IN MEMORIAM: DRAGI BUGARČIĆ (1948 - 2024)


Dragi Bugarčić
u svojim je pričama i romanima stvorio ogledalo za svet u kome je živeo on i oni koji su u tu bili ranije i ostavio ga za ugled i opomenu onima koji će u njemu postojati u vremenima koja dolaze. U literaturu ušao vrlo mlad ali već izgrađen i samosvojan, 1966. godine pričom “Vašarište” da bi 1970. godine objavio čak dve knjige, zbirku priča “Semenkare” i roman “Sparina”. Odziv na njegovu prozu bio je silan – 1972. godine zastupljen je u znamenitoj i značajnoj antologiji Ljubiše Jeremića “Nova srpska pripovetka”. Književno napredovanje u tematskoj raznolikosti i stilu nastavljeno je do 1979. nakon koje je usledila tišina duga petnaest godina! Ali, pošto je 1994. godine objavio roman “Strah”, Bugarčić više nije stajao sa pisanjem i objavljivanjem sve do svog poslednjeg dana. U bezmalo šest decenija književnog rada iscrtao je veliki književno-geografsko-istorijsko-filzofski krug koji itekako zaslužuje posvećenu čitalačku i kritičarsku pažnju.
            Početna, krajnja i težišna tačka literarnih svetova Dragog Bugarčića je banatska palanka Roševo (Mesićgrad) odnosno “lepa varoš Vršac”, pritisnuta ravnicom i vetrovima, ponajpre košavom, koji donose sparinu ili sibirsku hladnoću. U njoj najpre stasava posleratna generacija dečaka na razmeđi sećanja na bezbrižno dečaštvo, igre, školu, knjige i stripove i momačkih šetnji korzoom, fudbalskih utakmica, dokonih ili vatrenih rasprava, devojaka i bioskopskih predstava. Njihove želje i snovi sudaraju se sa siromaštvom i teskobom male zajednice. Nekolicina momaka odlazi na “privremeni rad u inostranstvo”, u Austriju, pa dalje u Nemačku. Na ulicama velegrada ili besprekornih varošica, bivši se vragolani prašnjavih sokaka i velikih očiju, sudaraju sa svetom koji skupo prodaje sjaj i zadovoljstava i nema milosti prema kolebljivcima ili sitnim manguplucima. Tamo ništa nije besplatno ili na veresiju. Primamljeni bleštavilom ali nesposobni da preskoče i zaborave svoje korene, mladi tragači za boljim življenjem, “gastarbajteri”, tavore u iznajmljenim sobama, kuju planove za unosan biznis ili za povratak kući, odustaju od njih i potucaju se od jednog do drugog dana koji se nižu u godine i decenije. Bugarčić je, kao ni jedan drugi srpski pisac, uronio u svetove savremenih pečalbara koji su “trbuhom za kruhom” i “očima za sjajem” otišli iz rodnih krajeva u svet obećanog Raja. Prizori kulturoloških sukoba došljaka-varvara i visokourbanizovane kapitalističke civilizacije (koja tone u stagnaciju i dekadenciju), rasprostrti na stranicama Bugarčićevih romana i priča, oslikani jarkim pripovedačkim bojama, plene čitalačku pažnju, bilo da se posmatraju pojedinačno ili, što je primerenije, kao celina dela ovog tematskog usmerenja; kroz romane šetaju, kao protagonisti ili sporedne ličnosti, stalni antijunaci, kakav je lažni zastavnik Zaharije Kuzmanović, odrastajući i stareći na njihovim stranicama. Konačno, “gastarbajteri” postaju tek razočarane ljušture nevoljnika koji nisu našli ni sreću ni mir, koji su proćerdali mladalačke snove i ideale a da, istovremeno, nisu uspeli da se uklope u bogate svetove u kojima su ostavili svoje najbolje godine.
            Šireći spisateljsku vizuru Bugarčić je doticao i dešavanja, kakva su na primer protesti protiv režima Slobodana Miloševića, aktuelna u vremenu nastanka svojih romana i iznosio svoje stavove protiv tiranije da bi, u nekoliko poslednjih knjiga, razotkrio i, kroz sudbine učesnika, opisao stradanja nedužnih vršačkih švaba-starosedelaca i mehanizme kojima je vlast par decenija uspevala da zataška pa čak i pravda ove zločine. Tako su se Bugarčićevi svetovi rasprostrli iz sadašnjosti, sagledane iz vizure stvarnosne-crnotalasne proze, u minule dane da tamo pronađu korene zla čija se kob prenela i na one koji su tada bili deca a naplata neskrivljenih dugova, jer se ništa doveka ne može kriti, čeka i generacije koje tek pristižu. Sred talasa prošlosti i bura sadašnjosti kreće se i sam autor, otkriva korene svojih ideja, tehnike njihove realizacije, komunicira sa savremenicima i sabraćom po peru, vodi razgovore sa svojim velikim učiteljima-uzorima Vaskom Popom, Milom Dorom, Ervinom Marešom i Borilavom Radovičem. Njegove slike i jezičke bravure i dalje su pune jakih senzacija, potmule zapitanosti i slutnji na koje se nastavljaju učene reči i zaključci znalaca i poštovalaca pisane reči kojoj je i Bugarčić podredio i posvetio svoj život, svoje intelektualne snage i delovanja.
            Za Dragim Bugarčićem ostaje biblioteka knjiga koje će sačekati neke nove generacije kritičara da ih procene i iskažu uvažavanje prema njihovoj valjanosti; te će knjige dočekati i radoznale čitaoce spremne da urone u svetove realnije od instantne stvarnosti koju sada svi živimo, voljne da pročitaju knjige iz kojih će spoznati istinski sjaj i neumitnu bedu svekolikog ljudskog postojanja u svim vremenima i na svim meridijanima a ne samo u lepoj varoši pod kulom.


