Pandemija Kovida19 unela je mnoštvo neočekivanih promena u dosadašnji svakodnevni život; svakovrsna nametnuta ograničenja izazvala su i brojne reakcije, odnosno niz pokušaja da se pomogne u prevazilaženju teškoća. Rukovodeći se željom da svojim čitaocima koliko-toliko olakšaju zatvorenost u četiri zida, mnogi svetski izdavači na matičnim sajtovima „otvorili“ su svoja izdanja za besplatno čitanje i skidanje što je naišlo na pozitivne reakcije ljubitelja literature. Među retkim domaćim kućama koje su sledile ovakve akcije je i izdavač „Besna kobila“ koji je zainteresovanima ponudio par svojih strip albuma iz skorije produkcije. U toj respektabilnoj ponudi pažnju svakako privlači grafička novela „Korporativni Pandemonijum“, scenariste Zorana Penevskog (1967) i crtača Aleksandra Zolotića (1987), koja je zaslužila Nagradu Udruženja likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije za strip izdanje 2014. godine. Reč je svakako jedinstvenom primeru suptilnog spoja slike i reči sa odista spektakularnim rezultatom. Penevski vešto gradi priču interesantnu i mladima i odraslima koja preispituje temeljne civilizacijske pojmove slobode i terora ali i odrastanja i socijalizacije svake jedinke. Zaveden arhetipskim prizorom čoveka koji leti dečak pokušava da ostvari svoju fiksaciju dobrovoljno pristupajući moćnoj organizaciji koja ga obrazuje i obučava; pitomac zdušno i savesno izvršava poverene mu zadatke veran proklamovanim ciljevima i romantičnim vizijama žrtvovanja zarad odbrane od zveri koje prete zajednici Korporopolisa. Čak ni simpatije prema devojčici Hildi neće pokolebati dečaka da nadležnima prijavi njene prestupe mada su takvi postupci bili njen jedini način da preživi. Revnost, naravno, biva nagrađena napredovanjem i krunisana uvrštavanjem u redove letećih korpova. Na vrhunci svojih snaga, oduševljenja i zavedenosti, dečak poželi da preleti preko zidina Korporopolisa i lično vidi zveri o kojima je toliko slušao. Ovaj čin otkriće mu da je čitavo svoje postojanje temeljio na obmanama, lažnim parolama i praznim obećanjima; potpuno nemoćan da pojmi svoj položaj dečak se za objašnjenja obraća vrhovnom korpu što je njegova poslednja, kobna greška...
            U prikazivanju metoda vrbovanja i stvaranja poslušnika Penevski koristi oprobana iskustva svih totalitarnih organizacija-sistema ljudske civilizacije, počev od konstantne demagogije preko insistiranju na opasnosti od „spoljnog neprijatelja“ koji ugrožava pravednu i pravovernu zajednicu do razvijanja i potenciranja vrednosnog sistema poslušnosti i žrtvovanja među mladima koji će postati vatreni članovi poželjnih državnih-partijskih organizacija. Saznanja koja čitaoci imaju o svim ovim pitanjima (na ovim prostorima ona su generacijama neposredno sticana) a koja dečak nema, pa je otuda nesvestan da je objekt manipulacije, dodatno stvaraju tenziju i pojačavaju identifikaciju sa mladim junakom i njegovom neizbežnom sudbinom. Za razliku od mnoštva optimističkih priča na temu borbe sa totalitarnim sistemom, ova nedvosmisleno kazuje da se sistem delovanjem pojedinaca ne može ni promeniti ni pobediti.
            U likovnom „oživljavanju“ priče Zolotić se opredelio za stilizovani crtež utemeljen na spoju karikaturalnih likova, modi i eksterijerima s kraja XIX veka te povremenim reminiscencijama na mitiloška bića. Ova kombinacija, na koricama knjige imenovana i kao „retro futurizam“, izuzetno je dopadljiva a celokupni doživljaj je pojačan i specifičnim kolornim postupkom - crno-beli crtež je „dopunjen-dobojen“ plavim tonovima. Svoj udeo u ukupnom utisku ima i sjajna montaža tabli kojom se osim dinamizovanja radnje produbljavaju i psihološki doživljaji junaka odnosno oslikava Korporopolis kao košmarno okrilje dešavanje.
            Rečju, „Korporativni Pandemonijum“ pleni vizuelnom atraktivnošću i alegorijskom višeznačnošću te spojem infantilne bezazlenosti i sumorne stvarnosti u kojoj mašina vlasti neumoljivo lomi svoje podanike. Iz pomenutih razloga ovo delo spada u same vrhunce domaćeg strip stvaralašta i svakako zaslužuje punu pažnu i uvažavanje ljubitelja „priča u slikama“.
            („Dnevnik“, 2020.)

0 komentara:

Постави коментар

top