Asimov, Enciklopedija, 1992.


I
            6. aprila leta Gospodnjeg 1992. umre Isak Asimov, dobri doktor koga su voleli roboti. Niko zaista ne zna koliko je knjiga napisao. Ali, čini se, nema čoveka koji se imalo interesovao za ono što naučnici petljaju u svojim laboratorijama i glavama, odnosno onoga koji je bio zainteresovan za Science Fiction a koji nije bar jednu priču Asimovljevu pročitao. Malo čije dečačko srce nije zadrhtalo pred prazninom svemira u koju propade Zadužbina i Carstvo. Tog Svemira koji pokoriše ljudi u blistavim skafanderima, ruku pod ruku sa robotima stupajući.
            Posle smo malo odrasli i postideli se svojih zanosa. Ali, ne mari, dobri doktor koji je voleo da se odaziva i na „Prirodno bogatstvo“, svima je opraštao. Jer pristizale su nove i nove generacije dečaka velikih, zvezdane prašine gladnih očiju. I, bogu hvala, uvek će pristizati a on će ih čekati raširenih ruku.

II
            Čuvena Enciklopedija Galaktika objašnjava pojam Naučna fantastika u dve rečenice (na strani 1992, tom 24, VI prerađeno i dopunjeno izdanje iz 2109. godine, ćirilicom): „Tematski blok u rasponu od hipotetičnih budućnosti do alternativnih sadašnjica i istorija obrađivan u svim vrstama umetničkog stvaralaštva, izuzetno popularan među konzumentima prosečnog interesovanja i zahteva. Karakterišu je nedovoljno izgrađena samosvest kao posledica dugogodišnjeg tavorenja na marginama priznatog stvaralaštva i izrazita sklonost prema tradicionalnim formama izražavanja“.

III
            Do kraja avgusta 1992. najinteresantnije SF knjige izašle u Jugoslaviji (staroj i novoj), po mom skromnom mišljenju, su:
            „Stalno se vraćajući kući“ U. Legvin (Polaris) – sjajna knjiga,
            „Tri stigmate Palmera Eldriča“ F. Dik (Znak Sagite) – sjajna knjiga
            „Amber 4&5“ R. Zelazny (Flamarion) – (i opet) sjajna knjiga.

(1992)

POŠTO BOSTAN? ili VEČERALI SU DINJE I LEBA


Sedam sati je već dobro odmaklo kad je deda Spasa doterao traktor i prikolicu do raskrsnice na periferiji lepe varoši pa se uparkirao ispod starog oraha. Baka Mara je izašla iz tesne kabine pa iz prikolice izvadila dve plastične stolice i stočić i smestila ih u ladovinu. Za to vreme deda Spasa je otkačio prikolicu i odvezao se kući. Baba Mara odreši kanape na ćoškovima prikolice i skine pokrovac. Ispod njega, ušuškane u zelenoj travi, leže lubenice i dinje. Kad sve pripravi prodavačica sedne da se odmori. Uto pristigne i njen deda sa torbom u kojoj je flaša vode iz frižidera i čaše. Oni stanuju u drugoj ulici i malo-malo pa trknu do kuće, da provere imaju li prasići i živina vode, ima li jaja a, bogami, što se kaže, i zbog radi sebe. I tako će ceo dan da posluju. Baba Mara prodaje a deda Spasa samo drži kantar da se roba izmeri, on ne voli da petlja s novcima ni da ubeđuje mušterije. Ako do predveče prodaju gro robe, ostatak će da prebace u kolica a deda Spasa će da ode na njivu da naseče novosazreli bostan. Tamo ga čeka komšija Rajko koji, kao pravi pudar, sa kudravim kucovom Gagom, čuva bostanište dan i noć.
            Ulicama jedva da neko prođe. Narod tek počinje da izlazi iz kuća. Rano ustaje samo ko mora zbog posla. Nije više kao pre kad je u 6 sav svet bio na nogama. I velika pijaca u gradu živne tek oko 7 a pre su se u to vreme domaćice vraćale iz kupovine. Ni u prodavnicu se više ne žuri, svež hleb stiže tek oko 8 sati. Ipak, baba Jula već grabi trotoarom pa, kad stigne do prikolice, zastane, pozdravi prodavce i zagleda u prikolicu. „Ove su od sinoć“, pita.
            „Jeste. Doneli smo oko osam sati. Još se videlo. Lepe, pucaju. A tek dinje... Slatke ko med. To smo i večerali. Dinje i leba.“
            „Ima neka manja lubenica? Oko 3-4 kila. Za mene. Unuci će da dođu tek u petak. Onda će mi treba baš velika lubenica.“
            „Vidi tamo ukraj prikolice, što se pre govorilo u šaraglje.“
            „Dobro. Uzeću kad se vratim iz radnje... Nego, ni ne pitam, pošto je kilo?“
            „Četri banke. A dinje su šest. Malo je skuplje nego na pijacu al je naše, nije uvoz, i sveže je.“
            „Znam. Zet je pre neki dan kupio na pijaci za njih lubenicu a unutra ko da je tikva. Nema ni slasti ni ukusa. To su te hibridne. Ko zna odakle su i kad su sečene... A nema više onih starih lubenica. Nema ni oni što su unutra bile žute, pa one sa belom korom, pa bele sa zelenim šarama i one duguljaste... A tek dinje...“
            „Nema više. Nema ni semena da se kupi. Seme što smo ostavljali od naših lubenica rađa il slabo il nikako. Ispostilo se. Moralo bi da se obnovi al nema odakle. Sad samo te nove fele prodaju“, kaže deda Spasa i sleže ramenima.
            „Lepe su i te hibridne al... A bile su i one dinje sa rapavom korom a unutra zelene, pa one bele i žute sa glatkom korom, što je podeljena na kriške. Ja sam najviše volela one što su zvali Kandalupe“
            „Ih, bilo je a sad se samo pripoveda... Nego jel oćeš da ti isečem krišku da vidiš kakva je unutra?“
            „Ne treba. Znate vi koje su zrele. Nismo na pijaci pa da bude ko koga prevari...„ 
            „Ako baš nije dobra slobodno je vrati.“
            „Ma, dobro je... Znamo se ovolke godine. Nećemo to da kvarimo zbog jedne ludenice, jel tako?“
(2013)
Agilna beogradska kuća “Laguna” upravo je objavila dve knjige iz serijala o Adrijanu Molu - "Tajni dnevnik Adrijana Mola (13 3/4 god.)" iz 1982.g. i "Bolno odrastanje Adrijana Mola" iz 1984.g. - a u pripremi je i treći nastavak "Iskrene ispovesti Adrijana Alberta Mola". Romani-dnevnici pobrali su nepodeljene simpatije čitalaca i kritike širom sveta. Ono što je ove knjige izdvojilo iz pregršti literature namenjene čitaocima u osetljivom i teškom dobu prelaska iz detinjstvo u odraslost” jeste srećan spoj dnevne aktuelnosti i lepršavog ispovednog monologa. Adrijan Mol živeo je u potpunosti zaronjen u tekuća dešavanja u Engleskoj s početka 1980-tih, što podrazumeva svesnost kako političkog trenutka (na vlasti je čelična ledi Margaret Tačer) tako i socijalnog miljea (do tada nezabeležene nezaposlenosti, čak 3 miliona ljudi, siromaštva, raznih rasističkih pokreta, panka kao oblika bunta mladih). Sve situacije propuštene su kroz filter starmalog deteta što je autorki Sju Taunzend omogućilo da oštro kritikuje aktuelne političke lidere, služeći se infantilnim ali ubitačnim dečijim komentarima; ovaj recept ume da bude i previše mudrijaški s obzirom na uzrast govornika, no na sreću, ne koristi se prečesto - tek uzgred u prvoj knjizi, malo više u drugoj knjizi (s opravdanjem da su deca koliko-toliko odrasla). Da se više posezalo za ovim aspektima zapisi Adrijana Mola sadržali bi previše nepoznatih likova kako za one izvan Engleske tako i za domaću populaciju, obzirom da su političari potrošna roba, što protek vremena upravo potvrđuje. Iz ovih razloga političkim satirama “rok trajanja” vrlo je kratak a sva kasnija čitanja toliko su opterećena objašnjenjima da prvobitni tekst gubi smisao.
 