Fundamentalni posmatrač, Ilija Bakić, bibliofilsko izdanje. Napisano pre tridesetak godina, objavljeno tek sad. Čini deo vrlo neformalne trilogije eksperimentalnih romana (svaki može da se čita kao zasebno delo); preostala dva su Novi Vavilon (istovremeno vrlo mračan i neverovatno duhovit; meni omiljen Bakićev roman) i Perfektni perfekt (nažalost, nisam ga još čitala).

U romanu pratimo Vektora, mutnog lika koji dospeva na svemirsku stanicu kod nenaseljene planete u nekakvoj svemirskoj bestragiji, i njegove bizarne susrete, pomalo kafkijanske, pomalo nalik na Golaća na urvini Strugackih, sa stanovnicima te stanice. I birokratijom. Mnogo zbunjujuće birokratije. I kroz te susrete naslućujemo da osvajanje svemira nije uopšte onako glamurozno kako to ljudi zamišljaju, da dosta nekadašnjih osvajača svemira završi tako po bestragijama bez ikakve perspektive; a istovremeno, naslućujemo i neobičnu subkulturu koja se razvija na toj stanici.

I tu je, naravno, sudar dva potpuno različita sveta.

I sve to kroz eksperimentalnu prozu, fragmente, slutnje, pripovedača ne uvek pri čistoj svesti, na mestu gde je čak i nešto obično podrazumevano poput kontinuiteta dovedeno pod znak pitanja.

Preporuke.

https://ivanamilakovic.wordpress.com/2024/02/03/procitano-u-januaru-2024-godine-deo-prvi/



Bibliofilsko izdanje, 30 godina nakon nastanka. Prethodno objavljeno 2013. godine u časopisu Unus Mundus br. 45. 2021. godine prvi put izašlo kao samostalno izdanje. Deo vrlo neformalne trilogije eksperimentalnih romana (svaki može da se čita kao zasebno delo); preostala dva su Novi Vavilon (meni omiljeno Bakićevo delo) i Fundamentalni posmatrač.

Od ta tri romana, Perfektni perfekt mi je bio najizazovniji za praćenje, zbog izrazito fragmentarne strukture, istovremenim dešavanjima na više nivoa (što fizičkih, što mentalnih), plus ubačenim likovnim elementima. Što je i bio cilj eksperimenta u ova tri romana: videti koliko daleko može da se ode sa eksperimentalnim tehnikama a da roman i dalje može da se prati.

