PILIĆARENJE, LAŽI I EPP

Među vestima koje emituju i stampaju ovdašnji mediji, kao i u redovnim komšijskim razgovorima, pre ili kasnije, stigne se do priča o nekoj firmi koja tavori, u kojoj radnici mesecima/godinama ne dobijaju zarade. Ova pojava ima svoju višedecenijsku istoriju tako da je za običnu populaciju postala normalna stvar koja se podrazumeva. Pri kraju socijalističkih vremena, obrazloženja su navodila da je u pitanju prolazna pojava u privredi koja mora da se stabilizuje i racionalizuje. U 'post Titoističkom dobu' ovo objašnjenje je i dalje bilo partijski 'opravdano' a 1990-te su donele sledeće univerzalno objašnjenje: 'ničim izazvane sankcije' u sprezi sa ratom koji nije vođen a zatim i NATO intervenciju; naravno i država je pripomogla i proceduru stečaja zakonski zakomplikovana da bi se što duže održavalo ekonomski neopravdano postojanja firmi. Tzv. demokratska vlast nije mogla da koristi ova opravdanja pa je pronađen novi izgovor 'privrede u tranziciji' što možda lepše zvuči ali je rezultat za radnike isti. Pošto je prošao čitav jedan (rečnikom stare terminologije) petogodišnji demokratski plan, nije nikakva mudrost videti da se stanje nije popravilo: na sve strane tavore firme, mnoge sveže privatizovane, plata za radnike nema a perspektive ni od korova. Čini se da je takvo stanje neminovno u datim nam okolnositma. Ili, možda, ipak, ono samo odgovara povlašćenoj manjini i lovcima u mutnom?
    Pođimo, u sagledavanju stanja, od osnove - od firmi u problemima. U njima se radi onoliko koliko se radi ali je zarada manja od troškova jer ili nema dovoljno poslova ili je roba nekonkurentna ili su dugovi toliki da se novi ciklus proizvodnje ne može pokrenuti. Ukoliko je takvo preduzeća i dalje društveno - pomoći mu nema jer je bilo kakvo zaduživanje strogo ograničeno državnim merama koje imaju zadatak da sačuvaju kapital za prodaju. Univerzalni izlaz iz ovakve situacije je privatizacija. Ali, praksa pokazuje, većinski vlasnici tj. gazde (one domaće) uglavnom nemaju volje da ulažu u firmu više nego što moraju; njihova taktika je čekanje da se radnici razbeže pa da nepokretnosti i mašine 'utope' ili krenu sa novom proizvodnjom sa što je moguće manje ljudi, primljenih na određeno vreme (što će im izbiti iz glave 'nezgodne' ideje). U ovoj nameri imaju prećutnu saglasnost države kojoj trebaju pare (i to što pre). Radnici, suočenim sa bednim i neredovnim zaradama, otaljavaju i zabušavaju, narodski rečeno da 'pilićare'; oni bi radili bolje kad bi im dali dobre plate ali pošto to nije moguće - što bi se trudili? U očekivanju da se nešto desi prolaze im dani i godine, sve do neminovnog i neslavnog kraja u redu nezaposlenih. Time se krug zatvara i, čini se, izlaza nema. Što je još gore, mnogima ovo stanje odgovara. Gazdama jer su firme kupili jeftino i, kada ih zatvore, biće na dobiti: kapital su legalizovali, vrednost firme (objekata, mašina i vozila) najčešće premašuje ono što su platili. Država tj garnitura na vlasti ovakvim stanjem dokazuje da je sve otvoreno za tržišnu utakmicu i strana ulaganja, da je sve transparentno, da nema lažne socijale itd. itd. Na stranu to što 'otvorenog tržišta' nema nigde pa ni u svetom nam cilju Evropskoj zajednici, da se niko ne 'ubi' da uloži u državu koja ni Ustav nema, da svuda obična raja ima makar minimalna prava da živi, da u normalnoj ekonomiji loše firme propadaju ali se brzo otvaraju nove itd itd. Ali, o tome će misliti nova garnitura, ona što je sada u foteljama ubi se od političkih EPP magli i obmana kako bi ostala gde je, dok u potaji zgrće onaj jeftini kapital propalih firmi da bi na njemu gradila svoje imperije. Rezultat: velike ribe su zadovoljne, i one malo manje su zadovolje. Samo sitne ribe 'pljuckavice' grbave kičmu i zevaju u prazno.
