Pun naslov knjige Radmila Anđelkovića (1942), jednog od najzapaženijih autora domaće SF književnosti (ili, preciznije, autora u osnovi čije literature leže iskustva ovog žanra), glasi "Sva vučja deca i druge novele"; ipak, posle iščitavanja 5 objavljenih novela, jasno je da ovo ni u kom slučaju nije puka zbirka priča, pa čak ni serija određenim elementima povezanih pripovesti, već je u pitanju roman konzistentnog sadržaja ispričan postupkom slaganja dužih ili kraćih fragmenata. U segmentu "Oči Svetovida: Falus", smeštenom u period sukoba matrijarhata i patrijarhata, u kontaktu ljudi, vukova i vanzemaljaca biva začeta nova staza evolucije čovečanstva na prostorima Balkana, preciznije Rasa. Nakon ovakvog početka sledi nova prelomna tačka, raskršće u istoriji u kom će se iz alhemije odeliti čvrsti materijalistički svetonazor. Ovo će se zbiti u dalekoj provinciji Vizantijskoj, u složenom, zavodljivom preplitanju prečica koje vode u mnoštvo budućnosti i spoznaja kontinuiteta ljudskog trajanja i žestoke, opsesivne žudnje da se zagrabi zlato i moć. Za "Rašanima" sledi naslovna novela "Sva vučja deca" koja vodi u doba sveopšte 'humane' psihomanipulacije stanovništvom Balkana i buđenja dubokih slila u nedrima Velikog Rasa. U tom trenu sva se vremena sažimaju u čvorištu koje raskida okov terora, udruženim snagama ratnika-vukova iz svih dotadašnjih epoha. "Dan Mitre" fokusiran je na period kada klan tehnicista uspeva da poveže čoveka i mašinu odnosno od čoveka stvori mašinu i na protiv akciju Rašana, koji veruju da je sva moć u čoveku i nastavku njegove evolucije bez pomagala. Mesto događanja je Skopije u pustoj tampon zoni koja deli Zapad od Istoka. Završna priča "Nema mesta za svilene bube" vraća na pozornicu Balkana osvajački raspoložene vanzemaljce i prati začetak otpora ljudi, u stvari njihovih vaskrslih tela i duša.
            Autor u širokim potezima slika globalnu viziju istorije-budućnosti, prepličući nekoliko SF podžanrova i pristupa - alternativnu istoriju, motiv prvog kontakta, tvrdi SF...- sa mitskim i etno obrascima, te nežanrovskim, glavnotokovskim manirom tzv intelektualističke iliti profesorske proze. Realno, potcrtano prepoznatljivim geografskim, folklornim, jezičkim i istorijskim reperima, te fantastično, u svom naučno-fantastičkom liku drugačijih tehnoloških i društvenih konstelacija, i epsko-fantastičkom, koji barata nasleđima saga i epova, u ovom romanu imaju ravnopravan tretman, odnosno pisac nastoji da sve moguće poglede i tumačenja spoji u totalnu sliku stvarnosti, što je potpuno primereno doživljaju na kome insistiraju Rašani, ta nova, punija, sa tkivom egzistencija povezana, stepenica u evoluciji čoveka. Zahvaljujući svom insistiranju na sintetičkom liku linije dešavanja koje opisuje, pisac je lako izbegao zamke didaktičkog pozitivizma koji prečesto prati dela koja pričaju 'globalne priče'; rečeno podrazumeva da junaci imaju svoju dubinu, dakle nisu jednodimenzijske kartonske kulise a upotrebljena tehnologija nema u svojoj srži mnoštvo savršeno besmislenih principa sa zvučnim imenima. U konačnom zbiru dobili smo višeznačnu, intrigantnu literaturu bogate atmosfere koju bez problema mogu pratiti zaljubljenici u SF žanr i oni skloniji glavnotokovskoj književnosti. Anđelkovića SF ne sputava, ne ograniča već, kao i svakog valjanog stvaraoca, podstiče da se kreće drugačijim putevima. Knjiga "Sva vučja deca" potvrđuje da otvorenost prema svim literarnim pravcima i žanrovima donosi dela koja plene svojom svežinom.
(1999)

0 komentara:

Постави коментар

top