Pisci Stanković, Pešić i Bošnjak već su se okušavali u zajedničkom radu: kao trio napisali su seriju pretežno parodijskih SF priča pod naslovom „Hronike o Hloygeu“. Nakon više od 15 godina okupili su se oko novog projekta imena „Terra Marginalis“. Knjigu čine tri osnovne celine te apendix-i, tekstualni i slikovni. Prvi segment, naslovljen kao i knjiga, priča je koja se žanrovski može odrediti kao mešavina SF i epske fantastike. U neko postapokaliptičko vreme trojica junaka odlaze u nepoznato ne bi li pronašli blagodetno seme Zlatne lipe koja uklanja zagađenje i obnavlja zemlju i vazduh. Pisana u maniru dela mača i magije, sa pripadajućim silama Zla i Dobra, priča zadržava distancu prema odabranom obrascu odnosno spremna je da ga karikira. Druga celina, „Basne“, sastavljena je od desetak alegorijskih priča koje prate formulu basne, sa pripadajućim naravoučenijima, ali ih autori počesto koriste da bi se u obrazac ugradili „strani“ elementi zen ili apsurdističkih dilema i poruka. Stoga dogodovštine Lava, Kameleona, Koprive ili Sekire nemaju jednosmerno poučni zaključak već, zajedno sa zgodama Tajsona i Alise ili Rata (i jednom poemom), uvode čitaoca u specifičan pogled na svet zvan – marginalizam. Razjašnjenja ovakvog svetonazora nastavljaju se u „Dnevniku marginaliste“, najdužem segmentu knjige. Beleške „suptilnog“ pojedinca u negostoljubivom okruženju služenja vojnog roka postupno razvijaju sistem odbrambenog ponašanja prema spoljnom svetu koji se ogleda u samodisciplini što uvodi u stanje rezervisanosti i neučestvovanja u teroru konformističke grupe te hedonističkih uživanja u sitnicama, a sve u cilju očuvanja mentalne čistote. Udruživanjem (samo)svesnih pojedinaca u (samo)dovoljne grupe i marginalističko društvo put je za ostvarivanje trajnog, neostvarenog ideala humanista – Utopije, u kojoj su izmireni principi dobrobiti zajednice i njenih članova. Terra marginalis ili Realna Utopija (što je i podnaslov knjige), po zamisli Fastera, Radera i Hagera, nalazi(će) se, sudeći po kartama i fotografijama iz dodatka, u Deliblatskoj peščari, na Novom Zelandu i u regiji Sredozemno-Crno more.
Filozofska dela na temu Utopije deo su, u sadašnje svenihilističko vreme, anahrone tradicije. Stoga posezanje za ovim i ovakvim modelom može biti smatrano intelektualno zanimljivom i zavodljivom postmodernističkom igrarijom i stilskom vežbom, uz razumljivi samosvesni odmak. Potvrđuju rečeno i pominjani dijalozi sa žanrovskim pričama, basnama i dnevnikom te pseudodokumentaristički foto dokaz (i u Morovom delu nalazimo kartu slavnog ostrva). Uverljivost marginalističkog koncepta-recepta samo dodatno potvrđuje uspešnost vežbe iz „treniranja“ Utopije. Fagmentalistička konstrukcija knjige dozvoljava i nekoliko mogućih sklapanja celine priče, bilo da je svaka relativno nezavisna u okviru teme, nastala tako što je svaki pisac, iz svog ugla, varirao zadatak ili da su SF priča i basne rezultat vojnikovih eksperimenata u bežaju od represije u druge sfere. 
Kako bilo da bilo, „Terra Marginalis“ se ispostalvja kao zanimljiv literarni projekat i produkt, krajnje atipičan na ovdašnjoj književnoj sceni.

(„Nedeljni Dnevnik“ br.113, 1998.)

0 komentara:

Постави коментар

top