            KAKO I ZAŠTO ODRASTATI
            Kod jedinki ljudske vrste odrastanje podrazumeva stasavanje tela i sticanje iskustava kroz procese učenja i socijalizacije; sve ovo rade i mladunci svih (ostalih) životinjskih vrsta, što će reći da su procesi sasvim prirodni ali su njihove forme, u slučaju čoveka, prevazišle prvobitni stadijum jer je prinuda grupe prema mladima usavršena. Najočitiji oblik socijalne prinude je škola u kojoj se stiču znanja koja su, navodno, nužna za ostatak života. Đacima, međutim, pošto su siviše mali i naivni, ovo nije jasno pa pružaju otpor prema onome što se, u krajnjem, čini za njihovo dobro. Adrijan Mol nije izuzetak od pravila pa je i njemu škola mrski, besmisleni teret - naročito ako je neuspešan u savladavanju gradiva.
            Mol, sem ovih ima i bezbroj drugih problema. Primarna porodica mu je u potpunom haosu, roditelji su bez posla pa žive od socijalne pomoći ili malih zarada od teških poslova, redovno i poletno se svađaju, faktički razvode i nalaze nove partnere, otkrivaju da su pogrešili, padaju jedno drugom u zagrljaj i, posle perioda mira i ljubavi, ponovo svađaju. U svoj toj zaokupljenosti oca i majke sopstvenim životima Adrijanu se čini da je (i jeste) zaboravljen, bačen na marginu, čak iskorišćavan. Podršku i utehu, povremeno dobija od stroge bake, starca koga posećuje u ime svoje pripadnosti Društvu Samarićana, nestašnog psa, retkih drugova i svoje velike ljubavi Pandore, devojčice koja, pak, pripada višoj klasi i koja, takođe, prolazi kroz razne faze, od snobovske do osvešćeno feminističke. Celokupna situacija goni mališana u introspektivne monologe koji rezultiraju razvojem svesti o sopstvenoj izuzetnosti, oličenoj u uverenju da je on intelektualac i budući veterinar, pesnik ili pisac koji se razvija, ni manje ni više, u pravcu intelektualnog i emotivnog nihilizma(!), što ga vodi, posle druženja sa maloletničkim banditima, u bekstvo od kuće u hladni i negostoljubivi svet... Jadima i patnjama nigde kraja. Odrastanje, praćeno bubuljicama, seksualnim buđenjem, ljubavnim jadima i okrutnom školom, nikako da se završi. Adrijan je uhvaćen u bezizlazni lavirnit mogućnosti i želja, velikih obećanja i bednih ispunjenja.
            Simpatije autorke i čitalaca, kako onih starijih tako i onih mlađih, na strani su, naravno, Mola. Prepoznavanje opštih mesta u životu svakoga osnovno je oružje knjige koje se ojačava bezbrojnim zavrzlamama jedne vrlo živahne familije i, kao krunom, humorom baziranim na naivnom razmeravanju ponašanja odraslih. Mešavina pomenutih elemenata sasvim uspešno odrađuje svoj zadatak - zabaviće i nasmejati znatiželjnike, ponekad sasvim infantilno, ponekad gorko. Adrijanovi godišnjaci otkriće u zapisima tajnog dnevnika srodnu dušu i poneki koristan savet što svakako nije zanemarljivo. Konfliktne situacije u porodici: svađe roditelja, razvodi, vanbračne veze, čak i vanbračna deca, kojih u drugim knjigama ili uopšte nema ili su date “u rukavicama”, u pričama o Adrijanu Molu odvijaju se u punoj snazi svoje brutalnosti i besmislenosti egoizma odraslih; autorka ipak nalazi humorne linije u tim trenucima, izbegava njihov potpuni “mrak” svesno ulazeći u didaktički optimizam koji, uz već pomenute starmale zaključke-opaske na političke i životne situacije, ume povremeno da deluje previše orkestrirano. Između ovakvih trenutaka, pak, nalazi se vrcavo, dopadljivo štivo koje se čita lako i zrači pozitivnom energijom svežom i posle dve decenije a to je kvalitet koji se mora poštovati. Stoga, upoznajte Adrijana Mola po prvi put ili obnovite staro druženje. Vaš napor biće nagrađen smehom i dobrim raspoloženjem, tako nedostajućim u sivoj nam svakodnevici.

(2003)

Umetnost bi, još u antici je to „propisano“, treba da preslikava stvarnost, da je  posmatra i opisuje. Taj, u suštini, ni malo lak zadatak podrazumevao je nekada, kao što (ukoliko se umetnik drži navedenog načela) podrazumeva i danas, bavljenje „velikim“ stvarima/temama/idejama, kakve su principi življenja, od slobode do vlasti i moći, od humanosti do ratova, stradanja i egoizma... Takozvani „mimetički“ princip u tim se važnim dešavanjima snalazio više ili manje ali im je težio i njima se istrajno bavio/bavi. Problem je što čovekov život ne čine samo te plemenite i uzvišene ideje/principi i dela njima inspirisana/izazvana; ljudska je egzistencija u većini svog trajanja sastavljena od trivijalnosti, sasvim običnih radnji koje se ponavljaju, rutinski i ni malo pompezno. Problem sa tom „jadnom svakodnevicom“ u umetnosti jeste što je ona delom zaklonjena (i prokazana) „lepim“ vaspitanjem i manirima, pa, dakle, pomalo „sramotna“, a delom (i to popriličnim) potpuno nezanimljiva sa stanovišta sadržaja umetničke tvorevine. U proznim delima autor će se ponekad i „setiti“ da pomene da su se njegovi junaci hranili ali će opisa obavljanja velikih i malih nuždi, sečenja noktiju, brijanja i šišanja, umivanja i sličnih radnji biti ili preterano malo (imajući u vidu njihovu svakodnevnu učestalost) ili nimalo. Još je problematičnije bavljenje trivijalijama u poeziji, toj kraljici pisane reči ali i umetničkih uzleta i nadahnuća. Čak i u savremenim nam vremenima, nakon što su poezijom protutnjali razni prevratnički pokreti, kakav je bio onaj zvan „bitnički“, ali i brojne „verističke“ škole, bavljenje običnim rabotama nije preterano čest motiv i pesnički izazov. Otuda nova pesnička knjiga Milana B. Popovića, naslovljena provokativno „Na kori integralnog hleba i olovci“ sa instruktivno duhovitim podnaslovom „Poezija u proji - konceptualni umetnički zalogaji“, skreće pažnju na sebe kako odabranim tematskim krugom tako i samim „izvođenjem pesničkih radova“.
            Pesnik je, dakle, rešio da se bavi ishranom i to sopstvenom, dobrim i (još više) lošim navikama i njihovim posledicama. U tri ciklusa („Klot pasulj“, „Štuke i šarani“ i „Masni kolači“) on predstavlja svoje neodoljive prehrambene favorite ali i muke sa gubljenjem mere u konzumiranju hrane što rezultira povećanjem težine, osećanjem krivice zbog toga, pokušajima da se stvari „normalizuju“ raznim dijetama kojima se predaje s puno volje i entuzijazma i za kojima slede razočarenja, utučenost i depresija, koji se, naravno, leče hedonističkim predavanjem uživanjima u različitim, bogatim, egzotičnim ukusima, zbog kojih težina raste i - tako u krug. Naravno, višak kilograma odražava se i na probleme sa garderobom koje prate i „društveno-estetske muke“ a ne treba zanemariti ni povećane izdatke za kupovinu hrane. Rečju, problem je složen i ni malo naivan. Ali, umesto celomudrene pompezne dramatizacije koju bi mogli slediti poučni didaktičko-zdravstveni saveti, pesnik se, potpuno u skladu sa sopstvenim pogledom na svet (i sebe u njemu) koji je utemeljen na rokerskoj filozofiji, okreće humornom otklonu. Otuda sve pesme u zbirci odišu veseljem i lakim optimizmom. Čak i oni „ozbiljno“ najavljeni „konceptualni umetnički zalogaji“ ispostavljaju se kao - bezazleni. Možda stvari ne izgledaju preterano dobro ali to nije razlog da se očajava; mnogo je bolje (i produktivnije) biti dobro raspoložen, sa osmehom gledati na sebe (svoj odraz u ogledalu i u skali vage). Pokušaji da se promene navike, smanji broj obroka i težina, možda i ne uspevaju ali to ipak nije razlog za očajanje. Konačno, još uvek situacija nije alarmantna, ima vremena za još jedno „okretanje novog lista“. Uostalom, uživanje u svim tim bajnim jelima jeste nekakva vrednost zbog koje valja živeti, makar iza njih sledila griža savesti.
            „Na kori integralnog hleba i olovci“ radosna je, razdragana i razbarušena knjiga u kojoj se ne traga za ezoteričnim duhovnim vrhuncima ali se, zauzvrat, ne poriču ni oni telesno-gastronomski. Otuda će čitaoci konzumirati pesme lako, sa puno prepoznavanja za kojima sledi iskreni smeh. Nakon što sklope korice oni definitivno neće biti mršaviji ali im svako neće nedostati dobrog raspoloženja.