(Eksperiment je definitivno uspeo, sva tri romana mogu da se prate bez problema, samo se treba navići)

Što se radnje tiče, isprva vam se čini da pratite zgode i nezgode nekoga na odsluženju obaveznog vojnog roka u staroj Jugoslaviji, sa sve nedostatkom higijene, požarstvima, birokratijom, vežbanjem na terenu, snalaženjem sa ovim i onim, pokušajima da se u sve to uklopi i pisanje… Međutim, kako roman odmiče, shvatate prvo da je to sa vojskom maaalko intenzivnije nego što biste očekivali, a zatim postaje jasno i da se radi o futurističkom društvu gde vojsku služe svi, i muškarci i žene, ne što ima rata, nego za svaki slučaj. I to služenje vojske traje od dvadesete do četrdesete godine života (ništa od navedenog nisu spojleri, ionako je stvar u eksperimentu). I naš nesrećni protagonista pokušava da se snađe u tome, a kao da se sve raspada, uključujući i njega samog…

Roman vredan pažnje. Preporuke.

https://ivanamilakovic.wordpress.com/2024/02/13/perfektni-perfekt-ilija-bakic/

 

 



 


 


Danilo Milošev (1963), mnogo poznatiji po pseudonimu Wostok, spada među najznačajnije stvaraoce domaćeg andergraund stripa (ili alternativnog odnosno autorskog stripa). Prisutan je na ovdašnjoj andergraund strip sceni od njenih početaka – pa bi još tačnije bilo reči da je jedan od njenih stvaralaca – ranih 1990-tih (u nekoj državi drugog imena). Od tada do danas, dakle pune tri decenije Wostok intenzivno stvara: crta i piše stripove, sarađuje sa brojnim umetnicima (od svoje ćerke Lole, najmlađe svetske strip crtačice – a počela je sa 4 godine, svoga oca Boće, brata DJ Zlog, preko bezbroj crtača od kojih su neki postali značajna imena dok su drugi potonuli u anonimnost), snima niskobudžetne filmove, organizuje strip susrete i radionice; istovremeno izdaje svoj fanzin „Krpelj“, objavljuje knjige širom sveta, svira u bendu „Tehno muda“... Wostokova inspiracija i radna energija su nepresušni, večito u traganju za novim senzacijama i provokacijama svakodnevnog malograđanskog trajanja sa pripadajućim (ne)moralom i sistemom (bez)vrednosti (možda najbolje oličenim u naslovu filma Mikloša Jančoa „Privatni poroci – javne vrline“). Stalna provokacija i sumnja u „večite istine“ i „modele za ugled“ karakterišu njegove stripove. Uprkos subverzivnoj provokativnosti koja nije omiljena kod većine glavnotokovskih izdavača Wostok je uspeo da publikuje (ovde i u svetu) zavidan broj strip albuma a njegov najčešći domaći izdavač je Studentski kulturni centar Novog Sada koga vodi Jovan Gvero, takođe naklonjen novotarijama i alternativi. Najnovija strip knjiga proistekla iz ove saradnje je delo pod provokativnim naslovom „Život posle smrti“; naslov sugeriše religijske konotacije ali Wostok se, kao i obično, ne oseća obaveznim da ispuni tuđa očekivanja. Knjiga, na 104 stranice, sadrži 40-tak segmenata, od kraćih stripova do onih na jednoj tabli, koji su nastajali u dužem periodu i „pokrivaju“ različita autorova tematska interesovanja. Dobar deo stripova, koji slede posle reprinta intervjua koji je Wostok 1994.g. dao Aleksandru Zografu za dnevni list „Borba“! (i u kome govori o svojim počecima, inspiracijama, crtačkim tehnikama...), rađen je po literarnim predlošcima i inspirisan ponajviše pričama Kafke odnosno pričama Borhesa i Nabora Devolca na koje se nastavljaju: afrička narodna bajka, poezija Vaska Pope te, kao reference iz popularne buntovne rok’n’rol subkulture, pesme Jana Kertisa, grupa „Mizar“, „Sturdžis“, „Husker Du“, „Džoj Divižn“ ali i odabrani biseri novokomponovanih folk pesama... U svakom od predložaka Wostok otkriva posebni ugao oneobičavanja realnosti, njenog izvitoperenja u krajnje bizarne vizuelne senzacije koje su korak u stranu od standardnog, rutinskog gledanja (bez razumevanja) a u kojima se okruženje i akteri svode na karikature, neretko namerno karikirane ili se čitava (nad)realnost pomera u veštački svet maskiranih spodoba u pročišćenim, artificijelno zloslutnim pejzažima. Začudnost i vizuelna provokacija nisu sami sebi cilj već su u funkciji razotkrivanja izopačenosti obrazaca na kojima se temelje svet a koje ljudi prihvataju „zdravo za gotovo“. Apsurdnost priča i njihovih poenti bolno se potcrtava grotesknim licima i telima sa čudnim deformitetima smeštenim u (ne)očekivane međusobne odnose. Wostok nimalo nije nežan prema tom okruženju „ružnih, prljavih i zlih“ (bili oni sasvim mali ljudi ili moćni političari) ali ne prelazi granicu koja vodi u pamflete i moralizatorstvo. On, kao nekakav stripovski Brojgel, samo beleži ono što vidi. Ni u svojim samostalnim pričama Wostok ne „beži“ od frustriranosti i besprizornosti aktera koje, pak, efektno (i urnebesno) spaja sa opštim mestima nacionalnih mentaliteta i podrazumevanih epskih elemenata (sve sa obaveznim ponosnim brkatim đetićima).

