Darko Tuševljaković (1978) znan je široj literarnoj javnosti kao dobitnik Evropske nagrade za književnost za 2016. godinu dok ona druga publika, profilisana odnosno okrenuta književnoj-žanrovskoj fantastici, Tuševljakovića prati od početka ovog veka, kroz periodiku i tematske antologije-zbirke, roman „Senka naše želje“ (2010) i samostalnu zbirku priča „Ljudske vibracije“ (2013). U njima je autor iskušavao kako žanrovske obrasce tako i svoje sposobnosti da ih ispisuje, varira, menja i nadilazi. U tom je kontekstu roman „Jaz“ iskorak u svetove realističke proze kojim se širi polje spisateljskih interesovanja odnosno potvrđuje sopstveni talenat i samosvojnost. Znatiželjni čitalac se iščekujući novu knjigu nalazio pred bar dve dileme: da li će se nastaviti redosled-smena roman-zbirka priča odnosno koji ugao gledanja na svet će pisac odabrati - fantastičarski ili realistički. „Naknadne istine“ su zbirka priča te, dakle, prate dosadašnji ritam-smenu žanrova-formi; s druge strane, ova knjiga „izmiruje“ dva naizgled suprotna (često i suprotstavljena) principa jer „koristi“ oba što svakako nije uobičajeni manir obzirom da realisti ne zalaze (nimalo ili ne prečesto) u fantastiku; „fantastičari“, posebno oni naklonjeni žanru, pak, poslednjih godina sve češće zalaze u realizam. Tuševljaković se u ovoj knjizi slobodno, sigurno i uverljivo kreće kroz obe teritorije. Čini se da je ta sposobnost - ma koliko ovo paradoksalno zvučalo - posledica ulaska u literaturu iz „ugla“ žanrovske književnosti (uz koji ide i svest o potcenjivačkom odnosu etablirane, akademske kritike) i ustrajnog osvajanja novih umetničkih prostora; sa svoje strane barikade autori iz takozvanog „glavnog (realističkog) toka“ uopšte nemaju ni želju ni volju da razvijaju i šire svoja interesovanja (potpomognuti u toj pasivnosti stavom da je sve van „glavnog toka“ paraliteratura nedostojna ozbiljnih autora).
            „Naknadne istine“ u svojih osam celina, u rasponu od kratke priče do novele, uprkos tematskoj raznolikosti, imaju niz dodirnih tačaka: sve su urbane i smeštene na prostore bivše Jugoslavije te razmatraju probleme susreta realnog i nadrealnog/fantastičnog odnosno proboj i „preklapanje“ fantastike sa „suvom“ stvarnošću što se, u krajnjem, pokazuje kao katalizator odnosa i način da se oni sagledaju u svetlu iznađenih rešenja (uz koje idu i naknadne spoznaje/istine). Početna priča, „Drina, bez filtera“ u ovom nizu je najdublje uronjena u realno - blisku ratnu prošlost 1999. g. - a njen odmak od stvarnosnog upravo je u naslovu koji se može iščitavati kao humoristička dosetka (koja nije lišena ciničnog taloga) odnosno iskorak u stranu od vidljivog i trezvenog. „Jahači magle“ relativizuju viđeno/prepostavljeno i daruju mu dimenziju tajanstvenosti koja iskrsava pred (nespremne) drugove zagubljene u ispraznom trošenju sopstvene mladosti. Uloga primarnog pagansko-magijskog doživljaja sveta u džunglama (lokalnog, skrpljenog) velegrada preispituje se u „Lavirintu“ dok „Neizrecivo oružje“ prefinjeno traga za ostacima prošlosti u svakodnevnim navikama i predmetima. Pripovest o tajanstvenom strancu na aerodromu („Karantin“) koji, čini se, ima uvida u drugojačije bitisanje čime privlači kolebljivog znatiželjnika sugeriše „realno“ postojanje spoljnog odmaka od tekuće, rutinske stvarnosti. „Sebastijan“ je, pak, neko/nešto iz paralelne stvarnosti sa snagom da pruži traženu utehu (drugačiju od one svakodnevne, otrgnute iz mučne realnosti); njegovo (nevidljivo) prisustvo i (vidljivo) odsustvo jednako su značajni za doživljaj mlade medicinarke u željno očekivanim trenucima „preklapanja“ različitih stvarnosti. Završni, „Zvuk stanveja u praznoj sali“ jasno, bez dilema i nedoumica, prepliće realnosti u liku imaginarnog dečakovog druga iz drugog rata koji se podudara sa onim što se upravo „stvarno“ rasplamsava. I ovde preklapanje donosi olakšanje i rasterećenje ali i utvrđuje saznanje da se u paralelnim stvarnostima ponavljaju jednako fatalna događanja.
            Svi Tuševljakovićevi junaci - od dečaka do mladih ljudi koji su na pragu zrelosti - pokušavaju, manje ili više voljno i (ne)spretno da spoznaju sopstvenu egzistenciju i učine je boljom-podnošljivijom usred okruženja koje nije ni malo prijateljsko, mnogo traži/otima a ne daje ni utehu ni izlaz. Bekstvo iz tog obruča nevolja fizički nije moguće a drastični preokreti ne donose oslobođenje. Provala nestvarnog ili nadstvarnog u ovu realnost iz nekih paralelnih svetova je, sa zahvalnošću prihvaćena, uteha za gubitnike (na korak od nervnog sloma) odnosno izvor varljive nade da se može pobeći u neke bolje svetove. Naravno, cena tog bekstva nije mala jer znači odricanje barem od jednog dela sebe - od sopstvene (samo)svesti i „zdravog razuma“ (koji baš i ne funkcioniše „ispravno“ u izvanrednim, smutnim vremenima).
            Pisac u svojim kazivanjima odbija da bude prepoznatljivo jednostran, da se kreće stazama utabanih značenja i objašnjenja. On spremno problematizuje viđenja događaja i ne nudi definitivne odgovore tražeći tako od čitaoca da aktivno učestvuje u pričama i da dograđuje/domišlja pročitano. Škrtost izraza je, pak, pomešana sa neočekivanim slikama i metaforama što uspešno boji atmosferu ovih proznih uvida u bizarne mentalne intime.
            U konačnom sagledavanju, „Naknadne istine“ Darka Tuševljakovića otkrivaju se kao intrigantna i zanimljiva knjiga kojoj svakako treba pokloniti puno čitalačko poverenje što će biti višestruko nagrađeno vanrednim literarnim doživljajima.
            („Dnevnik“, 2018.)  

0 komentara:

Постави коментар

top