(2012)

Roman "Noći Morloka", originalno objavljen 1979.godine, delo je K. W. Jetera (1950), ne previše poznatog američkog Science Fiction pisca  (kod nas je ovo njegovo prvo pojavljivanje) i već svojim se naslovom izričito vezuje za prvi roman H. DŽ. Velsa "Vremeplov" iz 1895. godine; iščitavanje će povrditi da je u pitanju pravi, pravcati nastavak. U literaturi ovakva situacija - da drugi autor nastavlja delo, a posebno ne posle 70 godina, - svakako nije uobičajena (u stripu je to mnogo češći slušaj mada je i tu ovolika decenijska distanca nepoznata). Ako se, pak, uzme u obzir vreme pojavljivanja "Noći..." a ono pada u doba vladavine postmodernističkog svetonazora moguća Jeterova odluka da odabere ovakav postupak nalazi opravdanje u nekim od tada aktuelnih načela literarnog stvaranja. Naime, jedna među brojnim polazišnim tačkama postmodernizma bila je i ona o jednakoj umetničkoj atraktivnosti svih žanrova kao i poželjnosti "nastavljanja" već napisanih dela čime bi se relativizovala teza o završenosti neke knjige odnosno, ulaženjem u stil i način razmišljanja ranijeg pisca eksperimentisalo sa samom psihologijom autorstva i stvaralaštva. Rezultat narečenih stavova pre svega su dela koja koriste kostur neke ranije knjige da bi nadogradila sadržaje u rasponu od karikiranja do "sakrivanja" iza poznatih naslova (npr Keti Aker i njeni romani "Don Kihot" i "Velika očekivanja"); direktni nastavci literarnih predložaka znatno su ređi ali, čini se, i mnogo atraktivniji a "Noći..." upravo spadaju u potonju grupu. Elem, kako je znano, pronalazač vremenske mašine vratio se iz daleke budućnosti u 1892. godinu da bi prijateljima, za večerom, ispričao svoje dogodovštine a potom ponovo otišao u doba Eloja i Morloka. Ali, tu nije kraj jer pametniji Morloci su dočekali putnika, ubili ga i oteli mašinu pa se njome vratili u London XIX veka i počeli da u kanalizaciju ubacuju svoje trupe i naoružanje, pripremajući se za invaziju koja će sravniti sa lica zemlje ljudsku vrstu. No, u tome će im se suprotstaviti večite sile koje brane Englesku, u liku kralja Artura i doktora Ambrouza, koji će za ovu priliku iskoristiti usluge izvesnog Hokera (koji na večeri tokom koje je predstavljen vremeplov nije progovorio ni reč) i moderne Amazonke Tafi, otete iz vremena kada su Morloci vodili završne borbe sa ostacima ljudi. Zadatak Hokera i Tafi biće, pošto otmu iz zarobljeništva Artura, da pronađu četiri kopije Ekskalibura, sjedine ih i tako obezbede sjajno oružje pobede. Put će ih voditi u dubine Londonske kanalizacije, sve do sveta Izgubljenih novčića, podzemnog okeana i podmornice koji su deo izgubljene Atlantide, i konačno do "originalnog" vremena Morloka i zavejanog zamka u podnožju planina, da bi na kraju, naravno, dobro, uprkos žrtvama, pobedilo.
            Jeter je verno "skinuo" Velsov stil pripovedanja u kome nema mesta za pretpostavke već se insistira na jasnim i preciznim opisima kako fizičkih tako i psiholoških događanja. S druge strane, njegova priča širi se nesmetano u vremena i prostore, od zavodljive bizarnosti svetova izgrađenih u kanalizaciji preko Atlantiđanskog nasleđa do vanvremenog Engleskog rodoljublja i ekscentričnosti. U nekim trenucima ovaj vatromet fantazije opasno se približava granici ubedljivosti pa čak i zalazi u preterivanja; očito je Jeterova namera bila da iskuša otpornost same priče jer je on nastavlja uprkos kršenju nekih od osnovnih SF zakona vezanih za pitanje puta u budućnost-prošlost (jasno je da istrebljujući ljude XIX i XX veka Morloci uništavaju svoje pretke; objašnjenje izbegavanja ovih posledica vrlo je tanko i namerno naivno). Ono što počinje kao oprezno usmerena priča raspsnuće se u vrcajuće klupko svakojakih ideja i epizoda koje je zabavljalo njihovog pisca a na iskušenje baca čitaoce i njihovu spremnost na tzv "pogodbenost zamišljenih svetova" tako bitnu za fantastička dela. "Noći Morloka" su, stoga, zabavna, vesela i neobuzdana stilska vežba iz naučne fantastike postmodernističkog usmerenja.