            Kao što je raznovrstan, svež i intrigantan u pričama Wostok je jednako atraktivan i u crtežu. Knjiga „Život posle smrti“ primer je bogate raznovrsnosti jedne od njegovih grafičkih linija, pored one koja neguje rudimentarni, „dečiji“ crtež odnosno „novoprimitivistički crtež“; ovde znatiželjni čitalac/gledalac biva zatečen oštrim kjaroskuro sudarima crnih površina sa čistom belinom između kojih su često guste mreže linija, statičnim postavkama koje sugerišu dozu pompeznosti i teatralnosti u sasvim neočekivanim prilikama. Isto su tako zloslutne prilike sa maskama, ogrnute dugim plaštevima smeštene uz likove vragolastih, mačaka sa naočarima, vampira ili lutaka nalik Pinokiju; sukobi se sasvim neočekivano rešavaju ispucavanjem iz bazuka dok odasvud vire izbuljene oči i isukani noževi... Taj neverovatni koloplet crtačkih bravura pojačava već pominjanu začudnost i oneobičavanje događaja, prostora i vremena tvoreći samosvojnu igrariju, visoko stilizovanu, maniristički preciznu i dosledno sprovođenu tako da zavodi pogled i budi pregršt asocijacija.
            Rečju, strip zbirka „Život posle smrti“ Danila Miloševa Wostoka potvrđuje njegovu jedinstvenu umetničku ličnost koja, kao retko koja u predelima 9. umetnosti, ume da spoji trivijalno i uzvišeno, prizemno i produhovljeno, nudeći čitaocima neponovljive uzlete i umetničke senzacije.
            („Dnevnik“, 2024.)

FUNDAMENTALNI POSMATRAČ - ILIJA BAKIĆ, 2023.

 





 

Hronika mačjeg škrabala

Ivana Milaković – priče, inspiracija, knjige, pisanje…

Facebook


 Vilijam Gibson ili Fragmentarni pogled na kiber-pank, Ilija Bakić, Kulturni centar Vojvodine „Miloš Crnjanski“. Brošura, da ne očekujete neko obimno delo. Eseji koje je Bakić tokom godina pisao o Gibsonu i kiberpanku, kako je sve to krenulo (silovito), ko se sve bavio kiberpankom i kako, koje su bile rekacije, kako se sve dalje razvijalo… Plus dosta toga vrlo konkretnog, kroz priču o Gibsonovim trilogijama, uključujući i onu najnoviju koja još uvek nije dovršena.

 

Vrlo informativno i interesantno, kako za ljubitelje kiberpanka, tako i za one koji se sa ovim podžanrom naučne fantastike još nisu upoznali, a zainteresovani su (ili će tek da se zainteresuju).

