkcionalnosti, kontrapunktiranja sa drugim šablonima te mogućeg menjanja, nadogradnje ili parodiranja i karikiranja. Kanoni postmodernističkog doživljaja literature svojevremeno su kao aksiom proklamovali da je svaki obrazac ili žanr kreativna provokacija za autore.
            Boban Knežević (1959), zapaženi pisac srednje generacije, u dosadašnjem radu prevashodno okrenut žanrovskim fantastikama (naučna i epska fantastika), u svojoj novoj knjizi naslovljenoj kao „Vampirijada“ upravo iskušava nekolike od znanih obrazaca kojima se poigrava, preplićući pa i parodirajući ih zavodeći istovremeno znatiželjne čitaoce na nekolike pogrešne zaključke. Početna situacija prepoznaljiva je ali i nadalje intrigantna: putujući trgovac „zarobljen“ je u selu Mramorak, blizu Pančeva, kuda je krenuo kako bi prodajom prigodne robe zaradio na manifestaciji posvećenoj vampirizmu, koja je organizovana zahvaljujući ulaganjima stranog kapitala u izgradnju velelepnog dvorca i pratećih objekata a sve na talasu popularnih filmova o mladim i lepim krvopijama. Naravno, najnovija verzija komercijalizacije priča o vampirima potpuno je vulgarizovala original i prilagodila ga isfabrikovanim željama tinejdžera i „mlađih punoletnika“ („young adult“); međutim, ma koliko bila lažna i zašećerena ovakva „vampirijada “ očito je nekome vrlo isplativa. Sva šarada u Mramorku biva obesmišljena kada se iz nepoznatog razloga poremeti ciklus dan-noć a svi u selu bivaju, posle tridesetak sati, vraćeni/resetovani na početak noći bez sećanja na ono što se desilo. Jedini koji se svega seća upravo je trgovac. On pokušava da nađe smisao u čitavom zamešateljstvu i način da iz njega pobegne ali posle par stotina ponavljanja iste noći ponestaju mu volje, snage i ideja. Ipak, zamisao konobarice Anite pomeriće stvari sa mrtve tačke. Trgovac će, sticajem okolnosti sa učesnicima pomodne svetkovine a ne Anitom, izaći iz okrilja prinudnog ciklusa da bi otkrio šta i ko stoji iza svega i tako ušao u novi literarni-žanrovski obrazac o staroj i nadmoćnoj vrsti koja stvara svojevrsni svemirski muzej u kome su zapamćeni prizori iz istorije bezbrojnih planeta. I kao što se čitavim dotadašnjim tokom priče izneveravaju očekivani obrasci - junak nije preterano spretan i sposoban, podražavaoci-slavljenici instantnog vampirizma su bezazleni mladi ljudi bez mnogo duha, najubedljiviji, najinventivniji lik, Anita, ne kreće u konačnu avanturu - tako se prastara, superiorna vrsta prikazuje-otkriva u insektolikom obliku bogomoljki (umesto u pompeznom, visoko estetizovanom ili eteričnom telu) a čitavo se dešavanje okončava bez suptilnosti i filozofske prefinjenosti (kakva bi se od bića sa moćima bogova mogla očekivati) grotesknim zabadanjem slamki u telo trgovca i isisavanjem njegove krvi i sokova. Tako se razotkriva da vampiri, u stvari, nisu oni koji se takvima predstavljaju (i koji bi to želeli da budu) već neki drugi koji, opet, imaju svoju varijatnu krvopijstva.
            U konačnom svođenju utisaka „Vampirijada“ se ispostavlja kao domišljata stilska vežba kojom se žanrovski obrasci oponašaju/kreiraju ali i dopunjuju odnosno menjaju što je svakako izazov za ambicioznije pisce i posvećenije čitaoce; ipak, i pored ovih poigravanja „Vampirijada“ ostaje zabavna i zanimljiva konzumentima koji nemaju pretenzije da pored „osnovnog teksta“ čitaju i promišljaju i njegove kontekste.
            („Dnevnik“, 2017.)
top