(1998)

„Jurassic Park“ je za 9 dana prikazivanja u SAD zaradio više od 100 miliona dolara (koliko iznosi zvanični budžet snimanja i reklamna kampanja) od čega čak 50 miliona tokom prvog vikenda prikazivanja. „JP“ je najgledaniji film u Irskoj. „JP“ je premašio prihod filma „E.T.“ i postao najgledaniji film u Japanu. „JP“ je, zaključno sa drugom trećinom avgusta, u SAD zaradio 300 miliona dolara a u Engleskoj 100 miliona. Svet je preplavljen knjigama, majicama, jaknama, čaršafima, video-igrama inspirisanim filmom. Sve u svemu, preko 1000 različitih proizvoda nosi natpis „JP“. Svet je lud za dinosaurusima. U Izraelu traže da se dinosaurusomanija zaustavi jer je protivna religijskom učenju. Roditelji su zabrinuti. A njihova deca bezbrižno nose gaćice sa natpisom (spreda). „Tu se krije Reks!“

NOVI RAZBIJAČ BIOSKOPSKIH BLAGAJNI JE STIGAO
            Stisnut između video-disk reprodukcije, s jedne strane, i 24 sata televizije visoke rezolucije, s druge strane, bioskop i bioskopski film moraju biti bolji, brži, lepši. Veliki bosovi Holivuda to i-te-kako znaju. Da bi sačuvali svoje fotelje oni moraju debelo da napregnu svoje vijuge i namirišu hit film, od milja zvan „razbijač bioskopskih blagajni“.
            Postupak pravljenja takvog filma poznat je. Prvo se ispituje potencijalno tržište i njegove reakcije na priču koja, naravno, ne sme biti preterano inteligentna ali mora da „pali raju“. I, ako je rezultat povoljan, otvara se novi čarobni krug celuloidnog hita. A da bi se krug okretao tj. da bi se zaradilo mnogo para, mora se mnogo i uložiti. I, u svakom novom okretu uložiti više da bi se više zaradilo, jer, publika ne guta isti mamac dva puta. Novi mamac mora da bude slađi, lepše zapakovaniji. Kraj, zaustavljanje točka, ne naslućuje se.
            (Naravno, dešava se da film-hit omane i ne povrati pare, odnosno ne zaradi nove ali – svaki posao nosi rizik. Ćud publike velika je!)
            „JP“ je najnoviji, uspešni okret koji pravi novac.
            (Naravno, negde se već priprema i novi hit koji će nam ponuditi za dve, tri godine, čim se zaželimo šećerlema.)
            I, publika hrli u sale sa grejanjem ili rashlađivanjem (već prema potrebi), sa dolbi stereo ozvučenjem i velikim belim platnom. I dopada joj se ono što vidi (ili se, zbog mode i reklame, da bi bila u trendu, pretvara). Prikazi hvale ili kude ali ih niko i ne čita. Režiser se šepuri po medijima a za njim dolaze tehničari koji su izmislili specijalne efekte. Glumci su na kraju  (gde im je mesto).
            I, svima je lepo.
 
IPAK
            Popričajmo malo o besmrtnosti.
            S. Spilberg, dolarima ovenčani film-hit-mejker („Ajkula“, „E.T.“, „Kuka“ i ostali), veselo pripoveda radoznalim novinarima koko je želeo da film bude strašan ali i pristupačan deci mlađoj od 13 godina. Da bi to postigao birao je načine ubijanja svojih junaka koji će biti čisti, bez krvi, da film svakako nije o kućnim ljubimcima već o dinosaurusima ali – za decu. Da bi ostvario svoj cilj Spilberg je morao da mulja i cedi ionako tanku priču, da zove scenaristu koji će da ulepša, našminka scenario a sve da bi se izbeglo da cenzura na film nalepi etiketu da ga mogu gledati deca ispod 13 godina ali samo u pratnji roditelja.
            I, očito je dilema: kako napraviti film za decu a o „lancima ishrane“ (Spilbergove reči), sjajno, kako blagajne kažu, rešena te je, u tom svetlu, deplasirano bilokakvo moralisanje tipa „A gde je tu umetnost?“. Taktika „ja pravim lake filmove za laku publiku koja to voli i lako plaća“ okosnica je američkog korporativnog filma i to nije nikakva tajna. Naravno, poneko uspeva da u zadatom pravilu nađe i malo mesta za serioznije ideje ali Spilberg (koji je to takođe umeo), ovog puta, nije imao nameru da se bakće idejama. Njegovo viđenje priče/romana Majkla Krejtona  svedeno je na šepurenje najblistavijim specijalnim efektima postavljenim na temeljima opštih mesta kakva su olujne noći, bespomoćna, uplašena deca...
            Rezultat ovakvog razmišljanja je bestidno igranje jednom od ključnih dilema u hrišćanskoj SF literaturi: Sme li čovek stvarati život? Sme li biti Bog? Odgovor Meri Šeri, kojoj se postavljanje ovog pitanja, u romanu „Frankenštajn ili moderni Prometej“, pripisuje, negativan je. I većina potonjih autora misli tako. Razlozi negativnog odgovora su različiti, od čistog misticizma, kao oličenja unutrašnje nelagodnosti zvog grebanja po tabuu, preko ideja po kojima u ljudima postoji zlo koje oni usađuju i u svoje kreacije, do straha od mogućnosti da stvoreno prevaziđe svog stvoritelja.
            No, bez obzira na razrešenje dileme, tema Čovek-Bog, ima svoju težinu koje je svaki ozbiljan autor svestan. Ukoliko se ta ozbiljnost ne poštuje rezultati mogu biti samo minorni. Kao u slučaju filma „JP“.
            Naravno, „JP“ ima svoje opravdanje – Novac. Uspevši da namalti mnogo istog iz ove priče Spilberg je dokazao da je pametan momak. A to isto, u filmu, kao svoje poslednje reči kaže i šef obebeđanja dinosaurusu koji ga je nadmudrio i zija da ga proguta!

(1993)



Ono o čemu su generacije vršačkih rok bendova samo sanjale – desilo se: objavljena je audio kaseta sa snimcima mladih vršačkih rokera. I dok su, u neka srećnija i bogatija vremena bendovi (sem retkih izuzetaka) nastajali, radili i nestajali, ne ostavljajući za sobom ništa više od (varljivog) sećanja koje novim generacijama ne znači ništa, ove 1993. godine. u vreme velike oskudice ipak su se stekli entuzijazam muzičara, znanje i spretnost organizatora celog projekta i potrebna tehnika i - 5 mladih bendova predstavljaju nam svoj rad i tako, ne samo što prekoračuju prag anonimnosti, već ostavljaju i trajni dokument o jednom trenutku rok stvaralaštva u Vršcu. Njihova muzika zavrteće se na talasima radio stanica, o njima će se čuti i izvan kruga najbližih prijatelja, dajući im i zadovoljstvo samopotvrđivanja i podsticaj da se dadi dlaje.
            Svojim kompozicijama na kaseti nam se predstavljaju „Obelisk“, „Već viđeno“, „Glavom u zid“, „Moderna“ i „Limunutus“. Rok koji nam nude je onaj mekšeg, pop usmerenja uz mali izuzetak „tvrđeg“ pokušaja („Glavom u zid“), odnosno, tekstualno odstupanje od klasičnog u „Kritici vlasti“ Limuntusa. No, i tretiranja pop zvuka „Obeliska“, „Već viđenog“ i „Moderne“ razlikuju se i izbegavaju bilo kakvu zamku međusobnog kopiranja, što govori da muzičari imaju jasne ideje o svom radu.
            U svakom slučaju, u pitanju je višestruko zanimljiv i značajan projekat. Nadamo se da neće biti i jedini, kao što se nadamo da će bendovi nastaviti sa radom, sa još više uspeha.
            Kasetu je izdao beogradski „Rock Land“, organizator projekta je DOV, Dom omladine Vršac, nesporni centar okupljanja novih snaga vršačkog roka (i ne samo roka), organizator kompilacije je Budimir Babić a promoter Goran Kukić. Sva muzika je snimljena, kvlaitetno, u vršačkom studiju BMR. Svim organizatorima koji su omogućili da se ovo izdanje pojavi treba zahvaliti na pionirskom trudu.