 

https://ivanamilakovic.wordpress.com/2024/01/14/procitano-u-decembru-2023-godine/

 

 

 

 


            U galeriji najpopularnijih stripovskih super junaka redovno se, već decenijama, pojavljuje i jedan uljez! To je Betmen. Svi poštovaoci čoveka-šišmiša znaju da on nije nadčovek ali ga većina ipak doživljavao kao takvog. Da li je to zbog impozantnog kostima, svakovrsnih „gedžeta“ na čelu sa „opakim“ Betmobilom, koje koristi protiv svojih manje i više bizarnih neprijatelja, tek, Betmen je bio i ostao svojevrsni samoproizvedeni ljudski supermen; uostalom, u jednoj od svojih inkarnacija on se družio i tukao sa originalnim Supermenom koji, ako ćemo pravo, i nije čovek već vanzemaljac koji, ko će ga znati zašto, liči na obične zemljane. Kako god bilo da bilo, Betmen se pojavio 1939. godine na stranica „Detektivskih stripova“ („Detectiv comics“ - DC) kao zajedničko delo crtača Boba Kejna i scenariste Bila Fingera, momaka koji su u ovaj lik smestili svoje ideje o tajanstvenom osvetniku u megalopolisu (a kao primere za ugled su imali vestern osvetnika „Zorooa“ i urbanog osvetnika „Senku“; oba uzora, u međuvremenu, poprilično je prekrila prašina). Betmen je, dakle, pre i posle svega upravo to – osvetnik. Kao dečak on je prisustvovao ubistvo svojih roditelja sa kojima se vraćao iz bioskopa; sitan kriminalac hteo je da ih opljačka ali su stvari pošle po zlu i mali Brus Vejn je postao siroče. Sve što je nadalje, pošto je odrastao pod budnim okom batlera Alfreda, Brus Vejn radio, kao uspešni biznismen i bogataš, bilo je da, kao dobrotvor, pomaže zajednici svojim donacijama i projektima; kao maskirani Betmen, čija je baza u dubokoj pećini sa pravim slepim miševima, on je neumorno čistio ulice Gotama od pljačkaša, siledžija, nasilnih ludaka... U tome mu pomaže dečak Robin kao i, povremeno, kad joj je to po volji, Betdevojka. Glavni Betmenovi neprijatelji su egzotično-fatalni Džoker, Pingvin, Zagonetač, Otrovni bršljan, Gospodin Ledeni, Dva lica, koji sami i sa svojim bandama prete da izazovu haos i unište uzavreli Gotam.
            Betmenov izdavač „DC“ je, prateći svog najvećeg strip konkurenta „Marvela“, održavao serijal zamenjujući stare autore novima koji su, opet, donosili svež senzibilitet na krilima koga i u ime koga je Betmen preživeo mnoštvo reinkarnacija u različitim, manje ili više kompatibilnim, rukavcima osnovne priče. Ove su transformacije izuzetno dobro prihvaćene od novih generacija čitalaca koje su tražile atraktivne junake neopterećene dosadnom prošlošću; na strip formu nadovezale su se, još od 1940-tih radio i TV serije odnosno celovečernju, visokobudžetni filmovi. Betmen je u Novi milenijum ušao kao širom sveta prepoznata ikona popularne kulture koja još nije za bacanje, odnosno koja ima šta da ponudi znatiželjnim konzumentima različitih medija.