I, što bi rekao Černiševski «Šta da se radi?»
    Raditi bez plate, kidati živce bez nade da će biti bolje, svakodnevica je većine radnika u zemlji Srbiji. Saterani u čošak oni, najčešće sredovečni i sa srednjom školom, nemaju gde da odu jer su dobra mesta zauzeta a sa lošeg ići na gore i nije neka trgovina. Oni apatično trpe sve što im država i gazde u svojoj (ne)milosti serviraju; ako se i nadaju nečemu to je da će se kad-tad dokopati penzije. Najčešći otpor maltretiranju ostaje zabušavanje (logika 'niko ne moža tako malo da me plati...'). Nerazumevanje tekućih dešavanja slaže se na bojažljivost i neodlučnost i spremnost da se sluša ono što kažu oni 'od gore' (pošto im niko drugi ništa ne kaže). To što se time odriču sopstvenog samopoštovanja, bagatelizuju svoj rad i budućnost, kategorije su o kojima se ne razmišlja. Rečju, pravi ljudi za prvobitnu akumiulaciju kapitala i ostale rabote u kojima se otima od slabijih. Istorija, međutim, kaže da je akumulacija odavno završena u svetu, da se zna ko je izvukao deblji kraj i šta sledi dalje. Zna se i da je pre vek i kusur godina postavljena teza o prerastanju radničke klase iz klase 'po sebi' u klasu 'za sebe' što znači da je za radnike nužno da se samoorganizuju kako bi se zaštitili. U tom cilju osnivani su sindikati. Ima ih i kod nas ali čemu služe? Istina, oni se po medijima kao nešto bune, kao nešto predlažu, kao prete i - ništa. Pogleda li se malo bolje lako se uočava da sindikat u firmama radi po principu incidenta: ćuti se sve dok ne zaškripi a onda - evo sindikalaca da drže govore, mudruju i mire; izvan firmi, na nivou opštinskih i ostalih sindikalnih organizacija (koje bi trebale da vode i poučavaju 'bazu') sve je popunjeno proverenim kadrovima koji su radili i u socijalizama i veselih podela zimnice; takvima je glavna briga da  krckaju godine do penzije a ne da rade za dobrobit radnika koji ih plaćaju. Poneko saopštenje, paradiranje na TV debatama, protestne šetnje - to je repertoar sindikata. Sindikalnoj birokratskoj strukturi ne odgovara, kao ni gazdama i državi, da se 'talasa'. Ne odgovara im da se radnici organizuju kao snaga koja se pita o funkcionisanju društva pa, ako treba, i pokazuje zube jer, u tom slučaju se 'nešto' mora pomaći iz fotelje. Jedini svetli ali usamljeni primeri sindikalne borbe su prosvetari i zaposleni u zdravstvu; njihovi štrajkovi pokazuju da sindikat može da pomogne radnicima. Da postoje i drugi putevi dokazuje i plakat koji je osvanuo po većim gradovima Srbije u vreme poslednjih izbora i na kome je stajalo «RADNIČKA KLASA NE GLASA». To je otvoren, jasan stav nemirenja sa političkim igrankama u kojima radnici izvlače deblji kraj, otvorena konfrontacija sa deklarativnim šašoljenjem birača sve dok ne daju glas, nakon čega se ili zastranjuje u nedefinisane vode nacionalnih interesa ili u tehnokratsko vladanje dok se radnicima velikodušno ostavlja da istrpe sve što im se servira u ime opšteg dobra. Naravno, ni stari ni novi sindikati nisu smeli ni da se izjasne o ovoj poruci a kamoli da je prihvate (jer bi time priznali da je sve što su do tada radili zamajavanje radnika). Odbijanjem da radništvo promovišu u aktivnu snagu na tekućoj društvenoj sceni sindikalci su otkrili za koga (i protiv koga) rade. Ovakvo ponašanje potvrđuje da u Srbiji postoje tri stuba (država, gazde i sindikati) između kojih je (budimo malo slikoviti) razapeto radništvo (a sa njim i dobar deo stanovništva) kome preostaje samo da čeka da mu udele milostinju ili da mu prekrate muke.

0 komentara:

Постави коментар

top