(1993)


Audio kompakt disk imenovan kao „Vreme brutalnih dobronamernika“ materijalni je (ob)lik umetničkog poduhvata-projekta iza koga stoje pesnik Milan B. Popović, kao spiritus movens, i čak 17 srpskih rok bendova. Popović je pozvao na saradnju ovdašnje rok bendove nudeći im, kao osnovu za stvaranje muzike, stihove svojih pesma. Pesnik i oni koji su prihvatili izazov tokom dve godine realizovali su - „izvodili umetničke radove“ - koji su nedavno „osvanuli“ kao gotov proizvod - nosač zvuka i krenuli u javnost, prema znatiželjnicima. Sagledavanje ovog, za našu scenu nesvakidašnjeg, dešavanja moguće je na više nivoa (uslovno podeljenih - samo za potrebe analize segmenata).
Umetničke saradnje oduvek su intrigantni poduhvati visokog rizika obzirom da su umetnici ponajpre snažne individue. Usklađivanje odnosno usaglašavanje više umetnika otuda je poprilično teško i nepredvidivo. Čak i ako se načelna saradnja uspostavi njeni rezultati mogu biti slabi, bez obzira o kako kvalitetnim stvaraocima je reč jer nije pronađen odgovarajući modus koji bi dozvolio da se učesnici maksimalno iskažu. Kada se, pak, sve u projektu uklopi rezultat će biti delo koje pomalo liči na svakog od stvaralaca ali, u celini, jeste potpuno drugačijeg senzibiliteta od onih koje svaki umetnik pojedinačno nosi. Zbog tih rezultata, te neponovljive snage spajanja umetničkih talenata, saradnje umetnika jesu izazov koji ume bogato da nagradi kako stvaraoce tako i one koji u ovakvim delima uživaju.
U muzici, onoj tzv. „popularnoj“, saradnja između pesnika i muzičara nije nepoznata. Odmah ukazujemo na razliku između tekstopisaca i pesnika jer se znak jednakosti između njih ne podrazumeva. Tekstopiscima je „posao“ da pišu stihove za pesme/numere. Proces stvaranja teksta može teći uporedo sa stvaranjem muzike kao što je moguće da se tekst menja kako bi se uklopio u muziku. Rezultati ovih rabota, naravno, u rasponu su od rutinsko-konfekcijskih do vrhunskih. Kada se, pak, takav tekst „izdvaja“ iz celine (od muzike) često se dešava da je njegova valjanost, kao literarnog dela, slabija od one koju ima spoj muzike i stihova. Obrnutih slučajeva, komponovanja muzike (u rok maniru) na poeziju koja ima svoju relevantnu literarnu vrednost, svakako ima ali su mnogo ređi od prethodno opisanog rok postupanja. Svakako da je za takvo stanje zaslužna sama priroda rok muzike, kao (svojevremeno) buntovne-mladalačke pojave koja je bila oštar iskorak iz malograđansko-šlagerskog muzičkog i životnog ključa. Direktnost  poruka i jasnost melodijskih obrazaca bili su zalog široke prihvaćenosti i popularnosti. Naravno, u prvim, herojskim danima roka je bilo (manjih i većih) izuzetaka (na primer tzv. protestni i progresivni rokeri) ali su to ipak bili pojedinačni slučajevi. Vremenom, rok je stasavao i sazrevao pa su se ritmovi i harmonije usložnjavali a pratili su ih i ambiciozniji tekstovi (koji je segment više uticao na onaj drugi, pitanje je na koje bi bilo zanimljivo iznaći odgovor).
S druge, one čisto literarne, strane, rok je pojava koju je literatura brzo „uzela u obzir“. Poneki literati su rok sagledavali kao deo savremenog života, kao segment na mnogo većoj slici-slagalici. Pesnici i pisci koji su odrastali uz rok muziku i kulturu usvajali su specifični „rok pogled na svet“ i iz njegove vizure pisali svoja dela. Uticaj rok muzike na „ozbiljnu“ književnost nesporan je mada ne i dovoljno sagledavan.
Poezija Milana B. Popovića dostupna je čitaocima kroz trilogiju „Bolji od svog života“ koju čine knjige „Molitva tetoviranog srca“, „Vreme brutalnih dobronamernika“  (obe objavljene 2006) i  „Oka da ne ispustim dah“ (2007). Popovićeva poezija usmerena je ka „unutra“, u ispitivanje subjektivnog, odnosno prema „spolja“, prema okruženju i njegovim ograničenjima i izazovima. Njegovi stihovi često su duboko rezignirani slabošću jedinke i otvorenom surovošću sredine u kojoj subjekat egzistira. Od ljubavi do zapitanosti nad sopstvenom ranjivošću i slabošću usred usijane „džungle na betonu“, pesme u kratkim, gotovo zagrcnutim stihovima nose ritmove velegrada i rok muzike. Metafore kojima pesnik barata takođe su delom oslonjene na rok ikonografiju. Otuda je nekako sasvim očekivano da se neke od pesama „okušaju“ u svom „prirodnom“ okruženju. Volja da svoje pesme iskuša u rok vodama potakla je Popovića da započne svoj umetnički eksperiment. Rok bendovi su dobili mogućnost da se okušaju u krojenju muzičkog ruha za pesme koje nisu obične „reči za muziku“. Njihov doživljaj ponuđenih stihova svakako je drugačiji od pesnikovog, kao što i rok pesme drugačije zvuče kada su u njima stihovi drugačijeg ne-rutinskog kova. Disk „Vreme brutalnih dobronamernika“ sadrži muzičke numere u rasponu od tvrdog roka do onog „laganijeg“; u ravnoteži koja je uspostavljena između ovih polova oglašavaju se različita emotivna stanja i šalju različite poruke. Znatiželjni čitalac-slušalac će, u pratećoj knjižici, naći „originalne“ pesme i moći da zaključi koliko ih muzika podržava i potcrtava, odnosno koliko su stihovi uticali da muzika (i ona „žestoka“ i ona „blaga“) bude kompleksnija.
„Vreme brutalnih dobronamernika“ osim muzičkih kvaliteta ima i svoj širi odjek na javnoj sceni. U vremenu koje karakteriše nestanak svih pozitivnih društvenih vrednosti, u kome caruju nasilje i negativizam svih oblika (ne može se reći da društvo-država za iste obilato ne daje povoda), osmišljavanje i realizacija projekta koji je u potpunosti neprofitabilan, koji afirmiše entuzijazam i (izrazimo se u duhu stare rok ikonografije) „dobre vibracije“ čini se gotovo neverovatnim. Na sreću svih koji se sećaju rok bunta (u ime boljeg društva) i koji veruju da polet ranijih generacija ove zemlje nije zbrisan ratovima i nemilosrdnom otimačinom društvenog bogatstva od strane povlašćenih, praćenom svakovrsnim retro primitivizmima, „Vreme brutalnih dobronamernika“ je dokaz da u novim generacijama još tinjaju pozitivne emocije i želje koje se individualnim angažovanjem i žrtvovanjem mogu ostvariti i postati zalog nekih novih akcija i boljih vremena.

(2011)

VIDEO „Krik kamena“, „Divlje palme“



KRIK PRAZNINE „Krik kamena“ režija Verner Hercog, video izdavač First Production, 1993.