            Iz bogate ponude stripova o Betmenu agilna „Čarobna knjiga“ je u svojoj biblioteci „DC gold hot - Kolekcija najnovijih izabranih priča iz DC multiverzuma“ ljubiteljima ponudila album „Betmen: Noć mračnog viteza“ autora Džoka; reč je o mini seriji u tri nastavka, originalno objavljenoj 2022. godine koju je u potpunosti osmislio i nacrtao Džok, što je umetničko ime Marka Simpsona (1972), prekaljenog crtača i ilustratora naslovnih strana, koji je karijeru započeo u legendarnom magazinu „2000 AD“ i nastavio da radi za „DC“, „Marvel“. Džok je prepoznatljiv po raskošnom crtežu, neobičnom kadriranju i netipičnom, ambicioznom korišćenju boja.
            Osnovna priča „Betmena: Noći mračnog viteza“ je obećavajuće intrigantna: metaljudskog superzlikovca poznatog kao EMP potrebno je, tokom noći, premestiti iz „Arkam“ ludnice, u kojoj je zatvoren u specijalnu privremenu zatvorsku ćeliju (koja ga „smiruje“ izolujući ga od svih oblika energija kojima se EMP hrani) u stalnu ćeliju u zatvoru „Blekgejt“. Sve je to smislila Vaskezova, ambiciozna političarka iz Zatvorskog biroa koja je ljuti protivnik Gordona, komesara policije i Betmena koga smatra zločincem. Povorka policijskih vozila, u kojoj je i faradejski kombi sa EMP-om, mora da prođe kroz ceo Gotam da bi stigla do zatvora. Betmen će takođe pratiti kolonu. Očekuje se da put, uz jako obezbeđenje, prođe glatko mada se pretpostavlja da EMP-ova banda hteti da oslobodi svog šefa dok bi neke druge bande mogle da požele da se osvete EMP-u. Naravno, ono što može da krene naopako krenuće u najgorem mogućem smeru...
            EMP, oslobođen i konfuzan, i ranjeni Betmen, beže kroz grad u kome nema struje niti efikasnih snaga reda a proganjaju ih sve moguće bande i čudovišta podzemlja. Put je iskušenje za sve, od zlikovca i osvetnika do nadobudne političarke; svako od njih ima svoje dileme i ranjiva mesta iz prošlosti, ambicije i strahove. Pitanje je samo šta je svako od njih spreman da žrtvuje u ime svojih ciljeva...
            Sve zamešateljstvo, od pretećeg grada u mraku, svakovrsnih kreatura i fizičkog nasilja do oštrih svađa, daju mogućnost da se Džok crtački i koloristički razmaše. Table su dinamične, neogranične belim okvirima na ivicama strana, grube slike su neobuzdane u predstavljaju udaraca, razbijanja, lomljenja struktura i kidanja tkiva, prštanja krvi u dubokom mraku ili zloslutnim senkama... Vratolomna likovna razuzdanost ostavlja čitaoce bez daha darujući im utisak da se nalaze na licu mesta, u središtu brutalnih dešavanja. Reči i slike srasle su i nemoguće ih je odvojiti jer daju sasvim novi kvalitet koji prevazilazi njihove pojedinačne vrednosti. Otuda je album „Betmen: Noć mračnog viteza“ kompaktna celina visokog energetskog naboja koja traži predanog čitaoca koji će je pratiti širom otvorenih očiju.

