Promišljanje usuda srpskog naroda izgnanog 1999.g. sa Kosova i Metohije nalazilo je svoj odraz/odjek u različitim umetničkim tvorevinama kao neminovna reakcija na još jedno stradalništvo u XX veku. Naravno, kao i slučaju poezije i proze koja je tematski bila okrenuta ratovima na prostorima bivše Jugoslavije, nekolika su takva dela, uprkos gorljivih namera autora (ili upravo zbog njih), ostajala nedorečena i manjkava na planu literarnih kvaliteta. Koliko je svemu tome doprinela/doprinosi mala vremenska distanca između stvarnih događanja i vremena kada se o njima piše pitanje je na koje bi, u nekom budućem trenutku, valjalo potražiti stručan i argumentovan odgovor. Do tada preostaje nam istrajno iščitavati i promišljati knjige sa ovom tematikom.
            Pesnička knjiga „Silazak anđela“ Aleksandra B. Lakovića (1955), zapaženog pesnika, književnog kritičara i urednika, u svom podnaslovu ima naznaku “Pokosovski ciklus“ i napomenu „Godini 1999. / i njoj sličnim / nezavisno od geografije“. Tako se odmah na početku iščitavanja znatiželjnik susreće sa nizom asocijacija: „Silazak anđela“ spram „Milosrdnog anđela“, ciklus epskih narodnih pesama o Kosovskom boju i ovih novih „pokosovskih“ i, konačno, određivanje godine od koje se kreće dalje, u druga vremena ali i druge prostore. Pesnik nedvosmisleno svoju vizuru širi od jednog trenutka i slučaja prema prepoznavanju sličnih događanja uočavajući (bezmalo) opšte istorijsko/civilizacijske pravilnosti progona, egzodusa naroda sa svojih vekovnih ognjišta. Napuštanje dotadašnjih staništa ne znači samo fizičku promenu već otvara i značajne dileme u ravni kolektivne samospoznaje i tradicijskog doživljaja narodnog identiteta te, konačno, fizičkog i mentalnog opstanka/opstajanja. Mada se čini da su odgovori na takva pitanja jasni to, odista, ipak nije uvek tako - ili kako pesnik kaže: „dok mi gledamo / a ne vidimo / ni sebe ni njih“. Svest o odlasku isprva je pomešana sa željom/nadom u povratak uzdrmanom neizvesnošću kada će se on desiti.
            A dok se taj povratak ne ostvari pred „odlaznicima“ se otvara neizvesno dugo vreme u kome će boraviti na nekim drugim prostorima. Tamo, u tim novim kućama, među nepoznatim ljudima (mada oni pripadaju istom narodu njihove su navike i običaji novi i nepoznati), polako ali sigurno nameću se sasvim drugačija pitanja. Odnekud niču sumnje u sve što je do tada smatrano neprikosnovenim, nespornim. Promene izazivaju strah od onoga što nose, pre svega od mogućnosti da se zbog njih izgubi sopstvena osobenost i posebnost, ono što te nevoljne izbeglice polako ali postojano i bespovratno odvaja od korena. Zbog novosti koje donosi svaki sledeći dan u izgnanstvu koprena zaborava prevlači se preko prošlih vremena. U nekom će se trenu postaviti/iskrsnuti pitanje jesu li promene poželjne ili nisu. Da li sve u okvirima mentalne slike o sopstvu mora ostati onakvo kakvo je bilo na dan odlaska ili su promene moguće i, sledstveno, ako jesu koliko one mogu biti velike a da ne ugroze korene kolektiva. „Ne prestaje svađa / o izgledu zavičaja“ kaže pesnik kao što ne prestaje uočavanje razlika između onih koji su ostali na ognjištima i onih koji su sa njih otišli. Šta je od ta dva bolje/ispravnije pitanje je bez odgovora. Na strani odlaznika, pak, dešava je još nešto sasvim neočekivano: oni su „od čežnje i sećanja / stvorili / svoju stvarnost / (samo njima / izvesnu i domišljanu)“. Koliko je takva (samo)obmana u okrilju nove kuće (kojoj je „mit o staroj kući“ u zaleđu) izneveravanje tradicije i zaveta a koliko refleks popunjavanja zjapećih praznina što iskrsavaju pred onima koji su poneli kamen sa svog ognjišta?
            Pesnik ne daje definitivne/konačne odgovore jer takvi odista i ne postoje. S druge strane, nesporna je njegova hrabrost da govori/peva o onome što je prećutkivano jer je smatrano manje važnim i/ili nedostojnim spram muka stradalništva. No, zahtevi i izazovi postojanja u drugom zavičaju veliki su i neprestani pošto život nije stao u trenu odlaska već traje iznova i iznova, u svakom danu, u svoj svojoj trivijalnosti i veličini, nužnostima, zahtevima i potrebama te, konačno, u željama i snovima.
Rečju, „Silazak anđela“ Aleksandra B. Lakovića nadahnuta je i intrigantna knjiga koja svedoči o trajanju i prolaznosti, o mitu i o njegovim neminovnim promenama.

            („Gradina“ 78-79, 2017.)

0 komentara:

Постави коментар

top