            Karijera Vernera Hercoga, jednog iz plejade nemačkih mladih filmskih lavova iz 70-tih, već niz godina je u silazno jputanji. „Krik kamena“ je nova žalosna potvrda ove konstatacije. Priča o dvojici alpinista i neosvojivom vrhu Cera Tora u Patagoniji, njihovom suparništvu, dolasku novih vremena kada TV od penjanja na planinu pravi spektakl, deluje bledo i neuverljivo. Dodaju li se tome kvazi mistična pojava alpiniste bogalja te Indijanke koja prepričava, u svojoj verziji, mitove hrišćanske religije, dobija se kompletna slika jedne priče bez previše uverljivog zapleta, sa slabo vođenim i neuverljivim likovima u kojoj čak i završna katarza ima ukus naivnog moralisanja. Jedina svetla tačka ovog filma su lepo usnimljini pejzaži Patagonije a to je, na žalost, premalo da bi ovo delo privuklo ozbiljniju pažnju filmskih sladokusaca.

SNAGA MANIPULISANIH MEDIJA „Divlje palme“, režija: Hevit, Bigelou, Gordnon i Džonau, 1993.
260 minuta dugi mega-miks žanrova u produkciji Olivera Stona. Mesto događanja je Kalifornija 2007. godine. Desetine likova živi u svetu kojim preko televizije vlada fašistička organizacija Očevi, kojoj se suprotstavljaju tzv Prijatelji. No, ni metode Prijatelja nisu blaže od onih koje koriste Očevi. U brobi za vlast sva sredstva, sve smicalice i pakosti su dozvoljeni. Holo TV slika koja uz korišćenje posebne droge daje utisak gledaocu da su glumci oko njega i da može da učestvuje u radnji sa njima, najmoćnije je sredstvo borbe. U tom svetu tako bliskom najcrnjim antiutopijama naučne fantastike junaci pokušavaju da nađu svoje mesto pod suncem, bore se i za ljubav i za političke ciljeve. U nekim trenucima gotovo da je nemoguće pratiti radnju jer film preuzima postupke američkih TV serija (film je, u stvari, nastao spajanjem 5 epizoda istoimene serije) po kojima je „što zapetljanije to bolje“. Mešavina SF, ljubića, trilera i socijalne drame (istina samo na nivou kozmetičkih zahvata) izuzetno uspešno potcrtava rok muzika 1960-tih. Konačan rezultat je poprilično zanimljiva zabava zasnovana na nekoliko dobrih ali, naravno, do pitkosti razblaženih ideja.

(1993)

Ove se godine obeležava 20 godina od pojave TV serije „Dosije X“; preciznije, 18.07. na Strip konvenciji u San Dijegu biće održana velika konvencija ljubitelja serije na koju će doći i zvezde serije i učestvovati na tribina-okruglom stolu-debati o ovoj seriji a najavljene su i mnoge druge proslave ovim povodom. Iako je serija prestala da se emituje, posle 9 sezona, 2002. godine ona i dalje živi svoj (post-mortem?) život, ne samo u DVD/BluRej izdanjima, već u obliku serije strip svezaka i albuma, odnosno originalnih priča i romana, kompjuterskih igrica, i, najvažnije za opstanak i razvoj fame o njoj - na nekoliko aktivnih internet foruma kao mestima za dalje spekulacije o tihoj najezdi vanzemaljaca odnosno o sudbini detektiva Moldera i Skali, njihovoj aferi, potomku i sličnim pikanterijama. „Dosije X“ tako pokazuje da je i dalje deo opšte popularne kulture odnosno da uspešno sa generacije koja seriju originalno pratila prelazi na „novu generaciju“.
            Ipak, početak čitave priče nije bio nimalo glamurozan a sudbina projekta bila je vrlo neizvesna. Kris Karter, koji je sve osmislio i zakuvao, imao je poprilično muka da ubedi bosove „Foks“ kompanije da ulože pare u „strašnu seriju“ i to mu je uspelo tek na više puta ponovljenim radnim sastancima, izbor glavnih aktera išao je traljavo, bilo problema na snimanjima i  u postprodukciji. Ali kada je „Dosije X“ osvanuo na TV ekranima sve je krenulo kao podmazano jer se publika i kritika „navukla“ na proizvod. A on je bio do tada neviđeni spoj raznorodnih elementa - od naučne fantastike i krimića do horora i teorije zavere. Karter navodi kao svoje uzore i inspiraciju serije „Zona sumraka“, „Alfred Hičkok vam prikazuje“, „Kolčak“, „Noćna galerija“; od njih je pokupio neke od sastojaka (jezu, fantastiku, mistiku, napetost) i pomešao ih sa spekulacijama vezanim za NLO i vanzemaljce odnosno sa narastajućim saznanjem da država finansira brojne tajne organizacije koje se bave špijunažom, egzekucijama nepoželjnih, ali rade i ko zna šta još. Na to sklisko i nesigurno ali inspirativno tlo postavio je Karter pripadnike državne organizacije FBI koji se ne bave klasičnim kriminalom već - natprirodnim/paranormalnim pojavama. Muški deo tima, agent Molder (igra ga Dejvid Duhovni), glas je (ne)verovanja, mistike i instinkta dok je agentica Skali (igra je Džulijan Anderson) zastupnica „suvog“ razuma i logike. Njih dvoje imaju potpuno drugačije pristupe bizarnim slučajevima koje trebaju da reše ali se i dopunjuju i napreduju (opremljeni spravicama koje su, tada, bile vrhunac tehnologije). Ipak, njihovi napori ne uspevaju uvek jer ni njihova organizacija kao ni ostatak državne vrhuške nije jedinstven, što će reći da pojedinci nisu baš na strani ljudi već rade za one druge - vanzemaljce koji su se infiltirirali svuda po svetu i sprovode svoj plan, ni manje ni više nego - porobljavanja Zemlje i čovečanstva.
U stalnoj igri mačke i miša, dobra i zla, teku epizode od kojih su neke potpuno nezavisne-samostalne i bave se „neobičnim“ slučajevima dok su druge deo okvirne priče-zapleta o invaziji. Na sve ovo zamešateljstvo nadogradila se i intriga koja se bavi problemom muško-ženskog odnosa Moldera i Skali, odnosno prerastanjem profesionalnog odnosa u ljubavni. Mada Karter kao tvorac osnovne priče tvrdi da nije imao nikakve ideje u ovom smeru i da se taj podzaplet nametnuo (što mu se može ali ne mora verovati jer on važi za vrlo promišljenog tipa), fakat je da su se originalnim fanovima (koji se „lože“ na teoriju zavere i NLO ikonografiju) masovno priključili i oni koje, pre svega, intrigira potencijalna ljubavna priča. Ovim grupacijama treba dodati i gledaoce koji nisu voleli naučno fantastične sadržaje već krimiće ali  su takođe našli ponešto interesantno za svoju dušu u ovom programu. „Dosije X“ je serija koja je uspela nešto do tada nezabeleženo - ujedinila je nekoliko grupa žanrovski različito orijentisanih gledalaca ukazavši budućim stvaraocima TV serija kojim smerom da  krenu. Multi-žanrovske serije su od tada postale standard ponude; sam Karter je osmislio serije „Milenijum“ i „Usamljeni revolveraši“ koje su direktno vezane za univerzum „Dosijea X“. Mada ni jedna serija nije dostigla popularnost „Dosijea X“ jer je on ipak fenomen, sve su one solidno popunile uvek gladno TV vreme i zaradile nešto para. Ipak, serija nije uspela da se prebaci na veliki ekran – celovečernji film („Dosije X: pobedi budućnost“) iz 1998.g. nije prošao slavno kao ni sledeći film iz 2008. („Dosije X: hoću da verujem“); ipak, među fanovima se priželjkuje snimanje filma koji bi obeležio jubilej serije i konačno razrešio sve dileme o FBI ljubavnoj vezi i vanzemaljcima.
            „Dosije X“ baškario se par sezona na vrhu lista gledanosti a onda je, neminovno, počeo njegov pad. Mnogi za to optužuju glumca Duhovnija koji je, posle sedam sezone, računajući da je dovoljno poznat, rešio da se okuša u novim projektima (tvrdeći da ne želi da postane talac serije i jedne uloge). Naravno, on je formalno „upokojen“ u seriji ali se sporadično pojavljivao u dve naredne sezone. Novouvedeni likovi nisu uspeli da privuku dovoljno simpatija gledališta, stvari su počele da izmiču kontroli, scenaristi su, posle silnih zaplitanja izgubili konce, pa su govorkanja o „zamrzavanju projekta“ bile sve glasnije dok konačno na seriju nije stavljena tačka (ili tri tačke jer „nikad ne reci nikad“). Posle par lažnih obećanja da će serija biti obnovljena, naročito tokom repriziranja starih sezona i neuspešnih ujedinjenja ekipe, izvesno je da povratka „Dosijea X“ nema ali – legenda je rođena. Ostala su sećanja na oduševljenje koje je ovakav žanrovski „gemišt“ izazvao, sećanja na obnovljene burne rasprave o podacima koje država skriva od naroda, počev od slučaja Rouzvel i Zone 51 pa do danas; nezaboravne su i slike Moldera i Skali u krevetu koje su palile maštu fanova. Još uvek se pamte i koriste i neke od fraza izgovorenih u seriji, od zaštitne „Istina je tamo napolju“, do „Poriči sve“, „Opiri se ili služi“, „Sve laži vode do istine“, „Danas se ništa bitno nije desilo“... Rečju, „Dosije X“, sa svim vrlinama i manama, ulazi u korpus globalne popularne kulture kraja XX veka i prebacuje se u XXI, što svakako nije malo u vreme kada se programi besomučno štancuju i konzumiraju. Brojne nove serije, mada su za sobom imale iskustvo „Dosijea X“ nisu uspele da budu bolje jer kopiranje nije način da se uspe a biti inovativan ne može svako. S druge strane, sumnje o postojanju i zaveri vanzemaljaca nisu potvrđene ali nisu ni ubedljivo osporeno. Dakle, „Dosije X“ i dalje ima sve razloge da bude otvoren.