 

https://medjutim.dnk.org.rs/betmen-u-raskosnoj-vizuelnoj-bombi-prikaz-strip-albuma-noc-mracnog-viteza/

 


Marko Stojanović znan je, u poslednjih par decenija, svim poznavaocima strip (ne)prilika na ovim prostorima; on je posvećeni, uporni i tvrdoglavi strip autor, agilni organizator i promoter, najpoznatiji kao ključna figura stvaralačkog tima strip serijala “Vekovnici”. Stojanović, koji je serijal preko “staza i bogaza” uveo u drugu deceniju postojanja, sa trenutnim skorom od 13 albuma, zamislio je “Vekovnike” kao serijal koji će izlaziti u “Politikinom zabavniku” (nedeljniku koji, činilo se, “sigurno” objavljuje stripove) i započeo tu avanturu 2007.g. da bi, zbog neprilika i nerazumevanja, projekat prisilno “premestio” u albumski format uz pojavljivanja u strip periodici u Srbiji i okolnim državama; tako su “Vekovnici” (i njihov “spin off” serijal “Beskrvni”) postali samosvojna kategorija na savremenoj nam strip sceni odnosno ExYu i Balkanski strip događaj/senzacija. Druga karakteristika serijala je timski crtački rad: Stojanović je za svaki album angažovao više crtača koju su crtali pojedine segmente priče čime je oneobičio svaku epizodu drugačijim likovno-estetičkim tonom a šire gledano predstavio lepezu aktivnih crtača sa ovih prostora. Kako je vreme proticalo a broj albuma rastao pojavila se potreba i za integralnim izdanjem, kategorijom koja je u domaćem stripu izuzetno retka za razliku od (belo)svetske izdavačke prakse da se stare epizode nekog uspešnog serijala štampaju u luksuznim izdanjima čime se zadovoljava potražnja za rasprodatim albumima a celokupnom serijalu priznaje status zapaženog dela 9. umetnosti. Dakle, od 2020. godine znatiželjni čitaoci, u tvrdim koricama sa prepoznatljivim logom “Vekovnika”, mogu čitati “Integrale” koji sadrže po dva albuma ovog serijala. Treći integral sadrži albume ”Duhovi u boci” i “Čudovišta”, originalno objavljene 2012. i 2013. godine i koje nastavljaju priču smeštenu u realnost alternativne Evrope XVIII veka u kojoj, u “civilizovanom” delu, caruju vampiri dok u “divljim” delovima žive i druga bizarna bića iz legendi i mitova. Na toj jarkoj i zavodljivoj sceni sreću se dva junaka: vampir Čen koji je u sukobu sa svojom sabraćom i prgavi, besmrtni Kraljević Marko koji već 400 godina vodi svoje ratove. Mada su im koreni slični ova dvojica su krajnje suprotnosti: vampiri su koliko-toliko kultivisani (ali zbog toga nisu ništa manje krvoločni i zli) dok je Marko varvarin koji se ne može kontrolisati. Prijateljstvo Čena i Marka razvija se kroz ispomaganje, zadirkivanja i povremene sukobe. Oni, posle svakovrsnih peripetija, dobijaju mapu (predstojeće apokalipse) koje, po svaku cenu, žele da se dokopaju predstavnici raznorodnih verzija/doživljaja sveta, od animalnog misticizma do vanvremene ezoterije i religijskog fanatizma (psoglavci, živa vatra, elitne ubice vampiri, tajanstveni krstaši vere). U “Duhovima u boci” Marko i Čen plove prema severnom polu koji je odredište mape nesvesni sukoba među mitskim žiteljima okeana; kroz priču Dukljana, cara vodenjaka, saznajemo za fantastičnu avanturu Marka, Relje i Miloša u začaranoj šumi usred srednjevekovne Srbije. Dukljan se odriče osvete pa Marko i Čen nastavljaju plovidbu prema severnom polu dok, u epizodi “Čudovišta”, led ne okuje brod na kome su, pored posade, misionari i avanturistkinja ledi Aleksandra kao i, na santi pronađeni, brodolomnik za koga se ispostavlja da je doktor Viktor Frankenštajn! Njegova priča, o potrazi za čudovištem koje je napravio, prepliće se sa pokušajima da se otme mapa i spreči da ona bude ostavljana na označenom mestu. Posle napada grupe Eskima i ubistva dr. Franknštajna, Marko pokušava da otkrije ko je ubica (Čen je teško bolestan). Prekasno će saznati da misionari nisu ono za šta se predstavljaju ali i otkriti da je ledi Aleksandra u stvari Alea, amazonska ratnica i strastvena žena. U neverovatnom finalu, u večitom se ledu otvara džinovsko oko a Frankenštajnovo čudovište se bori sa ubicom svog tvorca. Led puca, mapa nestaje ali avanturama tu nije kraj…
            Stojanović se nadahnuto poigrava narodnim predanjima i fantazijskim žanrovima (epska fantastika, horor), uz dobrodošlu dozu istoriografske mistifikacije i pozivanja na popularnu kulturu XX veka. U opšti smer pripovedanja on unesi i događaje iz prošlosti junaka čime njihove pojave dobijaju na punoći kao i, u kratkim pričicama na kraju albuma, dodatna pojašnjenja pojave nekih likova. Složenost čitavog epa (ili sage) potenciran je različitim crtačkim manirima (Bora Grbić, Marko Nikolić, Nikola Matković, Dalibor Talajić, Nebojša Pejić, Mijat Mijatović, Goran Sudžuka) i kolorističkim paletama (Vladimir Aleksić, Ozren Miždalo, Vladimir Popov, Mijat Mijatović); utisak je zaokružen i nadahnutim, analitičkim esejima iz pera Miodraga Danilovića.
            Rečju, i ovim albumom potvrđuje se (sada već sa decenijske distance) da su “Vekovnici” ambiciozno, valjano osmišljeno i nadahnuto realizovano delo 9. umetnosti kome svakako treba posvetiti dužnu pažnju.

 

          (“Dnevnik”, 2023.)

 


top