(2013)

O „ŽUTOJ PRETNJI“ I DRUGIM KNJIGAMA


Časopis za savremenu svetsku knjižavnost „Pismo“ broj 32/33, za zimu/proleće ’93, u svojoj Hronici piše:

            „Nekada su romani o „žutoj pretnji“ bili veoma popularno šovinističko štivo u Engleskoj i Americi. Izgleda da njihovo vreme opet dolazi, ali ovaj put s jednom novinom: umesto Kineza, glavni negativci su sada Japanci. Posle prošlogodišnje pojave romana Majkla Krejtona (Michael Crichton) „IZLAZEĆE SUNCE“ (Rising Sun), ova nam je godina donela sva nova trilera slične poruke: to su „TAJNO SUNCE“ Freda Hajeta (The Secret Sun, Fred Hiatt) i „TIHA GRMLJAVINA“  Pitera Teskera (Silent Thunder, Peter Tasker). U konspirativnom pogledu na svet ovih knjiga, kulturne vrednosti – čak i čuvena japanska ljubaznost – postaju opsenarske zamke; sve je deo „velike strategije“ da se pokori cela planeta. Motiv je, naravno, potuljeni bes Japanaca zbog teškog poraza u Drugom svetskom ratu. Zvuči li nekako poznato?“
            A Krajtonov roman se januara 17. 1993.g. nalazio na prvom mestu „Paperback Best Sellers“-a „The New York Times Book Reviw“-a, i tamo je bio već 4 nedelje. Beleška uz knjigu (cena 5.99$) kaže: „The death of a woman leads to an investigation involving the American-Japanese rivalri.“ Knjigu je izdao „Ballantine“.
            Na istoj listi Krajton ima još jedan roman na jedanaestom mestu; „JURASSIC PARK“ je na listi već 26 nedelja (cena knjige je, opet, 5.99$, izdavač „Ballantine“), a beleška kaže: „A bionical clones dinosaurus for use in a theme park.“
            Na istoj listi ali na mestu broj 10 i s boravkom od 11 nedelja je roman „HIDEAWAY“ Dean Koontz-a (cena 5.99$, izdavač „Berkley“). Beleška kaže: „A man miraculously resuscitated after hi has technicalli died is haunted by visions of evil“.
            Na listi „Best Sellers“-a (dakle bez onog Paperback) istog „NY Times Book Revie“-a od (istog) 17.01.1993.g. prvi je S. King sa „DOLORES CLAIBIRNE“ (na prvom mestu i prošle nedelje, 7 nedelja na listi). „GERALD’S GAME“ istog Kinga je na mestu 14 (prošle nedelje bio je sedmi, ukupno 27 nedelja na listi). Cene ovih knjiga su 23$ i 23.50$, izdavač obe je „Viking“.
  Od „naših“ na listi je i peti deo „Autostopera“ „MOSTLY HARMLESS“ na mestu 11 (prošle nedelje deveti, 12 nedelja na listi), cena 20$, izdavač „Harmony“ (izdavač za nepriznatu SRJ je „Polaris“).
            Toliko o SF-u na listama. Ostatak popunjavaju Šeldoni, Danijele Stil, N. Bantok, Dž. Grišam, Džozef Vambo (poznat u SF-u) i ostali.

(„Emitor“, 1993)


JANUSOVO LICE VIDEA



Pravda je odmerila kaznu. Ubice su kažnjene sa 250 godina zatvora. Slučaj bi trebalo da ode u arhivu ali, čini se, prašina oko njega još dugo neće pasti na presudu. Jer, osuđene ubice su dva 11-to godišnja dečaka a njihova žrtva, koju su se više od dva sata tukli i maltretirali, pred očima brojnih svedoka, da bi je na kraju dokrajčili ciglama, kamenjem i čeličnim šipkama, trogodišnje je dete. Ubice su mališana, odlutalog i izgubljenog u gužvi tržnog centra, oteli i izvukli napolje, do obližnje železničke pruge na kojoj su dovršili svoje nedelo.
            Tokom suđenja koje je šokiralo Englesku, i po izricanju kazne, pravnici, psiholozi i psihijatri, sociolozi i sveštenici, trudili su se da daju razumno objašnjenje zločina. Uzroci su svrstani u tri grupe.
            Prvi se odnose na socijalni položaj zločinaca. Naime, ubice žive u siromašnim, razorenim porodicama sa minimalnim prihodom. Majke ubica sklone su alkoholu i zapostavljanju vaspitanja dece.
            Drugi uzrok definiše se kao odsustvo bilo kakve brige za ovakvu decu. Država kao da nije zainteresovana za njihovo postojanje.
            Treći uzrok bilo bi nešto što se može nazvati sklonost engleskog mentaliteta bizarnom i nastranom ponašanju koje kulminira u ovom vremenu sumraka svih morlainih vrednosti.
            Naravno, neizbežno su se javile i teorije o genetskoj predodređenosti dečaka za zločin. Ma koliko one bile pobijane, čini se da je njihovo objašnjenje zločina odgovaralo nekim strukturama društva.

DEČIJA IGRA BROJ TRI
            U obrazloženju presude sudija je pomenuo još jedan mogući uzrok ubistva. Naime, u ličnim stvarima jednog od ubica nađena je i video kaseta sa filmom, naizgled naivnog naslova, „Dečja igra broj tri“, u kome glavni junaci, dečaci, ubijaju trećeg (u koga je ušao zli duh) na isti način na koji će ubistvo počiniti njegovi mladi gledaoci. Pitanja koja se pred ovakvom činjenicom otvaraju brojna su.
            Slučajeva da se neko umetničko delo (mada je u slučaju pomenutog horor filma teško govoriti o umetničkom delu) direktno vezuje za ubistva ima. Jedan od takvih je i onaj koji se tiče knjige Borisa Vijana „Pljuvat ću na vaše grobove“ (knjigu je kod nas izdala Gradina, Niš, 1991). Naime, policija je 1947.g. u Francuskoj pored jedne ubijene devojke našla ovu knjigu otvorenu upravo na stranici koja opisuje ubistvo. Pod pritiskom javnosti knjiga je zabranjena, Vijan optužen za podsticanje nemorala i nasilja a potom su vođene duge i jalove rasprave o odgovornosti autora za ono što je u svom delu stvorio.
            Da bi se ovakve pojave sprečile još dosta davno je izmišljena cenzura, zaštitnik javnog morala. Ona polazi od, u suštini, kvazi-prosvetiteljske ideje da nekoga možete zaštiti tako što ćete mu zabraniti ono što je, po vašoj oceni, štetno i opsceno, i zbog toga je večito osuđena na delimični uspeh. O svakakvim manupulacijama cenzurom u cilju ideoloških diskvalifikacija izlišno je i govoriti. Ipak, ma kako nesavršena bila, cenzura postoji i postojaće.

FILMSKA CENZURA
            Filmska cenzura je, u svetu, jedan vrlo razvijen sistem. Odgovarajuće komisije pregledaju legalno proizvedene filmove i rangiraju ih u odgovarajuće kategorije prema uzrastu potencijalnih gledalaca, pa se, u skladu sa tim, filmovi dele na one koje deca mogu da gledaju sama, one koje dace mogu da gledaju samo u pratnji roditelja, one koje ne mogu da gledaju mlađi od određenih godina. Ovakve kategorije važe za filmove sa scenama fizičkog nasilja i meku pornografiju. Tvrda pornografija u najvećem broju zemalja zabranjena je za maloletna lica, izopštena iz repertoara redovnih bioskopa i gurnuta u posebna geta.
            U bivšoj Jugoslaviji cenzura je sasvim uspešno funkcionisala. Setimo se bezuspešnih pokušaja da se u bioskope smesti „Emanuela“, jedna sasvim bezazlena erotska zabava. Kada je konačno skinut tabu sa filmske pornografije otišlo se u drugu krajnost: svako ko je hteo da mogao je da gleda ovakve filmove. Zabrana je zamenjena potpunom slobodom. Kivni glasovi zabrinutih javnih radnika nisu imali efekta. Moglo bi se reći – na sreću, jer ti isti radnici nisu imali ništa protiv provale svakojakih orgija nasilja na velikim ekranima. Situacija u kojoj je sve bilo dozvoljeno pokazala se kao jedino poštena. Svi su trku počinjali sa iste linije i, čini se, svi izgubili, i umetnički i akcioni i porno filmovi. Horor svakodnevice sve ih je, na ovim prostorima, deklasirao.

FILMSKO I PRAVO NASILJE
            Sugestivnost pokretnih slika ne treba objašnjavati. Nje su bili svesni i koristili je i veliki umetnici i političari, od nacista do boljševika. Scene nasilja i patnji iz ratova nešto su što se ne može zaboraviti.
            Nasilje u igranim filmovima dugo je bilo bez snaga koju je ono imalo u dokumentarnim filmovima. Ali, onda su stvari počele da se menjaju. Dokumentarni film je  gotovo prestao da postoji i utopio se u jalovost televizije. Od scena bitaka gde slika drhti jer kamerman drhti stiglo se do već svima znanih snimaka ubijanja vietnamskog partizana u kojima, pred savršeno mirnom kamerom i pod pravim uglom, ubica prislanja cev revolvera na slepoočnicu žrtve i povlači obarač. O scenama direktnog prenosa svakojakih invazija ili gađanja parlamenta ne vredi govoriti. (Jedan od najočitijih primera nameštanja stvarnosti je i kod nas prikazan dugometražni dokumentarni film „Poslednji krici iz savane“ u kome možemo da vidimo i scenu mučenja domorodaca. Koljačima je očito sugerisano kako da „rade“ a da to lepo izgleda na filmu.)
            S druge strane, umetnički film je uspeo da razvije svoje specijalne efekte ubijanja. I te i takve scene sve su više ličile na one iz dokumentarnih filmova da bi u jednom trenutku granica bila pređena i smrt i masakriranje na filmu više nisu bili „koreografija nasilja“ već su postali veći od same stvarnosti, delovali su stvarnije od stvarnosti same. Stvarnije od one koju je prikazivala cenzurisana (u ime morala) i umivena (u ime ideologije) televizija.
            I, neko se, pre ili kasnije, morao zapitati: kako to zaista izgleda? Šta je zaista stvarnost?
            I dva dečaka su rešila da dođu do odgovora – svojeručno.

VIDEO
            Filmska cenzura imala je smisla dok su se filmovi prikazivali samo u bioskopima. Broj sala bio je poznat, direktori takođe. Kontrolisanje sprovođenja cenzorskih odluka bilo je lako. Red je, bez obzira na propuste, postojao.
            A onda je stigao video.
            Kasetu sa filmom možeš staviti u džep i mirno odšetati do kuće. Retke privatne filmske kolekcije na Super-8 zamenila je masovna proizvodnja video mašina. A film je, poznato je, zabava za narod. Mesta gde možete kupiti ili iznajmiti video kasete nikla su na svakom uglu. Glad za ovakvom zabavom značila je mogućnost lake i brze zarade. Države su donele nove zakone, čak je bilo zabrana unošenja bilo kakvih video kaseta u neke zemlje. Kazne za kršenje propisa o proceduri iznajmljivanja filmova su visoke. Ali, pitanje kontrole te rabote nije rešeno i daleko je od zadovoljavajućeg rezultata. Za to vreme deca gledaju sve što im padne šaka. Roditelji su zadovoljni jer ih podmladak bar nekoliko sati neće maltretirati svojim željama.
            Vrlo brzo pojavili su se filmovi koji se snimaju isključivo za nezasitu video produkciju. Ruku pod ruku sa ovim poduhvatima stigli su i video pirati koji svoju robu rasturaju bez ikakve kontrole.
            Video kao mogućnost demokratizacije kulture pokazuje i svoje drugo lice. U takav svet deca ulaze otvorenih očiju. Neka od njih menjaju TV program za „istinitiji“ film sa više krvi i trikova. Ona nemaju koga da pitaju šta je to na ekranu, zato traže odgovore sama i...
            Bilo kakvo moralizovanje nije namera ovog teksta. Iz pojedinačnih slučajeva nije uputno izvlačiti opšte zaključke. No, ne treba previđati simptome, ma kako daleki i nebitni nam se činili. Jer, svuda okolo nas, na ulicama, u kućama, ispred ekrana su generacije za koje postoje dve stvarnosti koje deli samo staklo. A ono lako puca.
(1993)
top